Hrvatski narod često brzo oprašta i zaboravlja, no istina o zločinima koji su počinjeni nad hercegovačkim franjevcima i nevinim civilima ne smije biti prešućena. Početkom veljače 1945. godine, u jeku završnih operacija Drugog svjetskog rata, partizanske postrojbe izvršile su stravične zločine u Hercegovini, posebice u Mostaru, Širokom Brijegu i Ljubuškom. Franjevci, svećenici i brojni nedužni civili ubijeni su bez suda, a njihova tijela nerijetko su nestajala u masovnim grobnicama ili hladnim rijekama.
“Riječ je živa kad život govori.
Neka zato prestanu riječi,
a neka govore djela.
Prepuni smo riječi, a prazni djelima”
(sveti Ante)
Zločine su izvršili pripadnici 2. dalmatinske brigade, dijela 9. dalmatinske divizije, pod zapovjedništvom Brune Vuletića, Ante Jerkina, Ljube Trute i Ilije Radakovića, dok su ih podržavali čelnici 8. korpusa Petar Drapšin i Boško Šiljegović. Okrutnost zločina ogleda se u spaljivanju fratara u samostanskim podrumima, suđenjima bez dokaza, te dugotrajnim tamnicama prepunim neljudskih uvjeta.
U večernjim satima 14. veljače 1945. na dan ulaska partizanske vojske u Mostar, partizani su izabrali sedmoricu franjevaca, odveli ih i likvidirali. Među onim fratrima koji su ostavljeni u samostanu, i preživjeli, bio je fra Gaudencije Ivančić (Grabovica, 1900. – Humac, 1986.), koji je 13. veljače 1986., malo prije svoje smrti, sjećajući se mostarskih žalosnih događaja iz veljače 1945., fra Jozi Vasilju, u samostanu Humac kod Ljubuškoga, diktirao svoja sjećanja. Fra Gaudencija je komunistička vlast kasnije osudila na 10 godina zatvora od kojih je 6 proveo na robiji.
Sjećajući se stradanja sedmorice članova Hercegovačke franjevačke provincije 14. veljače 1945. u Mostaru, kao svjedok očevidac fra Gaudencije kaže: „E, ovako: Mi smo bili čitavu sedmicu dana u podrumu. Prenijeli smo bili i krevete u podrum radi sigurnosti od bombardiranja. Nakon sedmicu dana oni su došli prije zalaska sunca. Osvojen je Mostar. Oni su došli u samostan. Mi smo bili u zbornici, izišli iz podruma i bili u zbornici. Naložili vatru i grijali se. U podrumu je bilo poprilično hladno, a i dodijalo nam sedmicu dana. Gvardijan fra Grgo Vasilj bio je kod peći i molio krunicu. Ostali smo potiho razgovarali i bili u nekom iščekivanju. Zbornica je bila u prizemlju – tamo je danas jednim svojim dijelom smještena samostanska knjižnica.
U to u zbornicu banu jedan oficir s vojnikom, oficir upita: ‘Jeste li ovdje svi? Sigurno vas pola fali!’ Provincijal pokojni fra Leo Petrović odgovori: ‘Otprilike – pola.’ Oficir izdaje naredbu: ‘Svi ćete ovdje ostati do sutra.’ Ne sjećam se je li to bilo 13. ili 14. veljače 1945., ali u svakom slučaju bilo je poslije podne prije zalaska sunca i bilo je dosta hladno. – Provincijal fra Leo se obraća oficiru: ‘Bili li to moglo biti malo drugačije?’ ‘Kako to mislite?’ – upita oficir. ‘Bili smo sedmicu dana u podrumu pa nam dodijalo. Možemo li malo izići na čisti zrak?’ Oficir pristaje: ‘Dobro, neka bude tako!’
Prema njegovom kazivanju, potom ih je oficir sve popisao, nakon što mu je provincijal fra Leo kazao njihova imena i prezimena, da bi se nakon dva sata oficir vratio u pratnji nekoliko vojnika i prozvao je provincijala fra Lea Petrovića, gvardijana fra Grgu Vasilja, fra Jozu Bencuna, fra Rafu Prusinu, fra Bernarda Smoljana, fra Kazirmira Bebeka, fra Nenada Pehara, fra Zlatka Sivrića i fra Darinka Brkića. Potom su izvedeni dvojicu fratara koji su imali propusnicu od OZN-e fra Zlatka i fra Darinka pustili su da mogu ići u Ljubuški. Oficiri i vojnici su potom večerali u samostanu, a sedmorici fratara to nisu dopustili, već su ih odveli kilometar niže Čekrku, prema Neretvi i tamo ih ubili, a tijela bacili u hladnu rijeku.
U veljači svake godine, vjernici Hercegovine prisjećaju se ovih tragičnih događaja svetim misama i polaganjem vijenaca. U humačkoj župnoj crkvi, kao i diljem Hercegovine, odaje se počast svim nedužnim žrtvama, a prisustvo mladih na ovim komemoracijama svjedoči o prijenosu sjećanja i važnosti povijesne istine.
POBIJENI FRANJEVCI I SVEĆENICI U samo jednom danu, 7. veljače 1945., partizani su u Širokom Brijegu ubili 30 franjevaca. U Mostaru je 14. veljače likvidirano sedam fratara, a mnogi su završili u tamnicama s dugogodišnjim kaznama. Ukupno je u Drugom svjetskom ratu i poraću stradalo 26 fratara iz humačkog samostana, dok je u Hercegovini ubijeno još 15 biskupijskih svećenika i 2 bogoslova. Osim njih, 24 školske sestre franjevke provele su godine u jugoslavenskim tamnicama, a jedna je ubijena.
TIJELA BEZ GROBA, PRAVDA BEZ KAZNE Zastrašujući je podatak da su u razdoblju od završetka Drugog svjetskog rata do Domovinskog rata 92 hercegovačka franjevca osuđena na ukupno 321 godinu zatvora, a čak šestorica su bili osuđeni na smrt. Ni danas, desetljećima kasnije, za ove zločine nitko nije odgovarao.
Širokobriški Mučenici – Portal Veterani
No, istina se ne može zatrti. Povijest pamti, a narod ne zaboravlja. Svaka zapaljena svijeća i izgovorena molitva podsjetnik su da pravda možda kasni, ali ne smije biti zaboravljena.
