Iz mraka INA-inog skloništa do svjetla neovisnosti: Dramatični sati kada je Sabor rekao konačno ‘NE’ Beogradu

Povijesni raskid s Jugoslavijom, prava istina o 8. listopadu 1991. i konačnom padu brijunskog moratorija

Odluka o raskidu svih državnopravnih veza Republike Hrvatske s ostalim republikama i pokrajinama Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), koju je Hrvatski sabor jednoglasno donio 8. listopada 1991. godine, nedvojbeno predstavlja jedan od najkompleksnijih, najhrabrijih i najznačajnijih pravno-političkih akata u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti. Ovaj povijesni dokument, koji je trajno ucrtao put prema međunarodnom priznanju, nije proizašao iz političkog vakuuma. On je predstavljao krvavu kulminaciju višegodišnje, sustavne i duboke ustavne, političke i ekonomske krize koja je potresala jugoslavensku federaciju od smrti Josipa Broza Tita, a doživjela svoj mračni vrhunac tijekom uspona velikosrpskog hegemonizma krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.

Zasjedanje Sabora na kojemu je ova povijesna odluka formalizirana održano je u izvanrednim, tajnim i visoko dramatičnim ratnim okolnostima. Zbog izravne vojne prijetnje i raketiranja državnog vrha, saborski su se zastupnici okupili u podrumu zgrade Industrije nafte (INA) u Šubićevoj ulici 29 u Zagrebu. Ta podzemna lokacija, odabrana iz nužde kako bi se sačuvali životi izabranih predstavnika naroda, samom događaju daje jedinstvenu povijesnu, ali i snažnu simboličku težinu. Hrvatska je svoju slobodu i neovisnost morala proglašavati pod zemljom, dok su nad njenim glavnim gradom letjeli zrakoplovi agresorske vojske, a njeni gradovi i sela gorjeli pod udarima topništva.

👉 Saznajte više – kliknite ovdje

Korijeni suverenosti: Ustavna odluka od 25. lipnja

Kako bi se u potpunosti razumjela težina i važnost 8. listopada, potrebno je vratiti se nekoliko mjeseci unatrag, u ljeto iste godine. Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske proglašena je 25. lipnja 1991. godine. Njome je u točki 1., na temelju članka 140. stavka 1. Ustava RH, Hrvatski sabor Republiku Hrvatsku i formalno proglasio suverenom i samostalnom državom. Sukladno točki 2., koja se logično i pravno nadovezivala na prvu, Republika Hrvatska najavila je pokretanje postupka razdruživanja od drugih republika i SFRJ, kao i postupak kojim bi postala međunarodno priznata država, tražeći svoje zasluženo mjesto u zajednici slobodnih europskih naroda.

Po pitanju međunarodnih ugovora koje je prethodno sklopila i kojima je pristupila SFRJ, točkom 3. odlučeno je kako će se potpisani i ratificirani međunarodni ugovori nastaviti primjenjivati u Republici Hrvatskoj, ali pod jednim strogim i neizostavnim uvjetom: da nisu u suprotnosti s Ustavom i pravnim poretkom Republike Hrvatske. Sve to učinjeno je sukladno strogim odredbama međunarodnog prava o sukcesiji država u pogledu ugovora, čime je Hrvatska odmah na početku pokazala svoju predanost međunarodnom pravnom poretku. Točkom 4. jasno je propisano kako su u Republici Hrvatskoj na snazi isključivo oni zakoni koje je donio Sabor RH. Međutim, zadržani su i oni savezni propisi koji nisu stavljeni izvan snage, ali samo kao prijelazno rješenje do okončanja procesa razdruživanja. Istom točkom definirano je da će sva prava i obveze, koje su Ustavom RH i Ustavom SFRJ bile prenesene na tijela SFRJ, preuzeti Republika Hrvatska, a postupak njihova preuzimanja uredit će se posebnim Ustavnim zakonom.

Posebno je važno istaknuti točku 5. te Odluke, koja se oslanja na načelo međunarodnog prava uti possidetis (lat. kako posjedujete). Njome je definirano opće načelo o pitanju državne granice Republike Hrvatske. Prema stajalištima dominantne doktrine međunarodnog prava, ovo načelo ima status načela općeg običajnog međunarodnog prava. Time su državne granice Republike Hrvatske postale međunarodno priznate državne granice dotadašnje SFRJ u onom dijelu u kojem se odnose na Republiku Hrvatsku, te granice između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, Bosne i Hercegovine, te Srbije i Crne Gore, točno onako kako su bile iscrtane u okviru ustavnog poretka dotadašnje SFRJ. Točkom 6., sukladno načelima Pariške povelje, Hrvatski sabor predstavio je državljanima Republike Hrvatske najviše vrednote jednog civiliziranog društva: temeljna ljudska prava i slobode čovjeka i građanina, demokratski poredak, vladavinu prava i ostale najviše ustavne vrijednosti koje su neizostavni dio modernog međunarodnog pravnog poretka.

Što je, dakle, proizašlo iz te povijesne i iznimno hrabre odluke Hrvatskog sabora? Nije sporno da je ovdje bila riječ o konstitutivnom aktu koji je donio Sabor RH, kojim on legitimno zasniva, mijenja, ali i ukida državnopravni odnos s ostalim republikama i SFRJ. Na to je Hrvatska imala neotuđivo pravo prema samim temeljnim ustavnim načelima dotadašnje jugoslavenske federacije i njezina poretka. Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske konstitutivni je akt iz kojeg ne proizlazi samo demokratska volja naroda, jasno i nedvosmisleno izražena na referendumu održanom 19. svibnja 1991. godine, već i duboka, povijesna težnja za ostvarenjem državne neovisnosti. Ta težnja proistekla je iz duge tradicije kontinuiteta hrvatske državnosti, za koju su postojali precizni pravni argumenti, a napose iz bogate političke i misaone tradicije koja je stoljećima, u raznim oblicima, raspravljala o hrvatskoj samostalnosti ili barem o pravednijem položaju za hrvatski narod u konkretnim povijesnim trenucima.

Istoga dana, 25. lipnja 1991., Hrvatski je sabor donio i Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske. Njome je Sabor deklarirao, utvrdio i potvrdio postojanje suverenosti i samostalnosti u prethodno donesenoj Ustavnoj odluci. Deklaracija je opsežnije i detaljnije obrazložila te povijesno-pravno protumačila argumente Odluke. U njoj su izdvojeni iznimno važni argumenti vezani uz ustrajnost i stoljetno postojanje Hrvatskog sabora te nepokolebljivu predanost hrvatskog naroda očuvanju svoje samobitnosti i suverenosti. Ta povijesna vertikala, kako se navodi, čini hrvatski narod „jednim od najstarijih državotvornih povijesnih naroda Europe.“ Treba svakako dodati i ispraviti jednu čestu zabludu: u široj javnosti, pa nerijetko i u relevantnim političkim i znanstvenim krugovima, često se navodi kako je hrvatska suverenost proglašena samom Deklaracijom. To pravno nije točno. Hrvatska suverenost i samostalnost proglašena je posebnom Ustavnom odlukom, dok Deklaracija tek opširno obrazlaže, tumači i politički argumentira ustavna načela koja ta Odluka propisuje.

Brijunska deklaracija i moratorij: Vrijeme iluzija i ratnih priprema

Odluka o „moratoriju“, odnosno tromjesečnoj odgodi primjene odluka o proglašenju samostalnosti Republike Hrvatske, donesena je pod snažnim međunarodnim pritiskom 8. srpnja 1991. godine. Brutalnom agresijom Jugoslavenske narodne armije (JNA) na Republiku Sloveniju otpočele su posredničke misije Europske ekonomske zajednice (EEZ) s ciljem sprečavanja širenja ratnih sukoba na cjelokupnom jugoslavenskom prostoru. Na poticaj posredničke misije europskih diplomata, a u okolnostima potpune nepredvidljivosti odluka jugoslavenskih saveznih organa i odmetnutog vojnog vrha, na Brijunima su održani iscrpljujući pregovori čiji će konačni rezultat biti poznat kao Brijunska deklaracija.

Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman na sastanku na Brijunima nastupio je u ulozi domaćina, pokušavajući zadržati dignitet i mir. S druge strane, srbijanski predsjednik Slobodan Milošević, drsko podcjenjujući ozbiljnost situacije i pokazujući potpuni prijezir prema međunarodnim mirovnim inicijativama, uopće nije niti nazočio ovom ključnom sastanku. Srbija je poslala zamjenske predstavnike, a u pregovorima su sudjelovali i savezni premijer Ante Marković, ministar vanjskih poslova Budimir Lončar, viceadmiral Stane Brovet u ime vojske te većina preostalih članova Predsjedništva SFRJ. Brijunskom deklaracijom službeno je okončan „desetodnevni rat“ u Sloveniji, a Republika Hrvatska, pritisnuta zahtjevima Europe, pristala je izjaviti odgodu primjene svojih povijesnih odluka o suverenosti na tri mjeseca. Hrvatsko vodstvo duboko se nadalo mirnom razdruživanju i civiliziranom rješavanju teške državne krize, no ti su se snovi ubrzo rasplinuli u dimu baruta.

Pokazalo se vrlo brzo da je Srbiji i vrhuški JNA ovaj „moratorij“ poslužio isključivo kao dragocjeno vrijeme za taktičko vojno pregrupiranje, naoružavanje srpskih pobunjenika i pripremu za otvorenu, sveobuhvatnu agresiju usmjerenu sada isključivo i brutalno protiv Republike Hrvatske. Bilo je to mračno vrijeme u kojem srbijanski i crnogorski agresor počinje nastupati s potpuno otvorenih pozicija. Pored svojih pažljivo i dugo pripremanih ratnih strateških ciljeva zacrtanih u memorandumskim planovima, agresor počinje drastično kršiti međunarodno ratno pravo, čineći stravične zločine prema civilnom stanovništvu na okupiranim područjima.

Tijekom ta tri mjeseca, dok je Europa vjerovala u diplomatsko rješenje, Hrvatska je krvarila. Stvorena su nova, krvava krizna žarišta: Okučani, Osijek, Pakrac, Šibenik, Zadar, uz već goruće rane poput Vukovara, Baranje, Knina, Banovine i Korduna. Baranja je u tom periodu privremeno pala u ruke okupatora, a rušenjem mosta preko Drave odsječena je od ostatka domovine. JNA se počela povlačiti iz Slovenije, koncentrirajući svoje snage, tenkove i teško topništvo u garnizonima unutar i oko Hrvatske, pretvarajući se iz navodne “narodne” vojske u otvorenu armada velikosrpskog projekta. Opskrbljeni neograničenim količinama mina i granata iz vojnih arsenala, pobunjenički teroristi nemilosrdno su zasipali hrvatska sela i gradove, uništavajući bolnice, škole i crkve. Glavni teret obrane pao je na hrabre hrvatske branitelje, dragovoljce, policajce i pripadnike tek stvorenog Zbora narodne garde (ZNG), koji su se često, naoružani tek lakim pješačkim naoružanjem, suprotstavljali oklopnim mehaniziranim brigadama.

Atentat na državni vrh: Raketiranje Banskih dvora

Dan prije isteka roka od tri mjeseca, 7. listopada 1991. godine, dogodio se presedan koji je šokirao i domaću i međunarodnu javnost. U očajničkom i terorističkom pokušaju da obezglavi hrvatsku državu, Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo izvelo je izravan zračni napad na Banske dvore u Zagrebu, povijesno sjedište hrvatske vlade i rezidenciju Predsjednika. Borbeni zrakoplovi JNA raketirali su i bombardirali samu povijesnu jezgru Zagreba. Cilj je bio jasan: fizička likvidacija demokratski izabranog državnog vodstva, prvenstveno predsjednika dr. Franje Tuđmana, koji se u tom trenutku u zgradi nalazio na radnom ručku sa saveznim premijerom Antom Markovićem i predsjednikom Predsjedništva SFRJ Stjepanom Mesićem. Samo pukom srećom i instinktom, sva trojica su preživjela ovaj podli pokušaj atentata, no napad je odnio jedan ljudski život i prouzročio ogromnu materijalnu štetu.

Ovaj teroristički čin iz zraka samo je nepobitno potvrdio najcrnje sumnje hrvatskog naroda. Postalo je kristalno jasno kako Srbija na čelu s Miloševićem, ako već ne uspije jednim udarcem likvidirati državno vodstvo i osujetiti političke odluke koje je ono donijelo, namjerava vojnom silom zauzeti cjelokupan teritorij Republike Hrvatske na kojem je postojala srbijanska etnička manjina, ali i znatno šire, ne bi li stvorila etnički čistu Veliku Srbiju. Bilo je to vrijeme vrhunca državne krize koja je vrlo lako mogla rezultirati potpunim slomom svih linija obrane RH i nestankom tek rođene demokratske države.

Reakcija Beograda na raketiranje Banskih dvora predstavlja možda i najnižu točku medijskog i političkog cinizma zabilježenu u modernoj povijesti ovih prostora. Srbijanska je propaganda prvotno napad proglasila “izmišljotinom” i “ustaškom provokacijom”. No, kada su stravične slike razrušenih Banskih dvora, kratera u dvorištu i uništenog krovišta obišle cijeli svijet, izazvavši zgražanje međunarodne zajednice nad napadom na glavni grad, Beograd je morao promijeniti ploču. Posegnuli su za najbizarnijim konstrukcijama. Takozvano Unutrašnje ministarstvo za odbranu i Štab teritorijalne odbrane u Beogradu izdali su “stručna” zapažanja koja su više nalikovala na satirični skeč nego na službeno izvješće.

Njihovi su “stručnjaci” javno ustvrdili kako je sumnjiva sama činjenica da su kamere snimale Zagreb nakon napada, zgražali su se nad time što hrastova vrata nisu iščupana iz šarki iako su odbačena metrima dalje, te su zaključili da je od jedne rakete nemoguće takvo oštećenje. Otišli su toliko daleko u svom apsurdu da su analizirali snimke radnog stola predsjednika Tuđmana, tvrdeći da je “sve namješteno, od novina do olovke”, te da luster u dvorani izgleda “kao da je odšrafljen i bačen na stol”. Čak su i pronosili teze iz udruženja poput “Božura” da su “ustaški mangupi Mesić, Tuđman i Marković na sraman način inscenirali navodni napad JNA”, te da je sve to skuhano u “austrijskoj i njemačkoj političkoj kuhinji”. Takvo sramotno, gotovo tragikomično izvještavanje pokazalo je potpunu moralnu propast agresora.

Povijesna sjednica u podrumu zgrade Ine

Sljedećeg dana, 8. listopada 1991. godine, istjecao je rok brijunskog „moratorija“. S obzirom na to da su Banski dvori bili razrušeni, a zračna opasnost nad Zagrebom stalno prisutna zbog novih mogućih napada ratnog zrakoplovstva na Gornji grad, Hrvatski je sabor morao pronaći sigurnu lokaciju. U dubokoj tajnosti, saborski zastupnici svih triju tadašnjih vijeća (Društveno-političko vijeće, Vijeće općina i Vijeće udruženog rada) prebačeni su u podrum zgrade Ine u Šubićevoj ulici. U toj skučenoj, podzemnoj dvorani, u atmosferi prožetoj napetošću, prkosom i dubokom sviješću o povijesnoj odgovornosti, održana je 19. zajednička sjednica.

U svom uvodnom izlaganju, tadašnji predsjednik hrvatske Vlade dr. Franjo Gregurić pozvao je sve zastupnike da zajednički i beskompromisno utvrde odluke Sabora RH prema kojima je Hrvatska suverena i samostalna država. Njegove su riječi odzvanjale odlučnošću. Predsjednik Sabora dr. Žarko Domljan savršeno je sažeo situaciju u kojoj se našao hrvatski narod: „U Jugoslaviji je izvršen vojnodržavni puč, a Hrvatskoj i svemu što je hrvatsko najavljen je rat, rat do istrebljenja.“ Istaknuo je da je to rat koji Hrvatska apsolutno nije htjela niti ga je bilo čime izazvala.

Premijer Gregurić podsjetio je na 67. dan mandata svoje Vlade demokratskog jedinstva i na mukotrpan put od 25. lipnja. Upozorio je kako je brijunski moratorij možda imao smisla u kontekstu internacionalizacije jugoslavenske krize, no da više ne postoji apsolutno nijedan politički, vojni, gospodarski ili institucionalni razlog zbog kojeg bi Hrvatska trebala pristati na njegovo produljenje. „Dokazali smo svijetu, Europi i sebi samima, da možemo poštovati preuzete obaveze pa i pod cijenu golemih stradanja. Pokazano je da unutar bivše Jugoslavije nema sposobnosti i spremnosti da se rješenja traže na način predviđen Brijunskom deklaracijom, dakle mirno i demokratski. Iskazali smo mogućnost, odvažnost i sposobnost da trpimo i najteže udarce kako bismo branili slobodu i demokraciju Hrvatske“, naglasio je Gregurić, pozvavši zastupnike da proglase moratorij prošlošću.

Prvu skicu povijesnog zaključka okupljenim je zastupnicima pročitao potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks. Taj je tekst bio pravno besprijekorna osuda agresije i jasna proklamacija državnosti. Utvrđeno je da su tijekom moratorija agresivne akcije takozvane JNA i srpskih terorista drastično pojačane, da su bezobzirno uništavane bolnice, škole, crkve i kulturni spomenici. Utvrđeno je i da je Jugoslavija, kao državna zajednica koja je do tada postojala, izgubila svaki legitimitet te da de facto više ne postoji.

Odluka koja je prelomila epohu

Na temelju provedene rasprave i volje naroda, Sabor Republike Hrvatske je tog 8. listopada 1991. jednoglasno donio Odluku koja se sastojala od ključnih točaka koje su zauvijek promijenile političku kartu Europe:

1. Raskid veza: Republika Hrvatska od dana 8. listopada 1991. godine raskida državno-pravne sveze na temelju kojih je zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ.
2. Gubitak legitimiteta: Republika Hrvatska odriče legitimitet i legalitet svim tijelima dosadašnje federacije – SFRJ.
3. Pravna ništavnost: Republika Hrvatska ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije – SFRJ.
4. Priznanje drugih: Republika Hrvatska priznaje samostalnost i suverenost ostalih republika bivše SFRJ, na temelju načela uzajamnosti, te izražava spremnost na održavanje prijateljskih odnosa s onima s kojima nije u oružanom sukobu.
5. Međunarodne integracije: Kao suverena država koja jamči prava čovjeka i nacionalnih manjina, Hrvatska izražava pripravnost ulaska u europske integracijske tijekove.
6. Sukcesija: Hrvatska će nastaviti postupak utvrđivanja međusobnih prava i obveza u odnosu na ostale republike i bivšu federaciju.

Ovom je Odlukom Sabor konačno i neopozivo potvrdio Ustavnu odluku od 25. lipnja. Za hrvatski narod ona je predstavljala početak nove budućnosti, institucionalni temelj na kojem će počivati grčevita vojna obrana domovine i njeno konačno oslobođenje.

Saborska rasprava: Odjek stradanja na terenu

Rasprava koja je prethodila usvajanju Odluke bila je iznimno emotivna, burna i obilježena teškim vijestima koje su neprestano stizale s razorenih ratišta diljem domovine. Zastupnici su u podrum Ine donijeli krikove svojih razorenih zavičaja.

Ivo Jelić iz Dubrovnika dramatično je opovrgavao beogradske laži o tome kako JNA “brani” Dubrovnik, istaknuvši da im je stvarni cilj uništenje grada i istjerivanje hrvatskog puka. Drago Ereš iz Vinkovaca podsjetio je na apokaliptično stanje u Vinkovcima i Vukovaru, gradovima koji su se pod kišom granata nalazili pod svakodnevnom opsadom i razaranjem. Zastupnik Petar Bošnjaković poslao je potresan apel za spas Vukovara, govoreći o potpunoj blokadi grada na Dunavu, nedostatku hrane, lijekova i oružja, ali i nevjerojatnoj nadljudskoj hrabrosti vukovarskih branitelja iz svih krajeva Hrvatske. Njegov vapaj da se pokuša organizirati proboj i da se dovedu strani novinari kako bi svijet vidio tko je prava žrtva, snažno je odjeknuo podrumom.

Neki su zastupnici tražili radikalnije poteze. Davor Aras iz Zadra predlagao je izričito korištenje termina “odcjepljenje”, na što mu je pravno besprijekorno replicirao Vice Vukojević, objasnivši da Jugoslavija nije imala izvorni suverenitet jer je nastala dogovorom republika, te da se Hrvatska, sukladno Ustavu, može jedino “razdružiti”, a ne odcijepiti od tvorevine koja više ne postoji.

Bilo je i snažnih kritika vođenja obrane. Stjepan Zetović iz Valpova ukazao je na potrebu ozbiljnijeg vođenja rata iz jedinstvenog stožera, upozorivši na apsurd da je u školskim udžbenicima Baranja doslovno izbrisana s karte, što je shvatio kao opasan znak pristajanja na komadanje teritorija. Damir Mejovšek tražio je uvođenje smrtne kazne za teroriste, poručujući da se mora prestati pisati beskrajne peticije bešćutnoj Europi dok istovremeno teče hrvatska krv na bojištima. Josip Pankretić, poznati narodni tribun, založio se za hrvatskog seljaka koji je na svojim leđima nosio ogroman teret rata, tražeći reorganizaciju industrije za potrebe proizvodnje naoružanja.

Zanimljiva se rasprava razvila i oko prijedloga Šime Đodana, koji je tražio da se u tekst Odluke unese amandman o granicama koji bi definirao odnose unutar susjednih država (BiH, Crne Gore i Vojvodine). Ivica Račan se snažno i razborito usprotivio tom prijedlogu, upozoravajući da bi u trenucima kada Hrvatska vodi rat za goli opstanak, otvaranje pitanja granica susjednih država bio opasan politički presedan koji bi kompromitirao hrvatsku poziciju pred međunarodnom zajednicom. Podržali su ga Vladimir Veselica i Anton Katunar, koji je povijesno argumentirao da su granice Hrvatske odavno utvrđene mirovnim konferencijama, te je ovaj potencijalno štetan amandman odbačen, čime je Sabor pokazao visoku razinu političke zrelosti.

Vojni i diplomatski koraci nakon proglašenja

Završetak ove povijesne sjednice označio je i ubrzanu zakonodavnu aktivnost usmjerenu na ustrojstvo obrane. Sabor je nastavio rad po vijećima te je po hitnom postupku donio niz ključnih zakona: Zakon o izmjenama i dopunama zakona o Vladi, o ustrojstvu republičke uprave, o obrani. Izmjenama Zakona o obrani udareni su stvarni temelji pobjedničke vojske. Propisano je da oružane snage čine jedinstvenu cjelinu pod imenom Hrvatska vojska, u čijem se sastavu, kao simbol povijesne tradicije i udarna snaga obrane, nalaze Zbor narodne garde (ZNG) i Domobranstvo. Također, izdana je stroga zapovijed i rok od osam dana da se svi državljani Republike Hrvatske koji se još uvijek nalaze na odsluženju vojnog roka u neprijateljskoj JNA moraju otpustiti i vratiti kući, ili će ih se smatrati ratnim zarobljenicima.

Na diplomatskom polju, istog tog 8. listopada u 18 sati, u Haagu je pod pokroviteljstvom Europske zajednice stupio na snagu još jedan dogovor o općem prekidu vatre, koji su potpisali general JNA Andrija Rašeta, predstavnik Vlade RH Stjepan Adamić i pukovnik Imre Agotić ispred Glavnog stožera oružanih snaga. Dogovoreno je uklanjanje blokada, slobodno kretanje ljudi, te povlačenje JNA iz zagrebačke vojarne Borongaj do 12. listopada. No, naivno bi bilo vjerovati da je agresor poštivao te dogovore. Iako su neki pregovori olakšali povlačenje tehničke opreme vojske, agresija na istočnu Slavoniju, Vukovar i južnu Dalmaciju nastavila se nesmanjenom, divljačkom žestinom.

Predsjednik dr. Franjo Tuđman, svjestan cinizma neprijatelja koji je pripremao opću ofenzivu, već je 5. listopada uputio otvoreni poziv na opću obranu domovine. Odluka Sabora od 8. listopada dala je tom pozivu konačni, čvrsti pravni i državnički legitimitet.

Cijena slobode

Odluka od 8. listopada 1991. godine nije bila samo komad papira potpisan u vlažnom podrumu. Ona je bila pravna artikulacija krika jednog naroda koji se odbio pokoriti sili i diktaturi. Taj je dan Hrvatska prešla Rubikon, ostavivši iza sebe iluzije o opstanku u zajednici koja se pretvorila u tamnicu i poligon za ostvarenje velikosrpskih planova.

Ovaj povijesni akt jasno je pokazao međunarodnoj zajednici da povratka na staro više nema. Cijena koja je plaćena za taj potpis u Šubićevoj ulici bila je zastrašujuća – mjerila se u tisućama uništenih domova, u spaljenim selima od Baranje do Konavala, u herojskoj patnji i padu Vukovara mjesec dana kasnije, i u krvlju natopljenoj zemlji koju su obranili hrabri branitelji, od kojih su mnogi bili golobradi mladići i maloljetni dragovoljci koji nisu oklijevali stati pred tenkove.

Raskid državnopravnih veza omogućio je Hrvatskoj da kao samostalni subjekt nastavi tešku bitku za međunarodno priznanje, koje će konačno i uslijediti 15. siječnja 1992. godine. Sabor je tog 8. listopada potvrdio da narod koji je spreman podnijeti toliku žrtvu za svoju slobodu, tu slobodu zaslužuje i imati. Danas, proučavajući ove povijesne dokumente i prisjećajući se atmosfere terora i prkosa koja je vladala u jesen 1991., možemo samo s dubokim poštovanjem odati počast onima koji su tu neovisnost politički proglasili, a još više onima koji su je, s oružjem u rukama i srcem punim ljubavi za domovinu, fizički obranili i stvorili.

Foto: Snimak zaslona