ŠIBENIK / ZAGREB — Lipanj je 1992. godine. Mlada hrvatska država nalazi se u geopolitičkom procjepu. Dok diplomacija pregovara, a plave kacige Ujedinjenih naroda patroliraju takozvanim “ružičastim zonama”, građani Šibenika i dalmatinskog zaleđa svakodnevno ginu pod nemilosrdnim topničkim udarima s Miljevačkog platoa. U strogoj tajnosti, ignorirajući jalove međunarodne rezolucije, lokalni zapovjednici donose odluku koja će šokirati Vijeće sigurnosti UN-a, razbjesniti državni vrh u Zagrebu, ali i trajno slomiti kičmu neprijateljske vojske u Dalmaciji.
Ovo je priča o Operaciji “Miljevci” – remek-djelu vojne taktike, dramatičnom vojničkom neposluhu i akciji koja je stvorila ključni preduvjet za konačnu pobjedu u Domovinskom ratu.
Apsurd “Ružičastih zona” i egzistencijalna prijetnja
Potpisivanjem Vanceovog plana početkom 1992. godine, agresija je formalno trebala stati. No, stvarnost na terenu bila je drastično drugačija. Veliki dijelovi okupiranog teritorija, nazvani Pink Zones (ružičaste zone), ostali su izvan formalnih UNPA zona. Umjesto demilitarizacije i povratka pod hrvatski suverenitet, ove su zone postale poligoni za smrt.
S Miljevačkog platoa – prostrane kraške visoravni od 108 četvornih kilometara, omeđene surovim kanjonima Krke i Čikole – srpske paravojne formacije i ostaci JNA imali su Šibenik kao na dlanu. Svakodnevno teroriziranje civilnog stanovništva i “stanje ni rata ni mira” natjerali su zapovjednike šibenske 113. i drniške 142. brigade na radikalan potez: planiranje ofenzive odozdo, bez izravne direktive Glavnog stožera.
Taktika iz sjene: Kako je 520 branitelja nadmudrilo oklop
Hrvatske snage bile su suočene s asimetričnim odnosom moći. U napad je kretalo tek oko 520 vojnika (uz 250 ubačenih u dubinu), mahom pričuvnika u dobi od 16 do 60 godina. S druge strane čekala ih je dobro utvrđena 75. motorizirana brigada potpomognuta oklopom iz vojarne “Trbounje”.
Ključ pobjede ležao je u potpunom taktičkom iznenađenju. Odlučeno je ono nezamislivo: napad će krenuti bez topničke pripreme.
Tijekom noći s 20. na 21. lipnja, hrvatski su branitelji, opremljeni pješačkim i protuoklopnim naoružanjem, prešli rijeke koristeći gumenjake i pomoć ronioca. Ubačeni u neprijateljsku pozadinu, izvidnici su presjekli sve telefonske i žičane komunikacije. Neprijatelj je bio slijep i gluh.
“Nalazim se u Splitu!” — bila je šifrirana radio-poruka koju je zapovjednik Mario Lilić poslao u 04:30 ujutro, nakon što je jedna izvidnička grupa prerano otkrivena. Bio je to signal za opći, beskompromisni napad.
Do 11:00 sati, hrvatske su snage u borbama prsa o prsa oslobodile 40 četvornih kilometara. Srpski oklopni protuudar iz Trbounja razbijen je u panici čim su hrvatske protuoklopne grupe preciznim hicima uništile čelna vozila.
Udar na UN i dramatično ‘NE’ Zagrebu
Vojni trijumf ubrzo se pretvorio u diplomatsku noćnu moru. Boutros Boutros-Ghali, tadašnji glavni tajnik UN-a, žestoko je osudio akciju. Vijeće sigurnosti UN-a promptno i jednoglasno donosi Rezoluciju 762, ultimativno zahtijevajući povlačenje Hrvatske vojske na početne položaje.
Službeni Zagreb, u strahu od međunarodnih sankcija, popušta. General Petar Šimac prenosi naredbu državnog vrha operativnim zapovjednicima: Obustavite napredovanje, povucite trupe nazad u kanjone!
U tom trenutku povijesti, zapovjednik akcije Krunoslav Mazalin donosi odluku koja prkosi vojnoj hijerarhiji, ali spašava živote: odbija izvršiti zapovijed. Povlačenje u kanjone značilo bi izlaganje vojske masakru čim bi se srpsko topništvo konsolidiralo. Suočen s neposluhom na terenu, državni vrh izvodi briljantan pravno-taktički manevar. S obzirom na to da je UN tražio povlačenje vojske, Zagreb s Miljevaca povlači brigade, a rovove preko noći pune Specijalnom policijom MUP-a RH. UNPROFOR je bio nemoćan pred argumentom da policija samo “održava javni red i mir unutar suverenog teritorija”. Miljevci su trajno ostali hrvatski.
Tamna strana medalje: Zločini i pravosudni epilog
Objektivno istraživanje ne smije zaobići ni mračne epizode ove operacije. Unatoč jasnoj zapovijedi brigadira Ivana Bačića o dostojanstvenom pokopu poginulih neprijateljskih vojnika, 23. lipnja tijela 29 srpskih vojnika bačena su u krašku jamu (Bačića jama), što je izazvalo međunarodni skandal i kasniju ekshumaciju pod nadzorom UN-a.
Nadalje, operaciju je obilježilo i ubojstvo ratnog zarobljenika Miroslava Subotića u selu Nos Kalik. Za razliku od brojnih drugih slučajeva na Balkanu, Republika Hrvatska je ovdje demonstrirala funkcioniranje pravne države. Vrhovni sud RH je 2017. godine pravomoćno potvrdio zatvorske kazne dvojici pripadnika vojne policije, čime je ovaj zločin dobio svoj konačni pravosudni epilog pred nacionalnim sudovima.
Slom neprijatelja i temelj za Oluju
Gubici su bili teški. Hrvatska je izgubila osmoricu vitezova (Ivica Goreta, Petar Sedlar, Milan Novaković, Ivica Barišić, Mate Pućo, Nikola Cigić, Ante Škopljanac i Halid Kopić). S druge strane, agresorske snage pretrpjele su potpuni debakl gubljenjem trećine operativnih snaga na tom području, uz ogromne gubitke u tehnici.
Agresoru su naneseni znatni gubitci u ljudstvu i tehnici: 40 poginulih, uništena 3 tenka, 2 oklopna transportere, 4 kamiona, zarobljeno 18 vojnika, 1 tenk, 2 oklopna transportera, 6 haubica 150 mm, 17 motornih vozila, 4 topa ZIS-a, 2 minobacača 120 mm, 5 netrzajnih topova, 2 OULK 9 K11 i veća količina streljiva.
Dugoročne posljedice bile su presudne. Srpsko rukovodstvo doživjelo je potpuni psihološki slom. Povjerenje trupa u vlastite zapovjednike je nestalo, što se najbolje vidjelo šest mjeseci kasnije kada se tijekom Operacije “Maslenica” na mobilizaciju u Kninu od 413 vojnih obveznika odazvalo njih – samo 13.
Operacija “Miljevci” danas se s pravom izučava kao arhetip brzog, asimetričnog udara. Ona je pomaknula liniju fronte iz nepovoljnih riječnih kanjona na ravničarski “balkon” dalmatinskog zaleđa. Upravo će s te točke, tri godine kasnije, krenuti moćne oklopne kolone u pobjedonosnoj operaciji “Oluja”. Miljevačka oluja bila je njen prvi, najhrabriji vjesnik.
Foto: Wikipedija/ Jack Nico
