Sarvaš, 28. svibanj 2025. – Danas, pod vedrim nebom i u tihom šapatu vjetra, u krugu obitelji, prijatelja, suboraca i braće po oružju, ispraćen je naš brat, hrvatski branitelj, maloljetni dragovoljac Domovinskog rata – Robert. Iako tek u 52. godini života, otišao je ostavivši neizbrisiv trag u srcima onih koji su ga poznavali, voljeli i poštivali.
Tišina kojom je bio obavijen njegov ispraćaj bila je više od šutnje – bila je molitva, bila je zahvalnost, bila je nada. Jer kako reče velečasni u oproštajnoj riječi: „U ovom ćemo slavlju svi zajedno, za svoga brata, upraviti svoje molitve, svoje misli i svoj glas k Bogu.“ Da, slavlju – jer vjera nas uči da smrt nije kraj. To nije oproštaj u ništavilo, nego susret s vječnošću.
Robert nije bio samo hrvatski branitelj. Bio je otac, prijatelj, brat, suborac, čovjek topline i odanosti. Njegov sin Ivan danas korača njegovim stopama, kao zapovjednik desetine 2. gardijske bojne „Gromovi“, postrojbe čiji su pripadnici došli iskazati posljednju čast čovjeku čije je srce kucalo za domovinu.
Na ispraćaj su pristigli i članovi Veteranske udruge maloljetnih dragovoljaca, kao i pripadnici lovačkih udruga – ljudi s kojima je Robert dijelio još jednu od svojih ljubavi: tišinu šuma, pogled prema nebu, osluškivanje prirode.
Danas je mnogo suza palo na zemlju, ali nijedna nije izgubljena. Sve one ulaze u molitvu. Sve one ulaze u obećanje – da smrt nije kraj. Jer kao što je Gospodin rekao: „Blago ožalošćenima, blago milosrdnima, blago onima čista srca… jer oni će naći svoju utjehu – na nebu.“
Za Roberta vjerujemo, nadamo se i molimo da je pronašao tu vječnu utjehu – u domu Oca nebeskoga. Da ga je On primio u baštinu kraljevstva koje je za njega bilo pripravljeno od postanka svijeta.
A mi, koji ostajemo, nosit ćemo njegovu uspomenu kao svjetiljku u tamnim danima, kao blagoslov u teškim trenucima, kao putokaz kako živjeti s čašću, vjerom i ljubavlju.
Neka mu Gospodin udijeli vječni mir, a nama snagu da oprostimo, da izdržimo, i – kad dođe dan našeg rastanka – da vjerujemo kako ćemo se ponovno sresti.
U kiši boli – neka svane sunce nade.
