“Čamio sam u ćeliji vojnog zatvora u Beogradu. U njemu sam bio tri mjeseca. Tukli su me i prijetili mi, ali nisu me slomili, ni mene ni moje domoljublje“.
Na današnji dan 31.08. 1991. godine, od strane JNA uhićen je Anton Kikaš.
Dočekali su me do zuba naoružani, s bombama za pasom. Zavrnuli su mi ruke i repetirali u mene oružje, tražeći pasoš. Odveli su me u zgradu vojnog zrakoplovstva na Plesu i počelo je saslušavanje. Izmijenile su se tri garniture ispitivača. U sobu je ušao komandant zrakoplovstva JNA, tada pukovnik Ljubomir Bajić. Psovao je, prijetio i udario me. Tu su bila još tri vojnika… I oni su me udarali nogama, ne bih u detalje…
Anton Kikaš rođen je u Bijakovićima, mjesto poslije poznatom po Gospinom ukazanju. U Kaknju je proveo djetinjstvo. Život je nastavio u Sarajevu. Diplomirao je na Geodetskom fakultetu u Zagrebu. Potkraj šezdesetih godina zaputio se u svijet bez znanja engleskog jezika. U Toronto je otišao 1968. godine. Poslovno carstvo podigao je u Mississaugi.
Kikaš je stekao ugled među hrvatskim iseljenicima u Kanadi i SAD-u, da je na početku rata za obranu Hrvatske sakupio milijune dolara. Svojim je novcem i novcem hrvatskih iseljenika kupio je oružje za obranu u Južnoj Africi. Poznat je po rodoljubnom pothvatu pokušaja dopremanja punog aviona oružja u Hrvatsku. Nije uspio dopremiti oružje. Za transport i krijumčarenje oružja u Hrvatskoj dobio je zrakoplov „Uganda Airlinesa” Boeing 737 s cijelom posadom. Trebao je prevesti 18 tona lakog pješačkog i protuoklopnog naoružanja namijenjenog Ministarstvu unutarnjih poslova i Zboru narodne garde Republike Hrvatske. Prema planu trebali su letjeti prema Trstu, a sletjeti u Ljubljani. Bio je jedini putnik u zrakoplovu. Zrakoplov je ušao u tadašnji jugoslavenski zračni prostor. Greškom pilota, kako tvrdi Kikaš, ruta je promijenjena. Našli su se negdje iznad Banje Luke. Javila se ekipa iz Zagreba zatraživši da se spuste u Zagreb umjesto u Ljubljanu. Onda su zrakoplov presrela dva lovačka Mig-a 21 “Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva” i zapovjedili pilotu smjesta spustiti zrakoplov na pistu zračne luke Pleso pored Zagreba. Dočekali su ga 31. kolovoza 1991. jugoslavenski vojnici, pretražili zrakoplov, zaplijenili naoružanje i uhitili Kikaša
Nikad se nije doznalo tko ga je izdao. 2016. godine objavio je imena dviju osoba. Prije zatočenja bio je izložen torturama na vojnom dijelu zračne luke Pleso pod kontrolom JNA. Slomili su mu rebra i imao je otekline po cijelom tijelu. Ugandski avion s oružjem prebacili su na Batajnicu. Odveden je u Beograd, gdje je zatočen u vojnom zatvoru gdje je premlaćivan. Nudili su mu slobodu pod uvjetom, da sve svali na Tuđmana. U zatvoru je uspio napisati dvadeset pjesama, a društvo mu je pravio štakor koji je skoro svaku večer dolazio u ćeliju dok ga nisu preselili u drugu ćeliju. Dugo je kružila i ponavljana informacija da su za njegovo puštanje kanadski Hrvati sakupili 3 milijuna dolara, a Kikaš to poriče. Objasnio je da je to kazna koju mu je odredila jugoslavenska carina za ilegalni uvoz oružja od 20 milijuna dinara, ondašnjih milijun dolara. Uz to su tražili dva milijuna dolara, kad je njegov ugledni odvjetnik iz Beograda Rajko Danilović zatražio da ga puste da se brani sa slobode.
U to vrijeme kod Slunja su hrvatske postrojbe zarobile generala JNA Milana Aksentijevića te nekoliko oficira iz mreže vojne Kontraobaveštajne službe. Dogovorena je razmjena. Proveo je u zatvoru tri mjeseca. Ponavljala se dugo vremena teza, da je kao jamčevina tadašnjem načelniku KOS-a generalu Aleksandru Vasiljeviću predan novac kanadskih Hrvata, ali Kikaš poriče ikakvo skupljanje novaca i jamčevinu i otkupninu. Uz posredovanje Gojka Šuška, Kikaš je razmijenjen na zagrebačkom aerodromu za generala Aksentijevića 25. studenoga 1991.
U Bujici (17.10 2016) je ekskluzivno objavljen dossier Antona Kikaša iz beogradske, savezne Udbe. Dossier sadrži ukupno 8 stranica, a u Bujici su puštene dvije „informacije“ s kraja 80-ih godina, koje je protiv hrvatskog političkog emigranta sastavio agent „Merđo“. „Merđo“ optužuje Kikaša za financiranje hrvatskih akcija u inozemstvu, napada ga zato što je bio dobar s „popovima“ i čudi se kako još nije „uhapšen“ te sugerira šefovima u Beogradu da ga se obavezno prati kada dođe u Jugoslaviju. Kikašev broj za praćenje bio je 6277, a agent Udbe „Merđo“ navodi da ga je izdaleka pokušao vrbovati, no bezuspješno. U Bujici je Anton Kikaš potvrdio da zna tko je „Merđo“: – Znam sve o njemu. Znam mu ime i prezime. Znam gdje se rodio i kada se rodio. Znam kada je službeno pristupio Udbi i tko ga je preporučio. Znam sve o njemu i to ću objaviti u svojim memoarima.
Kikašev domoljubni čin napunio je stranice hrvatskih i svjetskih novina. Vratio se u Kanadu, gdje je i dalje prikupljao novac za pomoć Hrvatskoj. Na sramotu hrvatskog društva, u domovini je posljednjih godina gotovo zaboravljen. Premda blizak predsjedniku Tuđmanu, nikada nije primio ni jedno hrvatsko odličje za zasluge.
Predsjednik Zoran Milanović odlikovao ga je 2021. Redom kneza Domagoja s ogrlicom za pokazanu osvjedočenu hrabrost i junaštvo u Domovinskom ratu.
Anton Kikaš zahvalio je predsjedniku Milanoviću na odlikovanju i rekao: „Ovaj dan za mene je iznimno značajan i radostan iz više razloga – ne smo zbog dodijeljenog odlikovanja – neopisivo i ostaje trajno uz mene. Danas je trideseta obljetnica izlaska iz zatočeništva, dan kada sam ugledao svjetlo na kraju tunela, mračnog tunela koji se zvao beogradski vojni zatvor. Posljednjih trideset godina na današnji dan slavim svoj drugi rođendan“. Zahvalio je i Matici hrvatskoj koja je predložila da mu se dodijeli odlikovanje.
Spasio je i hrvatski televizijski program u Kanadi. Otkupio je pravo vlasništva hrvatskog televizijskog programa CROATICA TV u Torontu na TV kanalu OMNI 1. Program se nudio nekim da ga spase, ali hvastavi Hrvati nisu ga htjeli spasiti, niti jedna udruga, niti jedan pojedinac. Croatica je hrvatski program na kanadskoj TV kući koji se gleda u Ontariju. Kikaš je shvatio da ne smiju dozvoliti da ga Hrvati izgube i nije bilo druge nego spasiti ga. Pored svih obveza kao poslovni čovjek, upustio se i u to. Pored financijske strane, preuzeo je i uredničku, jer godišnje najmanje 52 dana uređuje taj tjedni program. Pokazao se nadarenim za to. Podigao je program na višu razinu. Prikazuju bogatstvo Hrvatske i zbivanja iz hrvatske zajednice.
Jakov Sedlar snimio je igrano-dokumentarni film o Kikašu Nisam se bojao umrijeti – domoljubna misija Antona Kikaša 1991.
KIKAŠ O HRVATSKIM BRANITELJIMA: – Pokazali su, osim ljubavi prema Domovini, jednu vještinu na kojoj im se cijeli svijet divi, a mi sami to ne znamo dovoljno cijeniti. Ja im se klanjem, zbog vječne Hrvatske. U mojim su molitvama, isto kao i sve žrtve Domovinskog rata. Oni su nada u bolje sutra.
