Operacija Cincar u jesen 1994. donijela je povijesno oslobođenje Kupresa. Saznajte kako je taj trijumf preokrenuo tijek Domovinskog rata.
Operacija Cincar u jesen 1994. godine nije bila samo impresivna vojna pobjeda kojom je oslobođena Kupreška visoravan; bila je to strateška prekretnica i “alfa svih završnih operacija Domovinskog rata”. Briljantno izvedenom ofenzivom izbrisano je mučno sjećanje na pad iz 1992. godine, učvršćeno je novostvoreno savezništvo Hrvata i Bošnjaka te je nepovratno razbijen mit o nepobjedivosti srpske vojske. Upravo je na Kupresu izgrađen logistički i taktički temelj za kasnije oslobađanje okupiranog teritorija u operacijama Zima ’94, Ljeto ’95 i, naposljetku, u Oluji.
Od tragičnog pada do Washingtonskog sporazuma
Kupreška visoravan zbog svog geografskog položaja uvijek je predstavljala strateško čvorište. Onaj tko kontrolira Kupres i njegove prijevoje, dominira komunikacijskim pravcima između središnje Bosne i Dalmacije. Gubitak Kupresa u travnju 1992. godine, usprkos herojskom otporu lokalnih branitelja, pripadnika HOS-a i vukovarskih veterana (poput legendarnih “Žutih mrava”), bio je stoga katastrofalan udarac. U sedam dana neravnopravnih borbi s oklopništvom JNA, živote je izgubilo 160 Hrvata, među kojima i istaknuti heroji poput Roberta Zadre i Andrije Marića, a dvogodišnja okupacija rezultirala je potpunim razaranjem i raseljavanjem.
Uslijedio je jedan od najtragičnijih perioda – bošnjačko-hrvatski sukob koji je dodatno iscrpio obje vojske. Potpisivanjem Washingtonskog sporazuma u proljeće 1994. godine okrenuta je nova stranica. Prekid vatre dao je Hrvatskom vijeću obrane prijeko potrebnih šest mjeseci za doktrinarnu transformaciju. Teritorijalni ustroj zamijenjen je snažnim, mobilnim gardijskim brigadama spremnima za duboke manevarske udare, dok je Armija RBiH konsolidirala 7. korpus pod vodstvom generala Mehmeda Alagića.
Asimetrični udar i raspad srpske obrane
Hrvatsko vijeće obrane (HVO) i Hrvatska vojska (HV)
Glavni stožer HVO-a formirao je namjensku Operativnu skupinu “Cincar”. Nositelj napada na kritičnom desnom pravcu (iz smjera Šuice i Tomislavgrada) bila je elitna 1. gardijska motorizirana brigada HVO-a “Ante Bruno Bušić”, pod zapovjedništvom tadašnjeg brigadira Željka Glasnovića. Ulogu zaštite lijevog boka preuzela je 2. gardijska brigada HVO-a, dok je na središnjem pravcu napredovanja prema prijevoju Malovan angažiran 22. diverzantski odred, kasnije ojačan i zamijenjen postrojbama Specijalne policije Ministarstva unutarnjih poslova Hrvatske Republike Herceg-Bosne (MUP HR-HB). Potporu ovim ofenzivnim formacijama pružale su 79., 80., 97. i 142. domobranska pukovnija, inženjerijska satnija, topništvo te 4. bojna vojne policije.
Ključna prevaga uslijedila je uvođenjem 1. hrvatskog gardijskog zdruga (1. HGZ), specijalne i najelitnije postrojbe Hrvatske vojske. Pripadnici Zdrugu, ustrojenog sredinom 1994. od Bojne Zrinski i drugih specijalnih postrojbi, desantirani su helikopterima iz Zagreba u Crvenice kod Tomislavgrada neposredno uoči uključenja u borbu. Time je snaga hrvatskog manevra dobila iznimnu penetracijsku dubinu. Ukupne hrvatske snage na ovom pravcu procjenjivale su se na približno 5.000 do 6.200 bojovnika.
Armija Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH)
U operaciji “Jesen ’94”, 7. korpus pod zapovjedništvom generala Mehmeda Alagića preuzeo je teret frontalnog proboja. Oslanjajući se prvenstveno na pješaštvo prilagođeno ratovanju na planinskom terenu, Alagić je angažirao ogromne pješačke snage, procjenjivane između 5.600 i 12.000 boraca. Primarnu udarnu moć na pravcima od Bugojna nosile su 307. i 370. slavna brdska brigada, kao i 305. i 308. brigada. U drugoj fazi operacije, uslijed zastoja na Kupreškim vratima, uvedene su i rezerve: 27., 37. i 17. viteška krajiška brigada, od kojih je potonja imala golemo borbeno iskustvo. Ove su snage imale zadatak zaobići utvrđene točke, infiltrirati se s leđa u neprijateljski raspored i odsjeći srpske komunikacije.
Vojska Republike Srpske (VRS)
Kao što je ranije elaborirano, okosnicu srpske obrane činila je 7. kupreška motorizirana brigada (zapovjednik gen. Grujo Borić). Uslijed paničnih reakcija Glavnog štaba na prve napade ARBiH u listopadu, brigada je dobila hitna pojačanja. Iz Bosanskog Grahova ubačen je jedan vod, a naknadno i cijela satnija iz 9. lake pješačke brigade, dok je iz Glamoča pristigla satnija iz 5. lake pješačke brigade. S ciljem stabilizacije najtežeg pravca na sjeveru, uvedene su i intervencijske snage iz sastava 11. lake pješačke brigade, elementi vojne policije te pripadnici specijalnih postrojbi “Panteri” (pod zapovjedništvom Ljubiše Savića “Mauzera”) i “Mauzerova garda” iz Bijeljine. Ukupan broj srpskih vojnika varirao je oko 3.000 do 3.500 ljudi. Unatoč manjku pješadije, njihova snaga počivala je na oklopu, gustom miniranju terena i dominaciji nad komunikacijama.
Oslobođenje grada i politička pobjeda
U ranu zoru 1. studenoga 1994. godine, dok je VRS bila iscrpljena i fokusirana na sjeveroistočni pravac, iz pravca Livna, Tomislavgrada i Rame započela je snažna topnička priprema Hrvatskog vijeća obrane. Tim je udarom prekinuto primirje koje je trajalo godinu i pol dana, a srpske su snage u potpunosti bile iznenađene ovim sinkroniziranim otvaranjem drugog fronta.
Glavni udar na desnom krilu nosila je 1. gardijska brigada HVO-a “Ante Bruno Bušić”. Napredujući iznimno teškim terenom preko Zanaglinske šume, brigada je za cilj imala presijecanje komunikacije Ravno – Kupres, te uništenje srpskih snaga u Ravnom i Riliću. Unatoč žilavom srpskom otporu iz utvrđenih položaja, “Bušići” su već prvog dana oslobodili Ravanjska vrata i nekoliko okolnih sela, prisilivši civilno stanovništvo i dio srpske vojske na povlačenje iz Ravnog prema Riliću. Istovremeno, na središnjem pravcu, 22. diverzantski odred napredovao je prema snažno utvrđenom prijevoju Malovan, dok je lijevi bok pokrivala 2. gardijska brigada HVO-a.
Međutim, prvog dana operacije došlo je do nesrazmjera u napredovanju. Dok je 1. gardijska brigada HVO-a probila linije i došla ispred sela Marići i Šešumi, lijevi pravac i sredina prema Malovanu nailazili su na golem otpor, te je tempo napada usporen. Zbog toga je Zapovjedništvo Operativne skupine donijelo fleksibilnu odluku i 2. studenoga promijenilo težište napada. Na Malovanu je 22. diverzantski odred zamijenjen snagama Specijalne policije MUP-a HR-HB, dok je cjelokupna udarna moć prebačena na desni pravac. 2. gardijska brigada (ojačana s 2 voda Specijalne policije) nastavila je napredovanje rutom Karagin vrh – Malovanske poljane – Ristića vrh – Jaram – Tikva – Kurljaj – Osječenica, osiguravajući lijevi bok od mogućeg srpskog protuudara.
Ključna prevaga uslijedila je uvođenjem 1. hrvatskog gardijskog zdruga (1. HGZ) 2. studenoga. Ova elitna postrojba HV-a, tek pristigla helikopterima u Crvenice, ubačena je u borbeni raspored na desnom pravcu i zajedničkim snagama oslobođeno je selo Donje Vukovsko. Svjesno da se linija raspada, zapovjedništvo 7. motorizirane brigade VRS-a tijekom noći s 2. na 3. studenoga pokušava formirati novu obrambenu liniju. Novopristigle čete iz Grahova i Ključa, potpomognute razbijenom vojskom iz Ravnog, postavljaju obranu na liniji Jelov Gaj – Zanaglina – Kozja Glava. Bio je to uzaludan pokušaj. Već pred zoru 3. studenoga, 1. gardijska brigada HVO-a razbija taj novostvoreni srpski postav i silovito ovladava Rilićem i Zanaglinom, u potpunosti urušavajući južnu obranu Kupresa.
Srpsko topništvo, stacionirano u okolici sela Rilić i na visovima prema Bugojnu, očajnički je pokušavalo spriječiti kolaps. Zanimljivo je da su srpski izvori tadašnju masovnu paljbu hrvatskog topništva po srpskim položajima iznad Vukovska tumačili kao hrvatski pokušaj da se spriječi ulazak jedinica ARBiH u selo, što zorno ukazuje na stupanj konfuzije i nepovjerenja koje je u tom trenutku vladalo. Dok su hrvatske snage slamale južni bok, elitne brigade 7. korpusa ARBiH iskoristile su rasulo u redovima VRS-a i izbile na vrhunce planine Stožer, Kupreška vrata i Malu Plazenicu, nanoseći odlučujući udarac VRS-u na sjevernim prilazima gradu (objekti Veliki i Mali Siver, Crni vrh, Runjevica). Vojska Republike Srpske bila je stiješnjena u poluokruženju; obrambeni mehanizam 2. krajiškog korpusa potpuno se raspao, ostavivši iza sebe goleme količine vojne opreme, te se u panici povukao u neredu prema sjeverozapadu i Glamoču.
Dana 3. studenoga 1994., postrojbe Hrvatskog vijeća obrane i Specijalne policije ušle su u napušteni grad Kupres, okrunivši time trodnevnu operaciju “Cincar” potpunim uspjehom. Ovaj ulazak, međutim, prate specifične vojno-političke okolnosti koje svjedoče o zrelosti savezništva između Hrvata i Bošnjaka u tom trenutku.
Postrojbe 7. korpusa Armije RBiH probile su se do dominantnih kota sjeverno od samog grada znatno ranije tijekom dana. Operativno su mogle ući u potpuno prazan Kupres. Ipak, zapovjednik korpusa, general Mehmed Alagić, izdao je izričitu zapovijed svojim jedinicama da se zaustave na prilazima i ne ulaze u gradsku jezgru. On je taj čin svjesno i namjerno prepustio snagama HVO-a. Sam Alagić je nakon bitke za list Feral Tribune izjavio: “Tek šest sati poslije mog upozorenja da je Kupres prazan i da ja stojim na rubovima a da ne želim ući u grad, gospoda su se utrpala u kamione i ušla u grad”. Ovakav potez nije bio vojno motiviran, već duboko politički. Ustupajući povijesno hrvatski grad, u kojem je hrvatski narod doživio tešku traumu i zločine 1992. godine, Alagić je pružio ruku pomirenja. Njegova kasnija izjava, “Bitka za Kupres je bila velika bitka, to nam Hrvati ne bi smjeli zaboraviti u sadašnjim i budućim odnosima. Jer ipak tu smo im vratili i čast i ponos”, jasno pokazuje intenciju da se ovim činom učvrsti povjerenje i zacijele rane nedavnog bošnjačko-hrvatskog sukoba.
Ulaskom u grad, pripadnici HVO-a suočili su se s potresnim prizorima. Od travnja 1992. do studenoga 1994. godine, srpske okupacijske vlasti nisu uložile nikakav trud u održavanje ili razvoj grada. Kako je svjedočio general Željko Šiljeg, grad je bio potpuno zapušten, devastiran i opljačkan, a osjećaj koji je prevladavao bio je onaj privremenosti – kao da su okupatori čitavo vrijeme znali da će morati otići.
Posebno potresan trenutak zabilježio je Rodolfo Barrio Saavedra, argentinski dragovoljac i obavještajni časnik u 1. hrvatskom gardijskom zdrugu. Nakon ulaska u grad 3. studenoga na svoj rođendan, Saavedra je s petoricom suboraca (uključujući Darka Mršu i Marka Čička) krenuo u čišćenje sela podno planine Stožer, prvenstveno Goravaca i Otinovaca. U Goravcima su zatekli srušene rodne kuće, dok ih je u Otinovcima dočekao prizor do temelja minirane crkve Svetog Ivana Krstitelja. Ova crkva, čiji najstariji temelji sežu u 5. stoljeće i koja je kroz povijest više puta obnavljana, razorena je od strane srpskih snaga. Saavedra i njegovi suborci položili su oružje, kleknuli i golim rukama raščistili ruševine nekadašnjeg oltara vičući “Barbari”, nakon čega su podigli drveni križ od ostataka crijepa, označivši time povratak Hrvata na to područje.
U večernjim satima tog 3. studenoga, snage 1. hrvatskog gardijskog zdruga na visovima iznad grada uspostavile su fizički kontakt s postrojbama Armije RBiH. Susret donedavnih neprijatelja prošao je u vrlo profesionalnoj vojničkoj atmosferi, bez incidenata, dokazujući visoku razinu stege i poštivanja naredbi u objema vojskama. Neposredno nakon toga, zapovjednici su se sastali u Uskoplju, poprištu najtežih zločina iz 1993. godine, gdje je sada, u duhu pobjede, postignut detaljan sporazum o razgraničenju na terenu i uspostavljena čvrsta crta kontrole. Time je Kupres službeno podijeljen u operativne zone dviju vojski.
Uspjeh Operacije Cincar osigurao je oko 600 četvornih kilometara teritorija uz relativno niske ljudske gubitke za HVO (do 9 poginulih i oko 30 ranjenih) zahvaljujući elementu iznenađenja i brzom mehaniziranom proboju. Otkriven je i zaštićen strateški desni bok Zbornog područja Split. Zahvaljujući tom potezu, general Ante Gotovina mjesec dana kasnije podiže trupe na smrznutu Dinaru u operaciji Zima ’94, otvarajući siguran put prema konačnoj pobjedi.