Otok, 02. prosinac 2024. – Danas se prisjećamo hrabrih pilota i padobranaca Prvog samostalnog zrakoplovnog voda iz Osijeka, maraka Živkovića, Mirka Vukušića, Ante Plazibata i Rade Grive, koji su na današnji dan prije 33 godine izgubile svoje živote. Tog kobnog 2. prosinca 1991. godine, tijekom operacije na bosutskoj bojišnici, njihov zrakoplov je oboren neprijateljskom raketom u blizini Otoka.
Osnovani 8. listopada 1991. godine, ovi hrabri zrakoplovci, poznati pod ratnim nadimkom “Crne vrane”, djelovali su s pričuvnih aerodroma Geigerova pustara i Ivandvor, koristeći sportske zrakoplove i poljoprivredne avione AN-2 za dostavu pomoći opkoljenim dijelovima Slavonije, te su obavljali borbene zadatke. Svojim izvanrednim djelima ostavili su neizbrisiv trag u Domovinskom ratu.
U znak sjećanja na njihovu žrtvu, kao i na 27 poginulih branitelja i civila iz Otoka, danas se u nazočnosti obitelji i mještana položeni vijenci i upaljene svijeće podno spomenika na središnjem trgu.
Obitelji i prijatelji prisjećaju se svojih najmilijih sa suzama u očima, ali i ponosom zbog njihove hrebrosti i nesebičnosti. Njihova imena i nasljeđe žive dalje kroz nas i naša sjećanja, Od 12. prosinca 2012. godine, vojarna Pleso nozi naziv “Pukovnik Marko Živković”, a od 19. prosinca 2016. godine, vojarna u Zemuniku nosi naziv “Pukovnik Mirko Vukušić”.
Ovaj dan ostaje duboko urezan u sjećanje svih nas, podsjećajući nas na nesebičnu borbu i ljubav prema domovini koju su pokazali naši heroji.
Pukovnik Marko Živković, osnivač Prvog zrakoplovnog voda Osijek, rođen je 3. listopada 1959. godine u Donjoj Mahali, BiH, kao najstariji od četvero djece Marte rođ. Baotić i Marijana Živkovića. Kako ih škrta zemlja nije mogla prehraniti, a ni radnih mjesta nije bilo, ubrzo nakon Markovog rođenja, početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća, obitelj se seli u Vukovar, u tadašnje Borovo naselje, na Trpinjsku cestu. U Vukovaru, Markova majka rađa prvo kćer Maricu koja umire kao šestomjesečna beba, a potom još dva sina, Đuru i Nikolu. Najmlađi Markov brat, Nikola Živković, kao pripadnik MUP-a Vukovar, u direktnoj borbi s neprijateljem, poginut će 17. rujna 1991. godine, na vukovarskoj Mitnici. Njegovi posmrtni ostaci još uvijek nisu pronađeni kako bi bili dostojno pokopani, a roditelji, Marta i Marijan, donekle pronašli svoj mir.
Marko je, kao i njegova braća, pohađao Osnovnu školu Bratstvo i jedinstvo, danas Osnovna škola Blage Zadre, a srednju, vojnu školu, završio je u Mostaru. Vojnu akademiju nastavio je u Zadru, a potom u Puli, te nakon akademije odmah upućen na službu u Beograd. 12. srpnja 1986. godine, Marko Živković oženio se Anicom rođ. Olah, a 1987. godine rodila im se kći Marina. U slobodno vrijeme, Marko je, reći će oni koji su ga poznavali, letio “na svemu što je letjelo”, jedrilicama, sportskim avionima, a često je i zmajario, pa je osnovao i vlastiti aeroklub “Galeb”.
Već početkom devedesetih, Marko kao pilot, po nacionalnosti Hrvat, dolazi pod prismotru jugoslavenskih službi, pa čak šest mjeseci prije negoli će službeno zatražiti otpust iz aktivne službe u JNA nije uopće više letio, prema izjavi obitelji “doslovno se nije smio primaknuti avionu”. U kolovozu ’91., obitelj je smjestio u Zagreb, pa odmah nakon što je u rujnu dobio rješenje o otpustu iz JNA, vraća se u Hrvatsku, no tadašnji jugoslavenski pasoš i letačka knjižica, nisu mu nikada vraćeni.
Pukovnik Mirko Vukušić, rođen je 17. studenog 1959. godine u Vinkovcima kao prvi od dva sina Adelhaide rođ. Grill i Tonka Vukušića. Pohađao je Prvu osnovnu školu u Vinkovcima, tadašnja OŠ Bratstvo i jedinstvo, a potom, nadaren za matematiku upisuje srednju Tehničku školu u kojoj završava samo prvu godinu jer se prebacuje u srednju vojnu školu u Mostar.
Mirkova polusestra Melita, reći će kako je bio lijevak, umjetnička duša, tih i miran, posebno biće koje se nije voljelo isticati. Nakon srednje vojne škole upisuje vojnu akademiju, prvo dvije godine u Zadru, a zatim još dvije u Puli, gdje diplomira kao najbolji pitomac u klasi.
Nakon akademije, raspoređuju ga na prvu službu u Bihać, a ubrzo se i ženi dugogodišnjom djevojkom Marinom rođ. Mirković. 1989. godine Mirko traži premještaj iz Bihaća u Zagreb, ali zbog toga mora prijeći na transportni avion Antonov An-26. Po dolasku u Hrvatsku, nakon naznake ratnih događanja, Mirko se vrlo brzo povezuje s hrvatskim službama, kojima dostavlja važne informacije. Budući da je stalno pod prismotrom, u rujnu, koristeći prigodu kada zbog blokade ceste nije mogao otići na posao, napušta JNA i pridružuje se HV. U početku svojim “jugićem” obilazi položaje i radi na edukaciji protuzračne obrane, a potom se, na poziv Marka Živkovića, pridružuje Prvom zrakoplovnom vodu Osijek.
Budući da je Mirkova supruga Marina u to vrijeme radila u jednoj austrijskoj firmi, radeći čartere na jahtama vidjela je GPS uređaje, a jedan je, svojim novcem i kupila, pa je Mirko po njega došao u München. “Mirko je već bio par puta bio s Markom u Đakovu i već su govorili o organizaciji letova, ali im je bio problem letjeti noću. Kupila sam jedan GPS koji sam tada sama platila, a Mirko je onda došao po njega u München. Sjećam se, imao je bijeli jugo, na njega je montirao GPS, a kada je vidio da to funkcionira, bio je oduševljen.
Pukovnike Marka Živkovića i Mirka Vukušića sudbina je povezala još u ranoj mladosti. Zajedno su pohađali srednju vojnu školu, a nakon toga i vojnu akademiju. Zajedno su radili na osnutku Samostalnog zrakoplovnog voda Osijek i nažalost, 2. prosinca 1991. godine, zajedno su poginuli. Njihovi posmrtni ostaci, u grobovima jedan pored drugoga, sahranjeni su na zagrebačkom Mirogoju 6. prosinca 1991. Kada su poginuli, obojica su imali samo trideset i dvije godine.
Od 12. prosinca 2012. godine, kada je, u povodu Dana Hrvatskog ratnog zrakoplovstva pročitana Odluka, vojarna Pleso u kojoj je Zapovjedništvo HRZ, nosi naziv “Pukovnik Marko Živković”. Od 19. prosinca 2016. godine, vojarna u Zemuniku nosi naziv “Pukovnik Mirko Vukušić”.
Priču o hrabrim pilotima i padobrancima ispričana je u Dokumentarnom filmu “Ispod radara”.
