Burna saborska rasprava i opoziv Vlade pretvorili su se u dječji vrtić. Umjesto rješenja za opasni otpad, slušali smo uvrede. Plenković ostaje.
Kada bi prosječan građanin Republike Hrvatske, neopterećen dnevnopolitičkim prepucavanjima, zalutao na galeriju sabornice tijekom rasprave o povjerenju Vladi, vjerojatno bi pomislio da je ušao u loše nadziran dječji vrtić, a ne u najviše zakonodavno i predstavničko tijelo države. Umjesto ozbiljne, argumentirane i na činjenicama utemeljene rasprave o prvorazrednom ekološkom i političkom skandalu – nezakonitom deponiranju opasnog otpada u Lici – hrvatska javnost svjedočila je još jednoj maratonskoj predstavi. Predstavi u kojoj su glavnu ulogu igrale osobne uvrede, zloupotreba Poslovnika, jeftini populizam i nepregledan niz opomena. Iako je povod za opoziv Vlade bio iznimno ozbiljan, s potencijalno katastrofalnim posljedicama za zdravlje građana, sabornica se pretvorila u arenu za testiranje tko može glasnije vikati, tko će koga domišljatije uvrijediti i tko će vještije iskoristiti proceduralne rupe za skupljanje jeftinih političkih bodova.
Uvod u kaos: Objedinjena rasprava i poznati ishod
Sama sjednica započela je tehničkim manevrima. Prijedlog da se provede objedinjena rasprava o proračunskim točkama za 2026. godinu te projekcijama za naredne godine, brzo je zasjenjen glavnom točkom dnevnog reda: prijedlogom 54 zastupnika oporbe za pokretanje pitanja povjerenja predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću. I prije nego što je prvo glasanje uopće počelo, bilo je kristalno jasno da oporba nema potrebnih 76 ruku za rušenje Vlade. No, nedostatak matematičke većine nije spriječio oporbene zastupnike da iskoriste institut stanke kako bi odaslali svoje završne političke poruke.
Prvi je led probio Nikola Grmoja, istaknuvši ono što su svi u dvorani već znali – Vlada danas neće pasti. Njegova retorika bila je oštra i izravna. Optužio je vladajuću većinu da ih ne vežu ni vrijednosti ni povjerenje građana, već isključivo “goli interes”. Za Grmoju, ova Vlada je suštinski već pala onog trenutka kada je institucijama sustava dopustila da zakažu i kada je dopušteno da se “truje hrvatska Lika”. Njegova poruka vladajućima, ali i njihovim koalicijskim partnerima iz redova manjina, DP-a i HSLS-a, bila je nedvosmislena: dizanjem ruku za premijera, dižu ruke isključivo za svoje fotelje, dok su povjerenje građana “duboko zakopali”, baš kao što je zakopan i opasni otpad u Lici.
Festival povreda Poslovnika: Članak 238 kao oružje
Ono što je uslijedilo nakon Grmojinog izlaganja ostat će zabilježeno kao jedan od najapsurdnijih segmenata hrvatskog parlamentarizma. Institut “povrede Poslovnika”, specifično članka 238., koji bi trebao služiti za upozoravanje na kršenje proceduralnih pravila, pretvoren je u besomučno oružje za replike, uvrede i osobne obračune. Sabornica je odjekivala od optužbi za služenje mafiji, obmanjivanje javnosti, pa sve do bizarnih referenci na ptice i vješanja.
Ante Deur je otvorio sezonu opomena optužujući Grmoju da služi mafiji i da se ponaša poput mafijaša. Grmoja nije ostao dužan, uzvrativši da je interes vladajućih “napuniti džepove u služenju mafiji”. Predsjedavajući je nemoćno dijelio opomene, pokušavajući uvesti red, no lavina je već bila pokrenuta. Zastupnik Herman u raspravu je uveo morbidne slike “vješanja za noge i kljucanja ptica”, referirajući se na ranije političke izjave, dok je Josip Đakić oporbu nazvao “remetilačkim faktorom”.
Atmosfera je dosegla usijanje kada su se u raspravu uključili i ostali zastupnici Mosta. Zvonimir Troskot je podsjetio na premijerov fizički nasrtaj na zastupnika u ranijem sazivu kao dokaz brige za “sigurnost građana”, dok je Marin Miletić vladajućima poručio da su oni “bug u njihovom koruptivnom sustavu”. Rječnik se srozavao iz minute u minutu. Zastupnica Majda Burić mostovce je nazvala “političkim protuhama, ekstremistima i nasilnicima”, a Hrvoje Zekanović je razinu komunikacije sveo na pitanje je li istina da je “Grmoja izvukao uši Miletiću”. Grmoja je uzvratio opaskom o premijerovom “izvlačenju ušiju” Zekanoviću, zaradivši pritom treću opomenu i isključenje iz rasprave.
U ovom proceduralnom kaosu, u kojem je sudjelovao i Miro Bulj spominjući “sovu i starog udbaša Vladimira Šeksa”, postalo je potpuno nejasno o čemu se zapravo raspravlja. Je li tema 37 tona opasnog otpada u Lici ili osobni animoziteti saborskih zastupnika? Predsjedavajući je u jednom trenutku morao apelirati na zastupnike da biraju riječi, upozoravajući na to kako javnost i mediji percipiraju ovu neviđenu razinu nepristojnosti.
Lika protiv Jakuševca: Ping-pong ekološkim katastrofama
Kada je Sandra Benčić zatražila stanku u ime Kluba Možemo!, pokušala je vratiti fokus na samu bit prijedloga za opoziv Vlade. Njezino izlaganje bilo je strukturirano oko kronologije zataškavanja. Upozorila je da su institucije od 2022. godine znale za odlaganje otpada u Gospiću, da su 2023. godine bile svjesne prekograničnog organiziranog kriminala, te da su 2024. godine svi, osim samih građana Gospića, znali za prisutnost opasnog otpada. Njezina ključna teza bila je da je cijela Hrvatska izručena “međunarodnoj otpadnoj mafiji” uz blagoslov HDZ-a i njihovih partnera, ističući paradoks da sanacija kreće tek 2026. godine.
Međutim, HDZ je imao spremnu strategiju obrane – prebacivanje loptice na teren grada Zagreba i problem odlagališta Jakuševec. Čim je Benčić završila, krenuo je organizirani napad HDZ-ovih zastupnika. Marko Pavić, Mislav Herman, Dario Hrebak i drugi krenuli su s optužbama na račun zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića i stranke Možemo!. Podsjećali su na neispunjena obećanja o zatvaranju Jakuševca iz 2021. godine, tragedije koje su se tamo dogodile, te na činjenicu da Zagreb i dalje nema adekvatno riješeno gospodarenje otpadom.
Ova taktika “a što ste vi napravili” rezultirala je potpunim zamagljivanjem odgovornosti. Dok je oporba (Možemo!, SDP) tražila odgovornost države i Inspektorata za kriminal u Lici, vladajući su svaki napad amortizirali spominjanjem Jakuševca. Zastupnici poput Damira Bakića i Urše Raukar pokušavali su braniti poziciju Možemo! tvrdnjama da je Jakuševec barem legalno odlagalište, za razliku od ilegalnog deponiranja opasnog otpada, no te su nijanse potpuno izgubljene u zaglušujućoj buci međusobnih optužbi i trećih opomena. Sabina Glasovac je uzalud pokušavala poentirati podsjećanjem da je tema 37 tona otpada u Lici, a ne zagrebačko smeće, no vladajući su uspješno nametnuli svoj narativ.
Pravna država u rasapu i francuski scenariji
Siniša Hajdaš Dončić je u ime SDP-a pokušao raspravu podići na višu, institucionalnu razinu. Za njega, slučaj Gospić nije samo ekološki incident, već simptom “rasapa nadzora, rasapa odgovornosti i rasapa društva”. Precizno je citirao članke Zakona o zaštiti okoliša i Zakona o gospodarenju otpadom (članci 11., 112., i 159.), dokazujući da je Vlada imala i zakonske ovlasti i financijska sredstva za intervenciju, ali je umjesto toga odlučila zakopati svoju političku odgovornost.
Posebno je znakovito bilo njegovo referiranje na Vladin vlastiti prijedlog dopuna Zakona o gospodarenju otpadom, gdje sama Vlada priznaje potrebu za “dodatnim normativnim uređenjem u dijelu nadzora”. Hajdaš Dončić je poentirao tvrdeći da onaj tko vraća kontrolu u zakon zapravo priznaje da je ranije pogriješio i time išao na ruku “eko-mafiji”. Upozorio je na opasnost dugoročnog zakopavanja odgovornosti ne samo za Gospić, već i za siromaštvo, obrazovni sustav i ljudska prava, spominjući u završnici čak i mogućnost “francuskog scenarija” građanskog neposluha.
Ni ovaj istup nije prošao bez standardnog niza proceduralnih distrakcija. Zastupnici HDZ-a, predvođeni Markom Pavićem, pokušavali su diskreditirati Hajdaša Dončića podsjećajući na njegovu ministarsku prošlost, na što su SDP-ovci, poput Mirele Ahmetović, uzvraćali udarce ističući da je Pavić “jedini ministar koji je dvaput dobio pedalu”. Rasprava se ponovno srozala na razinu osobnih obračuna, potvrđujući dojam da je meritum problema opasnog otpada u ovom visokom domu tek usputna tema.
Pozicija Domovinskog pokreta: Između ideologije i prtljažnika
Zanimljivu i vrlo napetu dimenziju raspravi dao je istup Ivana Kukavice u ime Kluba Domovinskog pokreta. Njihova pozicija bila je pod posebnim povećalom javnosti jer su upravo oni osiguravali stabilnost Vlade koju se pokušavalo opozvati. Kukavica je branio odluku DP-a da sudjeluje u vlasti, ističući njihove uspjehe: rušenje spomenika Šoškoćaninu, osnivanje Ministarstva demografije, rezolucije o Hrvatima u BiH te formiranje povjerenstva za istraživanje komunističkih zločina.
Njegov govor bio je pokušaj demonstracije da DP nije samo “dizač ruku” za HDZ, već snaga koja aktivno provodi desne nacionalne politike. Naglasio je da je DP mogao ostati u “hladovini oporbe”, ali su odabrali teži put borbe “na braniku domovine”. Pritom je oštro napao platformu Možemo!, nazivajući njihovo upravljanje Zagrebom “ideološkim džihadom i kriminalom”.
Očekivano, ovaj istup izazvao je žestoku reakciju cjelokupne oporbe, kako slijeva, tako i zdesna. Oporbeni zastupnici prepoznali su ranjivost DP-ove pozicije – stranke koja je na izborima retoriku gradila na žestokoj kritici Andreja Plenkovića, da bi ga sada branila. Arsen Bauk je ironično primijetio da, sudeći po medijskim natpisima o odnosima unutar koalicije, DP nije “na braniku” već “u prtljažnik”, referirajući se na navodnu dominaciju HDZ-a u tom savezu.
Zastupnici Mosta i Suverenista pridružili su se napadima. Marijan Pavliček (iako ovdje nije direktno spomenut, kontekst desne oporbe je jasan) i drugi zastupnici optuživali su DP za trgovinu foteljama. Zastupnica Marković poručila im je da su na braniku isključivo svojih osobnih interesa, dok je Miro Bulj poentirao rekavši da “biti zaštitnik kamiona uvezenog otrovnog otpada… znači praviti mati, a ne domovinu”. Ivan Penava i Stipo Mlinarić pokušavali su obraniti čast stranke inzistirajući na temama antikomunizma, no dojam političke nedosljednosti koji im je oporba zalijepila bio je nemoguće izbrisati.
HDZ-ova tvrđava i jahači apokalipse
Završni čin obrane Vlade pripao je Josipu Boriću iz redova HDZ-a. Njegov nastup bio je klasična demonstracija političke samouvjerenosti vladajuće stranke koja unaprijed zna da ima osiguranu većinu. Borić je bez zadrške najavio da “Andrej Plenković ostaje premijer” i s dozom trijumfalizma podsjetio na rezultat dosadašnjih opoziva – 43:0 za Vladu.
Lidere oporbe, poput Hajdaša Dončića, Benčić i Grmoje, nazvao je “nulerima hrvatske politike” i “jahačima apokalipse”. U HDZ-ovoj interpretaciji, zahtjev za opoziv Vlade uopće nije bio motiviran brigom za građane Gospića i okoliš, već isključivo političkim preživljavanjem oporbe kojoj nedostaje tema. Borić je uvjeravao javnost da će Vlada riješiti problem sanacije ne samo u Gospiću, već i u Poznanovcu, Pazinu i Benkovcu, sukladno pravilima struke i financijskim mogućnostima.
Ponovno se vraćajući na Jakuševec kao ultimativni argument protiv zeleno-lijeve oporbe, Borić je zaključio da će HDZ, uz pomoć građana, na sljedećim izborima “poslati u povijest i u zaborav” one koji, prema njegovim riječima, samo siju paniku i obmanjuju javnost. Njegov govor jasno je ocrtavao strategiju HDZ-a: apsolutna polarizacija, ignoriranje srži kritike o pravovremenosti reakcije institucija i čvrsto uvjerenje u vlastitu političku nepobjedivost.
Marijana Puljak pokušala je u posljednjim trenucima apelirati na savjest zastupnika vladajuće većine. Istaknula je poraznu činjenicu da će sanacija 37.000 tona opasnog otpada koštati građane više od 55 milijuna eura, a da pritom apsolutno nitko iz sustava nije preuzeo političku odgovornost. Podsjetila je na dvoličnost političkih aktera, posebno ciljajući na DP i Ivana Penavu, koji su do jučer premijera nazivali izdajicom, a danas mu daju “cijelu ruku gore”. No, njezin apel “glasate li danas za premijera ili za ljude koji piju tu vodu” ostao je visjeti u zraku pred neumoljivom logikom saborske matematike.
Epilog glasanja: Statistika koja ne rješava problem
Kada su se strasti konačno smirile i kada su iscrpljene sve moguće i nemoguće povrede Poslovnika, pristupilo se samom glasanju, onom koje je bilo najočekivanija točka dnevnog reda. Statistika je potvrdila predviđanja s početka sjednice. Za opoziv Vlade bila je potrebna većina od 76 glasova.
Od ukupno 136 prisutnih zastupnika, oporbenu inicijativu podržalo je njih 55. Dvoje zastupnika ostalo je suzdržano, dok je čvrstih 79 zastupnika stalo u obranu Andreja Plenkovića i njegove Vlade. Inicijativa je, očekivano, glatko odbijena. U nastavku sjednice, Sabor je usvojio i Godišnje izvješće Vlade RH (79 glasova za, 54 protiv), te odbacio zaključak Kluba Možemo! kojim se tražilo službeno očitovanje Vlade o nezakonitom odlaganju otpada u Gospiću i razlozima smjene Andrije Mikulića.
Zavjese su spuštene, svjetla u sabornici su ugašena, a premijer je uknjižio svoju 44. pobjedu u bitkama za opoziv. No, ono što ostaje nakon ove mučne i neproduktivne sjednice daleko je od pobjede. Ostaje gorak okus političke elite koja je sposobna satima polemizirati, vrijeđati se na osobnoj razini i zloupotrebljavati poslovničke procedure, dok u srcu Like, pod zemljom i dalje leže deseci tisuća tona opasnog, toksičnog materijala. Politička odgovornost je možda uspješno preživjela još jedno glasanje, ali je povjerenje građana u ozbiljnost institucija zakopano još dublje od otpada u Gospiću.