U organizaciji Hrvatskog časničkog zbora Pakrac–Lipik i Grada Pakraca, kod spomen-kapelice u Gornjoj Obriježi održana je središnja komemoracija u povodu 35. obljetnice Krvave nedjelje u Pakracu, najtragičnijeg dana u povijesti obrane pakračko-lipičkog kraja. Tog kobnog 6. listopada 1991. godine, u samo dvanaest sati nemilosrdnih borbi i pomno pripremljenih neprijateljskih zasjeda na prometnici koja je bila jedina logistička žila kucavica opkoljenog grada, živote su izgubili 19. hrvatska branitelja, dok su deseci ranjeni i odvedeni u koncentracijske logore. Uz polaganje vijenaca i paljenje svijeća, preživjeli suborci, obitelji poginulih, predstavnici državnog vrha, lokalne vlasti te brojni učenici odali su počast herojima čija je žrtva na potezu od Batinjana do Gornje Obriježi spriječila potpuni pad Pakraca i postala strateška prekretnica Domovinskog rata u zapadnoj Slavoniji.
Glasovi preživjelih i poruke s komemoracije: „Mi živimo s herojima“
Komemorativni skup započeo je svečanim polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća ispred spomen-kapelice, mjesta koje trajno svjedoči o stravičnom stradanju iz jeseni 1991. godine. Kako bi se okupljene, a posebice mlade generacije, uvelo u autentični povijesni kontekst tog vremena, pročitan je ulomak iz knjige profesora Branka Križana „Ratni put 76. samostalnog bataljuna Pakrac – od satnije do bojne“. Ovaj dokumentaristički zapis precizno i temeljito rekonstruira dramatične sate u kojima se na ovom prostoru lomila sudbina grada.
U ime organizatora i domaćina, nazočnima se obratio Marijan Čapek, predsjednik Udruge Hrvatski časnički zbor Pakrac–Lipik, dok je najemotivniji dio programa bilo svjedočanstvo neposrednog sudionika tih ratnih zbivanja, Stipana Grgića. Gledajući svoje nekadašnje suborce u oči, Grgić je slikovito opisao trenutak u kojem se jedna naizgled obična jesenska nedjelja pretvorila u pakao na zemlji.
„Nakon 35 godina gledam ove svoje kolege, aktere tih događanja koji su tada bili dragovoljci i u tom momentu nisu bili obvezni, ali su se odazvali. Dali su se na raspolaganje i nisu razmišljali kuda idemo i što nas čeka, što će biti, jer nismo imali dobru vezu ni koordinaciju. Bez obzira na to, išli smo pokušati izvući naše suborce i pokazati neprijatelju da imamo snagu i da možemo uzvratiti“, poručio je Grgić, podsjetivši na improvizaciju, ali i neizmjernu hrabrost koja je krasila hrvatske branitelje u trenucima kada je oprema bila oskudna, a srce jedino pravo oružje.
Posebnu težinu ovogodišnjoj komemoraciji dao je dolazak velikog broja srednjoškolaca iz Varaždina. Upravo se njima izravno obratio gradonačelnik Pakraca Tomislav Novinc, povukavši povijesnu paralelu između stradanja u Domovinskom ratu i ranijih povijesnih tragedija ovoga kraja.
„Simbolično, na današnji dan spominjemo i prisjećamo se i stradanja Španovice, hrvatskog sela 1942. godine, što je samo dokaz da je hrvatski narod na području Pakraca sustavno i godinama ubijan, istjeran, spaljivane su nam kuće, ali mi smo opstali, sagradili smo i gradimo naš Pakrac i našu Hrvatsku. Zato baš vi mladi, prenesite što se to dogodilo u Pakracu i Lipiku i kako se ovdje branila Hrvatska“, naglasio je gradonačelnik Novinc.
Izaslanica predsjednika Vlade Republike Hrvatske i požeško-slavonska županica Antonija Jozić svoje je obraćanje strukturirala oko četiri ključna stupa nacionalne odgovornosti prema hrvatskim braniteljima: sjećanja, istine, skrbi i zajedništva.
„Razmišljam što smo mi to kao narod dužni našoj državi, ali i našim hrvatskim braniteljima? Najprije sjećanje. Na njihovu žrtvu, na žrtvu njihovih obitelji, na naše poginule koji su svoje živote utkali u temelje suverene Hrvatske, ali i na vas, živuće branitelje koji ste sudionici tih akcija i koji ste izvojevali veliku težnju hrvatskog naroda, a to je težnja o samostalnosti i neovisnoj državi. Drugo, dužni smo istinu. Dužni smo svi zajedno govoriti istinu o obrambenom Domovinskom ratu kojeg Hrvatska nije željela i koji nam je bio nametnut“, istaknula je županica Jozić.
Govoreći o institucionalnoj skrbi, Jozić je posebno izdvojila projekt Braniteljskog centra u Pakracu – prvog takvog centra u Republici Hrvatskoj koji će služiti za trajni smještaj hrvatskih branitelja. Svoj je govor zaključila apelom na obnovu onog istog zajedništva iz devedesetih godina prošloga stoljeća koje je povezalo sve građane u obrani domovine, istaknuvši kako je to jedini temelj na kojem se mogu graditi koraci naprijed koje mladi naraštaji očekuju.
U ime predsjednika Hrvatskog sabora, okupljenima se obratila saborska zastupnica Anamarija Blažević. Ona je posebno apostrofirala ulogu pripadnika nacionalnih manjina koji su rame uz rame s Hrvatima stali u obranu svog grada i države. Blažević je s okupljenima podijelila i osobnu obiteljsku crticu koja snažno ilustrira kako žrtva pakračkih branitelja odjekuje u današnjem vremenu.
„U subotu sam gledala na televiziji dokumentarac o ovoj akciji, a u kojem se pojavljuju neki danas ovdje nazočni ljudi. I onda sam svojoj djeci rekla: sjednite, gledajte, slušajte, učite, to vam je Pakrac. Dok su gledale dokumentarac, prepoznale su nekoga koga često vide u gradu i njihov zaključak je bio: ‘Pa mi živimo s herojima!’ Da, mi živimo s herojima, mi smo ponosni na te heroje i toga smo svjesni i znamo da upravo zahvaljujući vašem herojstvu, zahvaljujući vama, naš život ide naprijed“, kazala je Blažević, obećavši kako će u sabornici i dalje s ponosom govoriti o pakračko-lipičkim braniteljima i gradovima herojima.
Komemorativni program, kojemu su svojim nastupom dostojanstven i svečan ton dale članice vokalne skupine „Aoide“, zaključen je svetom misom zadušnicom za sve poginule, koju je predvodio velečasni Oliver Kranjčić.
Vojno-strateški kontekst: Kako je „cesta spasa“ postala „cesta smrti“
Da bi se u potpunosti razumjela težina žrtve podnesene 6. listopada 1991. godine, potrebno je sagledati tadašnji iznimno nepovoljan zemljopisni i operativni položaj Pakraca. Početkom listopada, suočene sa žilavim i neočekivano snažnim otporom hrvatskih snaga na širem području, komande 5. (Banjalučkog) korpusa JNA suzile su fokus svojih operacija na potpuno zauzimanje Pakraca i Lipika. Operativna zapovijed izdana 4. listopada 1991. godine precizirala je sinkronizirani udar 343. motorizirane brigade JNA, snažno ojačane oklopništvom i topništvom, te 5. partizanske brigade Teritorijalne obrane Bosne i Hercegovine na ovo bojište.
Pakrac se u tom trenutku nalazio u polovičnom obruču, pritisnut s tri strane jakim neprijateljskim uporištima u Kusonjama, Šeovici, Japagi i Brusniku. Jedina preostala fizička komunikacija sa slobodnim teritorijem Republike Hrvatske vodila je prema sjeverozapadu. Taj uski koridor polazio je iz Pakraca kroz Prekopakru, nastavljao se preko Matkovca te prolazio kroz sela Batinjani, Gornja Obrijež i Veliki Banovac sve do Kutine i Garešnice. Tom „cestom spasa“ u grad su stizali oružje, hrana i sanitetski materijal, a njome su u suprotnom smjeru evakuirani ranjenici i civili.
Srpske paravojne snage i JNA tjednima su metodično pripremale teren za presijecanje ove ključne arterije. Tijekom kolovoza i rujna, iz smjera Gornje Obriježi i Batinjana povremeno su djelovali neprijateljski minobacači po Starom i Novom Majuru te Matkovcu, čime je vršeno izviđanje vatrom i korekcija topničkih koordinata.
Već 16. rujna pobunjeni Srbi su u Gornjoj Obriježi ukopali minobacače kalibra 82 mm usmjerene prema Velikom Banovcu te fizički prekopali cestu kod odvojka zvanog Romićev sokak kako bi onemogućili prolazak vozila. Iako su hrvatska policija i dragovoljci u narednim danima privremeno razbili te posade, JNA je kontinuirano obnavljala svoje ofenzivne kapacitete.
To područje tijekom kolovoza i rujna bilo svojevrsna „siva zona“ u koju su pobunjeni Srbi povremeno upadali, ali nisu imali stalnu kontrolu nad selom.
Odlučujući taktički manevar odigrao se u noći s 5. na 6. listopada. Prema planu napada, formacije JNA i TO BiH, potpomognute lokalnim pobunjenicima i pripadnicima zloglasnog „Kozaračkog bataljuna“ iz Prijedora, izvele su tihu infiltraciju. Pod okriljem mraka i bez ispaljenog metka, snage jačine dva ojačana voda ušuljale su se u sela Omanovac, Gornju Obrijež i Batinjane te zaposjele unaprijed pripremljene i ukopane položaje.
Vojne analize ukazuju na to da je ovaj manevar razotkrio ozbiljan podbačaj u tadašnjem hrvatskom izviđačkom i obavještajnom sustavu na taktičkoj razini. Branitelji u Pakracu, iscrpljeni neprestanim topničkim udarima i pješačkim napadima s drugih pravaca, nisu raspolagali informacijom da je obruč oko grada tijekom noći potpuno zatvoren. „Cesta spasa“ u stvarnosti više nije postojala – pretvorena je u smrtonosnu zasjedu u obliku potkove.
Anatomija zločina u Batinjanima: Krvavi dnevnik Ljerke Stoček i likvidacija ranjenika
U ranu zoru nedjelje, 6. listopada, neprijateljske snage bile su potpuno maskirane i spremne za djelovanje na potezu od šume Turkovače preko Batinjana do Gornje Obriježi. Njihov cilj nije bila isključivo vojna blokada prometnice, već provođenje strategije nesmiljenog terora nad svakim tko pokuša proći tim pravcem.
Prvi oružani kontakt dogodio se oko 5:30 sati ujutro, u uvjetima guste magle i smanjene vidljivosti. Osobno vozilo s četvoricom hrvatskih branitelja naišlo je na sam rub zasjede na ulazu u Batinjane iz smjera Matkovca. Zahvaljujući munjevitoj reakciji vozača i instinktivnom manevriranju, automobil je izbjegao izravan pogodak protuoklopnim sredstvom. Branitelji su iskočili iz vozila i kroz kukuruzišta te okolna dvorišta uspjeli se izvući prema Starom Majuru bez gubitaka. Ovaj je incident odmah alarmirao najbliži hrvatski stražarski punkt u Matkovcu, kodnog naziva „Zmija 15“, odakle su krenula prva upozorenja o pucnjavi na cesti.
Međutim, u uvjetima fragmentiranog sustava veza, panike i straha od neprestanog granatiranja Pakraca, mnogi su civili očajnički tražili izlaz iz grada. Ubrzo nakon prvog napada, prema Batinjanima je krenulo osobno vozilo kojim je upravljao Aco Bartoluci, a u kojem su se nalazile tri civilne osobe: Milica Sarajlija, Ivka Perđun i učiteljica Ljerka Stoček. Iako ih je posada na punktu u Matkovcu upozorila da se u Batinjanima puca i da je prolazak iznimno opasan, Bartoluci je, u želji da žene izvuče na sigurno, odlučio preuzeti rizik i nastaviti vožnju.
Ulaskom u zonu ubijanja u Batinjanima, civilni automobil bez ikakvih vojnih oznaka zasut je uraganskom pješačkom paljbom iz neposredne blizine. Aco Bartoluci, Milica Sarajlija i Ivka Perđun ubijeni su na mjestu u stravičnim okolnostima, što predstavlja eklatantno kršenje Ženevskih konvencija. Jedina preživjela putnica, učiteljica Ljerka Stoček, u svom je ratnom dnevniku ostavila potresno svjedočanstvo o tim trenucima:
„Ulazimo u šumu u Matkovcu. Nitko ništa ne priča… Krv, jauk, znoj, staklo, udarci u auto. Aco se trza, a njegova krv me kupa. Dižem Acu sa sebe. Iz zatiljka poput vulkana teče krv, teta Milica još jauče, teta Perđun ima širom otvorene, ukočene oči. One se više ne javljaju…“
Srpske formacije izvukle su Ljerku Stoček iz izrešetanog automobila i podvrgnule je teškom psihofizičkom zlostavljanju. Od sigurne smrti spasio ju je isključivo bizaran splet okolnosti – među napadačima ju je prepoznao njezin bivši učenik, koji se zauzeo za nju pred zapovjednicima rekavši kako je ona njegova „bivša drugarica iz škole“.
Gotovo istodobno, smrtonosnom se koridoru približilo policijsko sanitetsko vozilo. U njemu su pakrački policajci Dalibor Duchač i Tomislav Kuhar obavljali humanitarnu zadaću prijevoza teško ranjenog kolege iz Čazme, Đure Haramusteka, prema bolnici u Kutini. Unatoč tome što su sanitetska vozila i ranjenici strogo zaštićeni međunarodnim humanitarnim pravom i Člankom 3. Ženevskih konvencija, neprijatelj je na vozilo otvorio koncentriranu vatru iz zasjede. Sanitetsko vozilo je izrešetano, a sva tri putnika – uključujući i bespomoćnog ranjenika na nosilima – hladnokrvno su likvidirana. Na drugom kraju sela Batinjani, u odvojenom sukobu s ukopanom pješadijom JNA, tog je jutra poginuo i hrvatski branitelj Svetomir Mercluft.
Tragedija Krejčijeve skupine i skrivena masovna grobnica u Romićevom sokaku
Dok se u Batinjanima odvijao krvavi pir, prve nepotpune vijesti o odsječenoj cesti i napadima stigle su do položaja hrvatskih branitelja u sjeverozapadnim selima, prvenstveno u Velikom Banovcu i Donjoj Obriježi. Vođeni bratskom solidarnošću i željom da izvuku moguće preživjele ranjenike, lokalni branitelji nisu čekali formiranje većih taktičkih postrojbi niti oklopnu potporu, koju u tom trenutku nisu ni imali.
Odmah je formirana interventna borbena skupina pod vodstvom Marijana Krejčija. Zajedno s njim, u tovarni prostor teretnog kamiona ukrcali su se Ivica Baškijera (Baschiera), Goran Feltrin, Ivica Feltrin, Josip Feltrin, Ivica Hrgar, Stevo Hrgar, Željko Jurić i Stjepan Mateš. Njihova hrabra, ali taktički iznimno rizična odluka zorno prikazuje doktrinu asimetričnog ratovanja s kojom su se hrvatske snage suočavale u jesen 1991. godine.
Približavajući se Gornjoj Obriježi, „Krejčijeva skupina“ nije znala da ulazi ravno u dvostruku zasjedu u obliku potkove, gdje je neprijatelj čvrsto držao sve uzvisine i dominantne točke uz prometnicu. Čim je kamion ušao u zonu efektivnog dometa, napadnut je s više strana teškim pješačkim naoružanjem, strojnicama i protuoklopnim sredstvima. Prema kasnijim forenzičkim rekonstrukcijama, branitelji u tovarnom prostoru kamiona nisu imali ni najmanju teoretsku šansu za iskakivanje, razvijanje u borbeni postroj ili pružanje organiziranog otpora. Vatra je bila toliko gusta i precizna da je svih devet pripadnika skupine ubijeno u svega nekoliko minuta.
Ono što ovaj vojni okršaj nepobitno svrstava u domenu teškog ratnog zločina jest postupanje agresora s posmrtnim ostacima. Umjesto predaje tijela ili propisanog vojnog ukopa s oznakama, srpske paravojne snage i JNA na brzinu su prikupile tijela devetorice ubijenih branitelja te ih zakopale u tajnu masovnu grobnicu u obližnjoj šumi, na lokaciji Romićev sokak. Cilj je bio prikriti dokaze o masakru i psihološki iscrpiti obitelji i suborce koji danima nisu znali ništa o njihovoj sudbini. Tek nakon oslobađanja tog područja, masovna grobnica je otkrivena, a žrtve su ekshumirane te u iznimno teškim ratnim uvjetima, pod stalnom prijetnjom granatiranja, dostojanstveno pokopane 24. listopada 1991. godine na groblju u Velikom Banovcu.
Kalvarija obitelji Mercluft i prekretnica u obrani Pakraca
Sustavnost zločina počinjenih 6. listopada u Gornjoj Obriježi te izravna povezanost prve crte bojišnice s mrežom koncentracijskih logora u pozadini najjasnije se ogledaju u tragičnoj sudbini obitelji Mercluft. Toga je jutra hrvatski gardist Darko Mercluft upravljao osobnim automobilom u kojem su se nalazili njegovi roditelji – majka i otac, koji je također bio pripadnik Zbora narodne garde. Ulaskom u Gornju Obrijež, upali su u zasjedu koju su postavili pripadnici „Kozaračkog bataljuna“ iz Prijedora.
U uraganskoj vatri otvorenoj na vozilo, Darkov je otac pogođen izravno u prsa te je preminuo na mjestu događaja. Darko i njegova majka zadobili su teške tjelesne ozljede; mladi je gardist pretrpio po život opasne, višestruke prostrijelne rane obiju nogu i ruke. Umjesto pružanja hitne medicinske pomoći sukladno međunarodnom ratnom pravu, neprijateljski vojnici zarobili su teško ranjenog Darka Merclufta te ga u stanju teškog šoka i obilnog krvarenja transportirali duboko u okupirani teritorij – u zloglasni koncentracijski logor Bučje.
Logor Bučje funkcionirao je kao središnji sabirni centar i mučilište za zarobljene branitelje i civile sa šireg pakračkog područja. Ondje je Darku Mercluftu, zbog potpunog izostanka medicinske skrbi, neljudskih uvjeta i teške infekcije rana, u improviziranim uvjetima amputirana ruka. Ta mu je drastična mjera u konačnici spasila život, učinivši ga jedinim gardistom koji je preživio upad u zasjedu na tom stratištu. Njegova kasnija razmjena i autentično svjedočanstvo ostali su trajni dokaz o metodama sustavne torture koju je provodio agresor.
Uz gubitke u Batinjanima i Gornjoj Obriježi, golemi udarac obrani grada toga je dana zadala i pogibija zapovjednika obrane Pakraca, pukovnika Stjepana Širca, koji je život izgubio u borbama za deblokadu. Ukupno gledajući, hrvatske snage su tijekom ltih dana u izravnim borbama u Lipiku, Pakracu, Batinjanima i Gornjoj Obriježi imale 19 poginulih i 12 ranjenih policajaca i pripadnika ZNG-a.
Svoje živote za slobodu Hrvatske u tim su listopadskim bitkama položili: Ivica Baschiera (Baškijera), Aco Bartoluci, Marijan Divjak, Dalibor Duchač, Goran Feltrin, Ivica Feltrin, Josip Feltrin, Stjepan Feltrin, Đuro Haramustek, Ivica Hrgar, Stevo Hrgar, Željko Jurić, Marijan Krejči, Tomislav Kuhar, Zdravko Mance, Stjepan Mateš, Svetomir Mercluft, Stjepan Širac i Drago Živančev.
Iako je 6. listopada 1991. godine po broju poginulih ostao upisan kao najkrvaviji dan na pakračko-lipičkoj bojišnici u cijelom Domovinskom ratu, žrtva ovih ljudi nije bila uzaludna. Nadljudskim naporima hrvatskih branitelja u danima koji su uslijedili, neprijateljski obruč je probijen, spriječen je pad Pakraca, a bitke u Batinjanima i Gornjoj Obriježi postale su strateška prekretnica nakon koje su hrvatske snage preuzele operativnu inicijativu na zapadnoslavonskom ratištu.
