Dana 28. ožujka 1923. godine, fašistička Italija poduzela je drastične mjere u nastojanju asimilacije hrvatskog stanovništva u Istri, donoseći odluku o zabrani upotrebe hrvatskog jezika u upravi. Ovaj represivni čin predstavljao je vrhunac sustavne talijanizacije koja je započela odmah nakon Prvog svjetskog rata, kada su Istra i Trst pripojeni Italiji kao dio ratnog plijena nad poraženom Austro-Ugarskom.
Sustavna represija i zatiranje hrvatskog identiteta
Talijanska vlast nije gubila vrijeme. Već od 1918. godine započeti su agresivni procesi potiskivanja hrvatskog i slovenskog identiteta kroz niz zakonskih mjera, administrativnih postupaka i nasilnih radnji. Hrvatska i slovenska prezimena su prisilno mijenjana u talijanske varijante – primjerice, “Antolčić” je postao “Antonelli”, dok su hrvatski nazivi mjesta sustavno izbačeni iz upotrebe.
Fašistička vlast nije se zaustavila samo na jeziku. Eliminacija hrvatskih i slovenskih tragova u javnom i kulturnom životu provodila se agresivno – kroz zabranu rada hrvatskih škola, ukidanje kulturnih i prosvjetnih institucija te zabranu izdavanja tiska na hrvatskom jeziku. Do 1926. godine, hrvatski narod u Istri bio je gotovo potpuno lišen svojih javnih obrazovnih i kulturnih ustanova.
Plakat iz Vodnjana – brutalna prijetnja fašističkih “skvadrista”
Jedan od najupećatljivijih primjera represivne politike fašističke Italije bio je plakat iz Vodnjana, izdan od strane Nacionalne fašističke partije (Partito Nazionale Fascista – P.N.F.), na kojem se pod prijetnjom “uvjerljivih metoda” zabranjuje uporaba “slavenskog” jezika na javnom mjestu. Ovu zabranu su nametnuli “skvadristi” – lokalni fašistički odredi koji su metodama straha i nasilja osiguravali provođenje talijanizacijske politike.
Kulturocid i etnocid nad Hrvatima Istre
Prema zapisima Ernesta Radetića, hrvatskog književnika iz Baderne, talijanizacija je uništila gotovo sve institucije koje su do tada bile temelj očuvanja hrvatskog identiteta u Istri. Prije dolaska fašističke vlasti, na području Istre djelovalo je:
- 169 hrvatskih osnovnih škola,
- dvije gimnazije,
- dva ženska učiteljstva,
- 343 hrvatska učitelja,
- sličan broj hrvatskih svećenika,
- tri hrvatske tiskare,
- tri dnevna lista,
- dva tjednika na hrvatskom jeziku,
- više stotina prosvjetnih, športskih i omladinskih društava, gospodarskih zadruga i štedionica,
- niz narodnih domova u selima i gradićima,
- značan broj općinskih uprava u rukama Hrvata.
Nakon fašističke represije – nije ostalo ništa.
Povijesni revizionizam i suvremeni izazovi
Iako su povijesne činjenice o fašističkom ugnjetavanju Istre i drugih hrvatskih krajeva dobro dokumentirane, u dijelu talijanske javnosti i intelektualnih krugova i dalje se njeguje uvjerenje da “talijanski fašizam nije bio toliko loš” te da “Talijani nisu činili ratne zločine”. Ovakav stav ignorira postojanje fašističkih koncentracijskih logora, poput logora Kampor, te minimizira strahote koje su Hrvati, Slovenci i drugi narodi proživjeli pod Mussolinijevom vladavinom.
Dodatno, proces talijanizacije Istre danas se ne odvija putem izravne represije, već kroz političke odluke i sustavno potiskivanje hrvatskog identiteta na suptilniji način. Kritičari upozoravaju na ulogu Istarskog demokratskog sabora (IDS), koji, prema nekim mišljenjima, koristi talijansku nacionalnu manjinu kao alat u procesu “rashrvaćivanja” Istre.
U praksi, ovo se ogleda u sustavnom promoviranju dvojezičnosti na području gdje hrvatski narod čini apsolutnu većinu, kao i u postupnom potiskivanju hrvatskih kulturnih i povijesnih obilježja. Kritičari upozoravaju da je IDS kroz godine stvorio okvir u kojem se talijanski identitet u Istri naglašava, dok se hrvatski identitet marginalizira.
Istra je kroz povijest prošla teške trenutke, no unatoč svim pritiscima, hrvatski narod je sačuvao svoj jezik, kulturu i nacionalni identitet. No, borba za očuvanje istarskog hrvatstva nije završena.
Povijest nas uči da se identitet ne gubi preko noći, već sustavnim i dugotrajnim procesima – upravo zato je ključno budno pratiti svaki pokušaj potiskivanja hrvatske kulturne baštine i identiteta u ovom povijesno osjetljivom području.
Na današnji dan prisjećamo se ne samo mračnih trenutaka iz prošlosti, već i važnosti očuvanja nacionalnog identiteta za buduće generacije.
