Na današnji dan, prije 31 godinu, započela je operacija Hrvatske vojske naziva “Operacija Vihor” 91.
Nakon što su u rujnu 1991. srpske snage na Banovini (postrojbe JNA i lokalni odredi
Teritorijalne obrane ) uspjele zauzeti gradove Petrinju, Hrvatsku Kostajnicu i Topusko, a do kraja rujna zauzeli su Gornji Viduševc nakon čega je došlo do sloma hrvatske obrane i prodora srpskih snaga sve do rijeke Kupe, hrvatske snage pokušale su u listopadu i studenom povratiti to područje, ali bez uspijeha.
Zapovjedništvo Operativne grupe za Sisak i Baniju napisalo je 9. prosinca 1991. godine zapovijed za provedbu napadne operacije prema kojoj je udarima izviđačko-diverzantskih grupa ( IDG) i snažnom vatrenom pripremom trebalo srpskim snagama nanijeti što veće gubitke.
Operacija započinje noću, s 11/12 prosinca, kad se preko Kupe prebacuje IDG (Izviđačko-diverzantska grupa) Glinskog bataljuna i ATJ Sisak i napadaju srpske snage u selima Stankovac, M. Solina i Gračanica. Napad je uspio, zauzimaju selo Stankovac i osiguravaju mostobran za prelazak 102. br. preko Kupe. Prelazak 1. bojne 102 br. počinje u 04:30 i do 9h ulazi u Stankovac. 10. br. se uopće nije pomaknula sa svog mjesta (zbog toga je smijenjen zapovjednik), 2/102 br. prelazi Kupu tek u 16h. Od 10-13 h Kupu prelazi OMB s 8 tenkova i 2 oklopna transportera i kreću prema M. Solni, ali ih kod zaseoka Babići zaustavlja vatra iz srpskih tenkova. Zbog toga zapovjedništvo mijenja plan napada. Tijekom večeri ATJ Sisak napušta Stankovac (nikad se nije doznalo zašto). 3/102 br. zauzima polazne položaje u selu Vratečko ali zbog neuspjelog zauzimanja mosta preko rijeke Gline tu i ostaje. Time završava prvi dan operacije koji je bez obzira na probleme i lošu koordinaciju za HV bio uspješan.
Operacija je trebala biti ostvarena brzim prodorom na dva glavna i više pomoćnih pravaca pomoću oklopno-mehaniziranih postrojbi. Glavni pravci bili su: selo Stankovac – selo Viduševac i
selo Mokrice – Pribilović brdo – selo Gora – selo Sibić, a pomoćni: selo Pokupsko – selo Gornja Bučica – selo Gornje Taborište, Gajdekovo – selo Slatina, selo Gračanica – Pokule – selo Gornje Taborište, Stankovačko brdo – selo. Mala Solina – selo Dvorišće, ušće rijeke Gline – Glina – selo Gornje Jame – selo Hađer i selo Slana – selo Glinska Poljana – selo Graberje.
Za operaciju su angažirane sljedeće snage: 2. A brigada „Gromovi”, 100. brigada, 102. brigada, 120. brigada, 144. brigada, 145. brigada, 153. brigada (bivša 10. brigada TO), 36. inženjerijsko-pontonirski bataljun „Dabar”, 57. samostalni bataljun, 74. samostalni bataljun, 78. samostalni bataljun, Riječna ratna flotila i snage obrane Sunje. Radi rasterećenja snaga u napadu planirano je sudjelovanje 140. brigade (Jastrebarsko) iz smjera Donje Kupčine na pravcu selo Špehari – Novo Selo Lasinjsko, kao i 148. brigade (Zagreb-Trnje) iz smjera Lijevih Štefanaka na pravcu Gvojići – Karasi tijekom 13. prosinca.
Zapovjedništvo Operativne zone Zagreb podredilo je 11. prosinca 153. brigadu Zapovjedništvu OGSB-a.
Postrojba 102 brigade HV-a, u to vrijeme nije imala niti jednih dodirnih točaka s neprijateljem pa je angažirana u cijelosti, i to s 1953 pripadnika, od čega 575 vojnika u 1. bojni, 550 u 2. bojni te 527 u 3. bojni. Brigada je uoči
operacije „Vihor” provela uvježbavanje nasilnoga prelaska rijeke na rijeci Odri od 8. do 10. prosinca.
Operacija je započela između 2 i 3 sata ujutro 12. prosinca 1991. prelaskom pripadnika Posebne jedinice policije Policijske uprave Sisak „Osa” i izvidničko-diverzantske skupine 78. samostalnog bataljuna na desnu obalu Kupe. Sisačke „Ose” angažirale su 101 specijalca te 11 policijskih pričuvnika, a Glinski bataljun imao je stotinjak boraca. Vođeni dvojicom glinskih izviđača, specijalci su prošli minsko polje i ušli u neprijateljsku pozadinu, pri čemu su u jednom trenutku propustili vojni kamion sa srpskim vojnicima. Prešavši cestu, uspeli
su se dvjestotinjak metara na brdo Patrolnicu ponad Gračanice. U napad su krenuli podijeljeni u dvije skupine, jedna prema Stankovcu, a druga prema Gračanici. Radi uspješnijega djelovanja specijalci su eksplozivom uništili drveni most prema Zaloju.
Između 5 i 6:30 glinski TO začuli su zvuke tenkova i pucanje iz pješačkoga oružja te primijetili prebacivanje vojske preko rijeke. Pritom su bili izloženi jakoj strojničkoj vatri, na koju su uzvratili, pa je ona ubrzo prestala.
Oko 6:50 čula se i jaka paljba na početku i kraju Zaloja. Grupa TO uputila se prema kući gdje je trebala biti skupina boraca s Vasićem, komandantom odjeljenja, no ondje je ustanovljeno da su izuzev jednoga borca svi napustili smještaj i otišli u nepoznatom pravcu.
Krenuvši na Gračanicu, skupina specijalaca imala je tijekom razmjene vatre jednoga poginulog suborca, ne uspijevajući neutralizirati srpski otporni punkt na kraju sela. Specijalci su slomili otpor u jednoj kući djelujući bombama i tromblonima. U Stankovcu je pak došlo do kraćega otpora, a potom su se glinski teritorijalci povukli iz sela.
Rijeku Kupu nakon toga je prešla i oklopno-mehanizirana skupina, odnosno tenkovska satnija 2. A brigade. Tenkovi i dio pješaštva krenuli su prema Maloj Solini, gdje su u zaseoku Babići zaustavljeni topničkom vatrom, zbog čega su primorani na povlačenje u Stankovac.
Posljednja otporna točka (kuća) u Gračanici, kod koje je toga jutra poginuo pripadnik „Osa”, pogođena je tenkovskom granatom, na što su specijalci upali i slomili otpor. Sisački su se specijalci nakon izvršenja toga zadatka istoga dana oko 15 sati vratili u svoju bazu.
Prve vijesti o nasilnom prelasku hrvatskih snaga preko Kupe kod Gračanice komandant glinske brigade potpukovnik Vrcelj dobio je u 8:30 iz Taborišta od komandanta 3. bataljuna rezervnoga kapetana Dušana Gavrilovića.
To potvrđuje i podatak s radne karte glinske brigade, na kojoj je stajalo da je u navedeno vrijeme ubačena diverzantska grupa „ustaša” maskiranih „crnim kapama i srpskim oznakama”. Prelazak hrvatskih postrojbi s tenkovima Vrcelju je potvrdio i komandant 2. bataljuna u Maloj Solini rezervni kapetan Rade Padežanin.
Glavno mjesto prijelaza 102. brigade u Šišincu bilo je na samoj granici sa 153. brigadom, a Gračanica je bila u zoni 153. brigade. Po slamanju otpora u Gračanici i Stankovcu dijelovi 102. brigade, odnosno 1. i 2. bojna te oklopno-mehanizirana skupina, započeli su s prelaskom Kupe. Prema podatku s vojne karte glinske brigade, Kupu su oko 10 sati prešla četiri, a tijekom noći još šest hrvatskih tenkova. Na desnom boku napada 153. brigada, koja je po zadatku trebala ovladati Gračanicom, nije prešla Kupu na lokaciji Gajdekovo, zbog čega je zapovjednik brigade Stjepan Turčić u večernjim satima 12. prosinca smijenjen. Do 9 sati 12. prosinca 1. bojna 102. brigade prešla je Kupu i ušla u Stankovac iako je oko 8 sati otvorena minobacačka vatra po mjestu prijelaza. Treća je pak bojna uvedena na područje Vratečko – Slana, no nije napredovala jer most na ušću rijeke Gline u Kupu nije bio zauzet.
Budući da su žičane veze bile pokidane, a ni radioveza nije funkcionirala, komandant 1. brigade poslao je grupu teritorijalaca u izvid prema Gračanici, a komandi 3. bataljuna naložio neka pokuša stupiti u vezu s napadnutim suborcima. Potom je poslao kapetana Gorana Skakića s vozilom veze u Taborište.
Komanda 2. bataljuna dojavila mu je da su dva hrvatska tenka u pokretu od Gračanice prema Stankovcu, na što je Vrcelj zapovjedio pripremu i djelovanje netrzajnoga topa po tenkovima. Komandant samohodnoga voda protuzračne obrane 57/2 kapetan Milan Božić odbio je posjesti položaj na Stankovačkom brdu, stoga je uhićen. Kapetan Padežanin naišao je na hrvatsku grupu vojnika, na koju nije djelovao misleći da se radi o „Mikijevoj grupi” (Siniša Martić „Šilt”), da bi zatim izvukao svoju postrojbu na brdo iznad Stankovca. Potpukovnik Vrcelj, imajući potonje u vidu, žurno je poduzeo potrebne mjere: u 9:30 poziva komandanta izviđačko-diverzantske grupe Općinskoga štaba TO Glina Dušana Malovića, kojega zatim upućuje u Slatinu da se ondje pridruži komandantu 3. bataljuna; inženjerijski vod na čelu s rezervnim potporučnikom Đorđem Niševićem u dvije grupe šalje u Malu Solinu i Zaloj da izvedu dopunsko protutenkovsko zaprečivanje pravaca, a vod vojne policije usmjerava u Taborište sa zadatkom da na uzvisini iznad Gračanice spriječi napredovanje hrvatskih snaga. Također je naložio komandantu čete u Slatini da prenese zahtjev komandantu tenkovske čete, koji je trebao odmah poslati tenk T-55 u Zaloj kao pomoć u deblokadi pripadnika brigade. Jedan pak teritorijalac obavještava Vrcelja da su u Gračanici poginuli svi osim njega. Vrcelj zatim šalje rezervnoga kapetana Vuka Ilića u potragu za „Šiltom” i njegovom grupom boraca, ali neuspješno; Martić će se naime pojaviti tek sutradan ujutro. Tijekom dana rezervni kapetan Đuro Diklić u dva je navrata slao vozila po mobilizacijskom području radi prikupljanja boraca, no odaziv je bio poražavajući. Tako su se već prvoga dana pokazale slabosti otprije uočene u redovima glinske brigade, koje su se očitovale u činjenici da su pojedinci i dijelovi postrojbe samovoljno napuštali položaje.
Potpukovnik Vrcelj nazvao je oko 10 sati komandanta 1. OG i upoznao ga sa stanjem na bojištu, tražeći da mu kao ispomoć pošalje bataljun vojnika. General-major Špiro Niković pritom ga je upozorio da nikako ne otvara artiljerijsku vatru na hrvatske snage jer je u tijeku bio pokret tristotinjak vozila JNA iz Zagreba ka Karlovcu. Tijekom razgovora obećao mu je pomoć u vidu čete vojne policije.
Načelnik tehničke službe glinske brigade poslao je hitan zahtjev vojnom skladištu Javornik, u skladu s dozvolom Komande 1. OG, u kojem se tražila veća količina pješačkoga streljiva, protupješačkih mina, metaka za netrzajni top kalibra 82 mm te 192 rakete za višecijevni bacač 128 mm „Plamen” i 128 granata za haubice 155 mm, što je, prema dopisanoj bilješci, „rešeno dana 13. 12. 1991.
Na lijevom boku operacije, na petrinjskoj bojišnici, istodobno je trajao napad hrvatskih snaga. Druga bojna 144. brigade zajedno sa 2. A brigadom trebala je napasti na pravcu Slana – Glinska Poljana – Graberje, a preostali dio brigade bio je u pričuvi i spremnosti za borbu. Bojna je 12. prosinca prebačena u Slanu i ondje zaposjela položaj, no nije borbeno djelovala. Napad na pravcu Međurače – Pribilović brdo – Gora i pomoćnom pravcu Mokrice – Župić bio je zadatak 145. brigade HV-a sa 1. vodom 2. satnije 1. bojne 2. A brigade i 1. bojnom 100. brigade HV-a. Tijekom prvoga dana na pravcu prema Glinskoj Poljani hrvatske su postrojbe uspješno napredovale potiskujući pripadnike 592. motorizirane brigade te su do noći stigle pod crkvu sv. Katarine. Na položaj je potom uvedena 2. satnija 2. bojne 2. A brigade. Prema podatku s radne karte glinske brigade, u 11 sati preko Kupe na područje Donjih Jama ubačeno je oko 50 hrvatskih vojnika. Uspješnost i snagu hrvatskoga napada potvrđuje i podatak o četi vojnika iz 592. motorizirane brigade koja se zbog straha i gubitaka povukla pješke prema Bosanskom Novom, ali je u selu Dragotina bila zaustavljena i vraćena u postrojbu. Da bi se zaustavio daljnji prodor hrvatskih snaga, srpska je strana jakim artiljerijskim udarima djelovala po položajima i postrojbama HV-a. Komanda 592. motorizirane brigade već je 13. prosinca zatražila od uprave 993. pozadinske baze da popuni brigadu streljivom iz skladišta Javornik, i to raznovrsnim streljivom za tenkove te većim brojem granata za haubice kalibra 122 mm (400 komada) i minobacače kalibra 120 mm.
Rano ujutro 13. prosinca, prije 5 sati, potpukovnik Vrcelj zatražio je preko Sekretarijata narodne obrane Općine Glina da se hitno prikupe svi sposobni muškarci za obranu napadnutoga teritorija. Pukovnik Begović zatražio je pak hitno pozivanje Siniše Martića „Šilta” i komandanta izviđačko-diverzantske grupe Općinskoga štaba TO Glina. Grupa je u 8 sati upućena u Zaloj, u zonu 3. bataljuna, radi sudjelovanja u napadu na hrvatske snage. Šiltova skupina upućena je pukovniku Rakoviću, na prostor sjeverno od Hađera, radi ostvarenja istoga cilja. Specijalna milicija iz sastava Stanice javne bezbjednosti Glina otpratila je vod tenkova M-84 do Male Soline, u zonu 2. bataljuna. Prikupljene snage jačine jedne čete, sastavljene od izviđačko-diverzantske grupe Općinskoga štaba TO Glina (14 boraca), odjeljenja vojne policije (10 vojnika) i grupe boraca iz sastava 3. bataljuna, trebale su djelovati, koristeći zarobljeni tenk, na pravcu Zaloj – Gračanica.
Tenk je naime zarobila manja grupa teritorijalaca kod srušenoga mosta između Zaloja i Gračanice. To je izvedeno lukavstvom vodnika Vlade Jaglića, pomoćnika komandanta za moral u 3. bataljunu. Jaglić je prišao dvojici tenkista s četvoricom boraca i predstavio se kao hrvatski vojnik govoreći kajkavskim dijalektom, a potom ih je nakon kratkoga razgovora usmrtio iz neposredne blizine. Tenkovska posada glinske brigade izvukla je zarobljeni tenk T-55 u Andrijeviće i osposobila ga za borbeno djelovanje. U rano jutro 13. prosinca tenk je upotrijebljen protiv hrvatskih snaga u Gračanici, na koje je ispalio čitav borbeni komplet streljiva. Drugi je glinski bataljun, na pravcu prema Stankovcu, ojačan snagama 3. „Vukšićeve” čete (70 boraca), četom vojne policije (60 vojnika), trima tenkovima M-84, vodom specijalaca Stanice javne bezbjednosti Glina (20 policajaca, dva transportera), specijalnom jedinicom „Šiltovi” (40 boraca) te oko 110 boraca pod vodstvom pukovnika Radakovića. Slične
podatke donosi i naknadno izvješće pukovnika Vujaklije, prema kojem su na stankovačkom pravcu napadale snage sastavljene od glinskih teritorijalaca, „Šiltova” (40 boraca), 60 pripadnika milicije i čete vojne policije 1. OG. Potpukovnik Vrcelj odredio je „Šiltovima” da se kreću na začelju kolone da „ne bi nešto iskomplikovao”.
Sam protunapad otpočeo je oko 9 sati 13. prosinca nakon vatrene pripreme topništva 592. i glinske brigade. Dužnost komandanta mješovitoga artiljerijskog divizijuna glinske brigade obnašao je rezervni poručnik Dušan Davidović, komandanta baterije 105 mm rezervni potporučnik Dragiša Galić, baterije 155 mm rezervni potporučnik Zoran Čučilović, baterije VBR 128 mm rezervni potporučnik Đuro Zinaja, a baterijama minobacača zapovijedali su rezervni potporučnici Jovica Vinčić i Zoran Arbutina. Snažno granatiranje dvaju sela i mjesta prijelaza omogućilo je brzo napredovanje prikupljenih snaga, koje su iz dva smjera napale neutvrđene i nedovoljno organizirane pripadnike 102. brigade HV-a. Uslijedilo je povlačenje u rasulu vojnika te brigade, na što je znatno utjecala pojava i vatreno djelovanje tenkova M-84. Borci 2. bataljuna i „Šiltovi” zauzeli su Stankovac bez gubitaka, a 3. četa zauzela je položaje iznad sela. Pripadnici izviđačko-diverzantske grupe, nadolazeći iz Zaloja, ušli su u dio Gračanice, odnosno u nekoliko kuća, gdje su pronađeni poginuli teritorijalci. Borbe su okončane oko 16 sati 13. prosinca. Borci 3. čete 2. bataljuna učvrstili su potom položaje u Stankovcu. Vrcelj je 14. prosinca naredio da 3. četa 1. bataljuna posjedne položaj iznad Gračanice, no prema podatku s radne karte, obrana je stabilizirana upućivanjem 2. čete 1. bataljuna glinske brigade u 12 sati istoga dana.
Pripadnici 1. bojne 102. brigade i oklopno-mehanizirane satnije dočekali su pak jutro 13. prosinca u Stankovcu, na temperaturi od oko -15 °C. Zapovjednik OGSB-a pukovnik Božo Budimir osobno je 12. prosinca došao u
Stankovac i promijenio zadatak 102. brigade: naredio je da 2. bojna uđe u Gračanicu i zaštiti desni bok brigade, a da 1. i 3. bojna nastave napad na glavnom pravcu. Zapovjedniku 36. inženjerijsko-pontonirskog bataljuna naložio je da ostavi dovoljan broj sredstava za prelazak Kupe. Na mjestu prijelaza ostalo je pet-šest desantnih čamaca s izvanbrodskim motorima. Nestanak skele za prijelaz i plivajućega transportera te artiljerijsko djelovanje po mjestu prijelaza primorali su hrvatske vojnike da plivajući po velikoj hladnoći prijeđu na lijevu
obalu Kupe. Pripadnici oklopno-mehanizirane satnije također su se povukli, onesposobivši prethodno borbena vozila. Prema dnevnom izvješću Operativnoga centra Glavnoga stožera HV-a, postrojbe 102. brigade napustile su svoje položaje uslijed jake artiljerijske vatre. Na bojište je u međuvremenu poslan zamjenik zapovjednika OGSB-a, koji je trebao usmeno narediti zapovjedniku oklopno-mehanizirane satnije da podrži pješaštvo, no to nije bilo moguće provesti jer je dotični samovoljno onesposobio tenkove i borbena vozila pješaštva.
Stoga je zapovjedništvu 2. A brigade i organu sigurnosti zapovjedništva usmeno naloženo da se zapovjednika bojne Ivana Čeaka uhiti, a na njegovo mjesto postavi novi zapovjednik.
Načelnik veze OGSB-a toga se prijepodneva našao na mjestu događaja, gdje je susreo kaotično stanje i izbezumljene vojnike, od kojih je dio bio posve mokar s odjećom skorenom od smrzavanja. Područje
prijelaza bilo je izloženo snažnom granatiranju: „Ne osvrćemo se puno, pogledom se traži samo naredni zaklon… i suhi i mokri i smrznuti, svi traže, svi traže mjesto što dalje od prijelaza i od Kupe.” Pošto je dobio izvješća od postrojbi da na lijevoj obali nema hrvatskih vojnika, pukovnik Budimir izdao je u Šišincu u 17 sati 13. prosinca usmenu zapovijed o okončanju operacije na tom dijelu bojišta.
Borbe na smjeru prema Glinskoj Poljani nisu prestajale te su hrvatske postrojbe nastavile uspješno djelovati i zauzimati uzvisine važne za kontrolu petrinjske bojišnice. Na smjeru napada djelovale su snage 2. A brigade uz potporu oklopa, pod zapovijedanjem Drage Matanovića. Četrdesetak je „Gromova” između 10:30 i 15 sati 14. prosinca napadnim djelovanjem ovladalo područjem kod crkve sv. Katarine te prostorima po dubini Careva brda. Sutradan, 15. prosinca, dvadesetak gardista ulazi u, od srpskih snaga napuštenu, Glinsku Poljanu. Hrvatske snage potom su se počele utvrđivati na novim položajima, na potezu Ančićevo vrelo – Žunci – Carevo brdo. Rano ujutro 14. prosinca pripadnici 74. samostalnog bataljuna i 1. satnije 3. bojne 145. brigade ovladali su Šestanj brdom.
Hrvatske postrojbe pretrpjele su tijekom operacije „Vihor” znatne gubitke, od kojih se najveći dio odnosio na 102. brigadu HV-a. Brigada je 14. prosinca izvijestila o četiri poginula, 17 nestalih i 19 ranjenih pripadnika.87 Prema prvim izvješćima, gubici brigade iznosili su dva poginula, 50 lakše i teže ranjenih te 10 nestalih vojnika. Podaci OGSB-a od 14. prosinca govorili su nadalje o pet poginulih i 33 ranjena vojnika te brigade tijekom „Vihora”. Prema konačnim saznanjima, tijekom operacije stradalo je 13 (12 izravno, jedan preminuo od posljedica ranjavanja), a ranjeno 17 pripadnika 102. brigade. Imena poginulih su: Robert Bartolić, Nenad Bičanić, Boris Car, Nenad Cetin, Darko Koleno, Ivica Miketek, Mladen Rubić, Tomislav Sukobljević, Mario Tankov, Darko Šolić, Ivan Vučetić, Ante Zrile te Božo Širanović (od posljedica ranjavanja). Veći broj ranjenih i ozlijeđenih pripadnika 102. brigade zbrinut je i liječen u Medicinskom centru Sisak i ratnoj bolnici u Velikoj Gorici. Nekoliko poginulih hrvatskih vojnika pokopano je po Vrceljevoj zapovijedi u samoj Gračanici.
Rano ujutro prvoga dana operacije u Gračanici je poginuo sisački specijalac Žarko Raf. Tijekom borbi smrtno su stradala dva, a ranjeno je više pripadnika 2. A brigade, a poginula su i četiri pripadnika tenkovske satnije „Gromova” – Damir Pokić i Siniša Janjić (12. prosinca 1991.) te Damir Sajko i Pave Žgela (13. prosinca 1991.).91 Dijelovi 2. bojne 102. brigade izloženi topničkoj vatri imali su u blizini Orlekovića 12 ranjenih boraca.
Na Šestanj brdu čitav je vod 145. brigade obolio od upale pluća uzrokovane velikom hladnoćom.
Tijekom dva dana borbi poginula su ili umrla od posljedica ranjavanja
ukupno 22 hrvatska vojnika – 13 pripadnika 102. brigade HV-a Novi Zagreb,
šest pripadnika 2. A brigade ZNG-a „Gromovi”, dva pripadnika 78. samostalnog bataljuna Glina i jedan pripadnik Specijalne jedinice policije „Osa” Sisak.
94 Od topničke vatre JNA u Nebojanu je 12. prosinca poginuo jedan pripadnik 144. brigade. U Šišincu je 13. prosinca teško ranjen pripadnik 153. brigade, koji je od posljedica preminuo krajem istoga mjeseca.
Pored ljudskih, hrvatske postrojbe imale su i znatne gubitke oklopnih i drugih sredstava. U blizini Orlekovića oštećeno je šest motornih vozila. U kaotičnom povlačenju stradalo je šest vozila (četiri teško) te izgubljeno oko 90 komada pješačkoga oružja. Inženjerijsko-pontonirski bataljun izgubio je sedam čamaca.
Pukovnik Vujaklija telegramom je obavijestio Štab TO Krajine o opkoljavanju hrvatskih snaga i čišćenju, pri čemu je „zarobljen jedan ustaški tenk”.97 „Šiltovi” su 14. prosinca nakon pretraživanja Stankovca u Glinu dovezli jedan tenk. Sljedećega je dana izvučen „još jedan OT” (oklopni transporter). Martić „Šilt” izjavio je pak novinarima Srpske nove riječi da su zarobili dva tenka. Komanda 5. vojne oblasti JNA obavijestila je podređene postrojbe da
je na Kupi zarobljeno pet, a uništeno sedam hrvatskih tenkova. Potpukovnik Vrcelj zapisao je po okončanju borbi u ratnom dnevniku da su izvučena četiri tenka, od kojih je jedan upotrebljiv, a tri su odvezena na pregled; koji dan poslije iznio je podatak da su zarobljena četiri tenka i jedan oklopni transporter, a uništeno pet tenkova, dva oklopna transportera i jedno motorno vozilo. Četiri tenka T-55 uvrštena su po završetku borbi u sastav glinske brigade, u njezinu tenkovsku četu.
Više mjeseci poslije, tijekom 15. i 16. srpnja 1992., u nazočnosti pripadnika Nigerijskoga bataljuna Zaštitnih snaga Ujedinjenih naroda iz Kupe su izvučena tri tenka T-55 te odvučena tenkom za izvlačenje u Glinu radi
pregleda i osposobljavanja za upotrebu. U Gračanici su ostala dva tenka T-55, dva oklopna transportera i jedan kamion, koji su u konačnici uništeni zbog opasnosti da se pokvari tenk za izvlačenje, kao i nemogućnosti da do njih priđe vučno vozilo.
U redovima Srpskih teritorijalaca i 592. motorizirane brigade, bilo je znatnih gubitaka. U Gračanici je poginulo 15 boraca 3. čete 3. bataljuna glinske brigade, među kojima i komandant čete potporučnik Nenad Borojević; najviše ih je stradalo u dvije kuće iz kojih su pružali otpor. Tri borca stradala su u proboju (dvojica u minskom polju), a jedan je poginuo prilikom zarobljavanja tenka HV-a. Dana 14. prosinca u Medicinski centar Glina dovezeno je 15 tijela, nad kojima je odmah obavljeno prepoznavanje, osim kod jednoga poginulog. Izvješće Štaba TO 3. operativne zone govorilo je o 19 poginulih, tri ranjena, jednom zarobljenom i četiri nestala borca.
Potpukovnik Vrcelj u svojim je dopisima tijekom prosinca 1991. nadređenim zapovjedništvima iznio brojku od 19 poginulih i dva ranjena pripadnika brigade. Prema kasnijim popisima, tijekom dvodnevnih borbenih djelovanja lakše su ili teže ranjena četiri glinska teritorijalca.
Prva satnija 2. bojne 102. brigade zarobila je kod Gračanice pet glinskih teritorijalaca, a 1. satnija 1. bojne 145. brigade na pravcu prema Stankovcu zarobila je jednoga teritorijalca, koji je potom predan Vojnoj policiji Sisak. Zarobljeni vojnici bit će koji mjesec poslije razmijenjeni: 3. ožujka 1992. trojica, a još jedan 14. travnja 1992. godine. Jedan teritorijalac, inače pripadnik 2. čete 2. bataljuna, s protekom vremena bit će vođen kao poginuo, pa će broj poginulih u konačnici iznositi 20 boraca.
Operacija „Vihor” doživjela je neuspjeh zbog neiskustva hrvatskih postrojbi koje su trebale biti udarna snaga prodora i nedoraslosti dijela zapovjedništava te Zapovjedništva OGSB-a za takvu vrstu operacije. Postrojbe HV-a nisu ostvarile dovoljno dubok ulazak u prostor i zaposjele položaje na Stankovačkom brdu, nisu organizirale borbeni raspored niti izvele zaprečivanje prilaza oslobođenim naseljima, a izostalo je i pravovremeno usklađivanje postrojbi u napadu. Nasuprot hrvatskim postrojbama nalazile su se pak dovoljno brojne srpske snage, sastavljene od glinskih teritorijalaca i postrojbi JNA, koje su imale premoć u artiljeriji i oklopništvu, a bile su predvođene iskusnim starješinama. Stoga je zamišljena operacija u konačnici polučila tek manje taktičke
pomake na pokupskoj bojišnici.
Izvor : Hrvatska, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb, aradržavne i paravojne postrojbe na okupiranom teritoriju RH, privatna zbirka , Hrvatski vojnik, Ivica Pandža Orkan, Operacija Hrvatske vojske „Vihor” u prosincu 1991.godine -Domagoj Štefančić.
