Na 70. obljetnicu revolucije, Osijek se prisjeća kako je 1956. spasio mađarske izbjeglice. Dvorac Mačkamama postao je simbol nade i ljudskosti.
Jesen 1956. godine trajno je upisana u europsku povijest kao trenutak kada je mađarski narod ustao protiv staljinističke diktature i sovjetske dominacije, tražeći slobodu, demokraciju i povlačenje okupacijskih snaga. Sedamdeset godina kasnije, Osijek se s ponosom i pijetetom prisjeća svoje uloge u zbrinjavanju onih koji su pred sovjetskim tenkovima spas potražili u nepoznatom. Na povijesnom tlu dvorca Mačkamama, mjestu koje je te hladne zime pružilo toplo utočište tisućama ljudi, obilježena je sedamdeseta obljetnica Mađarske revolucije i neizbrisive osječke solidarnosti.
Slom revolucije i masovni egzodus
Pokret za slobodu, koji je započeo pred zgradom parlamenta u Budimpešti s gotovo 300.000 prosvjednika, nakratko je uzdrmao represivni aparat pod vodstvom reformista Imrea Nagya. Vizualni amblem tog otpora postala je mađarska trobojnica iz koje je izrezan socijalistički grb – čuvena “zastava s rupom”. No, dok je pozornost svijeta bila usmjerena na Suesku krizu, Moskva je iskoristila paralizu Zapada i u studenome 1956. tenkovskim divizijama u krvi ugušila revoluciju.
Prijetnja likvidacijama pokrenula je humanitarnu katastrofu i masovni egzodus. U kratkom je roku oko 200.000 ljudi napustilo Mađarsku. U početku je spas tražen preko granice s Austrijom, koja je uz pomoć tek oformljenog UNHCR-a primila 180.000 ljudi. Zapadna Europa pokazala je izvanrednu solidarnost, a izbjeglice su kasnije prihvaćene u 37 zemalja diljem svijeta. Međutim, potpomognute sovjetskom kontrolom, mađarske su vlasti početkom 1957. godine granicu prema Austriji pretvorile u neprobojni zid smrti, prošaran minskim poljima i naoružanim stražama. Jugoslavija je tada ostala jedini, ali iznimno opasan, koridor prema slobodi.
Jugoslavenski koridor i mukotrpni logori
Oko 20.000 mađarskih državljana preusmjerilo je svoj bijeg prema južnoj granici s tadašnjom FNR Jugoslavijom. Mještani baranjskih sela svjedočili su dramatičnim noćnim prizorima: obitelji su bacale deke preko četiri reda bodljikave žice, pokušavajući se domoći sigurnosti pod okriljem noći i često pod kišom metaka vlastitih graničara.
Jugoslavija, balansirajući unutar politike nesvrstanosti i vlastitog komunističkog ustroja, dočekala je ovaj val potpuno logistički nespremna. Priljev je bio eksponencijalan – od 650 evidentiranih izbjeglica krajem studenoga 1956., dnevna stopa prelazaka do veljače 1957. dosegnula je kritičnih 700 osoba. Službena je statistika zabilježila ukupno 19.857 pristiglih izbjeglica. Od tog broja, golema većina, čak 82,4 posto (16.374 osobe), naposljetku je emigrirala u zemlje Zapada. Oko 14 posto (2.773 osobe) repatrirano je u Mađarsku, bilo dobrovoljno ili prisilno, dok se tek neznatnih 3,2 posto (634 osobe) uspjelo integrirati u jugoslavensko društvo.
Sigurnosni aparat bio je rigorozan. Budući da su među prebjezima detektirani i pripadnici zloglasne mađarske tajne policije (ÁVH) te naoružani vojnici, vlasti su ih odmah razoružavale, neke izolirale, a dio izručile natrag. Na graničnoj je crti odbijeno oko 1.200 osoba.
Kako su kapaciteti pucali po šavovima, država je formirala 37 prihvatnih centara podijeljenih u tri kategorije. U 21 turističkom centru (hotelima i odmaralištima duž obale i unutrašnjosti) smještani su ljudi izvan turističke sezone. Uz to, oformljena su četiri improvizirana privremena logora s lošim higijenskim uvjetima te 12 stalnih, strogo ograđenih izbjegličkih logora pod neprestanim policijskim nadzorom. U tim je žicom opasanim logorima vladala glad, depresija i stroga izolacija, a napuštanje perimetra bilo je zabranjeno. Troškovi su postali astronomski, premašivši milijun američkih dolara do siječnja 1957. godine. Vlada je bila prisiljena podići kredit kod Narodne banke te uputiti dramatičan apel UNHCR-u, koji je ubrzao ishođenje viza i relokaciju izbjeglica. Do siječnja 1958. u Jugoslaviji je ostalo tek 340 Mađara.
Osječka ljudskost i povijesna ostavština dvorca Mačkamama
Hrvatska je bila ključno tranzitno čvorište s 12 većih izbjegličkih kampova kroz koje je prošlo 6.000 ljudi. Dok su centri u Gorskom kotaru (Gerovo sa 1.600 izbjeglica), Čakovcu i Iloku mahom funkcionirali kao zatvoreni sustavi, Osijek je ispisao potpuno drugačije poglavlje – ono prožeto ljudskošću i slobodom.
Naslonjen na granicu, Osijek je primio oko 1.300 izbjeglica pruživši im visok stupanj samouprave. Bjeguncima je bilo dopušteno kretanje, čitanje slobodnog tiska i slušanje radija, uz autonomiju u donošenju odluka o vlastitoj budućnosti. Osječani su svakodnevno, unatoč poslijeratnoj oskudici, donosili hranu, odjeću i lijekove stradalnicima.
Središte tog utočišta bila je Vila Pauline Hermann u Industrijskoj četvrti, povijesno poznata kao dvorac “Mačkamama”. Naručiteljica vile, bogata osječka filantropkinja rođena 1859. godine, proslavila se brigom za gradsku sirotinju, ali i beskompromisnom ljubavlju prema napuštenim mačkama. Unatoč osudama tadašnjeg visokog društva i pravnim bitkama s obitelji zbog njezine velikodušnosti, njezino je imanje u konačnici poslužilo kao dom onima kojima je to bilo najpotrebnije. Ironijom povijesti, nacionalizirana imovina ove dobrotvorke postala je 1956. godine utočište žrtvama totalitarizma. Danas je njezin lik rehabilitiran, a spomen-ploča na pročelju dvorca trajno svjedoči o osječkom herojstvu.
Obljetnica ponosa i trajnog prijateljstva
Točno sedamdeset godina nakon izbijanja ustanka, u petak, 23. listopada 2026. godine, Generalni konzulat Mađarske u Osijeku i Mađarsko kulturno društvo „Népkör” organizirali su višeslojni komemorativni program.
Obilježavanje je započelo na Trgu Ante Starčevića simboličnim podizanjem “zastave bez grba”. Generalni konzul János Magdó i saborski zastupnik Róbert Jankovics predvodili su protokol, kojemu su prisustvovali i hrvatski branitelji iz 106. brigade ZNG RH. Upravo su oni u borbi za samoodređenje na istom tlu tridesetak godina kasnije prepoznali identične ideale slobode.
Središnjem komemorativnom programu i odavanju počasti ispred dvorca Mačkamama prisustvovala su brojna visoka izaslanstva. Vijence su tako položili generalni konzul Mađarske u Osijeku János Magdó, a u ime Demokratske zajednice Mađara Hrvatske počast su odali predsjednik i saborski zastupnik Robert Jankovics te izvršni predsjednik Oliver Matijević. Ispred Osječko-baranjske županije vijenac je položio zamjenik županice Josip Miletić, dok su u ime Grada Osijeka i Vijeća mađarske nacionalne manjine OBŽ sudjelovali Oliver Matijević i Erik Munk. Komemoraciji su se pridružili i predstavnici Općine Tordinci, zamjenik načelnika Zoltan Čerepeš i Attila Ambrus, te izaslanstvo Kulturnog društva Népkör i županijskog Vijeća mađarske nacionalne manjine koje su predvodili Tibor Vidaković, Tibor Szántó i Lidia Micheli.
Počast žrtvama odali su i načelnik Policijske uprave osječko-baranjske Ladislav Bece, delegacija Vijeća mađarske nacionalne manjine Grada Osijeka u kojoj su bili Tibor Szántó i Anna Lehocki-Samardžić, te predstavnici Đakovačko-osječke nadbiskupije, velečasni Robert Almaši i gospodin Kirchofer. U ime Foruma mađarskih prosvjetnih djelatnika u Hrvatskoj vijenac su položili Ana Lehocki-Samardžić i Elek Segota, dok su Udrugu 106. brigade ZNG RH predstavljali Željko Kožul i Branko Vadlja. Svoj su pijetet iskazali i Grof Mario Festetics de Tolna te János Andocsi u ime Viteškog reda, članice Mađarskog kulturnog kruga Zrinyi Nikolett Szántó Ferenczy i Ana Lehocki-Samardžić, predsjednik Židovske općine Osijek Damir Lajoš, kao i predstavnici Udruge Snaga kulture, profesorica Anica Perković-Kovač i Davor Horvat.
Program je zaključen znanstvenim predavanjem na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Izv. prof. dr. sc. Slađana Josipović Batorek detaljno je analizirala međunarodni odjek revolucije, dekonstruirajući bipolarnu reakciju tadašnjeg jugoslavenskog vodstva i pasivnost paralizirane međunarodne zajednice koja je mađarske civile ostavila na milost i nemilost Crvene armije.
Govornici su istaknuli snažnu poruku zajedništva. Konzul Magdó podsjetio je na povijesne spone koje vežu dva naroda još od doba obrane od Osmanlija, ističući neophodnost očuvanja suvremenog mira. Janoš Andocsi naglasio je obvezu edukacije novih generacija o otporu diktaturama, dok je Róbert Jankovics rezimirao odnose Mađarske i Hrvatske kao neraskidivo partnerstvo utemeljeno na zajedničkoj europskoj budućnosti.
Živa sjećanja na noći straha i nade
Unatoč povijesnim analizama, najsnažniji odjek revolucije ostaje u svjedočanstvima onih koji su je preživjeli. Micheli Jozef, koji je 1956. kao sedmogodišnji dječak s roditeljima i troje braće prešao granicu, emotivno se prisjetio spašavanja:
https://www.facebook.com/share/r/193r5XvSyk/
“Toga se prisjećam kao nečeg tragičnog. Dospjeli smo ovdje u Batinu, a smještaj nije bio adekvatan uslijed velike gužve. Bili smo jako mali pa su nas odvojili i smjestili kod rodbine, dok su roditelji morali ostati tamo zbog boravišnih papira. I ovim putem želim zahvaliti svima koji su nas prihvatili.”
Herojstvo običnih građana utkano je i u sjećanje Anice Perković, čiji je otac Šandor Kočiš usred noći primio prestrašene bjegunce u svoj dom u Vinkovačkoj ulici:
“Kada danas stojim ovdje ispred dvorca, sjećanja me vraćaju u 1956. Imala sam pet godina. U gluho doba noći, netko je jako lupao na prozor na broju 13. Otac je otvorio, a mi smo gledali u uplašena lica ljudi koji su govorili mađarski. Bili su to ljudi koji su pobjegli iz Mađarske. Moji su im otvorili kuću, majka je pripremila večeru. Prespavali su kod nas, a ujutro ih je otac odveo baš ovdje u ovaj dvorac, koji im je poslužio kao prvi dobar smještaj. Donio im je i potrebne stvari.”
Njihova svjedočanstva, ispričana u sjeni dvorca Mačkamama, ostaju trajni podsjetnik da se granice mogu zatvoriti, ali vrata ljudskosti u Osijeku te 1956. godine ostala su širom otvorena.