Županijsko državno odvjetništvo u Splitu podiglo je optužnicu protiv Željka Badže, posljednjeg prijavljenog prebivališta u Dubrovniku, a koji se sada nalazi u Australiji.
Navedenom optužnicom Željka Badžu se tereti da je dana 18. prosinca 1991. oko 10,00 sati, tijekom
oružane agresije tzv. JNA, srpskih paravojnih postrojbi “milicije”, “teritorijalne obrane” i pripadnika
paravojnih postrojbi iz SR Jugoslavije kao vojske tzv. SAO Krajine, potom tzv. RSK, na Republiku
Hrvatsku, u tada okupiranom mjestu Zaton Obrovački u blizini stare ceste (tzv. majstorske ceste), koja
vodi prema zaseoku Meki Doci i dalje preko planine Velebit prema Svetom Roku, kao zapovjednik
specijalnog voda Stanice javne bezbednosti (SJB) Obrovac i pripadnik srpskih paravojnih postrojbi,
protivno odredbama članka 3. stavak l. točka a), članka 13., 27. i 32. IV Ženevske konvencije o zaštiti
građanskih osoba za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949., te članka 75., 86. i 87. Dopunskog protokola
(Protokol I) od 8. lipnja 1977. kao zapovjednik odobravao i zajedno s pripadnicima tog voda osobno
sudjelovao u ubojstvu civila na način da bi zajedno s nepoznatim pripadnicima specijalnog voda SJB
Obrovac, vozilima “Land Rover” i kombi vozilom tzv. “Marica”, presreli Luku Modrića, sina pok.
Stipana, rođenog 1925., koji je bio u ispaši koza u blizini njegove stare obiteljske kuće, te bez – 2 –
ikakvog razloga, s ciljem da ga usmrte iz vatrenog oružja pucali u njegovom pravcu, uslijed čega je
od zadobivenih strijelnih ozljeda Luka Modrić odmah preminuo, potom se vozilima zajedno odvezli
do zaseoka Meki Doci, gdje su bez ikakvog razloga s istim ciljem, iz vatrenog oružja pucali u pravcu
civila koje su na putu zatekli, uslijed čega su od zadobivenih strijelnih ozljeda na mjestu događaja
preminuli Zorka Zubak, dj. Bužonja, kći pok. Marka, rođena 1922., Stipan Zubak, sin pok. Mihata,
rođen 1920., Manda Maruna, dj. Zubak, kći pok. Stipana, rođena 1931., Ivan Maruna, sin pok.
Martina, rođen 1922., Božica Juričević, dj. Zubak, kći pok. Stipana, rođena 1929. i Martin Bužonja,
sin pok. Ivana, rođen 1927., dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba naredio da se civilno stanovništvo ubija i ubijao civilno stanovništvo, pa da je time počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, kazneno djelo – ratnog zločina protiv civilnog stanovništva – djelo označeno po članku 120. stavak 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske.
Protiv okrivljenika Željka Badže doneseno je rješenje o određivanju istražnog zatvora, ali isti do danas
nije uhićen. Sasvim je izvjesno da je okrivljenik u bijegu i time nedostupan tijelima kaznenog progona.
Uz navedeno od posebnog je značaja činjenica da postoje osobito važni razlozi da se okrivljeniku sudi u
odsutnosti posebno cijeneći težinu kaznenog djela i posljedice istog.
Županijsko državno odvjetništvo u Splitu pokušalo je provesti prvo ispitivanje okrivljenika na području
Australije tijekom 2021. godine, no nadležna tijela su obaviještena da se isti nalazi u Republici Hrvatskoj,
i da se susreo sa svojim braniteljem. Činjenica je da okrivljenik Željko Badža nije obavijestio Županijsko
državno odvjetništvo u Splitu o svom boravku na teritoriju Republike Hrvatske i dosljedno tome nije
provedena dokazna radnja prvog ispitivanja okrivljenika na okolnosti kaznenog djela koje mu se stavlja na
teret.
Tijekom provedene istrage ispitano je jedanaest svjedoka.
Tijekom istrage utvrđeno je da je okrivljenik Željko Badža, sin Jandrije i Ljubice, rođene Pupovac, rođen 6. siječnja 1961. u Bilišane, Obrovac, s posljednjim prijavljenim prebivalištem u Dubrovniku, Iva Vojnovića 31, nepoznatog državljanstva napustio teritorij Republike Hrvatske 1995. tijekom vojno redarstvene akcije Oluja.
U inkriminiranom vremenu okrivljenik Željko Badža bio zapovjednik specijalnog voda milicije SJB
Obrovac. Navedeno ponajprije proizlazi iz “Spiska – 5 – aktivnih milicionara SJB Obrovac i rasporeda na
radna mjesta u SJB” u kojem je pod rednim brojem 25. naveden “Badža /Jandrije/ Željko u službi milicije
od 9.4.1982. godine na radnom mjestu komandir specijalnog voda SJB Obrovac”. Uz navedeno potrebno
je istaknuti da iz priložene dokumentacije proizlazi da se Badža Željko nalazi pod rednim brojem 1. na
“Spisku milicionara specijalnog voda.”
Za ocjenu postojanja krivnje okrivljenika za kazneno djelo koje se optužnicom stavlja na teret od
odlučnog je značaja iskaz svjedoka Luke Maričića koji je vrlo detaljno i okolnosno opisao događaj od 18.
prosinca 1991. u mjestu Zaton Obrovački. Luka Maričić skrivao se u šumi i u pećinama na Velebitu te mu
je njegov ujak i tetak Luka Modrić zvani “Luća” u ranim jutarnjim satima donosio hranu bez kontakta sa
njim obzirom da su se srpski položaji nalazili na dominantnom brdu Bobija i cijelo područje su imali pod
nadzorom. Luka Modrić bi nastavio čuvati koze dok bi svjedok skrivajući se uzeo hranu. Svjedok je
decidirano iskazao da je dana 18. prosinca 1991. u jutarnjim satima oko 8:30 sati Luka Modrić najlonsku
vrećicu sa hranom ostavio pored jedne šmrike u kojoj se skrivao u šumi blizu stare ceste za Sv. Rok koja
se zove “Alanska” ili “majstorska cesta”, da su se vidjeli kroz grane i kratko rekli da se vide drugi dan.
Luka Modrić da je krenuo prema kozama koje su se nalazile južnije niz brdo i da se tu zadržao između
koza.
Udaljenost između njih dvojice da je bila najviše oko 200 metara zračne linije, da bi istog vidio kada bi
izašao na čistinu i da je bio odjeven u radni izbijeljeni kaput. U jednom trenutku prije podne da je vidio da
iz smjera Obrovca cestom dolaze dva vozila, Land Rover i “policijska marica”, iz kojih se čula pjesma.
Zaključio je da se radi o pripadnicima milicije ili vojske Krajine te kada su došli do mjesta gdje se
otprilike nalazio Luka Modrić da su se vozila zaustavila kraj ceste i da su ugasili motore. Netko od njih da
je viknuo “Ajde vamo!” a potom nekoliko puta “Idi napred!”. U tom trenutku da nikoga od ovih osoba
nije vidio i da nije vidio komu viču, ali da je pretpostavio da se radi o ujaku Luki obzirom da je on jedini
bio na tom području. Nakon nekoliko trenutaka da je čuo rafale iz automatskog oružja, zatim jedan
pojedinačan pucanj nakon kojeg je nastupila tišina. Obzirom da je bio skriven i u strahu da nije izlazio iz
šmrike, da nikog nije vidio ali da je čuo da ulaze u vozila, pale motore i nastavljaju cestom dalje prema
Mekim Docima. Cijeli dan do navečer da se skrivao na istom mjestu i da je u jednom trenutku čuo da se
vozila vraćaju prema Obrovcu, da se više ne sjeća oko koliko sati odnosno nakon koliko vremena su se
vratili iz pravca Mekih Doca ali da zna da je još bio dan. U sumrak da je do njega došao Stipe Modrić,
Lukin sin i kao usput da ne bi privukao pozornost rekao da mu nema oca, da su se koze vratile kući i da bi
bilo dobro da se i on spusti svojoj kući u Zaton te da ++je nastavio hodati dalje. Odmah da je posumnjao
da je Luka ubijen. Tijekom večeri da se spustio u kanjon rijeke Zrmanje gdje je teren nepristupačan i
podoban za skrivanje, do njega da je došla njegova majka, da mu je donijela večeru i rekla da su tijekom
dana tražili Luku, da su ga našli ubijenog, da je imao prostrijelne ozljede glave i da je pored njega
pronađena nekakva bajuneta. Nakon dan ili dva da – 11 – mu je majka rekla da su pobijeni “Dočani”
odnosno mještani Mekih Dolaca i da rade na organiziranju autobusa kako bi napustili selo i okupirano
područje. Tijekom vremena u razgovorima i javnim pogovorom da je dobio saznanja da su istog dana
pripadnici specijalnog voda pobili mještane u Mekim Docima i da im je tada zapovjednik bio Željko
Badža.
Kao i u mnogim kaznenim postupcima u Republici Hrvatskoj za ratne zločine svjedočimo da se ratnim
zločincima sudi tri desetljeća nakon počinjenih zločina, te da se nerijetko isti, iako nedostupni hrvatskom
pravosuđu, slobodno šetaju po teritoriju Republike Hrvatske, dok žrtve čekaju pravdu.
