Sabor raspravlja o novom zakonu. Je li obeštećenje radnika azbest pravedno ili stvara nove podjele među žrtvama smrtonosne prašine iz Salonita i Plobesta?
Hrvatski sabor danas je bio poprište emotivne, na trenutke i vrlo oštre rasprave o jednoj od najtežih i najmračnijih epizoda hrvatske industrijske tranzicije – posljedicama dugogodišnjeg trovanja radnika azbestom. Na dnevnom redu 12. sjednice našla su se dva dugo iščekivana zakonska prijedloga koja bi trebala, barem djelomično, zatvoriti bolna poglavlja radnika tvornica Plobest iz Ploča i Salonit iz Vranjica. Kroz objedinjenu raspravu o dopunama Zakona o obeštećenju radnika trgovačkog društva PLOBEST d.d. te izmjenama i dopunama Zakona o obeštećenju radnika trgovačkog društva SALONIT d.d. u stečaju, pred zastupnike je stupila ministrica zaštite okoliša i zelene tranzicije, Marija Vučković, s Vladinim planom isplate kompenzacija. No, prvo čitanje jasno je pokazalo da predložena rješenja, iako pozdravljena kao korak naprijed, u sebi kriju ozbiljne pravne i birokratske zamke koje bi mogle stvoriti nove nepravde među već teško pogođenim žrtvama “tihe smrti”.
Atmosfera u sabornici od samog je početka sugerirala da se ne radi o rutinskom usvajanju zakona. Odmah nakon što je predsjedavajući najavio objedinjenu raspravu, zaredali su se zahtjevi za stankom, a oporbeni zastupnici iskoristili su priliku da ukažu na duboke rupe u predloženim tekstovima. Proceduralni početak obilježio je i manji incident kada je zastupnik Čabaj, u ime Kluba Dom i nacionalno okupljanje te Hrvatskih suverenista, pokušao skrenuti temu na opće stanje državnih financija, deficit i proračunske rashode koji su dosegli 19 milijardi eura u prvom polugodištu. Predsjedavajući ga je promptno prekinuo, podsjetivši ga na poslovničko pravilo da se stanka mora ticati isključivo točaka dnevnog reda, čime je fokus vraćen na radnike Salonita i Plobesta.
Dvostruka viktimizacija: Zar otkaz briše izloženost otrovu?
Najoštrija kritika Vladinog prijedloga stigla je iz redova oporbe u pogledu spornog članka 2. stavka 4. novog zakona. Zastupnik Barbir, govoreći u ime Kluba Centra, Nezavisne platforme Sjever (NPS) i GLAS-a, detektirao je apsurdnu pravnu prepreku koja prijeti dijelu bivših radnika Salonita. Njegovo izlaganje saželo je svu gorčinu višedesetljetne borbe radnika iz Vranjica, mjesta koje je u hrvatskoj javnosti postalo sinonim za ekološku i ljudsku katastrofu.
Barbir je podsjetio na genezu problema: ljudi su godinama radili okruženi oblacima azbestne prašine, udisali vlakna koja dokazano uzrokuju teške, neizlječive i smrtonosne bolesti, da bi 2006. godine, kada je država konačno zabranila azbest, završili na ulici. Nakon godina agonije, prosvjeda, pa čak i štrajkova glađu, država je 2011. godine priznala obeštećenje za gubitak radnog mjesta. Danas, dvadeset godina nakon zatvaranja tvornice, Vlada predlaže novo obeštećenje – ovoga puta za samu izloženost azbestu.
Međutim, Barbir je upozorio na skandaloznu odredbu: radnik koji je dobio obeštećenje zbog gubitka posla 2011. godine, prema novom prijedlogu, gubi pravo na obeštećenje za izloženost azbestu. “Kakve veze ima gubitak radnog mjesta s činjenicom da ste godinama bili izloženi opasnoj tvari? Otkaz je prekinuo radni odnos, ali nije izbrisao godine izloženosti azbestu,” naglasio je Barbir, jasno poručivši ministrici Vučković da se ispravljanjem jedne povijesne nepravde ne smije stvarati nova. Oporba je najavila amandmane za drugo čitanje, tražeći potpuno brisanje ove zabrane i jasno pravno razdvajanje dviju potpuno različitih osnova za odštetu.
U istom tonu nastavila je i zastupnica Baričević, apelirajući na pravednost pravnog sustava. Njezina poruka bila je jasna: ne smije biti političkog nadmetanja preko leđa ljudi koji su svoje zdravlje ostavili u tvorničkim halama, pridonosili svojim zajednicama, a zauzvrat dobili teške dijagnoze.
Moralni dug države i neisplaćene plaće
Rasprava o azbestu neizbježno je otvorila i šire pitanje odnosa države prema radnicima uništenih poduzeća. Zastupnik Krstičević u svom je emotivnom istupu dekonstruirao licemjerje politike koja, kako je rekao, “nerado spominje” pravu pozadinu ovih tragedija. Krstičević je podsjetio da radnicima Plobesta plaće nije ostao dužan neki bezimeni privatni tajkun, već sama Republika Hrvatska. Država se naplatila iz prodanih proizvoda, dok je radnicima ostala dužna 27 plaća.
U svom je govoru povukao paralelu s radnicama šibenske Revije, podsjetivši na neispunjena obećanja visokih državnih dužnosnika, konkretno prozvavši ministra Branka Bačića koji je svojedobno radnicima navodno poručio da “novac nije problem, samo moramo pronaći pravni temelj“, nakon čega je komunikacija prestala. “Put u pakao u ovom slučaju nije popločan samo azbestom, nego i dobrim namjerama političara koji obećaju pa ništa ne naprave,” oštar je bio Krstičević, zaključivši da državi ne treba pravni temelj, već temeljni moral. Zakoni na stolu rješavaju izgubljeno zdravlje, i to samo djelomično, dok dug za neisplaćene plaće, otpremnine i osnovnu pravdu i dalje stoji neplaćen.
Njegove je teze podržao i zastupnik Živković, upozorivši na kontinuitet zanemarivanja radnika u firmama koje su bile u većinskom državnom vlasništvu. Iako oporba pozdravlja činjenicu da će dio radnika konačno dobiti financijsku kompenzaciju za narušeno zdravlje, Živković je najavio daljnju borbu za potpunu isplatu zaostalih radničkih potraživanja.
Birokratsku neosjetljivost predloženog zakona dodatno je secirao zastupnik Paus iz IDS-a. Njemu je u oči upao kratak i nerealan rok od samo 90 dana po stupanju zakona na snagu u kojem žrtve moraju podnijeti uredne zahtjeve s potpunom dokumentacijom kojom dokazuju petogodišnju izloženost azbestu. Tražiti od starih i bolesnih radnika, ili njihovih nasljednika, da u roku od tri mjeseca prikupe arhivsku dokumentaciju staru više od dva desetljeća, Paus smatra potpuno promašenim te apelira da se rok značajno produži ili ostavi otvorenim. Upozorio je i na apsurd fiksiranja prava na točno određeni datum zaposlenja, što bi moglo zakinuti one radnike koji su u tom referentnom trenutku, primjerice, bili mobilizirani u obranu Republike Hrvatske.
Smrtonosna prašina: Vladina računica i povijest azbesta u Hrvatskoj
Nakon niza oporbenih kritika i apela, za govornicu je stala ministrica Marija Vučković kako bi formalno predstavila zakonske prijedloge. Njezino izlaganje ponudilo je povijesni, medicinski i fiskalni presjek problema koji Hrvatska vuče još od sredine prošlog stoljeća.
Azbest je, podsjetila je ministrica, nakon Drugog svjetskog rata bio okosnica industrijskog razvoja – od azbestno-cementne industrije do brodogradnje i građevinarstva. Brojke koje je iznijela zvuče zastrašujuće: od početka 50-ih godina u Hrvatskoj se godišnje prerađivalo i koristilo do nevjerojatnih 60.000 tona azbesta. Iako su prvi slučajevi azbestoze pluća medicinski opisani još 1961. godine, a međunarodna zajednica kroz Konvenciju 162 Međunarodne organizacije rada (ILO) 1986. godine počela uvoditi rigorozne mjere, proces zabrane u Hrvatskoj tekao je bolno sporo. Tek 1993. godine Hrvatska ozbiljnije regulira maksimalno dopuštene koncentracije, dok je Europska unija 1999. donijela mjere za potpuni prestanak uporabe ove kancerogene tvari.
Najveća tragedija izloženosti azbestu, istaknula je Vučković, leži u njegovoj latenciji. Znakovi teških oboljenja – od azbestoze i zadebljanja pleure do malignih tumora – javljaju se i do 20 godina nakon udisanja mikroskopskih čestica. Upravo zato, posljedice industrijskog buma iz 80-ih i 90-ih godina Hrvatska najteže osjeća danas.
Paket zakona iz 2007. godine, koji je uključivao beneficirani radni staž, obvezni zdravstveni nadzor i prvo obeštećenje oboljelih, bio je tek prvi korak. Sada se država mora suočiti s radnicima Plobesta i Salonita koji su kroz pravne praznine ostali neobeštećeni.
Plobest i Salonit: Tko ima pravo na 29.100 eura?
Ministrica je detaljno obrazložila situaciju u pločanskom Plobestu. Tvrtka čija je osnovna djelatnost bila proizvodnja azbestnih proizvoda završila je u stečaju 1999. godine, a konačno je brisana iz registra 2005. Zakonom iz 2020. godine pravo na obeštećenje dobili su radnici koji su od 8. listopada 1991. (dana raskida državno-pravnih veza RH s bivšom državom) do 21. listopada 2002. radili s azbestom najmanje pet godina. Od 820 radnika, njih 545 je obeštećeno. Međutim, problem je nastao s 223 radnika koji u tom specifičnom referentnom razdoblju nisu uspjeli nakupiti punih pet godina staža u samom Plobestu d.d., iako su znatno duže bili trovani radeći kod pravnih prednika (poput poslodavca Azbest). Današnjim prijedlogom zakona taj se propust ispravlja, te se i onima s ukupno pet godina izloženosti (uključujući pravne prednike) priznaje pravo na odštetu, pod uvjetom da su bili zaposleni na referentni datum 8. listopada 1991.
Što se tiče vranjičkog Salonita, priča je jednako potresna. Zakonom iz 2011. obeštećeno je 179 radnika zatečenih u radnom odnosu u trenutku potpune zabrane azbesta 14. veljače 2006. godine. Novim izmjenama, pravo na obeštećenje širi se na nasljednike tih radnika (prema evidenciji ministarstva, radi se o sedam osoba), te na radnike i njihove nasljednike koji su radili najmanje pet godina izloženi azbestu između 1991. i 2006. godine, a do sada nisu dobili dodatnu naknadu. Njih je, prema projekcijama, 330.
Sama arhitektura isplate, prema Vladinom prijedlogu, bit će obročna. Radnici koji ostvare pravo dobit će ukupan iznos od 29.100 eura. Taj će iznos biti razdijeljen u tri godišnje rate, pri čemu bi prva rata u iznosu od 9.700 eura trebala biti isplaćena do kraja 2026. godine, a preostali iznosi tijekom 2027. i 2028. godine.
Fiskalni učinak od 16 milijuna eura
Završavajući svoje izlaganje, ministrica Vučković predstavila je i konačan račun koji će Republika Hrvatska morati podmiriti iz Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Ukupni fiskalni učinak za radnike Plobesta iznosi 6,48 milijuna eura, dok će za rješavanje nepravdi prema radnicima Salonita biti potrebno izdvojiti 9,6 milijuna eura. Sredstva su, uvjerava ministrica, već osigurana u financijskom planu Fonda za 2026. te u projekcijama za naredne dvije godine.
Zaključno, prvo čitanje u Saboru jasno je pokazalo konsenzus oko potrebe da država konačno financijski stane iza radnika koje je desetljećima sustavno zanemarivala, dopuštajući im rad u smrtonosnim uvjetima radi gospodarskih interesa. No, hoće li drugo čitanje donijeti ispravke na koje je oporba oštro upozorila – prije svega ukidanje apsurdne odredbe o isključenju onih koji su dobili otpremnine zbog otkaza te produljenje nerealnog roka od 90 dana za prikupljanje stare dokumentacije – ostaje za vidjeti. Radnici Plobesta i Salonita ionako su predugo čekali da bi im birokracija u fotofinišu još jednom zalupila vrata pred nosom.
Nakon predstavljanja Zakona o azbestu: Pljuštala pitanja zastupnika, ministrica Vučković na udaru zbog ‘izbrisanih’ radnika, ekoloških bombi i inflacije
Odmah nakon izlaganja ministrice, uslijedila je iscrpna i na trenutke vrlo oštra serija od čak 16 zastupničkih replika. Parlamentarna rasprava brzo je prešla s načelne podrške na seciranje ozbiljnih pravnih, financijskih i ekoloških rupa u predloženom rješenju.
Zastupnici su, svaki iz svog kuta, rešetali ministricu Vučković pitanjima o sudbini onih radnika koji su zbog suhoparnih birokratskih kriterija izostavljeni, o stvarnoj vrijednosti obećanog novca koji je nagrizla inflacija, ali i o novim ekološkim prijetnjama koje azbest i dalje predstavlja za građane širom Hrvatske. Donosimo detaljan pregled ove burne saborske rasprave, s preciznim uvidom u to što su zastupnici pitali i kako je ministrica branila Vladin prijedlog.
Administrativne nelogičnosti i adresati zakona
Led je probio zastupnik Ivan Račan (SDP), kojeg je zanimala nelogičnost u samoj pratećoj dokumentaciji zakona. Upozorio je kako oba zakona rješavaju problem stariji od 20 do 35 godina i obeštećuju žrtve smrtonosnog karcinogena, no u obrascu iskaza o procjeni učinaka propisa Ministarstvo je službeno navelo kako “nisu utvrđeni učinci niti adresati u području socijalne skrbi, te nisu utvrđeni učinci niti adresati u području zaštite ljudskih prava”. Račan je od ministrice zatražio pojašnjenje radi li se o pogrešci ili nekoj posebnoj logici.
Ministrica Vučković je odgovorila tehničkim pojašnjenjem, istaknuvši razliku između osnovnog zakonodavstva i ovog novog prijedloga. “Osnovno zakonodavstvo, doneseno 2007. godine, rješava pitanja socijalnih prava i povoljnijih uvjeta umirovljenja. Ovi zakoni o kojima sada raspravljamo odnose se isključivo na dodatnu naknadu,” pojasnila je ministrica, dodavši da tu naknadu ostvaruju radnici koji su izgubili posao zbog napuštanja azbesta, prvo u Salonitu, a potom u Plobestu.
Dinamika isplata: Tko, kada i kako do novca?
Slijedila su praktična pitanja o samoj realizaciji isplata. Zastupnica Boška Ban (SDP) zatražila je pojašnjenje dinamike isplate predviđenih 29.100 eura po radniku. Budući da je planirana isplata u tri godišnja obroka po 9.700 eura (od 2026. do 2028. godine), zanimalo ju je što radnici moraju konkretno napraviti kako bi prvu ratu dobili već do kraja ove godine. Na isti se financijski aspekt nadovezao i zastupnik Ivica Mesić (DP), pitajući kako će se osigurati puna isplata s obzirom na moguću razliku između procijenjenih obveza i planiranih sredstava.
Odgovarajući na ova pitanja, ministrica Vučković poslala je umirujuće poruke. Objasnila je da se radi o vrlo jednostavnom postupku bez potrebe za prikupljanjem opsežne dokumentacije. “Rok za podnošenje izjednačen je na 90 dana. Svi su radnici, manje-više, već obaviješteni. Imat će pomoć u Fondu i u Ministarstvu, te tu ne očekujemo nikakve probleme. Nema dodatne dokumentacije, osim provjere podataka s tijelom nadležnim za mirovinsko osiguranje,” uvjeravala je ministrica. Mesiću je pak zajamčila da će, ako se pokaže potreba za sredstvima iznad predviđenih 16 milijuna eura, ona biti osigurana u financijskom planu Fonda.
O pravima onih kojih više nema progovorila je zastupnica Lipovac Pehar, pitajući hoće li nasljednici preminulih radnika imati jednaku pravnu sigurnost i jednostavan postupak, posebno ako je radnik preminuo prije donošenja ovih dopuna. Temu nasljeđivanja istaknula je i zastupnica Baričević, tražeći širi komentar Vlade.Vučković je bila kategorična: “Svi zakoniti nasljednici radnika ostvarit će zahtjev na potpuno jednak način i jednakom brzinom, bez dodatnih prepreka. Izjednačili smo odredbe za Salonit s onima koje su već vrijedile za Plobest.”
Oštre kritike zbog izostavljenih radnika
Najveći dio rasprave i najžešće kritike oporbe odnosile su se na one radnike koji su iz raznih razloga ispali iz zakonskog okvira. Zastupnik Marin Živković (Možemo) upozorio je na sudbinu oko 180 radnika Salonita koji neće imati pravo na ovu naknadu jer su ranije dobili naknadu za gubitak posla. “Oni smatraju da je prema njima učinjena nepravda jer su i oni godinama udisali štetne čestice,” naglasio je Živković, upitavši ministricu hoće li ih primiti na sastanak. Pred kraj sjednice, zastupnica Poljak istu je temu dodatno zaoštrila, poručivši ministrici: “Vi kažete da je ovo politička volja da ljudi dobiju naknadu. Znači li to onda da je i ovo isključenje vaša politička volja? Tko je dobio naknadu za izgubljeni posao, ne može dobiti za azbest, a to su dvije potpuno različite osnove.”
Vidno pritisnuta ovim argumentima, ministrica Vučković je priznala da je zaprimila zahtjev odvjetničkog društva koje zastupa te radnike i potvrdila da će ih primiti. No, ostala je pri tvrdom stavu Vlade: “Ovdje se radi o političkoj volji jedne Vlade da dâ dodatnu naknadu. Pitanje duple naknade za radnike Salonita automatski bi dovelo do pitanja druge naknade za sve ostale skupine. Razumijem primjedbe na pravne osnove, to je zbog toga što se pravna osnova, koja je već jednom propisana u zakonu i konzumirana, ne može jednostavno mijenjati.”
Branitelji i sporna granica od pet godina
Na nevjerojatne administrativne prepreke ukazali su zastupnik Darko Vuletić (HSS) i zastupnik Branko Kolarić (NZ). Vuletić je iznio specifičan i vrlo osjetljiv slučaj radnika koji su godinama radili izloženi azbestu, ali su uoči 8. listopada 1991. godine (referentnog datuma u zakonu) napustili tvornicu kako bi se pridružili hrvatskim postrojbama u Domovinskom ratu. “Što ako je čovjek otišao u hrvatske postrojbe 5. listopada?” upitao je Vuletić, moleći da se ova nepravda ispravi.Ministrica je odgovorila kako je upoznata s time te da se radi o šest ili sedam ljudi koji su prešli u MUP prije spornog datuma, no odbila je mogućnost izmjene zakona za njih. “Ulazili bismo u prevelike pravne rizike kada bismo tu granicu mijenjali,” poručila je.
Kolarić je pak problematizirao sam medicinski uvjet od pet godina izloženosti. Podsjetio je da Svjetska zdravstvena organizacija i Helsinška deklaracija ne poznaju rok od pet godina, već gledaju dužinu i intenzitet izloženosti. Zatražio je izuzetak za one koji su oboljeli od profesionalne bolesti, a bili su izloženi, primjerice, 4,5 godine. I zastupnik Krešimir Čabaj ( DOMiNO)je upozorio na nelogičnost da su ljudi s pet godina izloženosti, ali bez dijagnoze, izjednačeni s onima koji imaju tešku dijagnozu, pitajući hoće li to izazvati pravne presedane za rudarstvo ili druge opasne poslove.
I tu je ministrica Vučković ostala pri svome. Ponavljajući da ovo nije propis koji uređuje obeštećenje zbog profesionalne bolesti, već tek “dodatna naknada sukladno gospodarskim mogućnostima”, odbacila je usporedbe s drugim industrijama. “Azbest se već desetljećima značajno razlikuje u smislu uređenja i zabrane u odnosu na neka druga područja,” argumentirala je. Odbacujući kritike, dobila je i očekivanu podršku iz vlastitih redova; zastupnik Stipan Šašlin ( HDZ)je pohvalio izmjene kao “najbolji primjer kako država skrbi o običnom, malom čovjeku i radniku.”
Verbalni okršaj oko inflacije: Vrijedi li danas 29.100 eura?
Najnapetiji trenutak rasprave dogodio se tijekom replike zastupnika Mišo Krstičevića (SDP), koji je izravno napao izračun obeštećenja od 29.100 eura. Krstičević je iznio grubu matematiku, podsjetivši da ta svota potječe iz zakona donesenog u siječnju 2020. godine. “Prema Državnom zavodu za statistiku, stopa inflacije od tada do danas iznosi 38%. Da se kompenzira samo ta službena, namještena stopa inflacije, ovu naknadu bi trebalo povećati za 11.000 eura. Radnici bi trebali dobiti 50.000 eura. Savjetujem vam da u obrazloženju jasno napišete ljudima da su zakinuti za tih 11.000 eura,” zagrmio je Krstičević.
Ova izjava vidno je isprovocirala ministricu Vučković, koja mu nije ostala dužna, diskreditirajući njegove kompetencije: “Ja ne bih stopu inflacije tek tako, bez dokaza, nazivala ‘namještenom’. Ja poštujem vašu struku, ali treba poštivati i ekonomsku struku, pogotovo kada primjedbe dolaze od mladog zastupnika koji s ekonomijom nema nikakve veze.”
Ovakav ad hominem odgovor izazvao je Krstičevićevu reakciju i traženje povrede Poslovnika zbog omalovažavanja, uz opasku: “Pronalazite način kako da nekoga zavaljate za tih 11 tisuća eura.” Predsjedavajući je prekinuo sukob utvrdivši da se radi o replici, a ne o povredi Poslovnika, no gorak okus umanjene vrijednosti odštete ostao je lebdjeti u zraku.
Ekološke bombe: Zagreb, Vranjic i azbestne cijevi
Rasprava se u svojoj završnici proširila s povijesnih radničkih prava na aktualne ekološke prijetnje koje azbest i dalje predstavlja. Zastupnik Marin Piletić (SDP) iznio je ministrici saznanje o ilegalnom odlagalištu u zagrebačkom Ježdovcu. “Tko u šumi nadomak centra Zagreba zatrpava 750 tisuća tona otpada na nesaniranom divljem odlagalištu, među kojim je i azbest?” upitao je. Slično pitanje imala je i zastupnica Vrhovski, koju je zanimalo kamo nestaje azbest s gradilišta u Zagrebu (poput onoga pri rušenju Vjesnika) te postoji li na Jakuševcu uopće dozvola za legalno zbrinjavanje azbesta.
Ministrica Vučković je priznala težinu situacije u glavnom gradu. “Otprilike tri četvrtine ilegalnih odlagališta u Hrvatskoj odnosi se na Grad Zagreb,” navela je, prebacujući lopticu odgovornosti na gradske vlasti koje moraju provoditi mjere sankcioniranja. Što se tiče Jakuševca, priznala je da nije sasvim sigurna u najnovije podatke, rekavši kako misli da dozvola postoji, ali i da pamti slučaj od prije pola godine gdje zbrinjavanje nije bilo riješeno, obećavši dodatnu provjeru.
Na stanje u samom Vranjicu upozorila je zastupnica Dubravka Novak (Možemo), pitajući kada će institucije sanirati preostali prostor unutar tvornice Salonit. Ministrica je izvijestila da su radovi, financirani iz Nacionalnog plana oporavka, pokrenuti, no da se trenutno naišlo “na određenu prepreku prilikom izvođenja radova” koja će se navodno uskoro riješiti.
Za sam kraj ostalo je pitanje zastupnika Nevenka Barbarića (HDZ), koji je otvorio i regionalnu perspektivu. Zanimalo ga je imaju li radnici s prebivalištem u Bosni i Hercegovini jednaka prava te što je sa starim azbestnim vodovodnim cijevima koje komunalni radnici i danas održavaju.
Ministrica je zaključila raspravu potvrdivši da radnici iz BiH imaju potpuno jednaka prava na obeštećenje kao i oni iz Hrvatske. Što se tiče vodovoda, priznala je da, iako je zakonska obveza zamjene azbestnih materijala odavno na snazi, mnogi rokovi su istekli, a mreža još uvijek nije u potpunosti usklađena sa standardima zbog nedostatka sredstava na lokalnim razinama.
Saborska sjednica jasno je pokazala da, unatoč Vladinoj namjeri da se pitanje azbesta konačno zatvori isplatama, pred Hrvatskom ostaju brojni neriješeni izazovi – od nezadovoljnih i isključenih radnika do tona kancerogenog materijala koji još uvijek vreba iz našeg okoliša. Očito je da će se o azbestu, njegovim žrtvama i ekološkim posljedicama u Saboru raspravljati još dugo.