Na današnji dan, 6. veljače 1994. godine u selu Golubinci, općina Stara Pazova u Srijemu, ubijena je 26-godišnja djevojka Marija Purić dok je u dnevnom boravku gledala televizor.
Ubojica (ili ubojice) uskočili su u prostoriju s terase, u vrijeme dok su roditelji također bili u kući, ali u drugim prostorijama, dok je Marija gledala Tv, ubojice su joj zadali ubode nožem u grudni koš od čega je ubrzo preminula.
Ovaj događaj unio je dodatan strah u kosti vojvođanskih Hrvata koji su ostali u Golubincima primajući prijetnje, često i uz fizička maltretiranja.
Treba se naglasiti da ubojstvo Marije Purić istraga nikada nije detaljno istražena , niti je za njega ikada itko odgovarao. Policija je sumnjičila Marijinog brata koji je nedugo od ubojstva napustio Vojvodinu. odnosno Srbiju.
Žalosno je da i danas srbijanska vlast uglavnom negira da je u Vojvodini bilo progona i nasilja nad Hrvatima. Procjene vojvođanskih Hrvata o broju protjeranih i zbog prijetnji izbjeglih Hrvata iz Vojvodine tijekom 1990-ih kreću se od 25.000 do 45.000.
Na portalu neispričane priče, Vojvođanin Milan Vidaković svjedočio je okrutnosti tog vremena i razlog napuštanja svog rodnog doma.
Dana 6. februara 1994. u selu Golubici dogodio se strašan zločin. Toga dana zaklana je Marija Purić u svojoj sobi dok je gledala televizor. Tu tragediju doživeo sam lično kao da se dogodilo nekome ko mi je bio sasvim blizak! Tada su me po prvi put obuzeli ozbiljni strahovi. Međutim ono što me je najviše zaprepastilo bile su glasine koje su se širile po Staroj Pazovi u vezi tog događaja. Glasine su bile toliko odvratne da su čak išle dotle da su Marijine roditelje i brata dovodile u sumnju sa tim zverstvom. Nisam mogao da verujem šta su ljudi bili sve u stanju da izmisle i izgovore. Tih dana sam se pitao gde su granice ljudskog bezumlja i gluposti, postoje li one? Dodatno me je uznemirilo poređenje tragedije porodice Purić iz Golubinaca sa tragedijom porodice Zec iz Zagreba. Pitao sam se zašto je uopšte bilo potrebno porediti zločine. Zločin je uvek zločin i zločinci nemaju ni imena ni ljudskosti ni nacije ni vere. Tih dana neposredno nakon Marijinog ubistva slušao sam i doživljavao ljudsku izopačenost i bezumlje gotovo na svakom koraku. Pitao sam se zar je moguće da su ljudi baš toliko ograničeni i slepi ili stvarno ne žele da vide šta se tu zapravo dogodilo ili sam možda ipak ja izgubio razum?! Svakog onog ko je o Marijinoj tragediji govorio na takav način doživeo sam kao njenog potencijalnog egzekutora.
Uznemirenost zbog telefonskih pretnji, ignorisanje državnih institucija, strahovi koji su se javili zbog Marijine tragedije te razmišljanja i stavovi ljudi u mojoj blizini doveli su me do takvog stanja svesti da sam stekao dojam da sam se zatekao u okruženju apsolutnog ljudskog idiotizma i bezumlja! Istovremeno, osetio sam se usamljen u svojim razmišljanjima i društveno nepoželjan. Zbog svega toga, odlučio sam se na životni iskorak i trajno napustio sredinu u kojoj sam odrastao.
