Na današnji dan, 29. ožujka 1994., u ranim jutarnjim satima, oko 4 sata 30. ožujka, potpisan je Zagrebački sporazum o prekidu vatre između Hrvatske i predstavnika pobunjenih Srba. Ovaj sporazum predstavljao je ključni trenutak u procesu smirivanja sukoba u Hrvatskoj te je označio važan korak prema postizanju mira.
Sporazum je sklopljen u Veleposlanstvu Ruske Federacije u Zagrebu, što odražava značajnu ulogu međunarodne zajednice u pregovorima. Nakon više neuspjelih pokušaja obustave sukoba, UN i Europska zajednica odigrali su presudnu ulogu u diplomatskim naporima za postizanje dogovora.
U ime hrvatske strane, sporazum je potpisao Hrvoje Šarinić, dok je srpsku stranu predstavljao krajiški ministar obrane, admiral Dušan Rakić. Na potpisivanju su prisustvovali i ključni međunarodni diplomati, među kojima je bio i Vitalij Čurkin, domaćin iz ruskog veleposlanstva, koji je tom prilikom izjavio: “ Dobro smo radili zadnjih sedam dana, što je zahtijevalo i hrabrost i znanje. Pomoći ćemo da se sporazum potpiše, ali morate znati da to još ne može dugo trajati.”
Također, veleposlanik SAD-a u Hrvatskoj, Peter Galbraith, naglasio je važnost postizanja dogovora izjavivši: “ Proteklih sam se dana sastao s predsjednikom Tuđmanom i Milanom Martićem. Imam dojam da, uz fleksibilnost i odlučnost danas možemo potpisati sporazum. I danas smo ovdje samo radi prekida vatre, a gospodin Redman biti će ovdje tek neko vrijeme. ”
Ključne odredbe Zagrebačkog sporazuma
Sukladno sporazumu, prekid vatre trebao je stupiti na snagu 4. travnja 1994. godine, a dan kasnije predviđeno je povlačenje cjelokupnog teškog naoružanja na udaljenost od 20 kilometara od crte razdvajanja. U slučaju potrebe, dio teškog naoružanja mogao je ostati u skladištima unutar tog pojasa, ali pod nadzorom UNPROFOR-a.
Do 8. travnja trebala se provesti demilitarizacija pješadijskih snaga koje su se trebale povući najmanje jedan kilometar od crte razdvajanja, dok je do 19. travnja planirano daljnje smanjenje snaga unutar zone od 10 kilometara od crte dodira. Također, predviđeno je obostrano uklanjanje minskih polja uz nadzor mirovnih snaga.
Važna mjera u okviru sporazuma bila je i kontrola sigurnosne situacije na demilitariziranom području. Obje strane su trebale surađivati s UNPROFOR-om kako bi se spriječile kriminalne aktivnosti i održavao zakon i red. U tu svrhu, hrvatska policija i srpska milicija mogli su imati ograničenu prisutnost na tom području, ali samo s pištoljima i pod strogim nadzorom mirovnih snaga.
Dodatno, predviđena je uspostava zajedničkih povjerenstava između hrvatskih i srpskih predstavnika, uz predsjedavanje UNPROFOR-a, radi definiranja nove crte razdvajanja i održavanja stabilnosti na terenu.
Povijesna važnost Zagrebačkog sporazuma
Iako Zagrebački sporazum nije donio trajno rješenje sukoba, predstavljao je važan trenutak u pripremama Hrvatske za konačnu reintegraciju okupiranih područja. Ovaj sporazum otvorio je put prema budućim operacijama koje su kulminirale vojno-redarstvenim akcijama Bljesak i Oluja 1995. godine, kojima je Republika Hrvatska uspostavila puni teritorijalni integritet.
