Na Trgu svetog Petra, gdje je kroz dvanaest godina neumorno slavio euharistiju, susretao narod i predvodio Crkvu kroz izazovna vremena, svijet se u subotu, sabran u molitvi i zahvalnosti, oprostio od pape Franje. Pred tisućama vjernika, vođa država i predstavnika naroda, talijanski kardinal Giovanni Battista Re u propovjedi istaknuo je glavnu nit Franjina pontifikata: “Crkva kao kuća za sve.”
S tugom, ali i s vjerom u vječni život, okupljeni su odali počast čovjeku čija je blizina ranjenima, potlačenima i zaboravljenima oblikovala novo lice Crkve — Crkve otvorenih vrata, Crkve ruku ispruženih prema svakome tko traži utjehu i nadu.
„Izljev ljubavi kojemu svjedočimo ovih dana jasno govori koliko su riječi i djela pape Franje dotaknuli srca i umove širom svijeta“, rekao je kardinal Re, podsjećajući okupljene na posljednje javno pojavljivanje pape Franje prošle nedjelje, na Uskrs, kada je, unatoč ozbiljnim zdravstvenim teškoćama, blagoslovio vjernike s balkona Bazilike svetog Petra, a potom se još jednom spustio među narod u otvorenom papamobilu.
Papa Franjo, rođen kao Jorge Mario Bergoglio, bio je izabran 13. ožujka 2013. godine i od prvog trenutka naznačio smjer svog pontifikata odabirom imena Franjo — po svetom Franji Asiškom, glasniku siromaštva, mira i brige za stvorenje. Bio je to znak skromnosti, jednostavnosti i predanosti najpotrebnijima. Njegovo dugogodišnje pastoralno iskustvo u Buenos Airesu oblikovalo je papu koji nije upravljao s visina, nego je hodao uz ljude, dijeleći s njima njihove boli, strahove i nade.
U vremenu koje je sam opisivao kao „epohalnu promjenu“, papa Franjo bio je vodič svjetlom Evanđelja, ohrabrujući Crkvu da iziđe na periferije društva i donese radost vjere onima koji su najviše patili. Govorio je jednostavno, slikovito, ali snažno — jezikom koji su razumjela i najslabija i najdalja srca.
Njegovo je djelovanje bilo obilježeno neustrašivom pažnjom prema siromašnima i izbjeglicama, a njegovo prvo apostolsko putovanje na Lampedusu, simbol tragedije migracija, bio je jasan poziv svijetu da ne zatvara oči pred patnjom. Putovanja u Lezbos, na granicu SAD-a i Meksika, te u ratom razoreni Irak, ostaju trajni znakovi njegove neizmjerne hrabrosti i ljubavi.
Za papu Franju, Crkva nije bila utvrda već „poljska bolnica“ — mjesto gdje se liječe rane, gdje se prihvaća svakoga, bez obzira na porijeklo ili uvjerenja. Njegova enciklika Fratelli tutti otvorila je novu stranicu bratstva među narodima, dok je kroz Laudato si’ pozvao čovječanstvo na brigu za „zajednički dom“, Zemlju.
„Gradite mostove, a ne zidove“ — ponavljao je neumorno papa Franjo, ne štedeći se ni u zalaganju za mir u svijetu razdiranom ratovima, niti u apelima za pravednost, dijalog i razumijevanje. Njegov glas, često usmjeren prema žrtvama nasilja i nepravdi, ostaje glas savjesti svijeta.
Iznad svega, papa Franjo svjedočio je vjeru u Božje milosrđe. Snažno je naglašavao da je Bog uvijek spreman oprostiti, pozivajući Crkvu i svakog vjernika da bude oruđe tog beskrajnog praštanja. Evangelii gaudium, njegova prva apostolska pobudnica, slavila je radost koja proizlazi iz istinske, žive vjere.
Sada, kad Crkva i svijet u suzama mole za dušu ovog velikog pastira, riječi kojima je papa Franjo često završavao svoje govore postaju naša molitva:
„Dragi papa Franjo, sada te molimo — moli za nas.“
Njegov blagoslov, posljednji put udijeljen s balkona Bazilike svetog Petra, odjekuje i dalje — kao zagrljaj cijelom čovječanstvu koje traži svjetlo u tami, i nadu u vremenu nemira.
Počivaj u miru, Sveti Oče.
Tvoje svjetlo i tvoja ljubav ostat će urezani u srcima svih onih koje si dodirnuo.
