Masovni prosvjedi u Francuskoj paralizirali su državu. Otkrijte prave uzroke nezadovoljstva građana, detalje brutalnih sukoba i političke posljedice.
Što se to, zapravo, događa u srcu Europe? Slika Francuske Republike posljednjih tjedana neodoljivo podsjeća na apokaliptične prizore iz distopijskih romana, a ne na funkcionirajuću, modernu europsku demokraciju. Francuska se, bez ikakve sumnje, suočila s jednom od najkompleksnijih, najbrutalnijih i najrazornijih društveno-političkih kriza u svojoj cjelokupnoj modernoj povijesti. Kulminacija ovog neviđenog narodnog gnjeva zabilježena je tijekom masovnih nacionalnih prosvjeda 17. listopada, dana koji će ostati crnim slovima upisan u anale francuske Pete Republike. Ovi događaji, koji su u potpunosti paralizirali najveće urbane centre u zemlji, od Pariza do Marseillea, ne predstavljaju tek prolazni sindikalni hir. Oni su, naprotiv, seizmički društveni poremećaj nastao fuzijom višestrukih, desetljećima ignoriranih i dotad odvojenih linija nezadovoljstva. Prema službenim, i po mnogima konzervativnim podacima Ministarstva unutarnjih poslova, na ulice je izašlo oko 550.000 građana. S druge strane, organizatori i tradicionalni sindikati, predvođeni moćnom Općom konfederacijom rada (CGT), procjenjuju brojku na više od 800.000 prosvjednika diljem Francuske. No, brojke su ovdje tek suhoparna statistika; stvarna priča leži u nevjerojatnoj heterogenosti mase koja je odlučila reći “dosta”.
Erupcija anti-sistemskog bijesa: Apsurd “skupoće života” i rekordnih korporativnih profita
U nevjerojatnom prikazu nacionalnog jedinstva nezadovoljnika, na ulicama su se ujedinili srednjoškolci, sveučilišni studenti, radnički sindikati, očajni poljoprivrednici te reaktivirani, visoko mobilizirani i uvijek nepredvidivi pripadnici pokreta “Žutih prsluka” (Gilets jaunes). Ovi prosvjedi, primarno artikulirani kao borba protiv neizdrživo visokih troškova života – onoga što Francuzi nazivaju “vie chère” – i kontinuirane degradacije javnih usluga, prvenstveno obrazovnog sustava, eskalirali su brzinom šumskog požara u nasilne nemire i urbani rat apsolutno neviđenih razmjera.
Razina destrukcije zabilježena tijekom i neposredno nakon kobnog 17. listopada ukazuje na duboki, možda i nepopravljivi strukturni i institucionalni lom između običnih građana i otuđenog državnog aparata. Svjedočili smo uništenju povijesnih javnih institucija, ciljanom paležu gradskih vijećnica, izravnim i naoružanim napadima na prefekture te masovnim, gotovo vojno organiziranim pljačkama tisuća komercijalnih objekata u Parizu, Marseilleu, Lyonu, Bordeauxu i brojnim drugim gradovima. Sve to nedvosmisleno svjedoči o erupciji čistog, anti-sistemskog bijesa.
Središnji motiv koji je uspio ujediniti ovaj najširi mogući spektar prosvjednika, od osiromašene radničke klase do perspektivnih, ali frustriranih studenata, jest spomenuta borba protiv “skupoće života”. Makroekonomski pokazatelji u Francuskoj krajem 2026. godine nisu samo loši; oni su katastrofalni za prosječnog građanina. Oni jasno i nedvosmisleno reflektiraju dugotrajan pad kupovne moći srednje i niže klase, generiran upornom, nezaustavljivom inflacijom te dramatičnim rastom cijena osnovnih životnih potrepština i energenata.
Tradicionalne sindikalne organizacije, prvenstveno CGT pod čvrstim vodstvom glavne tajnice Sophie Binet, te radikalniji sindikat Solidaires, artikulirale su iznimno jasne zahtjeve za pravednijom redistribucijom nacionalnog bogatstva. U samom središtu njihove kritike nalazi se duboki ekonomski paradoks suvremenog francuskog društva. S jedne strane imamo velike multinacionalne korporacije, uključujući globalne energetske divove poput Totala, koje iz kvartala u kvartal bilježe apsolutno rekordne profite i svojim dioničarima isplaćuju povijesne dividende. S druge strane te iste medalje, realne plaće radnika godinama stagniraju, dok esencijalna socijalna davanja i mehanizmi državne potpore podliježu strogim, neoliberalnim mjerama štednje i zamrzavanja. Sindikalni zahtjevi stoga su primarno usmjereni na ono što nazivaju osnovnom ekonomskom pravdom: snažnije oporezivanje milijardera, rentijera i najvećih korporacija kako bi se financirala stabilnost i opstanak javnih usluga.
Uz institucionalizirane sindikate, ključni, zapaljivi faktor eskalacije bio je povratak pokreta “Žutih prsluka”. Ovaj decentralizirani, neuhvatljivi pokret, koji je prvotno uzdrmao same temelje Francuske 2018. godine, lukavo je iskoristio trenutnu ekonomsku klimu za reaktivaciju svoje široke baze. Istaknuti bivši lideri i ikonične figure ovog pokreta, poput Sophie Tissier i Jérômea Rodriguesa – čovjeka koji je i sam bio teško ozlijeđen i izgubio oko od policijskog projektila tijekom ranijih prosvjeda – javno su i izrazito aktivno pozivali narod na pridruživanje prosvjednim kolonama 17. listopada. Fokusirajući se na svakodnevne probleme, poput rasta cijena goriva i osnovnih životnih namirnica, Žuti prsluci unijeli su u ove prosvjede svoju prepoznatljivu populističku retoriku i, što je za sigurnosni aparat najopasnije, spremnost na izravnu, fizičku konfrontaciju sa snagama reda. Sinergija između strukturiranih, gotovo birokratskih sindikalnih zahtjeva i nepredvidivog, divljeg i radikalnog nezadovoljstva Žutih prsluka stvorila je zapaljivu mješavinu sposobnu masovno mobilizirati građane i u potpunosti paralizirati urbane centre.
Omladinski bunt: Kolaps obrazovnog sustava i nezaustavljiv sindrom “Génération Z”
Druga, a iz dugoročne strateške perspektive možda i najdinamičnija komponenta ovih prosvjeda, jest masovna, beskompromisna i nevjerojatno agilna mobilizacija srednjoškolaca i studenata. Riječ je o fenomenu koji su francuski mediji brzo, s dozom strahopoštovanja, prozvali “Gilets jeunes“ (Mladi prsluci). Ovaj specifični, mladenački val nezadovoljstva nije započeo u krvavom listopadu, već znatno ranije, 21. rujna 2026. godine, spontanom blokadom gimnazije Saint-Exupéry u predgrađu Créteil. Pokret se iznimnom, viralnom brzinom proširio nacionalnim teritorijem, te je do 1. listopada obuhvatio impresivnih više od 1.027 obrazovnih ustanova diljem zemlje, stvarajući mrežu paraliziranih škola.
Mladi prosvjednici, predvođeni novim, neovisnim organizacijama poput Renouveau lycéen, L’Union syndicale lycéenne (USL) i Les Lycéens!, nisu na ulice izašli iz puke dosade. Oni su artikulirali vrlo specifične, zapanjujuće strukturirane zahtjeve usmjerene na sanaciju obrazovnog sustava koji s pravom smatraju duboko nepravednim i infrastrukturno potpuno urušenim. Njihovi zahtjevi obuhvaćaju hitno rješavanje infrastrukturne i kadrovske krize. To konkretno uključuje kronični nedostatak nastavnog osoblja, jasne zahtjeve za hitnim zapošljavanjem i osiguravanjem trajnih zamjena za odsutne profesore, te sanaciju derutnih, degradiranih školskih zgrada u kojima otpada žbuka. Posebno je naglašen problem neadekvatnih uvjeta uslijed globalnih klimatskih promjena, zbog čega se izričito tražila klimatizacija obrazovnih prostora u kojima temperature ljeti postaju neizdržive.
Nadalje, središnja politička i ideološka točka ovog omladinskog pokreta je apsolutni, nepopustljivi zahtjev za ukidanjem kontroverznog digitalnog sustava za upis na sveučilišta, poznatog kao Parcoursup. Mladi ovaj sustav percipiraju ne kao olakšanje, već kao hladni, bezdušni tehnokratski alat za socijalnu selekciju i institucionaliziranu diskriminaciju učenika koji dolaze iz siromašnijih, marginaliziranih predgrađa. Uz to, omladina je postavila nevjerojatno odvažan financijski ultimatum vladi, zahtijevajući trenutnu, hitnu injekciju od 10 milijardi eura u obrazovni sektor, te hitno otvaranje 150.000 novih mjesta na javnim sveučilištima kako bi se spriječilo katastrofalno isključenje tisuća maturanata iz sustava visokog obrazovanja.
Tijekom ovih masovnih studentskih prosvjeda, iskristalizirale su se i specifične, nove kulturološke oznake. Viralni slogan “Bismillah c’est les ténèbres” (Bismillah, ovo je tama) postao je neslužbeni zaštitni znak ovog generacijskog bunta. Taj slogan savršeno oslikava modernu fuziju uličnog slenga iz predgrađa, globalne pop-kulture i dubokog, ukorijenjenog osjećaja beznađa među mladima kojima je oduzeta budućnost.
Važno je naglasiti da se ovaj omladinski pokret u Francuskoj ne može, i ne smije, promatrati izolirano od širih globalnih trendova. Ozbiljni analitičari i vodeći francuski mediji smještaju ga u znatno širi geopolitički kontekst globalne pobune “Generacije Z“, zabilježene krajem 2025. i tijekom cijele 2026. godine. Francuski intelektualci, tražeći uzroke, povlače izravne, uznemirujuće paralele s masovnim prosvjedima u dalekom Nepalu (koji su nevjerojatno doveli do pada tamošnje vlade), dubokim društvenim nemirima u Maroku, te takozvanom “Revolucijom plamenaca” (Révolution des flamants roses) u susjednoj Albaniji. Legitimirajući ovaj opravdani gnjev mladih, utjecajni francuski ekonomist i mislilac Jacques Attali javno je i bez zadrške izjavio kako bi se “francuska omladina trebala pobuniti” i kreirati pokret koji će vladajućima jasno reći “da je dosta”. Ovom izjavom, omladinski bunt dobio je snažnu, neočekivanu intelektualnu potporu u samom središtu mainstream javnog diskursa, što je dodatno osnažilo njihov legitimitet.
Digitalna mobilizacija i kibernetičko ratovanje: Nova lica anarhizma
Treći ključni element, onaj koji ove prosvjede izdvaja od svih tradicionalnih, pomalo arhaičnih radničkih marševa na koje smo navikli, jest izrazito visoka razina digitalne koordinacije i asimetričnog, gotovo gerilskog djelovanja. Dok su tradicionalne prosvjede kroz povijest organizirali isključivo sindikati s jasnom, tromom hijerarhijom, mobilizacija za 17. listopada velikim je dijelom generirana kroz tamne vilajete decentraliziranih društvenih mreža.
Ključnu, gotovo mesijansku ulogu odigrao je anonimni kreator na platformi TikTok, poznat isključivo pod kriptičnim pseudonimima “V2″ ili “v2.95“. Ovaj je entitet tjednima unaprijed majstorski objavljivao viralne sadržaje, pozivajući mlade na masovno okupljanje točno na početku školskih praznika. Za taktičku, preciznu koordinaciju prosvjednika i lociranje skrivenih točaka okupljanja, kreirane su sofisticirane suradničke online karte, poput onih na web sjedištu mobilisation17octobre.fr. Na ovim digitalnim platformama u danima uoči prosvjeda bilo je prijavljeno, recenzirano i detaljno planirano između 250 i 1.000 akcija diljem cjelokupnog državnog teritorija, ostavljajući policiju u mraku.
Dodatni, izrazito zabrinjavajući element političke radikalizacije i zavidne tehnološke sofistikacije manifestirao se dan ranije, 16. listopada, neposredno uoči izlaska na ulice. Riječ je o ozbiljnom kibernetičkom napadu na službenu internetsku stranicu etablirane, tradicionalne konzervativne stranke Les Républicains (LR). Stranica je podvrgnuta brutalnom defacement napadu, pri čemu je službeni, dosadni politički sadržaj zamijenjen radikalnim pozivima na ulični prosvjed, detaljnim uputama za ulične militante te klasičnim anarhističkim parolama. Ovaj incident nije tek usputni vandalizam; on jasno ukazuje na prisutnost i duboki angažman visoko tehnološki pismenih anarhističkih i ljevičarskih grupacija koje su konvencionalni ulični prosvjed uspješno proširile na nevidljivu, ali opasnu domenu kibernetičkog ratovanja.
Anatomija 17. listopada: Obavještajni fijasko, nacionalna paraliza i urbano nasilje
Iako su službeni organizatori iz redova sindikata, poštujući proceduru, unaprijed prijavili mirne rute za održavanje prosvjednih marševa, događaji na terenu vrlo su brzo, u roku od nekoliko sati, izmakli svakoj kontroli policije i specijalnih snaga sigurnosti. Kaosu koji je uslijedio izravno je, i to treba jasno reći, kumovao katastrofalan, povijesni promašaj obavještajnog aparata u procjeni razmjera odaziva nezadovoljnih građana.
Interni, povjerljivi dokumenti teritorijalne obavještajne službe, datirani na 15. listopada, optimistično su i potpuno pogrešno predviđali između 60.000 i 110.000 prosvjednika na cjelokupnom teritoriju Francuske izvan Pariza. Međutim, stvarni broj prosvjednika, prema kasnijim teška srca priznatim službenim podacima same države, iznosio je oko 440.000 ljudi u provinciji, uz dodatnih 110.000 u samom glavnom gradu. Ovaj nevjerojatni obavještajni previd, koji je pogriješio u procjeni za četiri do sedam puta, stvorio je fatalnu taktičku grešku na terenu.
Ova drastična asimetrija između neočekivano goleme mase prosvjednika i apsolutno nedovoljnog broja raspoređenih policijskih snaga – unatoč tome što je na nacionalnoj razini bilo mobilizirano impresivnih, ali očito nedovoljnih 80.000 policajaca i žandara – rezultirala je potpunim, sramotnim slomom javnog reda i mira. Uz glavne, mirne prosvjedne kolone sastavljene od radnika i umirovljenika, formirale su se izrazito mobilne, brutalne autonomne grupe koje koriste taktiku “crnog bloka”, radikalni pripadnici ekstremne ljevice te tisuće oportunističkih delinkvenata. Ta je mješavina započela sustavno, zlokobno uništavanje javne i privatne imovine.
Topografija destrukcije: Analiza nasilja po ključnim gradovima
Nasilje, važno je naglasiti, nije bilo lokalizirano isključivo na pariške bulevare. Ono se poput šumskog požara u sušnoj sezoni prelilo na gotovo sve veće urbane centre u Francuskoj. Mete napada nisu birane nasumično; one su bile pažljivo i simbolički odabrane kako bi predstavljale dvostruki, razorni udar. S jedne strane, nemilosrdno su napadani i paljeni simboli državne vlasti, administracije i institucija. S druge strane, s jednakom su žestinom devastirani simboli korporativnog kapitalizma i konzumerizma.
U Parizu, prijestolnica je doživjela ono što je ugledni dnevnik Le Parisien s pravom opisao kao “gotovo ustaničku atmosferu”. Iako je pariška prefektura uporno tvrdila da je glavna kolona od 110.000 ljudi prošla bez većih incidenata, prava istina odvijala se na marginama gdje su izbili masovni okršaji. Najžešći, najkrvaviji sukobi zabilježeni su u elitnoj ulici Faubourg-Saint-Honoré – u neposrednoj, zastrašujućoj blizini Elizejske palače, sjedišta samog predsjednika Makrona – te u ulici Cambacérès. Na čuvenoj aveniji Elizejske poljane prosvjednici su podizali i palili teške, srednjovjekovne barikade. Zapaljena su brojna vozila uz Canal Saint-Martin te na povijesnoj ulici Saint-Denis, dok su luksuzne trgovine na bulevaru Saint-Denis podvrgnute nesmiljenoj pljački i paležu. Pritom je važno istaknuti da je neselektivno korištenje suzavca od strane policije počelo i prije samog službenog početka marša, čime je dodatno, gotovo namjerno, podignuta tenzija među okupljenima.
Limoges pak predstavlja lokaciju najvećeg simboličkog i kulturološkog gubitka za francusku državu. Prekrasna Gradska vijećnica (Hôtel de ville), monumentalna i povijesna zgrada inaugurirana davne 1883. godine koja nosi status zaštićenog povijesnog spomenika, ciljano je i mučki napadnuta. Prosvjednici su razbili prozore u prizemlju i unutra ubacili snažna zapaljiva sredstva. Požar je nevjerojatnom brzinom zahvatio staro krovište, što je rezultiralo spektakularnim, užasavajućim i tragičnim urušavanjem centralnog kampanila (zvonika), prizora koji je mnoge podsjetio na pad tornja Notre-Dame. Lokalni prefekt je nedugo zatim, slomljenim glasom, zgradu službeno proglasio “velikim dijelom izgubljenom”. U okolnim ulicama gorjela su policijska vozila, a cijeli centar grada je nemilosrdno opljačkan.
U Marseilleu, najvećem gradu na divljem jugu Francuske, situacija je vrlo brzo eskalirala u otvorenu, anarhičnu masovnu pljačku. Prosvjednici su koristili iščupani teški urbani mobilijar kako bi poput ovnova probili vrata i provalili u Gradsku vijećnicu, čiji je bogati interijer potom podvrgnut potpunoj devastaciji. Zanimljivo je pratiti sukobljene procjene o broju sudionika nasilja: dok prefektura policije departmana Bouches-du-Rhône tvrdi da se policija suočila s nevjerojatnom vojskom od 30.000 pljačkaša i 8.000 izgrednika, gradonačelnik Benoît Payan oštro i ogorčeno osporava te astronomske brojke, tvrdeći da je riječ o najviše 1.500 radikaliziranih osoba. Neovisno o političkim prepucavanjima oko brojki, materijalna šteta je bila neopisiva. Zapaljene su goleme barikade ispred povijesne crkve Saint-Vincent-de-Paul, a sutradan su zabilježena potresna okupljanja građana ispred potpuno demolirane i uništene policijske postaje Noailles.
Grad Bordeaux doživio je sličnu sudbinu. Započevši kao mirno, obiteljsko okupljanje od 7.000 (prema optimističnoj policiji) do 100.000 ljudi (prema sindikatu CGT) na predivnom trgu Place de la Bourse, prosvjed se pretvorio u totalni kaos kada su zloglasni “casseurs” (razbijači) na začelju kolone započeli orkestrirane napade na trgovine u ulici Victor-Hugo. Sredinom poslijepodneva, radikalni elementi provalili su u simbol luksuza, elitnu trgovinu Louis Vuitton, a nedugo zatim izvršili su silovit, zastrašujući upad u službenu državnu rezidenciju prefektice Sophie Brocas (Hôtel de Nesmond) u ulici Vital-Carles. Rezidencija je u potpunosti opustošena, a namještaj uništen. Zbog iznimne ozbiljnosti sigurnosne ugroze i doslovnog probijanja državnih linija obrane, hitno je morala intervenirati elitna, teško naoružana specijalna taktička postrojba RAID. Njihovo uvođenje na ulice predstavlja jasan presedan i veliku rijetkost u kontekstu civilnih, uličnih prosvjeda, što dovoljno govori o ozbiljnosti situacije.
U sjevernom gradu Lilleu, prosvjedna kolona okupila je zavidnih 24.000 ljudi. Međutim, prema šokantnim navodima prefekta Bertranda Gaumea, oko 2.000 izrazito nasilnih pojedinaca započelo je teške ulične okršaje s policijom čak dva sata prije službenog početka marša. Urbano nasilje i igre mačke i miša trajale su do kasno u mračnu noć. Tijekom nereda, ciljano su zapaljena dva velika simbola zapadnog komercijalizma i ugostiteljstva smještena na glavnom gradskom trgu (Grand-Place): globalni restoran McDonald’s i popularni bar Le Coin des Barons. Medijski izvještaji s terena bilježe iznimno snažnu prisutnost radikalne ljevice, s obzirom na to da je gradom odzvanjalo masovno uzvikivanje agresivnih parola “ACAB” (Svi policajci su kopilad) i “Siamo tutti antifascisti”.
Slične slike destrukcije dolaze iz Lyona i Nantesa. U Lyonu, uz neizbježno podizanje teških, zapaljenih barikada koje su blokirale promet, glavno turističko središte pretrpjelo je iznimno težak udarac. Ured gradske turističke zajednice, smješten na poznatom trgu Bellecour (Place Bellecour), prvo je do temelja opljačkan, a zatim u potpunosti spaljen, ostavivši za sobom, kako su svjedoci opisali, samo “ruševine koje se tužno dime”. U Nantesu su brutalni ulični sukobi rezultirali s 31 uhićenjem. Tamošnji prosvjednici su izvršili iznimno nasilan pokušaj upada u zgradu Gradske vijećnice, razbivši sva stakla i uništivši skupu računalnu opremu u predvorju. Paralelno s tim institucionalnim napadima, uski centar Nantesa svjedočio je masovnim, koordiniranim pljačkama poznatih trgovačkih lanaca.
Ni ostali, manji gradovi nisu bili pošteđeni ovog vala ludila. U Nancyju je neprijavljeni, spontani marš od 4.000 ljudi u potpunosti opustošio glavne trgovačke ulice, pri čemu su radikalni elementi, u činu apsolutnog moralnog pada, napali čak i prostorije poznate humanitarne organizacije Secours catholique. U povijesnom Rouenu zapaljena je zgrada tamošnjeg sveučilišta, dok je u Valenciennesu gnjev mase rezultirao paljenjem centra za rekreaciju djece i pustošenjem lokalnog Centra za strukovno osposobljavanje (CFA). Država je, u tim trenucima, de facto prestala postojati na ulicama.
Ekonomski udar: Apokalipsa maloprodaje, pljačke i prisilna intervencija države
Ovaj fenomen masovnih pljački označio je onaj konačan, tragičan prijelaz iz legitimnog političkog i radničkog prosvjeda u golo, neskriveno urbano nasilje. Tim činom, izvorne, pravedne poruke sindikata, radnika i očajnih studenata u potpunosti su, i nepovratno, zasjenjene crnim dimom paleža. Prema prvim službenim procjenama Federacije trgovine i distribucije (FCD), izravno je pogođeno, opljačkano, oštećeno ili teško vandalizirano između 1.500 i 3.000 komercijalnih objekata diljem Francuske. Zasebni podaci koje je iznio nadležni ministar Serge Papin spominju šokantan broj od čak 3.000 teško pogođenih trgovina na nacionalnoj razini.
Financijske štete nastale u samo jednom danu i noći ludila procijenjene su na više stotina milijuna eura, što predstavlja katastrofalan, nokautirajući udarac na već ranjeno nacionalno gospodarstvo. Veliki maloprodajni lanci, stupovi francuske ekonomije, pretrpjeli su enormne gubitke. Gigantska grupa Carrefour prijavila je koordinirane napade na 50 svojih lokacija, od čega je čak 19 supermarketa i lokalnih trgovina u potpunosti opljačkano do golih zidova. Izvršni direktor kompanije, vidno potresen, procijenio je trenutačni, izravni financijski gubitak na “više od desetak milijuna eura”, ne računajući izgubljenu dobit zbog zatvaranja. Ništa bolje nije prošao ni lanac Intermarché, koji je izvijestio o desecima pogođenih i demoliranih trgovina, od kojih su dvije trećine pretrpjele teško uništavanje unutrašnjosti, primarno u osjetljivoj regiji Île-de-France i na turbulentnom zapadu zemlje.
Međutim, posebna, najisplativija meta pljačkaških hordi bili su tehnološki, sportski i luksuzni brendovi. U gradovima poput Nantesa dokumentirane su masovne, agresivne provale u poslovnice popularnih trgovina kao što su Fnac, Foot Locker, Uniqlo, Courir, Sephora i Micromania. Simboli pariškog stila, poput Galeries Lafayette, te specijalizirane luksuzne trgovine, uključujući i službenog distributera prestižnih Rolex satova, bile su opustošene u rekordnom roku. Ti su pljačkaši bili visoko organizirani, često su koristili maske kako bi izbjegli identifikaciju nadzornih kamera, te su nasilno ulazili u trgovine nedugo nakon njihovog prisilnog zatvaranja, masovno iznoseći skupu elektroničku opremu, dizajnersku odjeću i parfeme.
Još više zabrinjava činjenica da nasilje nije bilo usmjereno isključivo prema neživoj imovini. Zabilježeno je više mučnih slučajeva brutalnog fizičkog nasilja nad neovisnim vlasnicima malih trgovina i obiteljskim poduzetnicima, koji su u činu očaja vlastitim tijelima pokušali obraniti svoje izloge i teško stečenu robu od razularenih pljačkaških hordi.
Ovakva neviđena ekonomska paraliza središta najvećih francuskih gradova natjerala je premijera Sébastiena Lecornua na hitnu, drastičnu i iznimno skupu intervenciju. Kako bi spriječio masovne bankrote koji bi uslijedili i lančani gubitak na desetke tisuća radnih mjesta, premijer je već sljedećeg dana pred šokiranom nacijom najavio hitno uvođenje mjera “djelomične nezaposlenosti”. Ova mjera uključuje iznimno 100-postotno pokriće bruto plaća iz državnog proračuna za sve radnike svih pogođenih i uništenih poduzeća. Tim potezom, država je na račun ionako prenapregnutog proračuna poreznih obveznika preuzela golemi financijski teret sanacije tuđeg huliganstva.
Ljudska cijena krize i kontroverze oko policijske doktrine: Suzavac i slomljena mladost
Ipak, iznad svake financijske štete i uništene imovine uzdiže se zastrašujući stupanj fizičkog nasilja manifestiran tijekom prosvjeda, koji je rezultirao iznimno teškim, trajnim posljedicama po ljudske živote s obje strane barikada. Ukupna bilanca ovih događaja ukazuje na neumoljivu činjenicu da su se na ulicama, avenijama i trgovima francuskih gradova odvijale urbane borbe nevjerojatno visokog intenziteta koje su ostavile neizbrisive fizičke i psihičke traume.
Prema zbirnim podacima državnih vlasti, u kontekstu kaosa od 17. listopada smrtno je stradao jedan prosvjednik. S druge strane, ozlijeđeno je nevjerojatnih 997 pripadnika snaga sigurnosti – policajaca i žandara – od kojih je sedmero zadobilo stravične povrede koje su klasificirane kao teške ozljede izravno opasne po život. U brutalnim, bespoštednim uličnim okršajima uhićeno je preko 2.400 osoba, pri čemu su vladini izvori i ministarstva istaknuli jedan izrazito zabrinjavajući, sociološki alarmantan podatak: u pojedinim segmentima uličnih nereda i pljački, maloljetnici su činili nevjerojatnih 90% svih uhićenih. Generacija bez nade našla se iza rešetaka.
Ipak, ono što je izazvalo apsolutni najveći šok u društvu, izravnu međunarodnu osudu i munjevitu radikalizaciju domaćeg javnog mnijenja jesu teške, nepopravljive tjelesne ozljede, odnosno mutilacije nanesene mladim prosvjednicima, srednjoškolcima i potpuno slučajnim prolaznicima. Te su ozljede primarno nastale uslijed sporne, prekomjerne upotrebe specifičnog policijskog oružja koje država cinično i službeno klasificira kao “nesmrtonosno”. Četiri specifična, tragična slučaja policijske brutalnosti u samo jednom danu postala su mračnim simbolom državne represije, ujedinivši cijelu ljevicu i brojne građane u jasnim zahtjevima za hitnim ostavkama na vrhu.
U Lensu na sjeveru zemlje, zabilježena je tragedija kada je petnaestogodišnjem srednjoškolcu šaka u potpunosti raznesena eksplozijom snažne policijske granate namijenjene za raspršivanje mase. Prema izvorima iz lokalnog tužiteljstva u Béthuneu i same policije, nesretni je adolescent navodno pokušao podići opasnu granatu s tla kako bi je bacio natrag prema policijskom kordonu, nakon čega je ona uslijed kratkog fitilja detonirala u njegovoj ruci, trajno ga osakativši za cijeli život.
Sličan užas dogodio se u Toursu. Šesnaestogodišnji dječak po imenu Maël trajno je izgubio vid na desno oko nakon što je direktno pogođen gumenim projektilom ispaljenim iz kontroverznog policijskog bacača (LBD) tijekom inače rutinske blokade gimnazije Balzac. Njegova neutješna obitelj izdala je emotivno priopćenje snažno naglašavajući da Maël nije imao apsolutno nikakvih političkih, anarhističkih ni militantnih afilijacija te da je bio isključivo slučajna žrtva policijske neselektivnosti. Odmah je podnesena kaznena prijava protiv nepoznatih službenih osoba za teško nasilje.
Možda najjeziviji incident zabilježen je u Saint-Ouen-l’Aumôneu. Tamo je tek četrnaestogodišnji dječak, učenik prvog razreda srednje škole po imenu Eden, teško stradao ispred vrata svoje vlastite gimnazije nakon direktnog, horizontalnog i po svim pravilima zabranjenog hica iz policijskog bacača granata sa suzavcem – ispaljenog ravno u dječakovo lice. Video snimke koje su ubrzo postale viralne na svim mrežama pokazuju inicijalni fizički sukob u kojem teško oklopljeni policajac grubo udara dječaka, dječak u panici uzvraća udarcem nogom, nakon čega biva brutalno ustrijeljen u glavu s iznimno bliske udaljenosti. Rezultat policijske akcije? Dječaku je u potpunosti smrskana čeljust, izbijeni su mu apsolutno svi gornji zubi, a donji su mu silinom udarca iščupani iz mesa. Obitelj sada priprema tužbu za klasični pokušaj ubojstva, s pravom ističući neviđenu, neproporcionalnu brutalnost snaga reda nad djetetom.
Niz se nastavlja u Argenteuilu i Mulhouseu. U Argenteuilu je još jedan šesnaestogodišnjak izravno pogođen LBD projektilom ravno u oko, pri čemu traumatizirani liječnici po prijemu nisu mogli garantirati spas njegova vida. Policija je pokušala nemušto opravdavati ovaj strašni čin tvrdeći, bez čvrstih dokaza, da su njihovi službenici bili pod teškom paljbom vatrometa (mortiers d’artifice). Dodatno, u Mulhouseu je jedna nedužna adolescentica također zauvijek izgubila oko uslijed grubog policijskog djelovanja te iste večeri.
Svi ovi krvavi incidenti doveli su ukupan, sramotni broj ozlijeđenih učenika, od samog početka mobilizacije, do katastrofalne brojke od preko 215 teže stradalih. Za većinu ovih užasnih slučajeva službeno su brže-bolje otvorene interne istrage Generalnog inspektorata nacionalne policije (IGPN), agencije poznate u narodu kao “policija za policajce”. Ipak, povjerenje francuske javnosti u objektivnost i nepristranost tih internih istraga trenutno je na povijesno, izrazito niskoj razini, i malo tko očekuje stvarne sankcije za počinitelje u uniformama.
Ove stravične, neprihvatljive ozljede pokrenule su oštru, duboku nacionalnu debatu o takozvanoj Nacionalnoj shemi održavanja javnog reda. Ova osjetljiva doktrina, posljednji put taktički revidirana 2021. godine, barem na papiru počiva na četiri sveta, demokratska načela: nužnosti upotrebe sile, njezinoj razmjernosti, strogoj gradaciji i reverzibilnosti. Međutim, stručnjaci s terena, ugledni sociolozi poput Laurenta Frajermana, te brojni oporbeni zastupnici u nacionalnom parlamentu glasno ističu da se ta ista načela na terenu sustavno, svakodnevno i grubo krše bez ikakvih posljedica.
Kritičari s pravom naglašavaju da masovna, panična i neselektivna uporaba gustih oblaka suzavca, opasnih šok-bombi i LBD projektila u urbanim sredinama stvara enorman efekt masovne panike među građanima. Primjerice, tijekom prosvjeda u Parizu, mediji su zabilježili bezrazložno ispaljivanje suzavca na potpuno mirne građane i prolaznike znatno prije samog službenog početka marša. U jednom gotovo nadrealnom, grotesknom incidentu zabilježenom na poznatom Trgu Republike, članovi uglednog simfonijskog “Orkestra Novog svijeta” doslovno su zasuti i ugušeni suzavcem usred svoje glazbene probe, u 12:20 sati poslijepodne, nevjerojatna dva sata prije uopće planiranog polaska radničke povorke. Takva nepromišljena, agresivna policijska taktika onemogućuje rad iskusnim redarima iz sindikata te izravno dovodi do nekontroliranog cijepanja velikih, mirnih masa u male, visoko pokretne, dezorijentirane i ekstremno frustrirane skupine koje je potom apsolutno nemoguće taktički kontrolirati. To paradoksalno i tragično olakšava posao pravim kriminalcima i pljačkašima. Novinari na terenu, uključujući i potpisnika ovih redova, svjedočili su strašnim scenama gdje su stariji, krhki građani, uspaničeni roditelji s malom djecom i profesori u mirovini gađani teškim granatama za raspršivanje, što je rezultiralo opasnim stampedom i gaženjem nemoćnih po pariškim ulicama.
Očekivano, nevladin sektor reagirao je s dubokom indignacijom i nevjericom. Cijenjena Liga za ljudska prava (Ligue des droits de l’Homme – LDH), pod odlučnim vodstvom predsjednice Nathalie Tehio, javno je, snažno i oštro osudila neprofesionalne akcije policije, upozoravajući na opasno “opće skretanje u odnosu na pravnu državu” prilikom nasilnih intervencija snaga sigurnosti. Izrazito je značajno, i povijesno bremenito, spomenuti da su LDH i partnerske organizacije za zaštitu ljudskih prava – poput MRAP-a i poznate SOS Racisme – planski, inteligentno i vrlo simbolički povezale oštru osudu recentnog policijskog nasilja nad mladima s obilježavanjem 65. obljetnice zloglasnog, krvavog masakra alžirskih prosvjednika u Parizu. Taj se povijesni užas dogodio, nimalo slučajno, točno na isti datum, 17. listopada davne 1961. godine. Povlačenjem ove teške povijesne paralele, organizacije su nastojale dublje ukazati na jednu dugu, sistemsku i nažalost neprekinutu povijest nesrazmjerne državne represije nad marginaliziranim društvenim skupinama, bilo da je u prošlosti riječ o nepoželjnim manjinama ili danas o siromašnoj, zaboravljenoj radničkoj omladini iz predgrađa.
Pritisak zgrožene javnosti, ujedinjene oporbe i kritičkih medija zbog ovog potpunog, sramotnog sigurnosnog neuspjeha fokusirao se, logično, na ministra unutarnjih poslova Laurenta Nuñeza. Suočen s neobranjivim, tvrdim činjenicama s terena, slomljeni Nuñez je 18. i 19. listopada u nizu medijskih istupa – uključujući i zapaženo gostovanje na popularnom radiju France Inter – morao priznati teške pogreške. Priznao je potpuni “nedostatak anticipacije”, opasni “gubitak kontrole” te sasvim očitu, fatalnu “asimetriju” između broja i taktike policijskih formacija na terenu i neočekivane brojnosti te silovite agresivnosti mase. Preuzimajući na sebe punu političku odgovornost za ovaj povijesni fijasko, ministar Nuñez, kako nalažu demokratski uzusi, ponudio je svoju ostavku šefu države.
Državni udar na socijalu: Odgovor izvršne vlasti i drakonski zakon “Casseurs-Payeurs”
Spoznaja da je moćna francuska država na nekoliko sati doslovno izgubila suverenitet i kontrolu nad vlastitim teritorijem izazvala je tektonske, neviđene potrese unutar hermetično zatvorene izvršne vlasti. No, umjesto katarze i pokušaja razumijevanja uzroka, odgovor državnog vrha manifestirao se kroz opasnu kombinaciju apsolutne, slijepe i bezuvjetne podrške snagama sigurnosti, kategoričkog odbijanja prihvaćanja bilo kakve dublje političke odgovornosti te, najopasnije od svega, najavom drakonskih zakonodavnih mjera usmjerenih na čistu financijsku odmazdu prema vlastitim prosvjednicima.
Elizejska palača i Matignon odlučili su se za demonstraciju čvrste ruke. Predsjednik Emmanuel Macron promptno je, i pomalo arogantno, glatko odbio ponuđenu ostavku ministra unutarnjih poslova Nuñeza. Umjesto smjene odgovornih, naredio mu je hitnu, neupitnu implementaciju nove, još agresivnije i čvršće doktrine održavanja reda. U svom visoko režiranom, svečanom televizijskom obraćanju naciji u udarnom terminu 18. listopada u 20:00 sati, Macron je zauzeo rigidan, gotovo autoritarni stav. Njegov je govor bio u potpunosti temeljen na opasnoj retorici obrane ugrožene Republike od takozvanih domaćih neprijatelja.
“Nema mjesta za nasilje u našoj Republici,” odrješito je izjavio predsjednik. “Oni koji su uništavali moraju platiti, oni koji su pljačkali moraju vratiti opljačkano, a oni koji su pokušali srušiti Republiku morat će odgovarati pred pravdom.” Osuđujući nasilje i pozivajući preplašenu naciju na ujedinjenje protiv onih koje je slikovito nazvao “sijačima kaosa“, Macron je izbjegao adresirati stvarni problem. Iako je u pomno pisanom govoru formalno, gotovo usput priznao da njegova vlada snosi “dvostruku odgovornost” – onu koja deklarativno nalaže da se saslušaju uzroci narodnog bijesa, ali i onu koja obvezuje na “čvrsto poštivanje republikanskog reda” – analitičari i ugledni mediji s pravom primjećuju da je primarni i gotovo isključivi fokus izvršne vlasti usmjeren isključivo na sigurnosni i kazneni aspekt krize. Srž sindikalnih zahtjeva o kupovnoj moći potpuno je ignorirana. Macron je ledenim tonom dao do znanja da stvaranje nereda na ulicama neće biti tolerirano kao metoda rješavanja političkih sporova uoči ključnih predsjedničkih izbora.
Na operativnoj razini vlade, premijer Sébastien Lecornu preuzeo je ulogu glavnog državnog kriznog menadžera. Njegov je javni diskurs bio još oštriji, ratoborniji i bezobrazniji od predsjednikovog. Izravno je, bez konkretnih dokaza, optužio misteriozne “skupine ekstremne ljevice” za svjesnu i sustavnu organizaciju nasilja i ideološko poticanje na oružanu pobunu, navodeći kako su se s tim anarhistima stopili obični, prljavi delinkventi s jedinim ciljem bogaćenja kroz pljačku. Sazvavši hitan međuministarski krizni stožer (Cellule interministérielle de crise – CIC), znojeći se pred kamerama, Lecornu je objavio hitno ovlašćivanje lokalnih prefekata za uvođenje “djelomičnih, izrazito lokaliziranih policijskih satova”. Cilj ove ekstremne mjere bilo je puko suzbijanje noćnih pljačkaških pohoda u najteže pogođenim gradskim četvrtima. Iako je izjavio kako bi proglašavanje općeg izvanrednog stanja na razini cijele države u tom konkretnom trenutku bilo možda pretjerano, vrlo je jasno zaprijetio da krhka vlada neće nimalo oklijevati iskoristiti i taj represivni mehanizam ukoliko se nasilje nastavi.
“Nema govora da dopustimo instalaciju ovog permanentnog bordela,” izjavio je bijesni Lecornu, šokirajući javnost rabeći takav neuobičajeno grub, ulični rječnik za jednog premijera. Pritom je oštro upozorio političke protivnike, prvenstveno legalnu oporbenu ljevicu, da izvršna vlast neće dopustiti da se ulično nasilje cinično koristi kao “zagrijavanje za predsjedničke izbore” te da se državne institucije naprosto “neće dati zastrašiti”.
Kao ključni pravni, politički, ali nadasve ideološki odgovor na enormnu, višemilijunsku materijalnu štetu prouzročenu neredima, vlada je odlučila povući potez očajnika. Odlučili su ubrzati sporu parlamentarnu proceduru za izglasavanje visoko kontroverznog, drakonskog zakona o naknadi štete u javnom prostoru, kolokvijalno u medijima i na ulici nazvanog zakon “razbijači plaćaju”. Tekst ovog zlokobnog zakona – punog, suhoparnog službenog naziva “Projekt zakona o popravku štete nastale uslijed degradacija u javnom prostoru” – zajednički su, u tišini kabineta, pripremili ministri jastrebovi Lecornu, Nuñez i Gérald Darmanin. Prezentiran je u Vijeću ministara još sredinom rujna, no tek nakon kaosa 17. listopada, vlada ga je, osjetivši priliku, gurnula u hitnu, ubrzanu proceduru (procédure accélérée). Rasprava u Senatu započela je munjevito, već 27. listopada 2026. godine.
Ovaj zakonski prijedlog, tvrde pravni eksperti, uvodi radikalne, opasne promjene u same temelje pravnog sustava Francuske u kontekstu svetog prava na okupljanje i prosvjed. On lukavo prebacuje teret višemilijunske financijske obnove s leđa proračuna poreznih obveznika izravno na leđa sudionika prosvjeda, bez obzira na njihovu individualnu krivnju.
Njegova najspornija, i pravno najosjetljivija točka jest zlokobno uvođenje koncepta “kolektivne solidarne građanske odgovornosti”. Prema ovom distopijskom prijedlogu, svaka osoba za koju se naknadno utvrdi da je “svjesno sudjelovala” u okupljanju ili grupiranju mase koje je naposljetku rezultiralo nasiljem, može biti zakonski prisiljena nadoknaditi višemilijunsku štetu koju je počinila ta masa. Ono što najviše plaši jest činjenica da će se to primjenjivati bez obzira na to može li država uopće dokazati da je ta konkretna, uhvaćena osoba izravno razbila izlog, zapalila automobil ili nanijela udarac policajcu. Dovoljno je dokazati puku fizičku prisutnost građanina u takozvoj nasilnoj masi nakon pukog policijskog upozorenja za razlaz, koje se u buci rijetko čuje. Iznos za koji se svaka nasumično odabrana osoba može teretiti limitiran je na iznimno visokih 10.000 eura.
No, prava brutalnost zakona očituje se u mehanizmu naplate. Kako bi osigurala beskompromisnu naplatu ovih iznosa od prosvjednika koji najčešće dolaze iz siromašnih slojeva i nemaju visoka primanja, država po ovom zakonu stječe legalno pravo naplatiti potraživanja putem izravne ovrhe i nemilosrdnog oduzimanja esencijalnih socijalnih transfera. To u praksi konkretno znači pljenidbu dječjih i obiteljskih doplataka (allocations familiales) i ukidanje državnih stambenih naknada za sirotinju (APL). Ovrha se, nevjerojatno, može vršiti ne samo nad samim punoljetnim prosvjednicima već, što je posebno i opravdano izazvalo bijes ljevice, izravno nad roditeljima maloljetnih prekršitelja. Zakon cinično propisuje obvezu ostavljanja obiteljima tek onog zakonskog, biološkog minimuma za preživljavanje (reste à vivre). Dodatno, tekst ovog opasnog zakona omogućava državi da u određenim slučajevima traži izravnu financijsku odgovornost i regres od samih osiromašenih gradova i općina, ukoliko neka državna komisija procijeni da su te lokalne vlasti “propustile” osigurati adekvatne preventivne mjere. Očekivano, to je izazvalo ogromno, glasno nezadovoljstvo lokalnih čelnika i gradonačelnika diljem cijele Francuske.
Ovakav drakonski zakonski prijedlog, koji podsjeća na najmračnija vremena, izazvao je pravu lavinu oštrih kritika od strane parlamentarne oporbe, nevladinih udruga i najistaknutijih pravnih stručnjaka u zemlji. Ugledni profesor prava na cijenjenom Sveučilištu Paris I, Paul Cassia, detaljno je elaborirao kako ovaj zakon, iako na papiru licemjerno ne ukida slobodu prosvjeda, u realnoj praksi duboko i trajno narušava to ustavom zajamčeno demokratsko pravo. Uvođenje kolektivne krivnje i odgovornosti de facto uspostavlja jedan zastrašujući, psihološki “odvraćajući učinak” na građane. Logika je jasna: miroljubivi građani, osiromašeni umirovljenici i siromašni studenti bit će demotivirani i živjet će u paranoičnom strahu od sudjelovanja čak i u najmirnijim, legitimnim sindikalnim prosvjedima. Razlog? Strahovat će da bi mogli biti financijski uništeni i preko noći izgubiti vitalnu socijalnu pomoć ukoliko radikalne anarhističke skupine, s kojima nemaju veze, na potpuno drugom kraju kilometarske povorke započnu krvave nerede.
Ljevičarski mediji i iskusni aktivisti otišli su, s pravom, i korak dalje, karakterizirajući otvoreno ovaj zakon kao brutalan, neizbježan “korak prema policijskoj državi”. Optužuju vladu u Parizu za najgori mogući klasni rat, argumentirano tvrdeći da je zakon zlonamjerno, matematički sračunat isključivo na dodatno osiromašenje najnižih, već uništenih slojeva društva te na uskraćivanje esencijalnih mehanizama državne socijalne skrbi. Oduzimanje stambenih naknada (APL-a) i ukidanje obiteljskih doplataka roditeljima iz eksplozivnih siromašnih predgrađa (banlieues) percipira se od strane sociologa ne kao preventivna mjera, već kao mjera koja će sigurno i neizbježno rezultirati dramatičnim porastom beskućništva, gladi i očaja, a ne toliko željenim smanjenjem uličnog kriminala.
Iznimno je važno i pomalo ironično napomenuti jednu političku činjenicu: legalna ljevica (zajedno s dijelom razumnih centrističkih zastupnika poput onih iz frakcije MoDema) je gotovo identične, opasne ranije pokušaje ekstremne desnice da se uvede mehanizam ukidanja socijalnih davanja nepodobnima nedavno, u srpnju 2026. godine, uspješno blokirala u parlamentu. No sada, u zapanjujućem obratu, taj isti, represivni desničarski mehanizam otvoreno gura sama vlada koja se naziva centrističkom. U međuvremenu, Državno vijeće (Conseil d’État), najviše savjetodavno i upravno tijelo u zemlji, izdalo je iznimno kompleksno, dvoznačno mišljenje kojim se pravno pokušava “omekšati” i uokviriti tekst vlade, ne bi li se nekako izbjegla sasvim sigurna i sramotna cenzura zakona od strane Ustavnog vijeća. Ipak, duboke sumnje pravnika u samu elementarnu pravednost i tehničku primjenjivost ovog zakona ostaju snažno prisutne u eteru.
Sumrak makronizma: Parlamentarni kaos, politička polarizacija i međunarodna osuda
Usred ovog opasnog političkog vakuuma i društvenog kaosa na ulicama, zakonodavna grana vlasti očajnički je pokušala uspostaviti kakav-takav neovisni nadzor nad poludjelom izvršnom granom. Predsjednica Nacionalne skupštine, iskusna Yaël Braun-Pivet (inače iznimno važna figura unutar same Macronove vladajuće centrističke većine), hrabro je istupila s prijedlogom osnivanja posebnog, strogog parlamentarnog istražnog povjerenstva.
Cilj ovog povjerenstva, čije osnivanje tek mora proći neizvjesno glasanje saborskih zastupnika, bio bi višestruk i suštinski izrazito neugodan po samu vladu predsjednika Macrona. S jedne strane, takvo bi povjerenstvo imalo tešku zadaću detaljno, pod svjetlima reflektora, rasvijetliti sve operativne i obavještajne propuste u policijskoj doktrini. Konkretno, morali bi javnosti jasno odgovoriti na pitanje kako je uopće logistički moguće da francuska policija, unatoč prisustvu 80.000 teško opremljenih službenika na terenu, nije uspjela spriječiti višesatnu pljačku tisuća trgovina i užasan palež kulturne baštine. S druge strane, povjerenstvo bi dubinski istražilo profile, mračne izvore financiranja te eventualnu ideološku i logističku povezanost anarhističkih i ultralijevih skupina koje su provodile nasilje, čime se želi smiriti desnica. Braun-Pivet je državnički istaknula kako je svrha povjerenstva izvlačenje krucijalnih, bolnih pouka kako bi se zaštitila Republika, ali i – što su mnogi pročitali kao jasnu, implicitnu kritiku nesposobnog ministra Nuñeza – kako bi se u budućnosti omogućilo i garantiralo osnovno ustavno pravo građana na miran prosvjed u sigurnim uvjetima, bez opravdanog straha od neselektivnog policijskog suzavca ili divljanja pljačkaša. U isto to vrijeme, lokalne vlasti diljem zemlje organizirale su vlastiti, pasivni oblik političkog pritiska. Moćna Udruga gradonačelnika Francuske (AMF), potpuno zgrožena prizorima vandalskih napada na svetinje gradskih vijećnica, pozvala je svoje građane na masovna, tiha mirna okupljanja ispred apsolutno svih općinskih zgrada u zemlji. Bio je to dostojanstven znak međusobne solidarnosti i podrške napadnutim javnim službenicima.
Prosvjedna kriza djelovala je, nažalost, kao snažan, nezaustavljiv katalizator za drastično i opasno prekrajanje cjelokupnog političkog krajolika Francuske. Ona je dovela do ekstremne, toksične ideološke polarizacije društva samo šest mjeseci prije početka velikog izbornog ciklusa koji bi trebao kulminirati neizvjesnim predsjedničkim izborima u proljeće sudbonosne 2027. godine. Politički centar, onaj isti centar koji je Emmanuel Macron godinama brižno, ali umjetno gradio, počeo je nepovratno pucati i urušavati se pod pritiskom ulica. Reakcije ključnih političkih stranaka na prosvjede od 17. listopada savršeno i tragično prate stroge, gotovo nepremostive ideološke linije rovova, pretvarajući svaki spaljeni izlog i svaki ispaljeni suzavac u jeftinu predizbornu municiju.
Radikalna ljevica (La France Insoumise – LFI), predvođena vatrenim populistom Jean-Lucom Mélenchonom, u potpunosti je, i bez pardona, osudila vladinu retoriku, arogantno odbijajući preuzeti bilo kakvu, makar i moralnu, odgovornost za ulično nasilje. Naprotiv, zastupnici LFI-ja (poput glasnog Érica Coquerela i gradonačelnika Saint-Denisa Ballyja Bagayoka) redovito su, okićeni trobojnicama, predvodili i marširali u prvim redovima prosvjedničkih kolona, javno i agresivno pozivajući na hitnu ostavku ministra Nuñeza i rušenje vlade. LFI teškim riječima optužuje samu državu za svjesno provociranje uličnog kaosa i provođenje hladnog, sistemskog nasilja. Oni navode spomenuta stravična sakaćenja nedužnih adolescenata kao krunski, neoborivi dokaz brze fašizacije policijskog aparata. Istovremeno, odbijaju jasno osuditi “razbijače”, provokativno argumentirajući da je materijalno nasilje nad izlozima moćnih bankarskih i luksuznih korporacija potpuno zanemarivo i beznačajno u usporedbi s dubokim “institucionalnim nasiljem” siromaštva, gladi i inflacije koje Macronova vlada provodi nad građanima. Zastupnik Damien Maudet otišao je toliko daleko u apsurd da je, nakon tragičnog paleža povijesne vijećnice u Limogesu, zatražio od države da iz proračuna preuzme svu financijsku odgovornost za obnovu, prebacujući apsolutnu krivnju na navodno loše policijsko osiguranje zgrade.
S druge strane, blok ujedinjene desnice i ekstremne desnice (RN, UDR, LR) jedva je dočekao prizore zapaljenih gradova. Iskoristili su ih do maksimuma kako bi pozicionirali kompletnu ljevicu kao opasnog neprijatelja države i rušitelja poretka. Marine Le Pen (Rassemblement National) i oštri Éric Ciotti (Union des droites pour la République) oštro su i unisono, rabeći gotovo isti rječnik, osudili LFI, izravno okrivljujući Mélenchona za perfidno ideološko huškanje prosvjednika, sponzoriranje anarhije na ulicama i omogućavanje krvavog kaosa. Ciotti je u medijima zlokobno izjavio kako je brutalni napad na vijećnicu u Marseilleu neoborivi dokaz konačnog i neizbježnog “urušavanja Republike”. Marine Le Pen, u ranoj pripremi za presudnu predsjedničku utrku koja joj se smiješi, majstorski osuđuje Macronovu oslabljenu vladu kao “izgubljenu, iznimno slabu i potpuno nesposobnu”. Sebe i svoju ekstremno desnu stranku lukavo pozicionira pred preplašenim građanima kao isključivog, sigurnog i jedinog vjerodostojnog jamca zakona, reda i sigurnosti imovine (famozni “law and order”). Čak se i bivši popularni premijer iz rane Macronove ere, Édouard Philippe, politički oportunistički pridružio ovim teškim optužbama na račun radikalne ljevice, očajnički pokušavajući privući umjerene konzervativne glasače, sada nasmrt preplašene noćnim neredima i pljačkama. Tradicionalna Socijalistička stranka (PS), predvođena Olivierom Faureom, našla se pak u krajnje nezahvalnoj poziciji pukog balansiranja – podržavaju radnike, ali mlako osuđuju pljačkaše, postajući politički nevidljivi.
Dok su se francuski političari prljavo prepirali oko krivnje, zapadni mediji i ozbiljni međunarodni analitičari reagirali su s dubokim zaprepaštenjem na neshvatljivi intenzitet destrukcije u samom srcu gospodske Europske unije. Prema obimnoj, detaljnoj analizi mreže TV5Monde, koja je sumirala naslovnice svjetskog tiska, vodeći globalni mediji – uključujući moćni američki The New York Times, informativni CNN, ozbiljni britanski Financial Times te njemački gigant Süddeutsche Zeitung – gotovo su apsolutno suglasni u jednoj mračnoj konstataciji: događaji od 17. listopada u Francuskoj simbolički, i stvarno, označavaju tragičan “sumrak predsjedništva” i predstavljaju jasnu, neopozivu “smrtovnicu makronizma” .
Njemački dnevnik Süddeutsche Zeitung precizno piše kako je surova anarhija koja je na 24 sata zavladala francuskim gradovima postala “golema cezura, jasan i bolan signal” za koji ogromnu povijesnu odgovornost snosi izričito Macronova arogantna vlada, ista ona koja je godinama sustavno, iz kule bjelokosne, ignorirala brojne znakove upozorenja naroda i signale nadolazeće socijalne eksplozije. Američki CNN u svojoj dubinskoj analizi s pravom naglašava da su ovi prosvjedi odavno prerasli uske sindikalne okvire o plaćama te su evoluirali u “zastrašujući simbol čistog međugeneracijskog bijesa, koji je iznimno dugo bio obuzdavan i ostao bez ikakvog odgovora vlasti”.
Dominantan, prevladavajući narativ u cjelokupnoj stranoj štampi neprekidno upozorava na jedan očiti, fatalni “nedostatak empatije” francuske izvršne vlasti. Ističe se da su pariške vlasti godinama hladnokrvno provodile bolne tehnokratske politike rezova, potpuno, sociopatski ignorirajući posve opravdane strahove običnih, malih građana od rastućeg siromaštva. Izraelski javni servis Kan TV i ugledni španjolski dnevnik El País oštroumno primjećuju ozbiljan, neoprostiv nesrazmjer u Macronovoj politici – predsjednik je eklatantno preferirao narcisoidno miješanje u kompleksnu globalnu vanjsku politiku pozirajući svjetskim liderima, ostavljajući krucijalna, egzistencijalna unutarnja pitanja vlastitog naroda gorućima i potpuno neriješenima. El País uočava i onu ključnu, najzastrašujuću političku konzekvencu ove nestabilnosti: zaključuju, s jezom, kako se “ekstremna desnica Marine Le Pen po prvi put nakon mračnog Drugog svjetskog rata nalazi, doslovno, na samim vratima Elizejske palače, i to joj je omogućio sam Macron”.
Dodatno, stravične slike “Francuske u plamenu” poslužile su desnici širom svijeta kao moćno propagandno oružje na globalnoj sceni. Na međunarodnoj razini, doista su spontano održani manji, simpatični prosvjedi potpore francuskim studentima u Belgiji, Italiji i Kanadi. Međutim, na društvenim mrežama, lukavi inozemni desni populisti besramno su iskoristili krvave snimke francuskih pljački za vlastite, mračne agende. Na američkoj mreži Truth Social, tamošnji su komentatori masovno dijelili snimke gorućih francuskih gradova ugrađujući ih agresivno u vlastite anti-imigracijske, nerijetko rasističke narative, namjerno i lažno pripisujući ove čisto klasne i ekonomske nerede isključivo potpunoj propasti multikulturalizma. Unatoč jasnoj, nepobitnoj činjenici za svakog tko je bio na terenu da je priroda ovih prosvjeda u Francuskoj bila primarno autohtona, radnička, studentska i duboko socijalno-ekonomska, desnica je isplela svoju priču.
Zaključak
Kada se podvuče crta, prosvjedi 17. listopada 2026. godine, svojom enormnom razmjerom, neshvatljivom razinom destrukcije i dalekosežnim političkim posljedicama, u potpunosti transcendiraju klasične okvire onog poznatog francuskog sindikalnog nezadovoljstva. Ovi događaji nisu štrajk; oni predstavljaju posljednje, najglasnije upozorenje o dubokoj, terminalnoj i sistemskoj krizi samog francuskog društvenog ugovora. Događaji na ulicama Pariza i Marseillea zorno su dokazali radikalnu ranjivost, pa čak i potpunu taktičku paralizu najjačih državnih sigurnosnih aparata pred decentraliziranim, bezglavim i heterogenim masama koje snažno povezuje samo jedan jedinstveni, opasni nazivnik – stvarni osjećaj egzistencijalne ekonomske ugroze, inflacija, stambena kriza i duboko ukorijenjeno gađenje prema institucionalnoj, elitističkoj politici nedodirljivih.
Ulazak radikalizirane omladine bez jasnih lidera, autonomnih anarhističkih grupa i digitalno organiziranih masa iziskuje nove pristupe za koje država očito nema kapaciteta. Zastarjeli obavještajni aparat potpuno je podbacio. Macronovo tvrdoglavo odbijanje ostavke ministra Nuñeza jasno sugerira da se vladar hermetički zatvorio u uzak krug poslušnih lojalista, opasno odbijajući preuzeti političku cijenu neuspjeha. S druge strane, drakonski zakon “Casseurs-Payeurs” reflektira iznimno opasan prijelaz francuske države iz doktrine dokazive kaznene odgovornosti u sferu kolektivne ekonomske odmazde, gdje se mehanizmi socijalne države perverzno transformiraju u instrument ulične ucjene sirotinje.
U tjednima koji slijede, neposredna sudbina Francuske ovisit će isključivo o sposobnosti ove izranjavane izvršne vlasti da zaustavi pljačke bez uvođenja formalnog izvanrednog stanja i vojske na ulice. No, strukturni i dugoročni, truli uzroci ovih masovnih prosvjeda – duboko socijalno raslojavanje, arogantno ignoriranje vapaja novih generacija i institucionalna paraliza Pete Republike – ostaju i dalje netaknuti. Oni pretvaraju modernu Francusku u trusno, nestabilno geopolitičko tlo, osuđeno na cikličke, i sasvim sigurno sve nasilnije i krvavije erupcije narodnog gnjeva koji tek čeka novu iskru. Makronizam se gasi u suzavcu, a tko će preuzeti vlast nad pepelom, ostaje najstrašnije pitanje za budućnost Europe.
What do you feel about this post?
Like
Love
Happy
Haha
Sad
