U jeku predizbornih kampanja, kada bi odgovorni političari trebali pokazati ozbiljnost i državničku zrelost, svjedočimo sve češćoj pojavi opasno dvosmislenih i zbunjujućih poruka koje dolaze – ni manje ni više – nego s vrha vlasti. Posljednji slučaj koji izaziva ozbiljnu zabrinutost tiče se ministra obrane i potpredsjednika Vlade, Ivana Anušića.
U središtu pažnje našla se afera oko privremenog oduzimanja sigurnosnog certifikata Ivi Puljić Šego. Prema navodima Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost, certifikat joj je oduzet nakon što u kolovozu 2024. Novoj TV dostavila podatke o točnom vremenu i mjestu slijetanja vojnog helikoptera kojim je predsjednik Milanović došao s Hvara u Zagreb. Kamere su sve to zabilježile, a priča je ubrzo eksplodirala u medijima.
No, onda dolazi šokantno priznanje: sam ministar Anušić javno potvrđuje da je on iznio te informacije – podatke koji su klasificirani kao tajni – i to s vrlo jasnim političkim motivima. Umjesto da preuzme odgovornost, upire prstom u predsjednika Republike, sugerirajući da je upravo Milanović inicirao oduzimanje certifikata, iako priznaje da Puljić Šego “nije prekršila nikakvu sigurnosnu proceduru”.
Što se zapravo događa? Ministar obrane koristi državne tajne kao alat za političke obračune, bez imalo rezerve. Umjesto da zaštiti sustav, on ga potkopava. Umjesto da osigura povjerenje građana u institucije, on to povjerenje razara.
A onda, još jedan apsurd. U studenom 2024., gostujući na Osječkoj televiziji, Anušić optužuje predsjednika da je javno iznosio klasificirane informacije o brojčanom stanju Oružanih snaga. No, takvi podaci – prema Pravilniku o tajnosti – ne pripadaju ni pod jednu klasifikacijsku oznaku. Dakle, riječ je o dezinformaciji. Politička izjava bez uporišta, ali s ozbiljnim posljedicama.
Svoju kritiku demokracije Anušić iznosi riječima: “Demokraciju smo shvatili kao anarhiju.” No, istinsku opasnost ne predstavlja sloboda govora, već olako baratanje državnim tajnama od strane onih koji bi ih trebali štititi. Zar nije ministar obrane taj koji bi trebao biti bedem državne sigurnosti, a ne politički pirotehničar s upaljačem u ruci?
Još je ironičnije što je isti taj ministar samo pola godine ranije odbio informirati javnost o izmjenama Zakona o obrani. “Kad bude vrijeme, reći ćemo vam sve”, izjavio je tada. Danas, to “vrijeme” još nije došlo, a program obveznog vojnog osposobljavanja, najavljen za 2024. i 2025. godinu, i dalje je mrtvo slovo na papiru.
Najava obnove vojarne u Belom Manastiru, s dolaskom jedne bojne do kraja 2025. i u konačnici do kraja 2026. godine, sada se prebacuje na 2026. i 2027. godinu. Na terenu? Samo tabla s natpisom “MORH”.
Građani s pravom postavljaju pitanje: gdje je nestala transparentnost? Kako vjerovati ministrima koji dokumente skrivaju, a tajne dijele u emisijama i intervjuima?
I na koncu – možda je vrijeme da se zapitamo ne samo tko štiti koga, nego i od koga. Jer u državi u kojoj klasificirano postaje javno, a javno postaje tajna, jasno je samo jedno – istina više nije svetinja, već političko oružje.
