Pad Lušca 1991. bio je bolan uvod u pad Vukovara. Pročitajte emotivno svjedočanstvo o herojstvu branitelja i žrtvi 69 ubijenih.
Olovno sivo nebo nad Vukovarom i teške kapi jesenje kiše koje su se danas slijevale niz lica okupljenih na Lušcu, kao da su isplakale svu onu neizrecivu tugu pohranjenu u sjećanjima na 1991. godinu. Danas, na Dušni dan, kada se svijet živih u tihoj molitvi spaja sa svijetom mrtvih, vukovarsko prigradsko naselje Lužac ponovno je postalo središte pijeteta, nezaustavljivih suza i dubokog klanjanja pred onima koji su za slobodnu domovinu dali sve što su imali. Obilježavanje 35. obljetnice sloma obrane ovog strateški neprocjenjivog dijela grada nije samo puko sjećanje na jedan tužan ratni poraz; ono je bolan podsjetnik na prijelomni trenutak kada je presječena žila kucavica Vukovara.
Pad Lušca bio je zloslutni, tragični uvod u konačni pad cijelog grada heroja, trenutak kada je povijest ispisala jednu od svojih najkrvavijih stranica. Istodobno, to je nepobitno svjedočanstvo o neviđenoj hrabrosti malobrojnih hrvatskih vitezova, među kojima su nerijetko bili i golobradi, maloljetni dragovoljci, koji su golim životima stali pred čeličnu armadu. Zaključak koji se neumitno nameće na ovom tlu natopljenom krvlju jest da Lužac nije samo mjesto surovog stradanja, već trajni oltar domovine na kojem su položeni životi 69 civila i branitelja. Njihova žrtva obvezuje sve buduće generacije na vječno sjećanje, izricanje istine i neumornu potragu za pravdom koja još uvijek nije stigla krvnike.
Krvavi studeni i neravnopravna bitka za svaki metar domovine
Tog zlokobnog 2. studenoga 1991. godine, zrakom se prolamao grmljavinski tutanj teškog topništva, a tlo se treslo pod teškim gusjenicama neprijateljskih oklopnjaka. Lužac, do rata mirno i pitomo prigradsko naselje prepuno toplih domova, našlo se na udaru nemilosrdne agresorske sile. U ranim jutarnjim satima započeo je stravičan napad. S one strane stajala je hladna, smrtonosna mašinerija JNA i paravojnih četničkih formacija Arkanovih tigrova – više od trideset tenkova i stotine do zuba naoružanih pješaka. Njihova taktika bila je razorna; tenkovi su oprezno izbjegavali ulazak u uske ulice naselja, djelujući razorno s distance po kućama, dok je pješaštvo, poput tamne sjene, nadiralo preko bašta, stražnjih dvorišta i rubnih dijelova obiteljskih imanja.
Nasuprot toj apokaliptičnoj sili stajalo je tek oko 35 hrvatskih branitelja. Trideset i pet hrabrih srca naspram čeličnog zida. Ti ljudi su držali liniju obrane dugu nevjerojatna četiri kilometra. Uvjeti u kojima su se borili prkose svakoj logici ratovanja. Bili su to dani kada se golo srce suprotstavljalo čeliku. No, unatoč nadljudskim naporima, s obzirom na toliku nesrazmjernost u naoružanju i ljudstvu, obraniti Lužac jednostavno nije bilo moguće. U trenucima kada su ostali bez streljiva u vatrenom obruču, započelo je bolno, kaotično i teško povlačenje kroz razorene ulice.
Zločin kod Osnovne škole i žrtve koje ne smijemo zaboraviti
U tom krvavom povlačenju, dok su gorjela djedovska ognjišta a nebo bilo prekriveno gustim, crnim dimom, neprijatelj je uspio prodrijeti u samo srce Lušca, do zgrade mjesne Osnovne škole. Tamo se odigrao jedan od najsvirepijih zločina vukovarske tragedije. Nemilosrdni agresor, lišen svake ljudskosti i vojničke časti, presreo je i uhvatio civile koji su se u panici pokušavali povući prema sigurnijim dijelovima grada. Prema svjedočanstvima preživjelih, njih dvadeset i troje odvedeno je i hladnokrvno strijeljano u neposrednoj blizini škole. Bila je to čista egzekucija nevinih, čin nepatvorenog zla usmjeren protiv onih koji su samo spašavali goli život.
Ukupno je u Lušcu živote izgubilo 69 osoba – branitelja i civila. Svako to ime danas je urezano u kolektivnu memoriju hrvatskog naroda. Danas, pod jesenjom kišom, mnogobrojne Vukovarce, ali i njihove prijatelje i subraću iz Đakova, Našica, Vinkovaca, to tmurno vrijeme nije spriječilo da dođu. Došli su s punim pijetetom, donoseći sa sobom uspomene i upaljene lampione kako bi osvijetlili put onima koji su nepravedno istrgnuti iz zagrljaja svojih obitelji.
Mjesto tuge, pijeteta i sjećanja pod vukovarskim nebom
Brojna izaslanstva okupljena na komemoraciji polaganjem vijenaca i paljenjem lampiona kod spomen-obilježja odala su duboku počast nevinim žrtvama. Uz obitelji poginulih, nestalih i umrlih branitelja te civila, počast je odao i izaslanik predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića, brigadni general Željko Marinov, zapovjednik GOMBR-e. U ime Hrvatskoga sabora, poštovanje žrtvama izrazio je saborski zastupnik Hrvoje Mažar.
Izaslanik predsjednika Vlade RH te potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja bio je državni tajnik u Ministarstvu hrvatskih branitelja Zlatan Bašić, dok je u ime potpredsjednika Vlade i ministra obrane Ivana Anušića počast odao umirovljeni general i savjetnik ministra Željko Živanović. Poseban pijetet odalo je izaslanstvo Vukovarsko-srijemske županije predvođeno županom Ivanom Bosančićem, kao i delegacija Grada Vukovara koju je predvodio gradonačelnik Marijan Pavliček uz svoje suradnike.
Među prisutnima su stajali predstavnici brojnih udruga proizašlih iz Domovinskog rata, ponosni veterani, pripadnici policije i pobjedničke Hrvatske vojske, načelnik Policijske uprave vukovarsko-srijemske, te izaslanstvo Osnovne škole s Lušca, koje danas baštini slobodu plaćenu životima pred njihovim vratima. Uz njih, prisutni su bili predstavnici Nogometnog kluba Croatia München, članovi političkih stranaka poput Hrvatskih suverenista i Domovinskog pokreta, te svi ostali građani koji su došli odati pijetet žrtvama ovog prigradskog naselja.
U svečanom i nadasve emotivnom dijelu programa, Petra Marković je uz decentnu pratnju Vedrane Vrtarić na gitari, izvela snažne stihove pjesme Doris Dragović “Ovo je naša krv” i vječne “Ne dirajte mi ravnicu” Miroslava Škore. Svaka otpjevana riječ parala je hladan vukovarski zrak. Nakon skupa, okupljeni su se uputili u crkvu Gospe Fatimske u Borovu Naselju, gdje je služena sveta misa zadušnica za duše svih palih heroja.
Trudna Marija Kreko: Dvije neizbrisive rane jedne obitelji
Iza svih povijesnih činjenica, vojnih karata i obljetničkih protokola, kriju se sudbine stvarnih ljudi čiji su životi nasilno prekinuti. Jedno od najpotresnijih svjedočanstava koje doslovno ledi krv u žilama i ove je godine iznijela Mira Komunicki, sestra Marije Kreko, koja je ubijena na Lušcu tog nesretnog 2. studenoga 1991. godine, i to dok je bila u petom mjesecu trudnoće.
Marijina priča esencija je vukovarske patnje. Bila je zaručena za Peru Vidakovića, mladića koji je tragično poginuo od snajperskog hica 16. listopada iste godine. Ta nezamisliva obiteljska tragedija ostavila je Miru da više od tri desetljeća nosi na svojim leđima bol za koju ne postoji vremenski lijek. Prema onome što je sestra Mira uspjela doznati od Marijine suborkinje, Marija je u jednom trenutku izašla iz Lušca na sigurno, slobodno područje. No, nemir u srcu vukovarske heroine vratio ju je nazad. Prije povratka okrenula se i izgovorila riječi koje i danas odjekuju: “Ako mi se nešto dogodi, pozdravite mi majku i sestru.”
Tog kobnog dana, Marija se nalazila u blizini škole, potraživši zaklon iza jednog zida s manjom skupinom ljudi. Kada su se pokušali spustiti prema rijeci Vuki, uočeni su. Na njih je otvorena rafalna paljba, a trudna Marija ubijena je na mjestu. Mira je godinama živjela u mraku neizvjesnosti o posljednjim trenucima sestre. Tek kada ju je Ilija Gregić odveo do točnog mjesta ubojstva, dobila je dio odgovora.“Meni je na neki način to donijelo olakšanje, jer sam saznala da nije bila mučena. Te rupe i ožiljci u nama nikada neće nestati,” ispričala je Mira.
No, njezina kalvarija tu nije stala. Prije dvije godine, na lokaciji Petrovačka dola, nakon čak 34 duge godine neizvjesnosti i bolnog čekanja, pronađeni su posmrtni ostaci njezina supruga.“Tako da imam dvije rane u srcu koje neće zarasti. Svaki put kada dođe taj dan, vratim se na početak i razmišljam što je moglo biti. Kako smo mogli biti jedna velika, sretna obitelj,” izgovorila je Mira drhtavim glasom, šaljući vapaj i nadu za sve one koji još tragaju za kostima svojih najmilijih:“Molim Boga da svi koji traže svoje najmilije da ih pronađu. Jer ja znam kako je tražiti i čekati 34 godine.”
Svjedočanstva onih koji su ostali: “Vukovaru su tada dani bili odbrojani”
Pad Lušca označio je prijelomni trenutak kada je presječena žila kucavica grada. Prisjećajući se teških borbi, preživjeli vukovarski branitelji opisuju neravnopravan odnos snaga i taj stravičan trenutak probijanja linije.“Najgore što su nam mogli napraviti jest to da je obrana grada presječena. Znamo što je bilo sa suprotne strane – snage JNA i četnici predvođeni Arkanom, dok je s ove strane na Lušcu bio užasno mali broj branitelja. Nikad nas nije bilo više od pedesetak,” prisjetio se vukovarski branitelj, naglašavajući herojsku potporu momaka iz Đakova.
Oko podneva tog 2. studenoga, pod tučom granata i bez streljiva, povlačenje je ostalo jedini izbor.“Kada je Lužac pao, bili smo svjesni da su Vukovaru dani odbrojani. To je značilo sve – presječena je žila kucavica Vukovara, grad je presječen i gotovo, više se nije moglo ni do bolnice,” posvjedočio je on, svjestan da je padom Lušca ugašena i posljednja linija nade za spas herojskog grada.
Gradonačelnik i Župan: Pravda se još čeka, a heroji moraju biti uzor
Ovu tužnu obljetnicu i pitanje odgovornosti za stravične zločine komentirali su i čelni ljudi grada i županije. Gradonačelnik Vukovara, Marijan Pavliček, naglasio je dubinu ove vukovarske rane.“Danas je 35. godišnjica, tužna obljetnica stradavanja gradske četvrti Lužac. To je, nažalost, označilo ono što slijedi u gradu Vukovaru ’91. godine, a to je slom obrane grada. Padom Lušca obrana je presječena na dva dijela, srbočetnički agresor izbio je na Dunav i bilo je gotovo pa izvjesno da se ostatak grada neće više moći obraniti,” naglasio je Pavliček.
Osvrnuvši se na 69 ubijenih, Pavliček je iznio i jasna očekivanja vezana uz procesuiranje zločinaca i pronalazak nestalih.“Vjerujem da će i prvi koraci nove srbijanske vlasti biti usmjereni na otvaranje arhiva vezanih prvenstveno za naše nestale, ali i ratne odštete te logoraše srpskih koncentracijskih logora. Kao grad žrtva, to očekujemo, na to imamo pravo i po tome će se mjeriti budući odnosi između Republike Hrvatske i Republike Srbije,” rezolutno je poručio gradonačelnik.
U ime Vukovarsko-srijemske županije, župan Ivan Bosančić uputio je snažnu poruku o onima koji su ginuli za Vukovar, podsjetivši mlađe generacije na istinski značaj braniteljske žrtve.„Danas smo ovdje kako bismo odali počast trenutku u kojem je 69 naših heroja učinilo sve da Vukovar bude obranjen, da u tom trenutku ne dođe do većeg stradavanja i da se zaštite civili. Ako ćemo biti iskreni, oni su tada bili samo naši stričevi, očevi, ujaci i radnici; nisu bili vojnici, već naši branitelji koji su – naoružani srcem i ljubavlju prema svome gradu, svojim bližnjima i obiteljima – samo željeli zaštititi svoje najmilije. Učinili su to na herojski način i zbog toga uvijek i u svakom trenutku moramo s ponosom govoriti o njihovu herojstvu, jer oni trebaju biti primjer našim mladim, budućim generacijama.“
Danas je Lužac plakao pod jesenjom kišom. No, u svakoj toj suzi krila se nesalomljiva snaga hrvatskog naroda i vječna zahvalnost vitezovima čija će hrabrost zauvijek bdjeti nad slavonskom ravnicom.