Pad Tompojevaca 1991. godine donio je stradanje civila i branitelja. Pročitajte priču o herojskoj obrani, masovnom progonu i žrtvama srijemskoga sela.
Pad i okupacija srijemskoga sela Tompojevci u listopadu 1991. godine predstavljaju sastavni dio šire operativne zamisli Jugoslavenske narodne armije (JNA) i pridruženih srpskih paravojnih postrojbi, čiji je strateški cilj bio potpuno presijecanje komunikacije između Vukovara i Iloka te etničko čišćenje nesrpskoga pučanstva s područja istočne Slavonije i zapadnoga Srijema. Izloženi višetjednoj izolaciji i sustavnom topničkom razaranju, Tompojevci su doživjeli sudbinu okolnih srijemskih naselja, postavši poprištem progona civilnoga stanovništva, razaranja stambenog i sakralnog fonda te ubojstava mještana.
Obilježavanje 35. obljetnice stradanja mještana Tompojevaca održano je na sam dan pada sela, u petak, 9. listopada 2026. godine. Komemorativni program organizirali su Općina Tompojevci, Vijeće Mjesnog odbora Tompojevci te lokalne udruge proistekle iz Domovinskog rata, čime je nastavljena praksa zasebnog komemoriranja u svakom od pet općinskih naselja na pripadajuće datume njihova pada.
Protokol je započeo vjerskim obredom u rimokatoličkoj župnoj crkvi svete Marije Magdalene u Tompojevcima, gdje je služena sveta misa zadušnica za sve poginule hrvatske branitelje i ubijene civile. Nakon liturgijskoga dijela, sudionici su se okupili ispred središnjeg spomen-obilježja žrtvama Domovinskog rata u naselju. Prvenstvo u polaganju vijenaca i paljenju svijeća imali su članovi obitelji poginulih, ubijenih i nestalih mještana, nakon kojih su počast odala službena izaslanstva lokalne samouprave, područne vlasti i braniteljskih organizacija, a komemorativni čin zaključen je zajedničkom molitvom i minutom šutnje.
Na skupu su sudjelovali članovi obitelji stradalnika, izaslanik potpredsjednika Vlade RH i ministra hrvatskih brnaitelja Tome Medveda, Stipo Rimac, savjetnik u MHB, Dalibor Bajči, izaslanik potpredsjendika Vlade RH i ministra obrane Ivana Anušića, članovi savjeta za branitelje Vukovarsko-srijemske županije, općinski načelnik Milan Grubač sa suradnicima, pročelnik Ureda župana Vukovarsko-srijemske županije Marko Dikonić, članovi Vijeća Mjesnog odbora Tompojevci, delegacije koordinacije braniteljskih udruga Vukovarsko-srijemske županije, članovi UDVDR Vukovarsko-srijemske županije te mještani sela.
Tijekom službenog dijela programa naglasak je stavljen na povijesno pamćenje, neriješena pravna pitanja i demografsku budućnost kraja. Općinski načelnik Milan Grubač u svom je obraćanju podsjetio na sedam tompojevačkih žrtava, stavivši poseban naglasak na sudbinu nestalog Ivana Šarića za čijim se posmrtnim ostacima još uvijek traga. Grubač je detaljno analizirao demografske posljedice agresije, istaknuvši kako 81 žrtva na razini cijele općine čini sedam posto današnje populacije, što predstavlja nenadoknadiv gubitak za razvoj svih pet naselja. Naglasio je trajnu dužnost lokalne zajednice u prenošenju činjenica o Domovinskom ratu mladim generacijama kako se povijesni događaji ne bi iskrivili ili zaboravili, zaključivši kako je dužnost uprave osigurati kvalitetne životne uvjete svim povratnicima i stanovnicima slobodne općine.
S ponosom i dubokim poštovanjem prisjetili smo se sedmero hrvatskih branitelja i civila iz Tompojevaca: Niko Filipović, Zvonko Galović, Rozalija Horvat, Josip Mesaroš, Nenad Radeka, Ivan Šarić i Nediljko Vulić.
“Svako od ovih imena predstavljalo je nasilno prekinuti život, nedosanjane snove i obitelj zavijenu u crnu prazninu.
Posebno suosjećanje iskazali smo dragim obiteljima poginulih, nestalih i umrlih branitelja i civila. Svjesni smo da ne postoji riječ utjehe koja može izbrisati tugu ili popuniti prazninu u vašim srcima. Ali budite ponosni – vaši najmiliji zauvijek su upisani u povijest kao heroji koji su branili pravo na život, ljudsko dostojanstvo i slobodnu domovinu Hrvatsku!
Naša dužnost, trideset i pet godina kasnije, ostaje čuvati istinu od zaborava i graditi Tompojevce u miru, zajedništvu i napretku – upravo onako kako bi to željeli oni kojih danas nema s nama.
Ovom prigodom od srca zahvaljujemo svim uvaženim gostima koji su svojim dolaskom uveličali ovu tužnu, ali ponosnu obljetnicu: obiteljima žrtava, braniteljima, ratnim vojnim invalidima, zapovjednicima obrane, predstavnicima državnog vrha, izaslaniku Predsjednika RH, izaslanicima ministarstva hrvatskih branitelja, obrane, unutarnjih poslova i regionalnoga razvoja i fondova EU, regionalnim i lokalnim dužnosnicima.”
U ime Vukovarsko-srijemske županije okupljenima se obratio pročelnik Marko Dikonić, koji je istaknuo institucionalnu potporu očuvanju sjećanja na žrtvu malih srijemskih mjesta. Podcrtao je nužnost kontinuiranog prenošenja povijesne istine mladima, osobito u kontekstu izostanka cjelovite pravosudne pravde za ratne zločine počinjene nad civilima u srijemskim naseljima. Poseban segment komemoracije odnosio se na traumu obitelji nestalih osoba, pri čemu je slučaj Ivana Šarića apostrofiran kao otvorena rana mjesta koja priječi potpuni smiraj zajednice sve dok se ne omogući dostojanstven ukop.
Krvavi listopad i tišina srijemske ravnice
Pad i okupacija srijemskoga sela Tompojevci u listopadu 1991. godine ne predstavljaju samo izolirani vojni događaj, već su duboko ukorijenjeni u sastavni dio šire, mračne operativne zamisli Jugoslavenske narodne armije (JNA) i njoj pridruženih srpskih paravojnih postrojbi. Iz pozicije ratnog izvjestitelja i analitičara tog vremena, jasno je kako je strateški cilj agresora bio neumoljiv i brutalan: potpuno presijecanje svake komunikacije i žile kucavice između Vukovara i Iloka. Krajnji ishod ove vojne operacije bilo je sustavno etničko čišćenje nesrpskoga pučanstva s cjelokupnog područja istočne Slavonije i zapadnoga Srijema.
Sustavno razaranje i stezanje obruča oko sela
Mjesecima prije samog konačnog udara, zlokobna sjena rata nadvila se nad ovim pitomim krajem. Izloženi višetjednoj, iscrpljujućoj izolaciji i neprekidnom, sustavnom topničkom razaranju koje je slamalo i objekte i ljudski duh, Tompojevci su naposljetku doživjeli tragičnu sudbinu okolnih srijemskih naselja. Ono što je nekada bilo mirno poljoprivredno mjesto, preko noći je postalo stravičnim poprištem progona civilnoga stanovništva, nemilosrdnog razaranja stambenog i sakralnog fonda, te hladnokrvnih ubojstava mještana koji su samo željeli ostati na svojim ognjištima.
Sustavni pritisak agresorske mašinerije na naselja u sastavu tadašnje općine Vukovar dramatično je eskalirao krajem rujna i početkom listopada te ratne 1991. godine. Vojna taktika bila je jasna – okupacijski obruč oko Tompojevaca postupno se, iz dana u dan, stezao sukcesivnim padom susjednih, strateški važnih sela. Prvi udar dogodio se kada su Čakovci napadnuti i okupirani 30. rujna. Ubrzo nakon toga, Bokšić je pao prvih dana listopada, a krvavi niz nastavljen je kada su Mikluševci pali pod potpunu kontrolu agresora 8. listopada 1991. godine. Samo selo Tompojevci osjetilo je puni gnjev neprijateljske artiljerije još 1. listopada 1991. godine, kada je zabilježeno prvo masovno granatiranje iz teškog topništva. Tim je činom službeno započela faza sustavnog i temeljitog uništavanja infrastrukture sela, pripremajući teren za pješački i oklopni prodor.
Slom obrane i ulazak agresorskih snaga
Asimetrija u naoružanju i herojski otpor
Okolnosti pod kojima se odvijala obrana mjesta bile su obilježene izrazitom, gotovo nestvarnom asimetrijom u ljudstvu i vojnoj tehnici. Na jednoj strani nalazila se JNA, tada jedna od najjačih oružanih sila u Europi, a na drugoj malobrojne lokalne obrambene snage. Ti hrabri branitelji raspolagali su isključivo lakim pješačkim naoružanjem, lovačkim puškama i nekolicinom automatskog oružja, bez ikakve realne mogućnosti dugotrajnijeg otpora teškom oklopništvu koje se valjalo preko srijemskih polja.
Konačni, zlokobni koordinirani napad pokrenut je 9. listopada 1991. godine. Tada su oklopno-mehanizirane jedinice JNA, uz snažnu terensku podršku razularenih paravojnih snaga, prodrle u selo iz dvaju pomno planiranih taktičkih smjerova – nadirući preko ranije zauzetih Čakovaca i Bokšića. Uslijed potpune nemogućnosti održavanja tankih obrambenih linija pod kišom čelika, pad Tompojevaca 1991. godine bio je neizbježan. Selo je istoga dana okupirano, a malobrojni preživjeli branitelji i velik dio prestravljenih stanovnika bili su prisiljeni na mučno povlačenje u nepoznato, ostavljajući iza sebe cijele svoje živote.
Uspostava okupacijske vlasti i teror nad preostalima
Demografski slom i svakodnevna strahovlada
Samo dan nakon zaposjedanja i paljenja mjesta, 10. listopada 1991. godine, uspostavljene su rigidne okupacijske strukture vlasti. Formiran je lokalni stožer takozvane Teritorijalne obrane, koji je poslužio kao instrument za provođenje daljnjeg terora. Uspostava ovog represivnog režima rezultirala je krvavim epilogom: uslijedilo je daljnje protjerivanje nedužnog civilnog stanovništva, besramna pljačka privatnih dobara, poljoprivrednih strojeva i stoke, nametanje prisilnoga i iscrpljujućeg rada, te mučka ubojstva mještana koji su naivno vjerovali da im se ništa neće dogoditi jer nikome nisu učinili nažao i koji su odbili napustiti svoje domove.
Gledajući statistiku, koja uvijek krije stvarne ljudske suze, prema službenim evidencijama Tompojevci su uoči rata 1991. godine brojali 510 stanovnika. Od tog broja, tijekom ratnih zbivanja i surove okupacije prognano je čak 379 mještana. Premda se do 2000. godine, u procesima poslijeratnog povratka i obnove, u selo vratilo oko 370 stanovnika željnih svog zavičaja, ratna razaranja, traume i bespovratni gubitak stanovništva trajno su i neizbrisivo odredili kasniji demografski profil i vitalnost ovog naselja.
Analiza ljudskih gubitaka i pojedinačne sudbine
Sedam života utkanih u temelje domovine
Evidencija stradalnika s područja Tompojevaca predstavlja bolno štivo. Ona obuhvaća civilne žrtve koje su hladnokrvno likvidirane tijekom samih ratnih operacija i mučne dugotrajne okupacije, zatim pripadnike oružanih snaga koji su junački poginuli u borbenim djelovanjima, te nestale osobe čija sudbina ni do današnjeg dana, više od tri desetljeća kasnije, nije rasvijetljena. Službeni Registar ubijenih i nestalih osoba u Domovinskom ratu Općine Tompojevci bilježi sedam stradalnika koji se izravno vežu uz samo naselje Tompojevci. Od tog ukupnog broja, šest se osoba vodi u tragičnom statusu ubijenih ili poginulih, dok se jedna osoba i dalje vodi u statusu nestale osobe, ostavljajući obitelj u vječnoj, neizvjesnoj agoniji.
U arhivskim izvorima i bolnim obiteljskim svjedočanstvima zabilježene su određene razlike u datiranju i okolnostima stradanja pojedinih žrtava, što svjedoči o kaosu rata. Primjerice, za Nediljka Vulića obiteljska svjedočanstva navode pogibiju na sam krvavi dan okupacije sela, 9. listopada 1991. godine. S druge strane, u pojedinim sekundarnim pregledima spominje se njegovo odvođenje u ožujku 1992. godine.
Stravičan slučaj mještanke Roze Horvat najbolje svjedoči o kontinuiranoj, svakodnevnoj ugroženosti preostalih civila pod čizmom okupatora. Naime, ona je ubijena 12. kolovoza 1993. godine, dakle duboko u razdoblju uspostavljene i prividno “mirne” okupacije. Niko Filipović svoj je mladi život izgubio kao pripadnik herojske obrane na užarenom vukovarskom ratištu, točnije kod Bogdanovaca u studenome 1991. godine.
Također, tragičnu sudbinu doživio je i Ivan Šarić, koji se vodi kao nestala osoba; nasilno je odveden tijekom mračnih dana okupacije, a njegovi posmrtni ostaci do danas nisu niti pronađeni niti identificirani. Tu su i Nenad Radeka, civilna žrtva rata ubijena na okupiranom području sela, Josip Mesaroš, također civil ubijen od strane agresorskih formacija, te Zvonko Galović, mještanin usmrćen tijekom nečovječnih ratnih djelovanja i okupacijskog terora.
Krvava bilanca cjelokupne Općine Tompojevci
Stradanja u Berku, Čakovcima, Mikluševcima i Bokšiću
Ovaj nenadoknadivi gubitak sedmero mještana u Tompojevcima ne može se i ne smije promatrati izolirano, već isključivo kroz prizmu ukupnog stradanja na području cjelokupne Općine Tompojevci. Ova općina administrativno obuhvaća pet naselja: Tompojevce, Berak, Čakovce, Mikluševce i Bokšić. Na cjelokupnom prostoru ove općine tijekom Domovinskog rata mučki je ubijena ili je nestala 81 osoba. Uzimajući u obzir poraznu činjenicu da općina danas broji približno tek 1.120 stanovnika, ratni gubici od preko 80 ljudi predstavljaju više od sedam posto današnjega ukupnog stanovništva – što je demografska katastrofa od koje bi se teško oporavile i mnogo veće sredine.
Analizirajući susjedna naselja, brojke lede krv u žilama. Selo Berak podnijelo je najveću žrtvu s čak 46 evidentiranih stradalnika. Berak je postao sinonim za masovne ratne zločine, mučilišta, jezive primarne i sekundarne masovne grobnice, organizirane logore za civile te divljačku devastaciju lokalne katoličke crkve. U Čakovcima je evidentirano 13 žrtava; napad na to selo počeo je 30. rujna 1991. godine, a uslijedile su svirepe likvidacije civila među kojima je najmlađa žrtva imala tek 11 godina, te masovni progon stanovništva.
Mikluševci bilježe 10 žrtava nakon pada 8. listopada 1991. godine. Tamo su se dogodila brutalna ubojstva civila, poput stravičnog slučaja obitelji Holik, te masovna odvođenja u logore, zbog čega je danas u selu podignut potresan spomenik „Ranjena golubica”. Konačno, naselje Bokšić, okupirano početkom listopada 1991. godine, zabilježilo je ubojstva i nestanke 5 svojih mještana.
Pad Tompojevaca i cjelokupnog srijemskog bazena ostaje zabilježen kao jedan od najmračnijih poglavlja hrvatske povijesti. Teško stradanje, nevino prolivena krv i ukradeni životi trajni su podsjetnik na cijenu slobode koja je na ovim ravnicama plaćena najskupljom mogućom valutom – ljudskim životima.