Pakrac kao grad s mješovitim stanovništvom bio je „bure baruta“ u zapadnoj Slavoniji i zbog toga je u
njemu vrlo rano planuo međunacionalni sukob između Srba i ostalih naroda.
Nezadovoljstvo hrvatskih Srba započelo je odmah nakon višestaničnih izbora 90-tih. Ne samo u pakračkom djelu nego u cijeloj Republici Hrvatskoj. Prema popisu stanovništva 1991. godine,
općina Pakrac brojala je 27 589 stanovnika, od čega je 9.896 Hrvata (36%), 12.813 Srba (46%), 1.346 Jugoslavena (5%), 273 Mađara (1%), 869 Talijana (3%), 718 Čeha (3%) i 1674 ostalih (6%). Sam grad Pakrac brojao je 8 197 stanovnika od čega su 3 514 bili Srbi (43%), 3 033 Hrvati (37%), a 1650 ostali (20%).
Na dan 27. svibnja 1990. osniva se prvi ogranak HDZ-a na području pakračke općine i to u Badljevini. Srbi su svoj sastanak imali 16. lipnja 1990. na Gradskom stadionu između bolnice i Gavrinice na kojem se, prema izvještajima, skupilo oko 10 000 ljudi. Govorili su Veljko Džakula, Jovan Rašković i drugi velikosrpski političari. Prvi puta zapucalo se u Pakracu 18. kolovoza 1990. Te večeri je u malu salu Hrvatskog doma u
Pakracu kroz prozor ispaljeno nekoliko hitaca iz vatrenog oružja za vrijeme trajanja sastanka Inicijativnog odbora za osnutak Općinskog odbora HDZ-a. Ogranak je osnovan sljedeći dan pred 7 000 ljudi.
Prvi put su u Pakracu specijalne postrojbe MUP-a intervenirale u noći s 28. na 29. studeni 1990. godine. Naime, na dan prije Dana Republike SFRJ, 28. studenog, na zgradi Općine i na zgradi Policije osvanula je jugoslavenska zastava. Nakon telefonskih pregovora, zapovjednik PP Pakrac Jovo Vezmar naredio je podređenim policajcima da, uz jugoslavensku, istaknu i zastavu Republike Hrvatske.
Na to su se ispred zgrade policije i Općine počeli skupljati nezadovoljni srpski civili, njih oko 400. Prvo su zastavu istaknutu na zgradi Općine skinuli i zapalili, a nakon što su nju skinuli, okomili su se na onu na policiji. Oko 23:00 sata iz lovačkog oružja ispalili su nekoliko hitaca na zastavu i sobu zapovjednika, srećom, ne ozlijedivši nikoga. Odmah su pozvani „specijalci“, koji dolaze oko 02:00 sati 29. studenog, ali su se pobunjeni civili razišli jer im je dojavljeno da stiže pojačanje iz Zagreba. Sljedećeg dana u ponoć skinuta je jugoslavenska zastava.
Dana 28. veljače 1991. Ustavni sud Republike Hrvatske poništava odluku SO Pakrac o pristupanju SAO Krajini. Pobunjeni Srbi silom nastoje uspostaviti vlast te zapovjednik Policijske postaje (PP) Pakrac Jovo Vezmar izdaje naredbu o mobilizaciji rezervnih policajaca srpske nacionalnosti.
Dana 1. ožujka 1991. naoružani srpski civili počeli su se od jutra okupljati
ispred zgrade općine i zgrade policije. Zapovjednik postaje, Vezmar, oko podneva sazvao je sastanak svih policijski djelatnika na kojemu su srpski policajci razoružali 16 hrvatskih policajaca.
Popodne oko 15:00 sati zapovjednik Vezmar saziva novi sastanak te gotovo svi policajci srpske nacionalnosti bježe u Pakračke vinograde zbog dojave da dolazi 400 „specijalaca“. Pred ponoć istoga dana desetak tenkova JNA iz Bjelovara raspoređuje se u Pakracu s ciljem uspostavljanja primirja. Jedinice za posebnu namjenu MUP-a iz Zagreba (Sljeme, Lučko, Rakitje) i Bjelovara (Omege) dolaze u Pakrac tek oko 6:00 sati 2. ožujka 1991., pri tome sklanjajući prepreke na svim ulazima u Pakrac, čime su pakrački Srbi proveli svoju „balvan revoluciju“. „Specijalci“ se raspoređuju po centru grada te uhićuju Srbe osumnjičene za pobunu. Oko 9:00 sati počinje kratkotrajna pucnjava s okolnih brda na koju „specijalci“ nasumično uzvraćaju. Sve prestaje kada se iz smjera bolnice pojavila JNA. Oko 18:00 sati ponavlja se pucnjava, ali u puno žešćem obliku nego prijepodne. U pucnjavi su lakše ranjena 3 hrvatska „specijalca“. Iako je srpska propaganda pisala o masakru srpskog naroda u Pakracu, JNA u svom službenom izvješću piše o nekolicini ranjenih s obje strane. Također u svom izvješću pišu o uzvraćanju vatre na pripadnike MUP-a. Dana 12. svibnja 1991. na području općine Pakrac održan je referendum o priključenju SAO Krajini. Grad je
bio pun automobila stranih registracija u vlasništvu ljudi koji su došli glasati. Referendum je uspio i to tako da se više od 100% birača izjasnilo „za“. S hrvatske strane, 19. svibnja 1991. održan je referendum za samostalnu Hrvatsku na kojem se 94% birača izjasnilo za samostalnost. Dana 30. svibnja 1991. pred zgradom općine obilježena je prva godišnjica hrvatske neovisnosti. Na njoj je dr. Ivan Šreter (predsjednik lokalnog HDZ-a, mirotvorac koji je još za vrijeme Jugoslavije imao problema zbog svojih stavova) održao svoj poznati govor iz kojeg se ističu ove rečenice: „Srbi, osudite četništvo. Budimo zajedno pod hrvatskom, talijanskom, čehoslovačkom i srpskom zastavom, ali nam ne stavljajte četnička obilježja na našu zajedničku općinsku zgradu. Nitko od nas ne promiče i ne podržava ustaštvo, pa nemojte ni vi četništvo i živjet ćemo zajedno“.
Nakon razbijenih izloga, raznih grafita, svakodnevne noćne pucnjave i podmetnutih eksploziva (čak i na vrata crkve), pobunjenici su krenuli i s ubojstvima. Prva žrtva rata u Pakracu bio je mladi policajac Vlado Laučan koji je mučki, iz zasjede dobio metak u leđa, dok je s kolegom kontrolirao promet u selu Omanovac, sjeverno od Pakraca 9. lipnja 1991.
Nešto više od mjesec dana kasnije, 16. srpnja 1991., pada nova žrtva. Iz parka, u centru Lipika blizu Dječjeg doma, srpski su teroristi ispalili nekoliko hitaca iz automatskog oružja u policijsku patrolu. Poginuo je policajac Branko Čorak iz Križevaca, a ranjeni su Draško Škondro i Željko Szabo. Počinitelji u oba slučaja nisu pronađeni.
Sredinom kolovoza počinju otmice, od kojih je svakako najviše odjeknula ona dr. Ivana Šretera. Veliki mirotvorac, koji je obnašao i dužnost predsjednika Kriznog štaba Zapadne Slavonije, bio je najveći trn u
oku pobunjenim Srbima. Dana 18. kolovoza 1991. u selu Kukunjevac, zapadno od Pakraca, pobunjeni Srbi obučeni u uniforme JNA rezervista zaustavili su auto dr. Ivana Šretera i odveli ga u selo Branešce na cesti prema Požegi, duboko u okupiranom teritoriju, gdje je bio mučen. Tamo je bio zajedno s dr. Solarom, ravnateljem pakračke bolnice koji je otet dan poslije. Solar je srećom preživio torture logora, a dr. Šreter je 2. siječnja 1993. proglašen mrtvim iako mu tijelo nije ni danas pronađeno. Sumnja se da ubijen između 29. kolovoza (kada je dr. Solar preseljen u logor Bučje, tj. kada ga je posljednji put vidio) i 6. listopada 1991. (kada je dr. Solaru rečeno da je mrtav).
Da je u Pakracu specijalna vrsta rata trajala i prije općeg napada, govori činjenica da su od kolovoza 1990. do kolovoza 1991. na području Pakraca ubijena 2 policajca, 5 policajaca je ranjeno, više osoba oteto i nestalo, masovno je upotrebljavano vatreno oružje, podmetnuto je sedam požara, bačeno 26 eksploziva, dogodilo se nekoliko otmica prijevoznih sredstava, više izloga je razbijeno te je spaljeno nekoliko zastava RH.
pći napad 19. kolovoza 1991. Već 17. i 18. kolovoza 1991. većina srpskih obitelji napustila je Pakrac i zaputila se na okupirano područje. Napad je počeo 19. kolovoza 1991. u 5:00 sati jakom
minobacačkom paljbom po Krndiji, selu Prekopakra, selu Dobrovac i ciglani u selu Filipovac. Svi policajci su s punktova bili povučeni u postaju jer je Daruvar napadnut oko 3:00 sata pa se procijenilo da se to sprema i Pakracu. U 7:00 sati počinje pješački napad na policijsku postaju u kojem se koristi pješačko naoružanje od automatskih pušaka do protuoklopnog oružja.
Borba je trajala cijeli dan.
Opkoljenim policajcima pomažu neki civili, pretežno iz sela Prekopakra, naoružani lovačkim i trofejnim oružjem. Iako im je paljbena moć bila slaba, ipak su uspjeli usporiti napredovanje pobunjenika tako što su oružje prenosili s punkta na punkt stvarajući tako privid sile koju treba poštovati. Policajci u opkoljenoj postaji također uspijevaju zavarati napadače tako što javljaju da iz smjera Daruvara i iz smjera Kutine dolazi nekoliko stotina naoružanih „specijalaca“. Nekoliko naoružanih civila iz Prekopakre pokušalo se probiti do policijske postaje. Nakon teških borbi su tek oko 17:00 sati ušli u Pakrac, nakon čega su se
povukli jer je stigla obavijest da dolaze „specijalci“.
Specijalne postrojbe iz Kutine, Zagreba i Bjelovara dolaze u Pakrac u 18:30 sati. Srpski pobunjenici koji su ostali skriveni u samome gradu pucali su iz raznih objekata, a glavni napad išao je iz Pakračkih vinograda
i Gavrinice. „Specijalci“ u teškim uličnim borbama uspijevaju odbaciti pobunjenike iz grada prema njihovim početnim položajima. Jedan dio „specijalaca“ napada i policijsku postaju zbog dojave da se u njoj nalaze „martićevci“.
Napad je zaustavljen bez žrtava kada je na postaju obješena hrvatska zastava.
Sljedeći dan specijalci su svoje djelovanje nastavili prema Pakračkim vinogradima i Gavrinici. Očistili su šumu Kalvariju, Gavrinicu i Pakračke vinograde te stigli do kraja današnje Ulice 105. brigade. Kada su planirali odande izvesti napad na selo Kraguj, preletjela su ih u niskom letu dva zrakoplova JNA te je stigla zapovijed o povlačenju ili će u suprotnom zrakoplovi JNA srušiti helikopter s ranjenicima. Osim što su istjerali pobunjenike iz grada, specijalne postrojbe, 20 kolovoza uspostavile su i novi sustav obrane koji će funkcionirati u kasnijim borbama.
Svako se treba spomenuti jednog od zapovjednika, Stjepana Širca koji je napad na Pakrac dočekao u svom stanu. Štirac je iz svoga stana motrio pokrete neprijatelja i javljao ih policiji. Koordinirao je i usmjeravao akcije dragovoljačke postrojbe koja je pripremala teren za dolazak postrojbi specijalne policije kako bi joj olakšala ulazak u Pakrac. Navečer je Stipa otišao u Prekopakru održati sastanak. Drugi dan je osnovan Krizni štab u Prekopakri sa sjedištem u područnoj osnovnoj školi na čelu s Upravo zahvaljujući dragovoljačkoj postrojbi ZNG-a koju tada čine uglavnom Prekopakrani, napadači nisu zauzeli PP i grad Pakrac. Krajem kolovoza 1991. Stjepan je postao pomoćnik povjerenika Vlade Republike Hrvatske za obranu općine Pakrac. Njegova uzrečica i odgovor kako on vidi zapovjednika , bila je : “Za mene nije zapovjednik onaj koji kaže naprijed, već onaj koji kaže za mnom”. Poginuo je 06. listopada 1991. u pokušaju spašavanja napadnute patrole na cesti prema Kutini pored sela Batinjani.
Prekopakra je cijeli rat bila glavni stup obrane Pakraca, a puno je pomogla i obrani Lipika.
Izvor : Ivan Zvonimir Ivančić
Foto : Pripadnici Specijalne jedinice policije “Omega” kroz Omanovac se probijaju prema Pakracu
