Dana 17. travnja 1941. godine, nakon samo jedanaest dana rata, jedna od najslabije pripremljenih i unutarnje razjedinjenih europskih država – Kraljevina Jugoslavija – potpisala je svoju bezuvjetnu kapitulaciju pred silama Trojnog pakta. Tim činom ne samo da je nestala s vojno-političke karte Europe, već je započela i duboka geopolitička i duhovna raslojenost naroda koji su je činili.
Samo jedanaest dana rata – a povijest je već bila odlučena
Kad su 6. travnja 1941. godine nacističke snage prešle granice Jugoslavije, vojni vrh, predvođen generalom Dušanom Simovićem, zračio je samopouzdanjem. Tvrdili su da će se “junačka vojska” oduprijeti agresoru. No već tada je bilo jasno – riječ je bila o propagandnoj fatamorgani, a ne o realnom vojnom potencijalu. Jugoslavenska vojska, organizirana više po etničkim i političkim šavovima nego po strateškim linijama, raspadala se iznutra brže nego što su neprijateljske granate padale izvana.
10. travnja – dan koji je zapečatio sudbinu Jugoslavije
Dodatni šok za ionako uzdrmanu državu dogodio se 10. travnja, kada je u Zagrebu proglašena Nezavisna Država Hrvatska. Odluka je izazvala lančanu reakciju – dezerterstva, predaje čitavih jedinica, a unutar vojnog zapovjedništva zavladao je kaos. Simović se pokušavao držati lažnog optimizma i najavljivao povjerenje u “moralnu snagu naroda” i “bratstvo sa Sovjetima”. No snovi su se srušili već 13. travnja, kada su njemačke trupe ušle u Beograd gotovo bez otpora.
Bijeg, izdaja i zlatne rezerve
Članovi jugoslavenske vlade panično su bježali prema Nikšiću. Tamo su ih dočekale vijesti koje su dodatno potkopale moral – kralj Petar II. već je bio u Grčkoj. Hrvatski i muslimanski ministri, osim Ivana Šubašića i Džafera Kulenovića, već su ranije napustili vladu. Na posljednjoj sjednici 15. travnja, odlučeno je da Jugoslavija neće kapitulirati kao država – vojska će se predati, ali vlada ide u egzil, sa sobom noseći – zlatne rezerve.
17. travnja – dan sramotne kapitulacije
U Beogradu, general Danilo Kalafatović potpisao je bezuvjetnu kapitulaciju. Čitava vojska odvedena je u zarobljeništvo. U redovima poraženih vojnika, gorčina se pretvarala u bijes – “Ni kraćeg rata, ni veće sramote”, govorili su vojnici koji su se osjećali izdano.
Podjela plijena
Kraljevina Jugoslavija, stvorena 1918. na temeljima iluzornog jedinstva, sad je bila samo mrtvo slovo na papiru. Njemačka, Italija, Mađarska, Bugarska i Rumunjska počele su komadati njezin teritorij, kao leš vuka okruženog gladnim čoporom
Refleksija – povijest koja opominje
Povijest se ne može prebrisati, ali se iz nje može učiti. I zato se 17. travnja ne pamti samo kao dan kapitulacije jedne države, nego i kao početak novog poglavlja – u kojem će se mnogi narodi boriti za vlastitu slobodu, istinu i pravo na samostalni put.
