Rakovička buna 1871. bila je prvi oružani ustanak za neovisnu Hrvatsku. Donosimo priču o Kvaternikovoj borbi i pogibiji u Ljupči.
U dinamici novije hrvatske političke povijesti rijetko je koji događaj ostavio tako neizbrisiv i dubok trag poput oružanog ustanka u Rakovici u listopadu 1871. godine. Taj pothvat nije bio tek izolirani incident nezadovoljnih graničara niti stihijska seljačka buna potaknuta pukom neimaštinom. Bio je to prvi moderni, programski osmišljeni pokušaj rušenja bečkoga apsolutizma i peštanske hegemonije s jednim jedinim ciljem: uspostavom potpuno samostalne, demokratske i suverene hrvatske države. Na čelu te opasne i vatrene misije stajao je Eugen Kvaternik – beskompromisni pravnik, saborski tribun i ideolog čija je vjera u hrvatsko državno pravo nadilazila okvire kompromisne politike i salonskoga pregovaranja.
Arhitekt ustanka: Tko je zapravo bio Eugen Kvaternik?
Eugen Kvaternik rođen je u Zagrebu 31. listopada 1825. godine u uglednoj građanskoj obitelji profesora povijesti Romualda Josipa Kvaternika. Školovan u Zagrebu, Rijeci, Senju i Pešti, gdje je studirao teologiju, pedagogiju i pravo, Kvaternik je već zarana pokazao iznimnu intelektualnu širinu, ali i vatreni politički temperament. Revolucionarna zbivanja 1848. i 1849. godine uvukla su ga izravno u središte nacionalnih previranja, a stečenu odvjetničku praksu u Brodu na Kupi naglo je prekinuo represivni Bachov apsolutizam. Zbog nepokolebljivog otpora tuđinskoj vlasti bečki mu je režim 1857. godine oduzeo odvjetničku licencu, prisilivši ga na dugogodišnje progonstvo.
Emigrantske godine i potraga za europskim saveznicima
U emigraciji Kvaternik nije mirovao. Boravio je u Ruskom Carstvu, uzeo rusko državljanstvo i tražio potporu Petrograda za rušenje Habsburške Monarhije. Shvativši da Rusija nakon Krimskoga rata izbjegava sukobe u srednjoj Europi, zaputio se u Torino i Pariz. Ondje je ušao u najviše diplomatske krugove, pregovarao s princom Jérôme-Napoléonom Bonaparteom i mađarskim vođom Lajosom Kossuthom. Iako je odlučno odbio Kossuthove pretenzije na hrvatski teritorij, zagovarao je koordinirani oružani ustanak. U svojoj znamenitoj pariškoj raspravi iz 1859. godine jasno je artikulirao tezu da se hrvatsko pitanje može riješiti isključivo internacionalizacijom i potpunim slomom Austrije uz pomoć europskih sila.
Raskol taktika: Zašto je saborski zastupnik izabrao oružje?
Nakon povratka u domovinu potkraj 1860. godine, uz političku i novčanu potporu biskupa Josipa Jurja Strossmayera, Kvaternik ulazi u Hrvatski sabor kao zastupnik kotara Ribnik i Vinodol. Upravo na povijesnom zasjedanju 1861. godine, rame uz rame s dr. Antom Starčevićem, udara temelje Stranke prava. U slavnom saborskom govoru od 18. lipnja 1861. te u polemici s mađarskim povjesničarima dokazivao je neprekinutu državnost Kraljevine Hrvatske, utvrdivši da odnosi s krunom mogu počivati isključivo na ravnopravnosti. Tu je zaživio i povijesni poklič: „Bog i Hrvati!“.
No, dok je Ante Starčević bio strpljivi filozof, moralni arbitar i zagovornik saborskog legalizma, Kvaternik je bio čovjek vatrene revolucionarne akcije, nadahnut talijanskim karbonarima i pokretom risorgimenta. Nakon novog progonstva i amnestije 1866. godine pokrenuo je pravaška glasila Hervat i Hervatska. No, beskrajne sudske zabrane, pljenidbe novina i policijski progoni učvrstili su ga u nepokolebljivom uvjerenju: mirnim putem i saborskim govorima okovi Beča i Pešte nikada se neće raskinuti.
Kordun pred eksplozijom: Zašto baš Vojna krajina?
Društvene i geopolitičke okolnosti početkom sedamdesetih godina 1871. išle su na ruku radikalnim potezima. Austro-ugarska nagodba iz 1867. i sramotna Hrvatsko-ugarska nagodba iz 1868. godine, nametnuta pod unionističkom čizmom bana Levina Raucha, pretvorile su Bansku Hrvatsku u podređenu pokrajinu. Imenovanje omraženog unionista Kolomana Bedekovića za bana u proljeće 1871. i izborne manipulacije izazvale su bijes oporbe, koja je Rujanskim manifestom proglasila Nagodbu nevažećom.
Gnjev graničara protiv bečkih i peštanskih reformi
Presudna točka Kvaternikova plana bila je Vojna krajina. Bečki je dvor započeo proces razvojačenja graničarskog pojasa s namjerom njegova pripojenja civilnoj upravi. Međutim, krajišnici Korduna, Like i Banovine u tome nisu vidjeli napredak, već opasnost. Stoljećima su živjeli kao slobodni vojnici-seljaci bez feudalnih nameta, izravno vezani uz bečki Dvor. Ukidanje vojnog sustava značilo je dolazak omraženih mađarskih poreznika, gubitak stoljetnih povlastica i uvođenje civilne tlake. Kordun je bio bure baruta koje je samo čekalo iskru.
Kobna pogreška revolucionarnog idealizma
U toj točki ležala je i fatalna strateška zabluda ustanka. Kvaternik je vjerovao da se socijalni gnjev krajišnika može izravno pretvoriti u modernu nacionalnu svijest za stvaranje nezavisne republike. Graničari su mrzili poreznike, ali su istodobno gajili duboko ukorijenjenu, stoljetnu odanost caru Franji Josipu I., vjerujući da ih upravo car štiti od plemstva. K tome, lokalno stanovništvo Korduna činili su i brojni pravoslavci. Kvaternikova ideja da su svi oni naprosto „istočni Hrvati“ bila je u raskoraku s lokalnom sviješću, što je carskim časnicima omogućilo lak manevar čim su zatrubile ratne trube.
Četiri dana nade: Kako je tekla Rakovička buna?
Svjestan policijskih doušnika, Kvaternik je jezgru urote sveo na tek nekolicinu ljudi, namjerno držeći Antu Starčevića po strani kako bi sačuvao stranačko vodstvo od propasti u slučaju neuspjeha. U večernjim satima 7. listopada 1871. u selu Broćanac (Ćuić Brdo) proglašena je Privremena narodna hrvatska vlada. Kvaternik je preuzeo ulogu regenta, bivši kadet Ante Rakijaš postao je ministar rata, mladi pravnik i urednik Hervatske Vjekoslav Bach ministar financija, krajiški knez Petar Vrdoljak ministar unutarnjih poslova, a terenski krajišnik Rade Čuić vrhovni vojni zapovjednik.
Da bi osigurao nužna sredstva, Bach je nekoliko dana ranije podigao 15.000 forinti iz poštanskog ureda u Josipdolu, zbog čega je vojna uprava odmah raspisala tjeralicu. Sljedećeg jutra, 8. listopada, Kvaternik je s razvijenom hrvatskom trobojnicom i dvjestotinjak naoružanih ljudi ušao u obližnju Rakovicu, razoružao carsku stražu i uspostavio glavni stan u kući trgovca Ive Vučića.
Proglas Privremene vlade: Sloboda, jednakost i sloga
U Rakovici je objavljen Proglas narodu, dokument koji je predstavljao nevjerojatan iskorak u modernu europsku demokraciju. Njime se proglasilo potpuno oslobođenje od njemačkog i mađarskog gospodstva, ali i potpuna jednakost svih građana pred zakonom, bez staleških podjela. Ukinuta je vojna uprava, uvedena općinska samouprava, a svećenicima obiju vjeroispovijesti – katoličke i pravoslavne – izričito je naloženo da narod poučavaju u bratskoj ljubavi i slozi. Bio je to pokušaj izgradnje građanske nacije daleko ispred svoga vremena.
Marš na Plaški i početak rasula
Prvih sati činilo se da plan uspijeva – okolna sela poput Brezovca i Močila pridružila su se koloni, a masa je u maršu prema Plaškom narasla na gotovo dvije tisuće ljudi. No, već 9. listopada stvarnost je pokazala zube. Susjedne satnije nisu otkazale poslušnost caru, a zapovjednik Vojne krajine general Anton Mollinary digao je na noge Ogulinsku i Otočku pukovniju. Kada su ustanici 10. listopada ušli u Plaški, dočekala ih je sablasna tišina umjesto ustaničkog zanosa. Objava carskoga prijekog suda i vijest o približavanju regularne vojske posijali su paniku. Shvativši da car ne stoji iza bune, krajišnici su bacali oružje i bježali kućama. Oko Kvaternika je ostalo tek četiri stotine vjernih boraca koji su se povukli prema nepristupačnim šumama Ljupče.
Krvavi klanac Ljupča: Izdaja i pogibija u tjesnacu
Svjesni potpunog vojnog poraza, vođe ustanka odlučile su se u zoru 11. listopada 1871. probiti prema granici osmanske Bosne kako bi sačuvali živu glavu i nastavili borbu iz inozemstva. No, nisu pali od carskih vojnika, već od izdajničke ruke. Krajišnici Miloš Kosanović i Maksim Momčilović, dojučerašnji sudionici pobune, sklopili su tajni dogovor s carskim bojnikom Stankom Rašićem. Za obećanu amnestiju i novčanu nagradu postavili su zasjedu u uskom klancu Ljupča kod Močila.
Rafali iz zasjede i barbarsko skrnavljenje
Kada se ustanička kolona pojavila na uskom putu – Ante Rakijaš na konju, a Kvaternik i Vjekoslav Bach u kočiji sa zarobljenim časnikom – zasjeda je bez opomene sasula smrtonosnu paljbu. Rakijaš je pao boreći se do zadnjega daha, dok su Kvaternik i mladi Bach ubijeni na mjestu u unakrsnoj vatri. Teško ranjeni zapovjednik Rade Čuić jedini je uspio nestati u gustoj šumi i prebjeći u Bosnu.
Ono što je uslijedilo bila je demonstracija surovosti: napadači su tijela ubijenih vođa opljačkali, skinuli im odjeću i obuću te ih unakažene bacili u blatni jarak. Vlasti su tijela potom prevezle u Rakovicu i bez ikakva vjerskog obreda zakopale u neoznačenu jamu pokraj ceste prema Drežniku, u paničnom strahu da njihov grob ne postane mjesto hodočašća hrvatskih domoljuba.
Prijeki sudovi i progon pravaša
Odmazda Monarhije bila je nemilosrdna. General Mollinary uveo je vojnu diktaturu na Kordunu. Prijeki sud u Ogulinu osudio je brojne graničare na smrt strijeljanjem, a stotine poslao na tešku robiju. Ministar unutarnjih poslova Petar Vrdoljak uhićen je i osuđen na strogu tamnicu, dok je Čuić preko Srbije dočekao nove ustanke.
U Zagrebu je policija upala u dom Ante Starčevića, uhitila ga i zaplijenila spise, nastojeći Stranku prava prikazati kao terorističku ćeliju. Premda dokaza za veleizdaju protiv Starčevića nije bilo pa je nakon nekoliko mjeseci pušten, pravaški tisak je ugušen, a stranka godinama potisnuta na margine.
Od zaboravljene jame do oltara domovine
Pola stoljeća kosti Eugena Kvaternika i njegovih suboraca ležale su skrivene u neoznačenoj krajiškoj zemlji. Tek 1921. godine, nakon propasti habsburškog carstva, Družba „Braća hrvatskoga zmaja“ ekshumirala je njihove posmrtne ostatke. Uz najviše počasti preneseni su u Zagreb i položeni u kriptu Zagrebačke katedrale, tik uz posmrtne ostatke Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana.
Premda je historiografija, od Ferde Šišića do akademika Nikše Stančića, jasno ukazala na golem nesrazmjer između Kvaternikovih romantičarskih teorija i sirove stvarnosti na terenu, Rakovica je postala temeljni kamen moderne hrvatske državotvornosti. Bila je to točka bez povratka – trenutak kada je hrvatska borba za slobodu prestala biti samo saborska rasprava i postala nepokolebljivi moralni čin plaćen vlastitim životom.
What do you feel about this post?
Like
Love
Happy
Haha
Sad
