Dok neki mediji šire paniku o “optužnicama”, Tužiteljstvo BiH sve demantira – a general Stanko Sopta odgovara riječima dostojnim ratnika i pjesnika.
U danima kada su hrvatski i srpski mediji prenapuhali priču o navodnim optužnicama protiv petorice hrvatskih generala – među kojima se našao i umirovljeni general zbora HVO-a Stanko Sopta – u petak je stigla službena i jasna potvrda iz Tužiteljstva BiH: nema optužnica, nema potvrđenih postupaka, niti ijednog pravnog temelja za senzacionalističke naslove.
Kako je navedeno u priopćenju Tužiteljstva BiH, riječ je o starim zamolnicama za međunarodnu pravnu pomoć koje datiraju još iz 2009. godine, i koje su dio uobičajenih pravosudnih procedura. Drugim riječima – ništa novo, ništa optužujuće, ništa osuđujuće.
Ali dok su mediji tražili klikove, a pojedini komentatori sipali sjene sumnje, general Stanko Sopta – ratnik iz redova Hrvatskog vijeća obrane, čovjek kojem je čast bila oklop, a Domovina zakletva – odgovorio je tiho, ali silovito. Njegove riječi prodiru dublje od priopćenja, one su molitva i opomena, zavjet i pjesma.
„Pobro moj, evo duše zemlje naše. Dođu tako vremena teška kad čestitost postane greška, a ljubav – Usud…“ – počinje Sopta, ne braneći sebe, nego svjedočeći istinu cijeloga naroda.
U njegovim riječima nema gorčine, ni potrebe za obranom – jer tko je ratovao za dom, za vjeru, za ognjište, nema se čega sramiti. Njegova je povijest zapisana u krvi suboraca, u suzama majki i osmijehu slobodne djece.
„Zato ponosno stanimo pred njihova lica, da nas se ne stidi ni povijest ni naša dica. Kažimo istinu – jer Bog zna da su sve naše pobjede u Njegovu imenu.“
Dok birokracija neumoljivo troši papir, a mediji žure s osudama prije sudskih odluka, generali poput Sopte ne trebaju odvjetnike – jer imaju istinu, i imaju Boga. A Njegov sud, kako general kaže, bit će posljednja stanica, jer On je svjedok naših pobjeda, ranjenih koji su pokapali mrtve, i stijega koji nije pokleknuo.
U vremenu kada riječi gube težinu, i kad se Domovina često koristi u istim rečenicama s politikom, optužbama ili zaboravom, Stanko Sopta izgovara to ime kao svetu molitvu:
„Zašutim svaki put kad kaže se ‘Domovina’, jer ne znam je li riječ dostatna da uokviri tu misao – jer ona je moj zavjet, moja ljubav, moj život, moja popudbina.“
Za njega, kao i za sve one koji su stajali na prvoj crti obrane hrvatskog sna, nema potrebe za opravdanjem. Oni nisu agresori – oni su branitelji. Nisu osvajali tuđe – čuvali su svoje. I zato ih, kako kaže Sopta, neka ne sudi nitko, neka ne izaziva nove ratove.
Završava riječima koje bi mogle biti uklesane na svakom kamenu palih heroja:
„Za dom – Hrvatski.“
U doba lažnih vijesti i brzih osuda, tišina generala zna biti glasnija od svih naslovnica. I neka bude – jer istina nije glasna, ali uvijek ostaje.
