„Novinarstvo će te ubiti, ali će te održati na životu dok se njime baviš.“ Ove riječi Horacea Greeleya duboko odjekuju u priči o Ivi Pukaniću, jednoj od najkontroverznijih i najutjecajnijih figura hrvatskog novinarstva.
Početak puta: Od Zagreba do Nacionala
Rođen 21. siječnja 1961. u Zagrebu, Ivo Pukanić odrastao je u Velikoj Gorici gdje je završio osnovno i srednje školovanje. Fakultet političkih znanosti u Zagrebu bio je njegova sljedeća stanica, a već za vrijeme studija pokazivao je strast prema novinarstvu, radeći kao fotoreporter i novinar. Njegov ambiciozan i ponekad nametljiv karakter bio je vidljiv i u njegovu privatnom životu, što je ilustrirala veza s Mirjanom Pukanić, ženom koju je na prvoj godini fakulteta odlučno proglasio budućom suprugom.
Njegov profesionalni put započinje u časopisu „Start“, gdje je, na početku njihove veze, objavio Mirjanine gole fotografije. U Globusu, gdje je radio do 1995. godine, stekao je reputaciju vrhunskog novinara. Unutarnji sukobi u redakciji potaknuli su ga na osnivanje Nacionala, istraživačkog tjednika koji je ubrzo postao sinonim za hrabro novinarstvo.
Novinarstvo bez granica
Pukanić je Nacional pretvorio u platformu za razotkrivanje afera koje su potresale Hrvatsku. Od namještanja utakmica u nogometu do političkih i kriminalnih skandala, njegovi su tekstovi bili nezaobilazni. Posebno se istaknuo 1998. godine kada je otkrio aferu Dubrovačkih banaka, a 1999. godine bio je proglašen novinarom godine. Njegova hrabrost u izvještavanju o balkanskoj duhanskoj mafiji, uključujući moćne osobe poput Mila Đukanovića i Stanka Subotića, donijela mu je ne samo slavu već i smrtonosne prijetnje.
Obiteljske tragedije i medijski skandali
Pukanićev privatni život bio je jednako buran kao i njegov profesionalni. Mirjana, dijagnosticirana s bipolarnim afektivnim poremećajem, prolazila je kroz teške trenutke koji su eskalirali 2008. godine kada je prisilno smještena u psihijatrijsku bolnicu. Taj je događaj izazvao lavinu medijskih spekulacija, a Pukanić je bio portretiran kao obiteljski nasilnik. Unatoč svemu, njegova kćer Sara nastavila je obiteljsku povezanost s medijima, diplomirajući novinarstvo i postavši profesionalna fotografkinja.
Opasnosti novinarstva: Pokušaji i izvršenje atentata
Prijetnje smrću i fizički napadi bili su neizbježan dio Pukanićevog života. U travnju 2008. preživio je pokušaj atentata kada mu je nepoznati napadač pokušao pucati u glavu. Iako su mediji spekulirali o inscenaciji, stvarna opasnost postala je neosporna kada je 23. listopada 2008. godine Pukanić ubijen u eksploziji bombe postavljene u skuteru pored njegovog automobila. Njegov suradnik Niko Franjić bio je kolateralna žrtva.
Na dan atentata, jedan od sudionika, dovezao je skuter na parking te ga ostavio pokraj Pukanićevog automobila. Zatim se s kacigom na glavi zaputio prema Trgu bana Josipa Jelačića. U prostoru namijenjenom za kacigu ispod sjedala skutera sakrivena je bila eksplozivna naprava. Ona je sadržavala TNT, heksogen RDX-a, a kasnije se ustanovilo i armaturni čelik. Po izlasku iz zgrade, počinitelji su promatrali Pukanića i Franjića s prozora zgrade s druge strane parkirališta u Palmotićevoj ulici i, naposljetku, aktivirali eksplozivnu napravu koja ih je usmrtila. Svakako valja spomenuti kako Franjić nije bio meta atentatora, već kolateralna žrtva. Također, ukoliko primarna taktika počiniteljima ne bi uspjela, isplanirali su i alternativu. Njihov alternativni plan bio je usmrtiti Pukanića projektilom ispaljenim iz protuoklopnog raketnog oružja Armburst,
kalibra 67 mm.
Tko je platio 1,5 mil eura za Pukanićevu likvidaciju?
Zbog sumnje da je naručio ubojstvo Ive Pukanića, u travnju 2014. godine započelo je u Beogradu suđenje Sretenu Jociću (zvanom “Joca Amsterdam”). Jocića se u javnosti spominje kao “kralja kokaina” u redovima srpske mafije. Zbog sumnji za umiješanost u Pukanićevo ubojstvo nalazio se Jocić u pritvoru još od travnja 2009. godine, da bi mu pritvor bio ukinut krajem prosinca 2012. godine, kako bi njegov boravak u zatvoru bio produžen temeljem kazne koja mu je izrečena za ubojstvo dvoje ljudi u Beogradu 1995. godine, koje je S. Jocić bio platio iznosom od 50.000 tadašnjih DEM. S. Jociću, ipak, optužbe za naručivanje Pukanićevog ubojstva nisu dokazane pred sudom, te je oslobođen pravomoćnom presudom Žalbenog suda u Beogradu od 2. ožujka 2015. godine- 40 godina – piše blic.rs 2.3.2015.
Vrhovni sud potvrdio je prvostupanjske kazne Robertu Mataniću (35 godina), Bojanu Guduriću (33 godine), Slobodanu Đuroviću (25 godina) i Željku Milovanoviću (40 godina). Još ranije pravomoćan je postao dio presude u odnosu na Luku Matanića i Amira Mafalanija, koji su osuđeni svaki na po 16 godina zatvora i već su na izdržavanju kazne zatvora. Željka Milovanovića, je na sudu u Zagrebu osuđen u odsutnosti na maksimalnu kaznu.
Hrvatsko novinarsko društvo (HND) predstavilo je u travnju 2021- godine, rezultate ankete po kojoj je u Hrvatskoj trenutno aktivno najmanje 924 tužbi protiv medija i novinara, od kojih tužitelji potražuju gotovo 78,5 milijuna kuna, uzimajući u obzir da su podaci iz evidencije samo 23 medija.
Broj ubijenih medijskih zaposlenika pao je u razdoblju od 2018. do 2021. godine, a sada je ponovno u porastu. Pola novinara nije ubijeno na dužnosti, nego dok su putovali ili bili u svojim domovima, piše UNESCO.
Naslijeđe i lekcije
Ivo Pukanić ostavio je iza sebe naslijeđe neustručivog istraživačkog novinarstva. Njegova smrt simbolizira cijenu istine u svijetu gdje granica između moći i kriminala često postaje nejasna. U svom kratkom, ali intenzivnom životu, živio je prema filozofiji da je novinarstvo posao koji te održava na životu – sve dok ne postane smrtonosno.
