Dvadeset godina na vlasti. Dvije dekade političke stabilnosti ili stagnacije – ovisno s koje strane stolice gledate. Josip Mišković, gradonačelnik Popovače, politički je fenomen koji kao da prkosi zakonima gravitacije – i zakona općenito. Dok mu optužnice nižu redove kao stranice opsežnog romana o korupciji, on i dalje vedro korača prema novom mandatu. I sve to uz neizbježan osmijeh samopouzdanja – ili možda zaborava?
Dok proljetno sunce grije betonski plato ispred Županijskog suda u Zagrebu, Josip Mišković ne ulazi u zgradu kao političar koji rješava probleme građana, već kao USKOK-ov prvookrivljeni. Optužnica ga tereti da je, skupa s još trojicom hrvatskih državljana, sudjelovao u namještanju javne nabave za rekonstrukciju svlačionica lokalnog nogometnog kluba u selu Osekovo. U pitanju su radovi vrijedni koliko i povjerenje građana – ono koje se topi brže od masti na svinjokolji.
Papiri, pečati i obiteljske veze
Prema USKOK-ovim tvrdnjama, Mišković je kao gradonačelnik još 2015. godine izigrao sustav bagatelne nabave kako bi posao završio u rukama “provjerenih” ljudi – direktora tvrtke koju je unaprijed dogovorio predsjednik kluba, te nimalo slučajno, u čitavu priču uključena je i firma čija je direktorica – ni više ni manje – Miškovićeva supruga.
Radovi su, po dokumentaciji, navodno krenuli tek u rujnu, iako su bageri i majstori već u srpnju razbijali temelje. No, kako bi sve “štimalo na papiru”, retroaktivno se pišu odluke, građevinski dnevnici lažiraju stvarne datume, a nadzorni inženjer okreće glavu i stavlja potpis kao pečat na farsu. U pozadini svega, novac – javni novac – tiho mijenja džepove, dok građani plaćaju obnovu svlačionica koja je možda više koristila privatnim interesima nego sportskom duhu.
“Što ja imam znati knjigovodstvo?”
Ali priča tu ne staje. I dok USKOK vodi pravnu borbu protiv Miškovića, novinarski tim emisije Provjereno otvorio je drugo poglavlje – reprezentaciju u stilu barokne raskoši.
Dok javnost pokušava probaviti optužnicu, Mišković nastavlja svoju kampanju. Jer zašto bi ga, kako sam kaže, zanimala računovodstvena dokumentacija kad on – samo potpisuje? Što je jedan račun za ručak? Ili deset? Ili stotinjak? Uostalom, tko se još sjeća što je jeo 13. travnja 2021. godine? “Dajte vi pogledajte datum, pa što ste vi jeli tog dana?” – odgovara gradonačelnik uz ironičan smiješak, hvatajući se za glavu kao da ga boli što ga se uopće išta pita.
Više od 100.000 kuna potrošenih na račune iz restorana u jednoj godini, a za veliki dio tih troškova ne postoji nikakav dokaz da su uopće bili poslovne naravi. Pečat gradonačelnika stoji na dokumentima, ali on sam pred kamerama zbunjeno sliježe ramenima: “Zašto bih ja to trebao znati?” – pita reporterku, kao da su pitanja o odgovornosti za potrošeni javni novac neka vrsta osobne uvrede. Na tvrdnju da je riječ o novcu svih građana, Mišković odgovara s klasičnim hrvatskim političkim refrenom: “Ja tvrdim da je taj novac građana utrošen za dobrobit ovog grada.”
No ta “dobrobit” nerijetko završava u istim restoranima, s istim narudžbama, i – prema revizorskim nalazima – bez konkretnih tragova tko je bio s kim, što se slavilo, ili što se uopće postizalo uz pečeno meso i bocu vina.
Politička postojanost unatoč sumnjama
Rođen 1960. godine u Šimićima, BiH, Mišković se s obitelji kao dijete doselio u Popovaču. Kroz godine je gradio karijeru – od zaposlenika Končara, preko profesora i ratnika, do neizostavnog dijela lokalne politike. Od 1997. je šef podružnice HSP-a u Popovači, a od 2005. do danas vlada gradom gotovo bez konkurencije. Čak i dok stranka kojoj pripada polako tone na nacionalnoj razini, on u svom dvorištu suvereno pobjeđuje.
Ipak, pitanje koje se postavlja nije više samo pravno. Jer iako vrijedi pretpostavka nevinosti, i iako hrvatski zakoni ne zabranjuju kandidatima s optužnicama da se ponovno kandidiraju, gdje je u svemu tome moralna odgovornost?
Građani Popovače gledaju u budućnost s pomiješanim osjećajima – s jedne strane zahvalni na asfaltiranim cestama i obnovljenim zgradama, a s druge strane sve više sumnjičavi prema onome tko te odluke donosi. Ako je nešto obnovljeno – je li to bilo pošteno? Ako se nešto platilo – tko je jeo, a tko plaća?
Gradonačelnik bez datuma, ali s godinama
Josip Mišković je primjer političke dugovječnosti u Hrvatskoj. Ali ono što ga sve više definira nije njegova biografija, već sadržaj optužnica, nejasni računi i rečenice koje ostaju zabilježene više zbog čuđenja nego opravdanja.
U zemlji u kojoj građani s mukom plaćaju svaki euro poreza, i u kojoj mnogi još uvijek žive u sjeni rata i gospodarske nestabilnosti, javni novac mora biti svetinja. Kad se koristi za osobne mreže i bez kontrole – onda ni asfaltirane ceste ne znače napredak, već asfaltirani put prema sve dubljem nepovjerenju.
I zato, dok Mišković i dalje razmišlja o novom mandatu, Popovača se mora zapitati – želi li grad budućnost u rukama čovjeka koji se ne sjeća ručkova, ne zna datume radova, i ne vidi problem u svome pečatu na svemu – osim na odgovornosti?
Dok pojedinci budu slavili pobjedu lokalnih izbora, Mišković će u ponedjeljak 19. svibnja, jutro provesti na optuženičkoj klupi Županijskog suda u Zagrebu, a nastaviti, 19. svibnja, 20. svibnja, 26. svibnja, 02.lipnja, 5. lipnja .. i tako dalje.
Možda je vrijeme da se, kao građani, zapitamo ne samo što su jeli naši političari – nego što mi gutamo već godinama.
Jer ne zaboravimo – politika nije samo tko pobjeđuje na izborima. Politika je i tko plaća račun. A taj račun, u ovom slučaju, podmiruju građani Popovače.
