Prema svjedočenjima tijekom istražnog postupka nad optuženim Damirom Travicom i Slobodanom Kovačevićem, nakon pogreba jednom srpskom vojniku koji je poginuo u skradinskom zaleđu, tog 18. siječnja 1992. godine željni osvete upali su u kuću obitelji Čengić u zaselku Šašić pored mjesta Evernik u općini Knin, te su prvo uvredama, provokacijom, batinanjem završili rafalima te ubili cijelu obitelj Čengić.
Najmlađi član obitelji Goran tada je imao samo 4 godina, Slobodan 11 godina, Nevenka 32.godine koju je Slobodan Kovačević zaklao i Drago 39.godina.
Te nastavljaju svoj “osvetnički” pohod pljačkajući i paleći kuće ostalih everničkih Hrvata.
Za taj zločin pokrenula je i tadašnja samoprozvana vlast tzv. “Republike Srpske Krajne “. Počinjen zločin tadašnjoj vlasti priznali su Damir Travica i Slobodan Kovačević te detaljno opisali zločin nad obitelji Čengić . “Krajinski sud” koji ih je ubrzo i pustio na slobodu .
Okružno javno tužilaštvo Šibenik, 23. listopada 1992. godine podiže optužnicu u kojoj, za zločin koji je počinjen nad članovima obitelji Čengić tereti osmoricu optuženika ; Slobodana Kovačevića, Damira Travicu, Željka Travicu, Nebojšu Travicu, Veljka Travicu, Vuju Šašića, Vojislava Romića i Boška Kovačevića. Uz zločin nad obitelj Čengić na istom sudu za kaznena dijela ratnog zločina, suđeno je još 22-torici koji su osuđeni u odsutnosti.
Presudom Okružnog suda u Šibeniku od 23.travnja 1993.godine “Osmorka” je osuđena u odsutnosti na kaznu zatvora od 15.godina.
Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 19.kolovoza 1993.godine odbijena je žalba optuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda šibenskog suda.
Od osmorice osuđenika jedini tko je priveden pravdi je drugooptuženi Damir Travica, koji je boravio u Velikoj Britaniji te je izručen hrvatskom pravosuđu 11. studenog 2008. godine.
Ekshumacija i identifikacija posmrtnih ostataka četveročlane obitelji Čengić iz obiteljske grobnice na mjesnom katoličkom groblju Ervenik obavljena je 22. siječnja 1997. te su njihovi posmrtni ostaci dostojno pokopani na istom groblju prema želji obitelji.
U kolovozu 2007. podignuto je spomen-obilježje u znak sjećanja na obitelj Čengić, u dvorištu njihove nedovršene obiteljske kuće.
Osim spomenutog Damira Travice, odgovorni za ovaj zločin još uvijek nisu privedeni pravdi. Suđenje u odsutnosti optužnih, danas pravomoćno osuđenih, nije rezultiralo odsluženjem zatvorskih kazni te stoga i ne može biti satisfakcija najbližoj rodbini ubijenih članova obitelji Čengić. Provjerom podataka u MUP-u, među 60 raspisanih tjeralica nema onih s imenima osuđenih za zločin nad članovima obitelji Čengić. Usprkos egzistiranju osuđujuće pravomoćne presude osuđeni su i dalje na slobodi što, i u ovom konkretnom slučaju ratnog zločina, predstavlja de facto amnestiju odgovornih za kazneno djelo ratnog zločina.
Zapisnik o stravičnom zločinu a koji je nakon operacije “Oluja” došlo u ruke hrvatskim vlastima.
“Zapisnika o primljenim obaveštenjima”, odnosno do iskaza okrutnog zločinca Damira Travice, “vojnog obveznika JNA”, danog 13. veljače 1992. godine kapetanu prve klase Dragomiru Pećancu, “ovlašćenom starešini Organa bezbednosti Vojne pošte 7280 Knin” o “ubistvu porodice Čengić Drage dana 18. 01. 1992. godine u s. Ervenik, SO Knin”, uz sudjelovanje zapisničarke Snježane Sladić.
Toga 18. siječnja 1992. godine u selu Rupe u šibenskom zaleđu poginuli su Nebojša i Rajko Kovačević i Rade Vrcalin iz Ervenika. Tada 35-godišnji Damir Travica, vlasnik gostionice Taverna u Erveniku, za njihovu smrt saznao je istoga dana oko 13 sati i odmah o tome krenuo obavijestiti Slobodana Kovačevića zvanog Ćipe, “svoga najboljeg druga”, da “shodno našoj ranijoj zakletvi koju smo dali jedan drugom ako se desi i jednom našem mještanu srpske nacionalnosti bilo što, da ćemo protjerati i popaliti sve Hrvate iz našeg sela”.
Travica i Kovačević do večeri su razradili svoj zločinački plan. U zločinačkom pohodu priključio im se i Nebojša Travica zvani Nebesilo kojemu je Damir Travica rekao:
“Idemo u zaseoke Čengići i Đakulovići da zapalimo kuće Hrvata i da ih pobijemo, te sam Nebojši i Slobodanu zapretio riječima: ‘Nemojte da bi ko od vas progovorio, ili to bio ja ili vas dvojica, znate šta poslije ovoga može biti!’.
Slobodan Kovačević se kretao na čelu naše trojke. Za Slobodanom u dvorište Drage Čengića ušao sam ja, a za mnom Nebojša.
Rafali s vrata
Nisam siguran da li je vrata otvorio Drago Čengić sa unutrašnje strane ili njegova supruga Nevenka, a moguće je da je Slobodan nasilno otvorio vrata i odmah nakon toga ja sam čuo Slobodana Kovačevića kako je iz sveg glasa povikao: ‘Hoće li se vratiti ustaše, majku vam jebem!’.
Odmah iza toga začuo sam, ne sećam se tačno, ali mislim dva ili tri kratka rafala ispaljena iz automatske puške. U tom momentu ja sam već došao iza leđa Slobodana Kovačevića koji se nalazio na oko 2 metra u kući od ulaznih vrata i tada sam vidio lijevo od mene za oko 2,5 metara Dragu Čengića koji je bio u polusjedećem položaju naslonjen dijelom leđima na krevet i na zid i iz vrata i grudi je tekla krv, čini mi se da nije davao nikakve znakove života, a pored Drage sa njegove lijeve strane sa glavom na Draginim grudima u poluležećem stavu je ležao najverovatnije Dragin stariji sin koji također nije davao znake života.
Nevenku Čengić sam vidio pravo ispred mene da u polustojećem stavu drži mlađeg sina u naručju, i vidio sam da je i Nevenka, a i mlađi im sin krvavi i vidio sam lijevo od Nevenke na zidu tragove krvi.
Zaboravio sam reći da je i stariji njihov sin bio krvav svuda po tijelu.
Meci iz sačmarice
Nevenka, a čini mi se i njihov mlađi sin, davali su znakove života. Kada sam vidio Dragu Čengića i njihova starijeg sina, iz svog krateža sam prema njima dvojici ispalio jedan metak, a zatim sam pored Slobodana sa iste udaljenosti kao i prema Dragi, znači sa oko 2- 3 metra , ispalio drugi metak iz krateža.
I pored mog pucnja prema Nevenki i mlađem djetetu Nevenka je i dalje stajala na nogama. Dobro se sjećam da je glava djeteta kojeg je Nevenka držala u naručju u odnosu na mene bila na lijevoj strani njenih grudi upravo u pravcu gdje sam ja ispalio drugi metak iz krateža.
Dobro se sjećam da sam vidio kada je Kovačević prišao Nevenki Čengić, uhvatio je lijevom rukom za kosu, a u desnoj ruci se nalazio njegov nož koji je on stavio na grlo Nevenke Čengić i rekao joj, koliko se sjećam, sledeće:
Zapaljena kuća
‘Jebem li ti majku ustašku, oće li se vratiti ustaše, sad ću te zaklati!’…
Rekao sam Slobodanu Kovačeviću: ‘A u pičku materinu, ajdemo ća’, a Slobodan mi je, koliko se sjećam, odgovorio ‘Samo ću je malo naklati’.
Zaboravio sam da kažem da dok je Slobodan Kovačević prilazio Nevenki i držao joj nož na vratu… ja sam za to vrijeme uspio svojim upaljačem otvorenim plamenom zapaliti pokrivač na kauču … ja sam bio svjestan da ako zapalim krevet, izgorit će sve u toj prostoriji.”
Kada su se uvjerili da su zapalili kuću i da će u požaru izgorjeti tragovi njihova zvjerstva, Damir Travica, Slobodan Kovačević i Nebojša Travica koji, navodno, “nije ulazio u kuću”, ustrijelili su Čengićeva psa koji je počeo lajati.
‘Dovršen posao’
“Kada sam završio pucanjem u psa i izišao iz dvorišta… začuo sam lijevo od ulaznih vrata kuće jecanje i krkljanje, a koje je, u to sam siguran, proizvodila Nevenka Čengić svojim glasom. Sjećam se dobro da sam Slobodanu Kovačeviću rekao:
‘Idi vidi je li ono Nevenka i završi posao’, a moguće je da sam mu rekao ‘dokrajči posao’. Nebojša i ja smo krenuli polako putem prema zaseoku Đakulovići i nakon što smo prošli dvadesetak metara iz pravca odakle se čulo Nevenkino jecanje… čuo sam jedan rafal iz automatske puške.
Ubrzo iza toga sustigao nas je Kovačević Slobodan i dobro se sjećam u lijevoj ruci je držao svoj nož, pokazao meni i Nebojši krv na tom nožu, a zatim je obrisao nož i vratio ga u korice.
Dok je Kovačević Slobodan držao nož u ruci, pokazao nam je pokretima ruku i nožem kako je Nevenku Čengić držao za kosu i kako je zamahnuo nožem kada joj je presjekao grkljan, pri tome rekavši: ‘Preklao sam je’.”
Zoljom na kuću
Nakon stravična ubojstva obitelji Drage Čengića zločinačka trojka zapalila je sve kuće, staje i stogove sijena u zaselku Đakulovići, a “Slobodan Kovačević je u kuću Petra ili Pavla Đakulovića ispalio projektil iz zolje nadajući se da u dijelu kuće gdje je zolja pogodila spavaju supruga i sin Pavla ili Petra Đakulovića, kao i on sam”.
Kada su zapalili sve u zaselku Đakulovići, Damir Travica je upitao Slobodana Kovačevića: “Ćipe, gdje ćemo, oćemo li prvo kod Josipa ili kod Pere Jurišića?”, na što je Slobodan odgovorio “Idemo redom.”
Tu zapisnik kninskih “Organa bezbednosti” završava.
Arsenalom oružja na civile
U pripremi za izvršenje zločina Damir Travica i Slobodan Kovačević presvukli su se iz civilne odjeće u vojne uniforme, naoružali, a Travica je “u džep od donjeg dijela trenerke stavio jedan komad ženskih, crnih, čipkastih hulakopki, koji mi je služio kao maska za lice”.
Kovačević je od oružja imao automatsku pušku sa sklapajućim kundakom i o pojasu u futroli zataknuti nož 25 centimetara duge oštrice, dok je Travica imao skraćenu lovačku dvocijevku, koju je nazivao “kratež”, pištolj “crvena zastava” od 7,65 milimetara , snajpersku pušku M-76 koju je zadužio u JNA i odnio kući, jednako kao i ručni bacač “zolju”, a ponio je i jedno pakiranje eksploziva TNT s detonatorskom kapislom i 20- 30 centimetara dugom kordom,
