Hrvatska desnica ima snagu za stvarne promjene. Vrijeme je da narod izađe iz apatije i preuzme odgovornost za obitelj i domovinu. Evo što kaže Morisa Mikić u svojoj novoj kolumni.
Razgovarajući s građanima o društvenoj i političkoj stvarnosti u Hrvatskoj, jedna mi se spoznaja posebno urezala u pamćenje: velik broj mladih ljudi i ljudi srednje životne dobi uvjeren je da se u našoj zemlji, bez obzira na trud, organizaciju i opće nezadovoljstvo, ništa ne može promijeniti.
To je uvjerenje koje susrećem diljem Hrvatske, od istoka Slavonije do juga Dalmacije. Uvjerenje da su promjene nemoguće postalo je svojevrsni zatvor u kojemu su mnogi ljudi zarobljeni. Nezadovoljstvo društvenim i političkim stanjem uglavnom se svodi na komentare na društvenim mrežama i razgovore u kafićima, dok konkretno djelovanje i uključivanje u politički život izostaju.
A kako i očekivati da će se ljudi aktivno uključiti u stvaranje bolje Hrvatske ako su unaprijed uvjereni da je svaki njihov trud uzaludan? Kako očekivati da će preuzeti odgovornost za budućnost svoje djece i unuka ako vjeruju da o toj budućnosti ionako odlučuju neki drugi?
Tu dolazimo do ključnog pitanja: kome koristi uvjerenje da se u Hrvatskoj ništa ne može promijeniti?
Odgovor je jednostavan – onima koji žele zadržati postojeće stanje i vlast bez stvarnog izazova. Političkim strukturama koje svoju moć temelje na apatiji građana odgovara narod koji negoduje, ali ne djeluje; narod koji je nezadovoljan, ali ne vjeruje u vlastitu snagu; narod koji se miri s činjenicom da drugi odlučuju o njegovoj sudbini.
Dok se političke strukture svim raspoloživim sredstvima bore za očuvanje svojih pozicija, velik dio građana ostaje zarobljen u osjećaju nemoći. A upravo je taj osjećaj jedna od najvećih prepreka svakoj ozbiljnoj društvenoj i političkoj promjeni.
Narod koji izgubi vjeru u vlastitu snagu počinje gubiti i vjeru u vlastitu budućnost.
Moć hrvatskoga naroda
Zato smatram da je jedan od najvažnijih zadataka hrvatske desnice ponovno probuditi svijest o snazi hrvatskoga naroda. Svaki je čovjek važan. Svaki glas vrijedi. Svaki pojedinac koji odluči izaći iz pasivnosti i uključiti se u politički život može biti dio promjene. A kada se takvi pojedinci povežu oko zajedničkih ciljeva, njihova snaga postaje politička sila koju nije moguće zanemariti.
Pogledajmo samo jedan primjer. Kako je moguće da se na koncertu na zagrebačkom Hipodromu okupi pola milijuna ljudi, među kojima su brojne obitelji, mladi i generacije rođene nakon Domovinskog rata, dok politička desnica na izborima ne uspijeva mobilizirati ni približno toliko birača?
Gdje je nestala politička snaga ljudi koji vole svoju domovinu, poštuju hrvatsku povijest i državotvornu tradiciju, ponosni su na samostalnu hrvatsku državu i duboko cijene žrtvu hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu?
Kako je moguće da toliki ljudi mogu zajedno pokazati ljubav prema Hrvatskoj, a da dio njih istodobno ne vjeruje kako svojim političkim izborom može utjecati na njezinu budućnost?
Problem nije nužno u nedostatku domoljublja. Problem je u tome što se domoljublje ne pretvara dovoljno često u organizirano političko djelovanje.
Ljubav prema Hrvatskoj mora biti više od osjećaja – ona mora postati odgovornost, djelovanje i spremnost da se preuzme sudbina vlastite države u svoje ruke.
Kada bismo osvijestili da je upravo naša pasivnost jedan od razloga zbog kojih se postojeće stanje održava, počeli bismo drukčije gledati na vlastitu ulogu u društvu. Kada bismo prestali vjerovati da smo nemoćni, shvatili bismo koliko je stvarne snage u rukama građana koji su spremni organizirati se, djelovati i boriti se za promjene.
Vrijeme je za buđenje hrvatske desnice
Diljem Europe jačaju političke snage koje traže drukčiji smjer razvoja svojih država, veći naglasak na nacionalnom suverenitetu, očuvanju kulturnog identiteta i tradicionalnim vrijednostima. I Hrvatska mora jasno odgovoriti na pitanje kakvu državu želimo ostaviti budućim generacijama.
Vrijeme je da se probudimo. Vrijeme je da prestanemo prihvaćati politiku koja zanemaruje dugoročne nacionalne interese, produbljuje demografsko propadanje, povećava ovisnost o vanjskim čimbenicima i guši inicijative koje proizlaze iz iskrene brige za hrvatski narod i državu.
Vrijeme je da jasno kažemo NE politici koja hrvatsku budućnost prepušta slučaju, a nacionalne interese podređuje partikularnim političkim i ideološkim ciljevima.
Moramo otvoriti i pitanje odnosa države prema Hrvatima izvan Republike Hrvatske. Hrvatska ima posebnu odgovornost prema hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini, kao i prema Hrvatima koji žive u drugim državama, uključujući Vojvodinu. Potrebna je dosljedna i odgovorna politika koja će štititi njihova prava, identitet i ravnopravnost te osigurati da potpora Hrvatima izvan domovine bude stvaran državni prioritet.
Istodobno, pitanja financiranja nacionalnih manjina u Hrvatskoj moraju se razmatrati transparentno, odgovorno i u skladu s javnim interesom. Zahtjev za dosljednom politikom prema Hrvatima izvan domovine ne smije ostati samo deklarativna poruka, nego mora postati konkretan program i mjerljiva obveza hrvatske države.
Zajedništvo ispred osobnih ambicija
Velika odgovornost leži i na hrvatskoj desnici. Ako želimo promijeniti Hrvatsku, moramo najprije pokazati da smo sposobni nadvladati vlastite podjele, osobna rivalstva i politička nadmudrivanja.
Nije vrijeme za sitne obračune ni za dokazivanje tko je veći domoljub. Nije vrijeme da se energija troši na međusobne sukobe dok problemi hrvatskoga naroda ostaju neriješeni. Vrijeme je za ozbiljnost, odgovornost i jasno definirane političke ciljeve.
Hrvatskoj je potrebna desnica koja zna što želi, koja ima hrabrosti jasno zastupati svoja načela i koja je spremna surađivati sa svima koji iskreno rade za dobrobit hrvatskoga naroda i države.
Pravaška politika mora ponovno postati prepoznatljiv glas hrvatske državotvornosti, nacionalnog suvereniteta, socijalne odgovornosti i zaštite hrvatskih nacionalnih interesa. To podrazumijeva konkretne odgovore na pitanja demografije, iseljavanja, gospodarskog razvoja, energetske sigurnosti, položaja hrvatskih branitelja i budućnosti mladih obitelji.
Zajedništvo pritom ne znači odricanje od vlastitih načela. Ono znači sposobnost da se oko najvažnijih nacionalnih pitanja pronađe zajednički put i da se osobne ambicije podrede višem cilju.
Taj je cilj snažna, suverena i prosperitetna Hrvatska – država u kojoj hrvatski narod ima pravo odlučivati o svojoj budućnosti, u kojoj mladi vide perspektivu, obitelji sigurnost, a naši sunarodnjaci izvan domovine pouzdan oslonac.
Najveća laž u koju su nas uvjerili jest da se ništa ne može promijeniti.
Istina je da se promjene ne događaju same od sebe. One počinju onda kada ljudi prestanu čekati da netko drugi riješi njihove probleme. Počinju onda kada nezadovoljstvo preraste u odgovornost, kada se pojedinci povežu oko zajedničkih ciljeva i kada domoljublje postane djelovanje.
Hrvatska nije osuđena na postojeće stanje. Njezin smjer nije unaprijed određen. O budućnosti naše države odlučivat će i naša spremnost da se uključimo, organiziramo i preuzmemo odgovornost.
Zato je vrijeme da prestanemo govoriti kako se ništa ne može promijeniti i počnemo raditi na tome da promjene postanu stvarnost.
Jer Hrvatska nije samo ono što su nam ostavili naši preci. Hrvatska je i naša odgovornost prema generacijama koje dolaze.
A za tu odgovornost vrijedi se boriti – zajedno, odlučno i bez odustajanja.
What do you feel about this post?
Like
Love
Happy
Haha
Sad
