Logor Velepromet u Vukovaru bio je najveće stratište 1991. godine. Na 35. obljetnicu donosimo činjenice o žrtvama, Petrovačkoj doli i presudama.
Logor Velepromet u vukovarskoj gradskoj četvrti Sajmište, uspostavljen sredinom rujna 1991. u skladišnim prostorima istoimenog trgovačkog poduzeća na adresi Sajmište 132, bio je najveće mjesto zatočenja i stradanja zarobljenih hrvatskih branitelja i civila tijekom i nakon Bitke za Vukovar. Na 35. obljetnicu stradanja, 20. studenoga 2026., kada se u dvorištu Veleprometa polažu vijenci i pale svijeće u ozračju potrage za više od 300 još uvijek nestalih Vukovaraca, činjenice o tom logoru sudski su i forenzički potvrđene, ali je kaznena odgovornost ostala duboko nepotpuna: od 15 pravomoćno osuđenih počinitelja u ključnim predmetima, njih 13 osuđeno je u odsutnosti, a tek dvojica u prisutnosti.
Trideset pet godina nakon pada Vukovara, dok obitelji još uvijek tragaju za više od 300 nestalih Vukovaraca, u gradu heroju obilježena je 35. obljetnica stradanja kroz zloglasni logor Velepromet. Iako su teški zločini počinjeni na ovome mjestu forenzički potvrđeni, kaznena odgovornost i tri i pol desetljeća kasnije ostaje duboko nepotpuna – od 15 pravomoćno osuđenih počinitelja u ključnim predmetima, njih čak 13 osuđeno je u odsutnosti, a tek dvojica u prisutnosti.
Prigodni komemorativni program održan je 20. studenoga 2026. godine polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća u 9 sati u dvorištu Veleprometa, u organizaciji Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora – Ogranka grada Vukovara, nakon čega je u 10 sati služena sveta misa u župnoj crkvi Kraljice mučenika.
Polaganje vijenaca i odavanje počasti žrtvama u dvorištu Veleprometa
Okupljeni su se sa zahvalnošću prisjetili nedužnih žrtava koje su nadljudskim naporima branile svoj grad, a potom u zloglasnim limenim hangarima Veleprometa prošle pakao mučenja i pogubljenja. Tijekom komemoracije istaknuto je kako Hrvatska upravo tim žrtvama duguje svoj mir te im priznaje da su vlastitim životima štitile sve građane, ostavivši u nasljeđe najbogatiju baštinu – slobodu.
Počast poginulim i ubijenim zatočenicima polaganjem vijenaca odala su brojna izaslanstva:
- Zatočenici srpskog koncentracijskog logora Velepromet, supružnici Kata i Mato Gombović
- Izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora, saborski zastupnik Tomislav Zadro s izaslanstvom
- Zajednički vijenac položili su izaslanik predsjednika Vlade Republike Hrvatske te potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja, ravnatelj Memorijalnog centra Domovinskog rata Vukovar Krunoslav Šeremet, i izaslanik potpredsjednika Vlade i ministra obrane, general u miru Željko Živanović, s izaslanstvom
- Župan Vukovarsko-srijemske županije Ivan Bosančić s izaslanstvom
- Gradonačelnik grada Vukovara Marijan Pavliček i predsjednik Gradskog vijeća grada Vukovara Goran Bendra s izaslanstvom
Cvjetni aranžman položili su i članovi Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora Varaždinske županije, kao i brojne druge udruge i hrvatski branitelji.
Snažna molitva đakona Ivana Tutiša: Neka sjećanje ne postane mržnja
Zajedničku molitvu za duše svih mučki pogubljenih u koncentracijskom logoru Velepromet i svih nevino stradalih u Domovinskom ratu predvodio je đakon, velečasni Ivan Tutiš. Obraćajući se Bogu na mjestu koje je opisao kao natopljeno ljudskom boli, strahom, suzama i nepravdom, podsjetio je na očeve, majke, braću, sestre, branitelje i civile koji su ovdje proživljavali trenutke u kojima se činilo da je ljudsko dostojanstvo potpuno zaboravljeno, izgubivši slobodu, zdravlje, najmilije, a mnogi i vlastiti život.
Prizivajući riječi Isusa Krista „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti“, đakon Tutiš istaknuo je da vjernici pred Boga dolaze s teretom bolnih sjećanja, gubitaka, nepravdi i pitanja na koja još uvijek nema odgovora. Zamolio je Gospodina da u svoje milosrđe primi sve nevine žrtve Veleprometa i cijeloga Vukovara te da bude blizu preživjelima koji svoje rane nose i danas, obiteljima koje još traže svoje nestale i trajno čekaju te svima koji nose križ gubitka.
„Daj da nikada ne zaboravimo kako nijedna žrtva nije samo broj, nijedno ime samo podatak i nijedan ljudski život nije manje vrijedan od drugoga. Gospodine, neka sjećanje ne postane mržnja, neka bol ne postane osveta, a pravda neka nikada ne izgubi svoje ljudsko lice“, poručio je u svojoj molitvi velečasni Tutiš.
Oslanjajući se na evanđeoski poziv „Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim“, molio je za snagu nošenja vlastitih rana bez dopuštanja da one čovjeka zarobe – za krotkost koja nije slabost, poniznost koja ne ponižava i snagu kojoj ne treba mržnja da bi bila snažna.
Poziv na obraćenje počinitelja i razlikovanje oprosta od zaborava
Posebno snažan dio obraćanja đakon Tutiš posvetio je i onima koji su činili zlo, jasno naglasivši da kršćanska molitva ne znači brisanje istine niti bijeg od odgovornosti.
„Pogledaj, Gospodine, i na one koji su učinili zlo. Ne molimo se da njihova djela budu zaboravljena, da odgovornost bude izbjegnuta ili da se istina prekrije šutnjom. Molimo se da im podariš snagu da se oni suoče s istinom, da priznaju svoj grijeh, da se pokaju i promijene život. Probudi savjest onima koji još uvijek opravdavaju nasilje, poriču istinu ili šire mržnju, podari im milost obraćenja, jer nitko nije toliko daleko od dobra da se ne bi mogao vratiti istini“, molio je Tutiš.
Za one koji pamte i nose rane prošlosti zatražio je srce koje neće otupjeti, ali neće ni otvrdnuti, te mudrost kojom će znati „razlikovati oprost od zaborava, pomirenje od prešućivanja i mir od nepravedne šutnje“. Naglasio je kako Bog od ljudi ne traži da zaborave žrtve niti da se odreknu istine i pravde, ali ih poziva da ne dopuste da doživljeno zlo postane njihova budućnost. Molio je za oslobođenje od jarma mržnje, želje za osvetom i mračnog nepovjerenja, kako rane ne bi prenosili na druge nego ih predali Bogu radi ozdravljenja i novoga početka, učeći graditi mostove ondje gdje su podignuti zidovi i pružati ruku ondje gdje je zavladalo nepovjerenje.
„Neka Velepromet ne bude samo spomenik ljudske okrutnosti, nego i trajni poziv ljudskoj savjesti. Neka na ovome mjestu ponovno odjeknu riječi Tvoga Sina: ‘Ja ću vas odmoriti’“, kazao je đakon.
U zaključku molitve zatražio je odmor za duše pokojnih, utjehu za ožalošćene, snagu za one koji traže istinu i pravdu, buđenje savjesti za one koji se trebaju pokajati te pokoj koji dolazi iz istine, odgovornosti, ljubavi i Božjega milosrđa. Istaknuvši da je Božja ljubav veća od ljudske mržnje, milosrđe veće od grijeha, a istina snažnija od svake laži, zazvao je blagoslov na Vukovar, Hrvatsku i sve ljude koji u njoj žive. Pozvao je na svjedočenje dostojanstva svakog čovjeka na mjestu gdje se sloboda oduzimala, uz poruku da nijedna budućnost ne smije biti izgrađena na mržnji, zaključivši Kristovim riječima „Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako“ te molitvom da ljudi životne križeve nose u ljubavi, istini i uzajamnom poštovanju, ne postajući nikada križ jedni drugima.
Zdravko Komšić: Logor Velepromet bio je najveći koncentracijski logor u Domovinskom ratu
Svoja sjećanja i ocjenu današnjeg odnosa prema ratnim zločinima podijelio je vukovarski branitelj, ratni zapovjednik obrane Mitnice i predsjednik Hrvatskog društva logoraša Zdravko Komšić. Osvrnuvši se na 35. obljetnicu okupacije i pada grada u srpske ruke, izrazio je zadovoljstvo što se i ove godine u Vukovaru okupilo oko 100.000 ljudi. Kako je naglasio, njemu i svim Vukovarcima drago je što ljudi ne zaboravljaju i što dolaze odati dužno poštovanje onima koji nisu imali sreće preživjeti i danas živjeti u slobodnoj državi.
Govoreći o strahotama Veleprometa, Komšić je podsjetio na razmjere stradanja na ovom prostoru:
„Velepromet je najveći logor, koncentracijski logor u Domovinskom ratu. Kroz njega je prošlo oko 10.000 ljudi. Kako je koji dio grada padao, tako su ovdje ljudi dovođeni već od kolovoza i rujna 1991. godine, a okupacijom grada svi su redom dovezeni ovdje – žene, djeca, muškarci, branitelji. Tako da je ovdje stvarno bilo jako puno ljudi i ovdje su svi nesrbi, da tako kažem, prošli strašne torture.“
Posebno je izdvojio po zlu poznatu Stolariju, naglasivši surovu stvarnost tog objekta: „Tko je tu ušao, taj nije izašao na svojim nogama. Tu su ljudi prebijani, mučeni i ubijani, tako da je to bilo stvarno strašno.“
Poziv DORH-u i primjer Izraela: Nikada nije kasno za pravdu
Komšić nije skrivao ogorčenje zbog izostanka stvarnog procesuiranja odgovornih za zločine počinjene na Veleprometu. Rekao je kako ne zna je li itko doista odgovarao za sve počinjene strahote, objasnivši da su dosadašnje optužnice obuhvaćale tek, kako ih naziva, „marginalce“, odnosno eventualno pojedine stražare u Hrvatskoj.
„Ali oni glavni zločinci, nalogodavci koji su sve to organizirali i koji su bili gospodari života i smrti, oni nisu ni uhićeni, ni suđeni, ni osuđeni“, upozorio je Komšić.
Poručio je kako još uvijek postoji prostor da Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (DORH) djeluje, ispituje, sudi i osuđuje odgovorne. Pritom je naveo primjer države koja ne odustaje od progona zločinaca: „Mogli bi se ugledati na Izrael koji i dan-danas, gotovo 100 godina poslije rata od 1941. do 1945., traži po cijelom svijetu zločince koji su ubijali njihov narod i sudi im, tako da mislim da nikad nije kasno i da još uvijek ima vremena.“
Gradonačelnik Marijan Pavliček: Ovdje je donesena odluka o odvođenju ranjenika na Ovčaru
Komemoraciji je nazočio i gradonačelnik Vukovara Marijan Pavliček, koji je u izjavi novinarima istaknuo kako je Velepromet iznimno važno mjesto u Domovinskom ratu, ali i, nažalost, najveći koncentracijski logor na tlu Europe nakon Drugog svjetskog rata. Opisao je atmosferu potpunog bezakonja u kojoj su zarobljenici izvođeni iz hangara i ubijani bez ikakvog suda, prema hiru počinitelja.
„Kako je tko htio, kako je tko želio – one najniže ljudske strasti, ja bih rekao, to nije bilo ravno ni životinjama, što su pripadnici, što Teritorijalne obrane, što dobrovoljci, što četnici koji su ovdje došli, radili sa zarobljenim braniteljima i civilima“, izjavio je Pavliček.
Podsjetio je i na ključnu povijesnu činjenicu vezanu uz najveću tragediju vukovarske bolnice: „Ovdje je donesena odluka ondašnje takozvane vlade, one neprirodne države, nakon okupacije Vukovara, da se ranjenici vukovarske bolnice prebace na Ovčaru i da tamo skončaju svoje živote. Mi to nećemo zaboraviti i živimo, naravno, u nadi da će svi oni koji su ovdje sudjelovali biti privedeni.“
Sudbina nestalih i poruka vlastima s druge strane Dunava
Na pitanje novinara što učiniti da se što prije dozna sudbina nestalih, s obzirom na to da preživjeli i obitelji koje su ostale bez svojih najmilijih tu traumu i ožiljke proživljavaju svakodnevno, gradonačelnik Pavliček jasno je locirao ključ rješavanja tog problema.
„Puno toga ovisi o onoj strani Dunava, znači puno toga i puno se informacija skriva tamo. Možemo živjeti u nadi da će ova nova srbijanska vlast ipak napraviti jedan iskorak radi budućih dobrosusjedskih odnosa, jer je neka civilizacijska norma da ljudi mogu pronaći svoje najmilije i zapaliti svijeće na njihovim grobovima“, poručio je Pavliček, dodavši kako vjeruje da će se taj pomak ipak dogoditi, ali da netko mora napraviti taj prvi korak.
Kako je ustrojen logor Velepromet i tko je njime upravljao
Prema usklađenim nalazima hrvatskih institucija, beogradskog civilnog sektora i međunarodnih sudova u Haagu, kompleks je formalno ustrojila Operativna grupa Jug (OG Jug) Jugoslavenske narodne armije (JNA) pod birokratskim nazivom „Centar za prijem civila i očuvanje materijalnih dobara Vukovar-Jug“. Stvarnost iza žičane ograde bila je, međutim, potpuna suprotnost tom nazivu. Dok je JNA osiguravala kompleks izvana i držala zapovjedni nadzor, stvarni teror, etničku selekciju, mučenja i likvidacije unutar ograde provodili su pripadnici vukovarske Teritorijalne obrane (TO) pod zapovjedništvom Miroljuba Vujovića i njegova zamjenika Stanka Vujanovića, lokalni srpski pobunjenici te paravojne dobrovoljačke postrojbe iz Srbije — među kojima su se posebno isticale postrojba „Leva Supoderica“, dobrovoljci Srpske radikalne stranke („Šešeljevci“) i druge četničke skupine.
Šljivančaninova verzija i sudski utvrđena uloga Nenada Žigića
U svjedočenju pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) 1. studenoga 2006. Veselin Šljivančanin nastojao je prikazati Velepromet kao uredno ustrojen „Prihvatni centar“ koji je, prema njegovim riječima, služio kao „prvi filter“ za razdvajanje civila od, kako ih je nazvao, „ekstremista“ i prikrivenih pripadnika hrvatskog MUP-a i Zbora narodne garde. Iznoseći formalnu kadrovsku podjelu iz perspektive JNA, kao rukovoditelja centra naveo je Ljubinka Stojanovića, koji je istodobno bio obavještajni izvor organa bezbednosti, glavnim organom bezbednosti u kompleksu označio je majora Žigića, dok je kapetana I. klase Srećka Borisavljevića — svoga izravno podređenog časnika iz 2. jurišnog odreda — opisao kao osobu koja je na terenu nadzirala trijažu uz stalni angažman šestorice lokalnih mještana zaduženih za prepoznavanje sugrađana.
Hrvatski sudski postupci te iskazi svjedoka u Haagu i Beogradu preciznije osvjetljavaju ulogu lokalnog zapovjednog kadra. Pravomoćnom presudom Županijskog suda u Vukovaru i Vrhovnog suda RH u predmetu Stevan Curnić i dr. (K-86/98) te optužnicom protiv Savana Dakića (K-60/06), kao zapovjednik logora utvrđen je Nenad Žigić, prijeratni viši kriminalistički inspektor u vukovarskom SUP-u i MUP-u. Zaštićeni svjedok P-007 potvrdio je pred MKSJ-om da je svoga nekadašnjeg policijskog kolegu na Veleprometu vidio u tamnosmeđoj svečanoj oficirskoj odori JNA, a svjedočenja pred sudom u Beogradu potvrdila su da je upravo Žigić provodio ispitivanja i odlučivao koji će zarobljenici biti izdvojeni u zloglasni Hangar br. 2. Pritom je važno naglasiti razliku između publicističkih i sudskih izvora: dio hrvatskih portala kao zapovjednika logora učestalo navodi Milovana Cvjetičanina (Cvetičanina), no u dostupnim sudskim spisima i izvješćima sa suđenja u predmetu Žarko Leskovac (K-9/05) on nije procesuiran kao zapovjednik, već je ispitan isključivo u svojstvu svjedoka.
Dokaz da je vrh JNA znao za ubojstva prije Ovčare
Prvostupanjska presuda MKSJ-a u predmetu Mrkšić i dr. iz 2007. godine detaljno je rekonstruirala inspekciju koju su 19. studenoga 1991. na Veleprometu obavili kontraobavještajni časnici JNA iz Uprave bezbednosti SSNO-a pod vodstvom generala Aleksandra Vasiljevića: pukovnici Bogdan Vujić, Tomić i Kijanović te zastavnik Branko Korica. Dok je Korica tvrdio da nije primijetio zlostavljanja — što je Raspravno vijeće odbacilo kao nevjerodostojno s obzirom na malen prostor i razmjer nasilja — Vijeće je prihvatilo iskaz pukovnika Vujića da su teritorijalci i paravojnici te noći okrutno zlostavljali i ubijali zarobljenike, bili agresivni prema samim časnicima JNA te fizički onemogućili pukovnicima Tomiću i Kijanoviću prebacivanje ratnih zarobljenika u Sremsku Mitrovicu.
Vujić je odmah poslao časnika u zapovjedništvo OG Jug u Negoslavcima kako bi izvijestio Mile Mrkšića i zatražio pojačanje, a u ranim jutarnjim satima 20. studenoga 1991. časnici su osobno izvijestili Mrkšića, a Vujić ubrzo i Šljivančanina, o ubojstvima na Veleprometu. Ta je sudski utvrđena spoznaja postala jedan od najvažnijih međunarodnih dokaza jer je potvrdila da je vrh OG Jug znao za pokolj na Veleprometu prije nego što je navečer 20. studenoga povukao stražu JNA s Ovčare. Izravnu političku uključenost okupacijskih struktura dodatno je potvrdio nalaz MKSJ-a u predmetu Hadžić: upravo 20. studenoga 1991. u krugu Veleprometa održana je sjednica samoproglašene „vlade“ SAO Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema, na kojoj su sudjelovali Goran Hadžić, Željko Ražnatović Arkan i Ljuban Devetak.
Zatočenici, nečovječni uvjeti i zloglasna „soba smrti“
Sastav zatočenika odražavao je sustavni etnički progon nakon sloma obrane grada. Veliku većinu činili su Hrvati i pripadnici drugih nesrpskih zajednica — Albanci, Bošnjaci, Mađari i ostali građani višenacionalnog Vukovara — a zabilježeno je i zlostavljanje osoba srpske nacionalnosti koje su bile u mješovitim brakovima ili su odbile priključiti se paravojnim postrojbama.
Najbrojniji su bili civili — žene, djeca, starci i cijele obitelji izvučene iz podruma na Sajmištu, u naseljima Boško Buha, Švapsko naselje, Olajnica, središtu grada i okolnim selima poput Petrovaca, kao i stotine ljudi koje je JNA 19. i 20. studenoga autobusima i kamionima dovezla iz vukovarske bolnice. Samo sa Sajmišta, prema svjedočenjima mještana, od oko 2.000 građana više od tisuću završilo je u Veleprometu. Među zatočenicima su bili stariji građani poput vukovarskog matičara Martina Šajtovića (rođenog 1928.) i lokalnih liječnika, novinari poput snimatelja HRT-a Srećka Baćuna te maloljetnici, među kojima i šesnaestogodišnji Siniša Rajković.
Drugu skupinu činili su zarobljeni hrvatski branitelji — pripadnici 204. vukovarske brigade, ZNG-a, MUP-a i HOS-a, uključujući ranjenike iz bolnice i skloništa. Kroz Velepromet i obližnju tekstilnu tvornicu Modateks prošla je i skupina od sedmorice preživjelih s Ovčare, među kojima Dragutin Berghofer, Vilim Karlović i Emil Čakalić, dok jedan od njih — Tihomir Perković — nije preživio mučenje na Veleprometu.
„Limenke“, Hangar br. 2 i Stolarija
Odmah po ulasku u prepuno dvorište provodila se takozvana trijaža, koju preživjeli opisuju kao etničko i ideološko razvrstavanje po obrascu „Srbi lijevo, Hrvati desno“, nakon čega su muškarci odvajani od žena i djece radi ispitivanja. Uvjeti boravka bili su ispod granice ljudskog dostojanstva: prema podacima Memorijalnog centra Domovinskog rata Vukovar, u pojedine zaključane limene hangare („limenke“) na goli beton uguravano je više od tisuću ljudi bez hrane, vode i sanitarnog čvora, pa se moglo jedino stajati i nuždu vršiti pod sobom. U manjim zidanim prostorijama od stotinjak četvornih metara zatvarano je po 260 muškaraca. Oni osumnjičeni za obranu grada ili političko djelovanje izdvajani su u Hangar br. 2 i u zgradu Stolarije, koju su logoraši prozvali „soba smrti“ jer je odvođenje onamo za mnoge značilo brutalno ispitivanje, mučenje i likvidaciju.
Kronologija logora i deportacije u Srbiju
Prva zatočenja zabilježena su sredinom rujna 1991. — u sudskim se spisima navode datumi od 14. rujna nadalje — a tijekom listopada i početka studenoga dovođeni su stanovnici zauzetih južnih dijelova grada. Prema dokumentaciji beogradskog Fonda za humanitarno pravo (FHP), od 11. studenoga 1991. započeli su organizirani autobusni transporti civila s Veleprometa u logor Begejci u Vojvodini. Vrhunac prenapučenosti i nasilja dogodio se između 18. i 21. studenoga, kada su se tisuće ljudi slile u kompleks; dio civila potom je evakuiran prema slobodnom dijelu Hrvatske ili u Srbiju, dok su tisuće muškaraca i dio žena deportirani u srbijanske logore u Sremskoj Mitrovici, Stajićevu, Begejcima, Nišu, Aleksincu te u Vojno-istražni zatvor u Beogradu.
Kako u javno dostupnim izvorima ne postoji pisana zapovijed JNA ili okupacijskih vlasti s točnim danom raspuštanja, za zatvaranje logora navode se dva bliska vremenska okvira: ožujak 1992. (podaci Memorijalnog centra Domovinskog rata Vukovar, Grada Vukovara i ranijih evidencija) ili travanj 1992. (kasnije izjave predstavnika HDLSKL-a, uključujući pokojnog Danijela Rehaka iz 2020. i komemorativna izvješća iz 2025.), što znači šest do sedam mjeseci neprekidnog rada.
Broj žrtava i forenzički dokazi iz Petrovačke dole
Prema procjenama Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora (HDLSKL), Grada Vukovara i Memorijalnog centra Domovinskog rata Vukovar, kroz kompleks je kumulativno prošlo oko 10.000 osoba. Procjene broja ubijenih i nestalih razlikuju se ovisno o metodologiji i pravnom opsegu pojedinog izvora. Hrvatske logoraške i gradske evidencije navode oko 700 do 724 ubijene i nestale osobe, uz medijske objave koje citiraju i gornju procjenu od 800. Republika Hrvatska u tužbi pred Međunarodnim sudom pravde (MSP) navela je 350 ubijenih, Srbija je pred istim sudom taj broj ocijenila „znatno nižim“ ne osporavajući sama ubojstva, dok su MKSJ i MSP kao minimalnu sudski utvrđenu činjenicu za 19. studenoga 1991. — izvan predmeta optužnice — potvrdili ubojstvo najmanje 15 Hrvata, uz izričitu napomenu da točan ukupan broj nisu mogli utvrditi. Pritom valja imati na umu i metodološku ogradu: cjeloviti popis žrtava Domovinskog rata u Vukovaru (Franjevački samostan i HMDCDR) sadrži ukupno 2.717 imena, što znači da evidencija od 700 do 724 žrtve Veleprometa dijelom obuhvaća i osobe posljednji put viđene žive u tom kompleksu prije nego što su ubijene na drugim stratištima ili u logorima u Srbiji.
Sustavno prikrivanje tragova zločina
Za razliku od Ovčare, gdje je iz jedne masovne grobnice ekshumirano 200 tijela od oko 261 odvedene osobe, ukupan broj ubijenih na samom Veleprometu nikada nije bilo moguće utvrditi iz jednog primarnog grobišta zbog sustavnog premještanja tijela. Preživjeli logoraši godinama su upozoravali da su primarne grobnice iza ograde Veleprometa, kod ciglane i na pravcu prema Petrovcima uoči mirne reintegracije prekopane.
Ta su svjedočenja dobila čvrstu forenzičku potvrdu tijekom višegodišnjih iskapanja na nekadašnjem vukovarskom odlagalištu otpada Petrovačka dola (2022.–2026.), koje je radilo od 1974. i sanirano 2006. godine. Prema službenom izvješću Vlade RH iz travnja 2026., Petrovačka dola je sekundarna masovna grobnica u koju su posmrtni ostatci prebačeni s više primarnih lokacija i prekriveni naslagama smeća. Tijekom 799 radnih dana do travnja 2026. uklonjeno je 170.836 prostornih metara otpada te je identificirano 36 osoba, a nakon dodatnih identifikacija 19. svibnja 2026. ukupno 38 žrtava — većinom branitelja i civila odvedenih upravo s Veleprometa, Sajmišta i iz Negoslavaca. Među identificiranima su hrvatski branitelji koji su posljednji put viđeni živi u hangarima Veleprometa: Stjepan Patko, Zlatko Ivan, Vladimir Đumić i Pal Horvat (identificirani i pokopani u ožujku 2025.) te 21-godišnji Darko Bilušić (identificiran 19. svibnja 2026.).
Zločini dokumentirani u izvješćima UN-a i sudskim spisima
Razmjere brutalnosti najranije je evidentirala Komisija stručnjaka UN-a pod vodstvom M. Cherifa Bassiounija (Završno izvješće S/1994/674 iz svibnja 1994.) u aneksima o logorima, silovanjima i masovnim grobnicama, a sve ključne činjenice kasnije su potvrđene pred haaškim sudovima i domaćim pravosuđem.
Dokumentirana su pojedinačna i skupna strijeljanja iza hangara i kod ciglane — uključujući skupno strijeljanje 25 zatvorenika naočigled ostalih — likvidacije hladnim oružjem poput klanja nožem ili razbijenom bocom (potvrđeno u predmetu Hadžić i pravomoćnoj presudi Stevanu Curniću za ubojstvo Zorana Bajića), ubijanje rafalima pri pokušaju bijega (Ekrem Nakičević) te dekapitacije kojima je MSP 2015. dodijelio dokaznu težinu na temelju iskaza Franje Kožula i svjedoka F. G. Aneks VIII UN-a i svjedočenja bilježe i osobito okrutno pogubljenje branitelja motornom pilom, odnosno cirkularom.
Optužnice i presude jednako detaljno opisuju teška mučenja i seksualno nasilje: premlaćivanja željeznim šipkama, kundacima, lancima i čizmama, ubadanje bajunetama (optužnica ŽDO Osijek protiv D. V., 2022.), nanošenje opeklina i posjekotina razbijenim staklom (presuda Nedeljku Stojsavljeviću, 2025.), vezanje bodljikavom žicom, prisiljavanje na gutanje metaka i ljubljenje četničke kokarde te tjeranje zatočenika da sami kopaju grobove i zatrpavaju tijela. Bassiounijevo izvješće zabilježilo je sustavna silovanja zatočenih žena — uključujući trudnicu, 15 Hrvatica i jednu Srpkinju udanu za Hrvata — te spolno mučenje i sakaćenje muškaraca. MSP je u presudi iz 2015. izrijekom potvrdio silovanja povezana s Veleprometom, prihvativši iskaz svjedokinje B. V., odvedene u vojarnu JNA gdje je izložena skupnom silovanju. Istodobno su provedene sustavna pljačka i nezakonite deportacije uz kršenje sporazuma o evakuaciji vukovarske bolnice od 18. studenoga 1991., dok je JNA promatračima Europske zajednice (ECMM) i delegatu Crvenog križa (ICRC) Nicolasu Borsingeru onemogućila izradu popisa i zaštitu zarobljenika.
Pravosudni epilog: Zašto su zločini u logoru Velepromet ostali bez prave kazne
Unatoč obilju međunarodnih i domaćih dokaza, sudska satisfakcija žrtvama ostala je iznimno ograničena i pokazuje dubok nesrazmjer između težine zločina i izrečenih kazni.
Međunarodni sudovi bez izravne osude za Velepromet
Pred MKSJ-om, MRMKS-om i MSP-om nitko nije pravomoćno osuđen izričito za zločine na Veleprometu. U predmetu Vukovarska trojka Mile Mrkšić osuđen je na 20 godina zatvora (preminuo u Portugalu 2015.), Veselin Šljivančanin nakon revizije na 10 godina (pušten 2011.), a Miroslav Radić je oslobođen, no optužnica se odnosila isključivo na Ovčaru. Goran Hadžić — u čijem je predmetu vijeće 2014. utvrdilo dovoljno dokaza o ubojstvima, premlaćivanjima i klanju na Veleprometu — kao i Slobodan Milošević i Slavko Dokmanović preminuli su prije presude. Vojislav Šešelj 2018. je pravomoćno osuđen na 10 godina zatvora samo za Hrtkovce, dok je oslobođen odgovornosti za Vukovar unatoč potvrđenim zločinima na Veleprometu. MSP je u veljači 2015. potvrdio da su srpske snage počinile djela koja čine materijalni element genocida, ali je odbacio hrvatsku tužbu s 15 glasova naprema 2 zbog nedokazane posebne genocidne namjere.
Postupci u Hrvatskoj i otvorene istrage
Temeljni hrvatski postupak bio je predmet Stevan Curnić i dr. (K-86/98 pred Županijskim sudom u Vukovaru), u kojem je od 22 optužene osobe samo stražar Curnić bio dostupan sudu. Nakon odluka Vrhovnog suda RH (2000. i 2007.) pravomoćno je osuđeno 13 počinitelja na kazne od pet do maksimalnih 20 godina zatvora — među njima Nenad Žigić, Radivoje Jakovljević, Simo Samardžija i Božo Latinović na po 20 godina — dok su trojica oslobođena, protiv trojice je optužba odbijena, a za Stanka Vujanovića, Marka Crevara i Stanimira Avramovića DORH je 2009. odustao od progona. U kolovozu 2025. objavljena je i pravomoćna presuda Županijskog suda u Osijeku kojom je pripadnik „Leve Supoderice“ Nedeljko Stojsavljević „Belgija“ u odsutnosti osuđen na 13 godina zatvora zbog mučenja Vilima Karlovića i drugih zarobljenika na Ovčari, Veleprometu i Modateksu.
Prema izvješću DORH-a (stanje na 30. listopada 2025.), Velepromet ostaje otvoreno poglavlje: ŽDO u Osijeku podiglo je optužnice protiv M. Đ., S. K. i Z. D. iz „Leve Supoderice“ (srpanj 2021.) te protiv D. V. (veljača 2022.), dok su istrage protiv D. B. (zlostavljanje 11 civila od kojih su dvojica umrla) i V. B. prekinute 2024. zbog nedostupnosti osumnjičenika, uz raspisane međunarodne tjeralice i europske uhidbene naloge. Iz Srbije se pozivima nije odazivao ni Savan Dakić, optužen 2006. za ubojstvo civila Ivana Ravlića po Žigićevoj zapovijedi. Istodobno su hrvatski sudovi donosili oslobađajuće presude kada dokazi nisu bili pouzdani: pravomoćno su oslobođeni Žarko Leskovac (2010.) te Dragutin Hajdu, izručen iz Londona 2020. pod optužbom za ubojstvo Siniše Rajkovića, nakon što je rekonstrukcija dokazala da prostorija koju je opisivala jedina svjedokinja R. B. uopće ne postoji, zbog čega je protiv nje 2024. pokrenut kazneni progon za lažno svjedočenje.
Srbijansko pravosuđe i slučaj Jovana Radana
Tužilaštvo za ratne zločine Republike Srbije nikada nije podiglo cjelovitu optužnicu za Velepromet. U postupku za Ovčaru, pravomoćno zaključenom 2018., osam je osoba osuđeno na kazne od pet do 20 godina zatvora, a Petar Ćirić je 2014. osuđen na 15 godina isključivo za Ovčaru, iako su ga preživjeli označavali jednim od glavnih mučitelja u „sobi smrti“.
Djelomičan pomak ostvaren je tek u predmetu Vukovar–Proleterska protiv bivšeg čuvara Jovana Radana, čiju je ulogu 2019. razotkrila emisija Provjereno Nove TV nakon što ga je Iva Radić pred kamerama suočila s otmicom oca Mije Radića, što je potaknulo žrtvu silovanja da istupi. Viši sud u Beogradu osudio ga je 20. studenoga 2025. na sedam godina zatvora zbog ratnog zločina silovanja, a Apelacijski sud u Beogradu 5. lipnja 2026. potvrdio je presudu kao pravomoćnu. Beogradski Fond za humanitarno pravo u srpnju 2026. pozdravio je dvogodišnje trajanje postupka, ali je oštro kritizirao presudu: kaznu je ocijenio preniskom i bliskom zakonskom minimumu, neprihvatljivim proglasio obrazloženje da je iskaz žrtve vjerodostojniji jer nije tražila odštetu, upozorio na sporne olakotne okolnosti poput protoka vremena te istaknuo da Radanova odgovornost za odvođenja i ubojstva civila, poput Mije Radića i Dauta Ziberija, uopće nije procesuirana.


