Oporba traži opoziv Plenkovića! U Saboru oštre kritike zbog nefunkcioniranja institucija, dugih lista čekanja u zdravstvu i slučaja Gospić. Pročitajte više!
U Hrvatskom saboru danas je održana burna sjednica posvećena pokretanju postupka za iskazivanje nepovjerenja predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću. Predsjednik SDP-a, Siniša Hajdaš Dončić, u ime predlagatelja opoziva, iznio je oštru kritiku funkcioniranja državnih institucija, prozvavši premijera za “rasap zemlje”. Hajdaš Dončić je naglasio da problem nije samo u jednom izdvojenom slučaju, već u sustavnom nefunkcioniranju države pod vodstvom HDZ-a.
Filozofija propasti: Kad Weber i North uđu u Sabor
Hajdaš Dončić je započeo svoj govor gotovo nekonvencionalno za naše političke prilike – anticipirajući obranu vladajućih. “Znam što ćete čuti iz klupa Vlade,” započeo je, fiksirajući pogledom premijera i njegove ministre. “Da je ovo politika. Da je ovo predizborni teatar. Da jedan slučaj ne smije rušiti Vladu.” Njegovo priznanje da su vladajući “apsolutno u pravu” kada kažu da jedan slučaj ne smije rušiti Vladu, na trenutak je zbunilo dvoranu. No uslijedio je retorički obrat koji je postavio ton cijele sjednice: “Znate li zašto ste u pravu? Zato što ovo nije jedan slučaj. Gospić je samo povod. Uzrok je rasap zemlje.”
Umjesto da odmah krene s nabrajanjem afera, šef SDP-a odlučio se za potez koji rijetko viđamo – vratio je Sabor na “tvorničke postavke”. Uveo je u raspravu Roberta Dahla, Maxa Webera i nobelovca Douglassa Northa. U državi u kojoj se politička rasprava najčešće svodi na ustaše, partizane i osobne uvrede, slušati o definiciji države kao entiteta s “monopolom na legitimnu silu” ili o institucijama kao “pravilima igre”, djelovalo je gotovo nadrealno, ali upravo zato i otrežnjujuće.
Hajdaš Dončić je uspostavio tri jednostavna kriterija za mjerenje uspješnosti bilo koje vlasti: Odgovara li vlast? Provodi li država? Štite li institucije?
Kroz Weberovu prizmu, jasno je poručio: država koja ne provodi svoja vlastita pravila nema državu ni društvo; ona ima samo “zgradu, ministarstvo i pečat”. A kada institucije ne mijenjaju ponašanje ljudi, kada inspekcija ne zaustavi kamion s ilegalnim otpadom, to više nije institucija. To je, kako je poentirao, tek “pokretni ured Andreja Plenkovića”. Sud koji donese presudu koju nitko ne provodi nije pravosudno tijelo, već obična građevina. Ta trijaža pojmova – demokracija, država i institucije – poslužila je kao uvertira u seciranje konkretnih, bolnih primjera koji su uslijedili.
Gospić: Trideset i sedam tisuća tona srama
Nakon teorijskog okvira, govornik se spustio na tlo, točnije, na ilegalno odlagalište u Gospiću. Slučaj Gospić, koji je proteklih tjedana punio novinske stupce, ovdje je poslužio kao ultimativni dokaz državne paralize. Novinari na galeriji pažljivo su bilježili svaku brojku, a brojke su bile porazne.
Trideset i sedam tisuća tona otpada. Dvije i pol godine kontinuiranog istovarivanja. “Svaki dan je netko vidio kamion. Možda je netko vidio cestu. Netko je osjetio miris. Ali nitko nije reagirao,” grmio je Hajdaš Dončić s govornice. Njegovo isticanje apsurda da smo za ovu ekološku bombu doznali od USKOK-a i građana, a ne od nadležnih institucija, ogolilo je nefunkcionalnost sustava. “Građani, oni koje ste trebali štititi, štitili su zapravo sami sebe,” naglasio je.
Priča o Državnom inspektoratu koji je u tri godine obavio nevjerojatan 21 nadzor, a da s lokacije nije uklonjena niti jedna jedina tona smeća, izazvala je neugodan žamor u redovima HDZ-a. Dvadeset i jedan dolazak, dvadeset i jedan odlazak, a otpad i dalje trune u srcu Like. SDP-ov lider nije stao na tome. Kirurški precizno demontirao je Vladin plan sanacije težak 55 milijuna eura. Plan koji, apsurdno, za uklanjanje 650 tona otpada predviđa brza rješenja (što je manje od 2 posto ukupne mase), dok za preostalih 33 tisuće tona zakopanog otpada – ne postoji ni rok ni jasan način rješavanja.
Njegovo obraćanje empatiji zastupnika, pozivajući ih da zamisle roditelje u Gospiću koji svako jutro gledaju svoju djecu i slušaju birokratska opravdanja o “pet godina praćenja”, bio je jedan od najjačih emotivnih trenutaka govora. “Što ti ljudi mogu razumjeti iz toga? Da je država stigla? Ili da je stigla tek kad je morala?” upitao je.
Trajna zakašnjelost i reaktivna država
Prvo od tri ključna pitanja – Odgovara li vlast? – Hajdaš Dončić je elaborirao na slučaju Biljana Donjih i europskih presuda. Otkrio je mehanizam funkcioniranja aktualne administracije, koji je nazvao “trajnom zakašnjelosti”. Europski sud penalizira Hrvatsku milijunskim iznosima odjednom i sa šest tisuća i petsto eura za svaki dan kašnjenja sanacije. Taj novac, podsjetio je Sabor, ne plaća Vlada iz svog džepa, već građani.
Tu smo došli do ključnog uvida o tajmingu kadrovskih rješenja u Hrvatskoj. Novi glavni državni inspektor, podsjetio je Dončić, imenovan je tek nakon što je sustav bio obezglavljen devet i pol mjeseci. I to kada? “Dan nakon masovnog prosvjeda ljudi u Zagrebu,” poentirao je. Iz toga je izvukao porazan obrazac: nadzor i akcija u Hrvatskoj ne dolaze prije, kao prevencija. Oni dolaze poslije. Poslije USKOK-a, poslije europske presude, poslije pritiska javnosti, prosvjeda.
“Nitko ne planira, samo se gase požari. Opći dojam je dojam stihije,” ustvrdio je. U tom trenutku, meta je postao izravno premijer Plenković. Oporbeni čelnik ga je optužio za model u kojem odgovornost uvijek klizi nizbrdo, na ministrice, ravnatelje, direktore. Ljudi se smjenjuju, rotiraju, ali klijentelistički model upravljanja ostaje netaknut, a premijerove ovlasti, koje bi trebao koristiti za žurne zahvate, ostaju neiskorištene. Vlast, zaključio je, ne odgovara.
Hrvatska kao “v.d. država” Andreja Plenkovića
Odgovarajući na drugo pitanje – Provodi li država? – fokus se prebacio na apsorpciju europskih fondova i kadrovsku politiku. Slučaj Sovjak, gdje projekt od 44 milijuna eura stoji paraliziran zbog optužnica europskog tužiteljstva (EPPO), pokazao je da problem Hrvatske nije nedostatak novca, već nedostatak poštenog upravljanja. “Problem je u onome tko vozi,” slikovito je opisao Dončić.
A tko vozi Hrvatsku? Tu je Hajdaš Dončić lansirao možda i najupečatljiviju sintagmu cijelog zasjedanja: “v.d. država Andreja Plenkovića”.
Saborskim eterom odzvanjali su podaci koji zvuče nevjerojatno za članicu Europske unije: Državni inspektorat devet i pol mjeseci bez čelnika. USKOK, udarna igla u borbi protiv korupcije, pod vodstvom vršitelja dužnosti dugih devetnaest mjeseci (upravo onaj USKOK koji je morao otkriti aferu Gospić jer su inspekcije zakazale). Jadrolinija, žila kucavica hrvatskog turizma i obale, godinama funkcionira kroz privremene uprave koje se produžuju svakih šest mjeseci. Hrvatske šume – isti obrazac.
“Da to ilustriram kućom u kojoj su svi podstanari,” rekao je Dončić, obraćajući se svima koji su ikada pokušali izgraditi nešto dugoročno. “Nitko ne sadi drvo. Nitko ne popravlja krov. Znate zašto? ‘Do daljnjega’.” Čovjek koji je svjestan da mu mandat traje samo šest mjeseci, upozorio je, ne donosi teške odluke i ne provodi reforme. On samo čuva stolicu, dok sustav paralizirano stoji. Država s privremenim upraviteljima je država koja ne provodi. Odgovor na drugo pitanje ponovno je bio: Ne.
Zdravstvo: Liste čekanja kao liste očaja
Treće pitanje bilo je najteže: Štite li institucije? Ovdje je Hajdaš Dončić zagrebao u najbolniju ranu hrvatskog društva – zdravstveni sustav. Za razliku od apstraktnih makroekonomskih pokazatelja kojima se Vlada često hvali, zdravstvo je mjesto gdje država izravno dotiče goli život građanina.
Iznio je prosjek čekanja od 142 dana na pretragu, no odmah je upozorio da se iza statistike kriju živi ljudi. “Ortodoncija u Rijeci, nastavak terapije – 517 dana. Dermatolog u Splitu – 434 dana. Pregled srca u KB Dubrava – 392 dana.” To su podaci preuzeti izravno iz državnog sustava (CEZIH), što je opoziciji dalo snažan argument da ne izmišljaju probleme, već samo čitaju državne nalaze.
Osvrnuo se na pokušaje ministra Beroša da se pohvali smanjenjem lista na pojedinim izoliranim primjerima, poput pada čekanja na EKG u Koprivnici sa 91 na 21 dan. Iako je pohvalio taj izolirani uspjeh, Dončić je podsjetio na stav Liječničke komore: to je kap u moru koja dotiče tek petinu liječnika, dok u primarnoj zaštiti nedostaje nevjerojatnih 500 doktora. Pravilnik o medicinski opravdanom roku čekanja, sramotno, tek se piše.
No, pravi razmjeri katastrofe otkriveni su u financijskoj analizi bolnica koje je od 1. siječnja preuzela država pod parolom smanjenja dugova i bolje nabave. Hajdaš Dončić je, koristeći podatke Udruge poslodavaca u zdravstvu, matematički dokazao apsurd vladine politike “sanacije”. Dug bolnica krajem travnja iznosio je 720 milijuna eura, pri čemu se novi dug generira brzinom od 34 milijuna eura svakog mjeseca. Vladina pompozno najavljena sanacija od 125 milijuna eura dovoljna je tek za pokrivanje novih dugova nastalih u samo nepuna četiri mjeseca!
“To se ne zove sanacija, to je tek otplata računa,” objasnio je jednostavnim rječnikom, uspoređujući to s kućnim budžetom u kojem dug stalno raste, a posuđuje se novac samo da se plati mali dio starog duga, dok izvor problema ostaje širom otvoren.
Makroekonomija protiv mikroživota: Priča o umirovljenici Marici
Kao vrhunac svog izlaganja, Hajdaš Dončić je ušao na omiljeni teren Andreja Plenkovića – gospodarstvo. Priznao je rast BDP-a od 1,5 posto u drugom tromjesečju. To nitko ne može osporiti. Ali, kao vrsni komunikator, prebacio je fokus s Excel tablica na stvarnost. Kome taj BDP raste? Tko ga osjeti?
Da bi to objasnio, ispričao je priču o imaginarnoj, ali bolno stvarnoj ulici u kojoj žive susjedi Marica, Slavko i Ante, troje umirovljenika. Marica s prosječnom mirovinom od 768 eura živi točno 15 eura iznad praga rizika od siromaštva (koji iznosi 753 eura). S tih 15 eura viška ona pleše na rubu egzistencije.
“Za Andreja Plenkovića BDP je tablica. Ali za Maricu je to račun za struju,” rekao je Dončić u tišini Sabora, gdje se u tom trenutku mogla čuti muha kako leti. Njegov opis Maričinog dana – vaganje hoće li u ljekarni kupiti jedan ili dva lijeka, strah od otvaranja pošte zbog računa za plin i struju, večernje zbrajanje centi u kuhinji – ogolio je svu brutalnost hrvatske stvarnosti ispod sjajne fasade makroekonomskih hvalospjeva Vlade.
Susjed Slavko koji više ne ide na kavu jer mu je i to postao luksuz, i susjed Ante koji preživljava zahvaljujući vrtu i solidarnosti susjedstva, slika su društva koje je zaboravilo na svoje najugroženije. “To što se on snalazi nije sustav – to je susjedstvo,” poentirao je, istaknuvši da ljudska solidarnost, koliko god divna bila, zapravo popunjava rupe koje je država ostavila praznima.
Podaci Državnog zavoda za statistiku iz 2025. godine samo su potvrdili ovu mračnu sliku: stopa rizika od siromaštva među starijima od 65 godina u Hrvatskoj je blizu 40 posto. Dvostruko više od europskog prosjeka. A duboka nepravda leži u činjenici da je taj rizik u Zagrebu tek 11,4 posto, dok je u osiromašenoj Panonskoj Hrvatskoj vrtoglavih 28,6 posto. Isti Ustav, ista država, ali potpuno drugačija sudbina ovisno o poštanskom broju. Gdjep je tu onaj prvi članak Ustava koji govori o socijalnoj, pravednoj državi i ravnopravnim građanima? Institucije definitivno ne štite.
Zaključak: Suočavanje s ogledalom
Bližeći se kraju svog maratonskog, argumentiranog izlaganja, Hajdaš Dončić je izvukao dokument same Vlade Republike Hrvatske – Nacionalni plan razvoja javne uprave. U tom dokumentu, apsurdno, sama uprava priznaje da “nije sposobna brzo i adekvatno odgovoriti na zahtjeve građana”. Ako to piše Vlada o sebi samoj, što oporbi uopće preostaje nego zatražiti opoziv?
Odgovori na sva tri postavljena pitanja bili su negativni. Država ne odgovara, država ne provodi, institucije ne štite.
“Gospić nije presedan, on je simptom. Marica nije izdvojeni slučaj, ona je presjek stanja,” sažeo je svoju argumentaciju. Pokretanje opoziva prema članku 116. Ustava stoga nije hir, već nužnost proizašla iz “rasapa”. Odgovornost za taj rasap, naglasio je gledajući izravno u premijera, ne može se beskonačno spuštati na niže razine. Ona pripada onome tko sjedi na vrhu.
Posljednje riječi uputio je saborskim zastupnicima, vladajućima i oporbi jednako, podsjećajući ih da oni nisu samo vojnici partije, već predstavnici naroda. Pitanje s kojim ih je ostavio nije bilo usmjereno na trenutačnu matematiku saborske većine, jer svi znaju da Vlada vjerojatno neće pasti zbog broja ruku koje HDZ kontrolira. Pitanje je bilo usmjereno na povijesnu odgovornost: “Što ćete za par godina reći ljudima u Gospiću? Što ćete sebi reći za deset godina kad onaj račun za sanaciju stigne na naplatu? A neće stići samo vama, stići će svima nama.”
Kada je Siniša Hajdaš Dončić napustio govornicu, pljesak s oporbenih klupa bio je glasan i dugotrajan, no ono što je bilo upečatljivije bila je tišina s druge strane dvorane. Bez obzira na ishod glasanja koji će uslijediti, ovaj je govor u saborske anale upisao jednu od najsustavnijih kritika načina na koji Hrvatska (ne)funkcionira. Razotkrio je mit o uspješnoj administraciji i zamijenio ga bolnom stvarnošću “v.d. države” u kojoj institucije djeluju tek kad ih na to prisili katastrofa, u kojoj se milijuni bacaju u bunar bez dna, a u kojoj stvarni ljudi, poput Marice s njezinih 15 eura iznad crte siromaštva, svakodnevno plaćaju cijenu tog političkog teatra.
Večer u Saboru će se nastaviti, replike će pljuštati, ministri će se braniti statistikom. Ali sjena koju je ovaj govor bacio na Markov trg ostat će visjeti u zraku još dugo, podsjećajući na to da prava kriza ove države nije ekonomske, već duboko institucionalne prirode.
Unakrsna vatra HDZ-a i SDP-a nakon zahtjeva za opozivom Plenkovića – “Vi branite ekonomski balon i Vladu elita!”
Rasprava, koja je formalno trebala biti fokusirana na odgovornost premijera za afere poput ilegalnog odlaganja otpada u Gospiću, brzo je skliznula u obračun o političkom naslijeđu, makroekonomiji, ali i osobne uvrede, ironiju i nezaobilazne povrede Poslovnika.
Dvoboj o “Marici” i ekonomskom balonu
Hajdaš Dončić je u svom izlaganju slikovito iskoristio fiktivni lik “prosječne građanke Marice” kako bi ilustrirao jaz između Vladine statistike i stvarne kupovne moći građana. Upozorio je na opasan “ekonomski balon” koji počiva isključivo na osobnoj potrošnji i europskim fondovima.
“Plima ne diže sve brodove jednako. Deset posto onih koji su najbogatiji postali su još bogatiji. To je Vlada za elite i interesne skupine, a za ostale – mrvice,” poručio je čelnik SDP-a, naglasivši poraznu statistiku o visokom riziku od siromaštva za starije građane. Njegova teza bila je jasna: premijer se bavi očuvanjem saborske većine, a ne stvarnim razvojem i produktivnošću, zbog čega “ne sliči na državnika”.
S druge strane, HDZ-ovi zastupnici redali su se za govornicom s unaprijed pripremljenim replikama, pokušavajući diskreditirati i Hajdaša Dončića osobno i inicijativu oporbe. Kroz seriju javljanja, od Nikole Mažara do Marka Pavića, vladajući su ga podsjećali na njegov ministarski mandat u Vladi Zorana Milanovića, spočitavajući mu namjeru monetizacije autocesta i protivljenje izgradnji Pelješkog mosta.
“Marica zna da je na kraju vašeg mandata bilo 285 tisuća nezaposlenih, a sada ih je 83 tisuće. Marica zna da je javni dug pao, da smo u europskom plusu 22 milijarde eura i da će dobiti 13. mirovinu,” uzvratio je HDZ-ov Nikola Mažar, preuzimajući SDP-ovu retoričku figuru.
Od Gospića do Jakuševca: Bitka za otpad
Jedna od ključnih točaka prijepora bio je problem gospodarenja otpadom. Iako je opoziv pokrenut (i) zbog ekološke bombe u Gospiću, vladajući su vješto prebacili lopticu na dvorište koalicijskih partnera SDP-a. HDZ-ovci su u više navrata propitivali zašto oporba ne traži opoziv zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića zbog, kako tvrde, “400 puta većeg problema” i odrona na Jakuševcu, optužujući SDP za dvostruke kriterije i političko licemjerje.
Hajdaš Dončić je na optužbe odgovarao ocjenom da HDZ pod svaku cijenu pokušava izjednačiti sve političke opcije i unijeti razdor između SDP-a i platforme Možemo. “Uzalud vam trud, svirači. Taj film nećete gledati, nismo isti,” poručio je vladajućima, dodavši da premijer Plenković očito nije sposoban riješiti krizu u Gospiću, unatoč tvrdnjama o funkcionalnim institucijama.
Sjednica na rubu incidenta: Seksizam, torte i pljušteće opomene
Da je atmosfera u sabornici bila naelektrizirana, svjedoči i rekordan broj izrečenih opomena. Predsjednik Sabora Gordan Jandroković imao je pune ruke posla braneći institut replike od zlouporabe kroz fiktivne povrede Poslovnika. Zastupnici su se međusobno optuživali za čitanje s papira, manjak opće kulture i “ispodprosječnost”.
Rasprava se u jednom trenutku dotaknula i samog dna saborskog bontona. Nakon što je HDZ-ova Vesna Bedeković ironično propitivala tko su likovi iz SDP-ove priče (Slavko, Marica i Ante) te ustvrdila da oporba “sanja sulude snove o rušenju najuspješnijeg premijera u povijesti”, Hajdaš Dončić joj je poručio neka “ispeče jednu tortu gospodinu Plenkoviću”. Na to je hitro reagirao Jandroković, ocijenivši izjavu šefa SDP-a seksističkom i zamolivši ga da ne prelazi granicu pristojnosti, dok je Bedeković uzvratila tražeći od Dončića da se “mani pametovanja”.
Iako oporbena inicijativa – s obzirom na stabilnu parlamentarnu većinu – gotovo sigurno ide prema svom 43. saborskom fijasku, današnja je sjednica jasno iscrtala borbene linije. HDZ se čvrsto ukopao iza makroekonomskih pokazatelja i rejtinga premijera, dok je SDP s Hajdašem Dončićem na čelu jasno dao do znanja da će kampanju graditi na narativu o zarobljenim institucijama i socijalnoj nejednakosti koju “europske milijarde” ne mogu sakriti.
What do you feel about this post?
Like
Love
Happy
Haha
Sad
