Rim, Kolosej – 18. travnja 2025.
Dok svijet i dalje žuri stazama interesa, algoritama i površnih odluka, Križni put u srcu Rima, koji se održao na Veliki petak 18. travnja, u drevnom Koloseju, ponovno nas je podsjetio na ono temeljno – na Kristovu muku koja mijenja čovjeka iznutra. U Papino ime, ovaj Veliki petak u 21:15, meditaciju je predvodio kardinal Baldo Reina, generalni vikar Rimske biskupije, ali riječi dolaze iz dubine srca pape Franje.
Križni put kao ogledalo savjesti
Papa nas poziva da ovaj Križni put ne promatramo samo kao pobožni čin ili tradiciju, već kao osobno putovanje. To je hod kroz savjest, kroz padove i uzdizanja, kroz istine koje skrivamo i rane koje ne želimo priznati. To je Isusov put prema Kalvariji, ali i naš put prema istinskom miru – sa sobom, s bližnjima, i s Bogom.
Kristov križ nije simbol poraza – on je most prema svima koje je Bog ljubio, prema čovjeku koji se zatvorio u sebe, prema svijetu koji danas više računa nego ljubi. On je odgovor na ravnodušnost, na sebičnost, na kulturu odbacivanja koja nagriza našu stvarnost. Isus je, kako piše Papa, „pravi Jubilej“ – onaj koji ne ponižava, nego podiže, koji ne dijeli, nego pomiruje.
Božja ekonomija – nježna, ponizna i živa
U vremenu kada nas vode logike profita i bešćutnosti, Papa Franjo nas poziva da prepoznamo drugačiju ekonomiju – Božju ekonomiju. To je logika križa, logika služenja i ljubavi. To je ekonomija koja „popravlja, štiti, njeguje“. Za razliku od tržišta koje odbacuje one koji ne donose dobit, Krist nosi križ zbog svih – i za svakoga.
„Bilo bi dovoljno da ostanemo…“ – piše Papa. Da ostanemo prisutni, povezani, u kontekstima gdje nas je Krist smjestio. Ne bježati. Ne zatvarati oči. Jer tek kada ostanemo, prestajemo biti zarobljenici samih sebe.
Sloboda u tišini i suzama
Isus je šutio pred Pilatom. Šutio pred Herodom. I danas šuti pred nama. Njegova šutnja je optužnica protiv svijeta koji govori previše, a sluša premalo. Papa nas poziva da promislimo o svojoj slobodi: kako je koristimo? Jesmo li poput svjetine koja osuđuje ili poput Krista koji oprašta?
U Kristovim padovima (III., VII., IX. postaja), nalazimo realnost ljudskog života – padati, ali se ponovno dizati. Biti ranjen, ali nastaviti ljubiti. To je snaga križa: podići i one koji su pali najdublje.
Lice čovjeka, lice Boga
Putem križa susrećemo i žene koje ne govore mnogo, ali djeluju snažno. Marija, Veronika, kćeri jeruzalemske… njihova prisutnost nije slučajna. One su simbol nježnosti koja ostaje. Pogledom, suzom, dodirom – mijenjaju stvarnost. Veronikino brisanje lica Isusu postaje čin vjere: u svakom čovjeku gledati lice Krista.
Cirenejac – neočekivani saveznik
Posebno snažno odjekuje lik Šimuna Cirenca, čovjeka koji se vraćao s posla, a postao suputnik Spasitelju. Nije to tražio. Nije to planirao. Ali se zaustavio. I time postao dionik otkupljenja. Koliko smo mi danas spremni zaustaviti se zbog drugoga? Koliko smo spremni nositi tuđi križ, makar na trenutak?
Nada koja ne posustaje
U XIII. postaji, kada je Isus skinut s križa i položen u krilo nade – krilo onih koji se ne mire s nepravdom – Papa nas podsjeća da je Krist još uvijek među onima koji se usuđuju nadati. Među onima koji vjeruju u oprost, u obnovu, u čudo koje dolazi iz tame.
A Velika subota, sa svojom tišinom, uči nas lekciju koju moderni svijet teško prihvaća – lekciju čekanja. Kada ne možemo ništa učiniti, pozvani smo ne činiti ništa, nego vjerovati. Prihvatiti ritam zemlje, ritam Duha.
Zaključak: Put križa je naš put
Na kraju, Papa Franjo ne nudi laka rješenja. Nudi put. I to ne put moći, nego put srca. Križni put nije samo Kristov. To je put majke koja tuguje, djeteta koje pati, oca koji traži posao, naroda koji traži mir. To je put svijeta koji još uvijek može izabrati – ljubiti ili osuditi, dići ili odbaciti, nadati se ili predati.
U tišini Koloseja, dok riječi meditacije odjekuju među kamenim svjedocima prošlih progona, Papa nas poziva da svi, bez iznimke, postanemo hodočasnici istine. Jer križ nije kraj. Križ je vrata.
Izvor: Vatican News
