Saznajte zašto je prodano hrvatsko zlato. Otkrivamo pozadinu HNB-ove odluke, proces sukcesije i nestale milijarde.
Upravljanje deviznim i zlatnim pričuvama ne predstavlja samo suhu ekonomsku kategoriju, već jednu od temeljnih, najosjetljivijih i najvažnijih funkcija svake nacionalne središnje banke koja drži do financijskog suvereniteta vlastite države. Kroz dugu i turbulentnu povijest globalne ekonomije, uloga zlata u međunarodnom monetarnom sustavu prolazila je kroz drastične, pa i dramatične transformacije. Od apsolutne i neupitne osnove cjelokupnog novčanog sustava u doba takozvanog klasičnog zlatnog standarda, preko poslijeratnog sustava iz Bretton Woodsa koji je redefinirao globalne financije, pa sve do današnjeg sustava fiat novca u kojem zlato predstavlja specifičnu klasu necjenovno korelirane financijske imovine. Međutim, za Republiku Hrvatsku, pitanje posjedovanja, stjecanja, a na koncu i potpune likvidacije monetarnog zlata nadilazi čistu, hladnu ekonomsku teoriju. Ono duboko zadire u sferu kompleksnih političkih, povijesnih i društvenih prijepora koji i danas, desetljećima kasnije, izazivaju žučne rasprave u javnom prostoru.
Nasljeđe bivše države i pravne blokade u inozemstvu
Da bismo u potpunosti razumjeli genezu ovog problema, moramo se vratiti u razdoblje prije osamostaljenja. Cjelokupne zlatne i devizne rezerve bivše federacije nalazile su se pod isključivom, visoko centraliziranom jurisdikcijom Narodne banke Jugoslavije (NBJ), čije je sjedište bilo u Beogradu. Značajan dio fizičkih zlatnih poluga bio je deponiran i strogo čuvan u trezorima u samom Beogradu, pod izravnom kontrolom tamošnjih vlasti. S druge strane, onaj preostali, ali u međunarodnim okvirima znatno važniji dio državnog blaga, bio je alociran na računima stranih korespondentskih banaka i ključnih globalnih financijskih institucija. Primarno se tu radilo o depozitima u Banci za međunarodna poravnanja (Bank for International Settlements – BIS) sa sjedištem u Baselu, zatim u cijenjenoj Švicarskoj narodnoj banci, te u nizu moćnih centralnih i komercijalnih banaka u Francuskoj i Sjedinjenim Američkim Državama.
Izbijanjem krvavog rata i konačnim raspadom SFRJ, cjelokupna imovina Narodne banke Jugoslavije koja se nalazila razasuta u inozemstvu postala je predmetom oštrih međunarodnih sankcija. Uslijedile su stroge pravne blokade i obvezujuće rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, među kojima se posebno ističe Rezolucija 1022 iz 1995. godine. Za Republiku Hrvatsku, koja je u to vrijeme vodila borbu za goli opstanak i međunarodno priznanje, kao i za ostale države sljednice, ovakav je razvoj događaja značio samo jedno: proces stjecanja vlastitih, krvlju i znojem zarađenih zlatnih rezervi ne može i neće biti ostvaren trenutnom aproprijacijom ili jednostavnim preuzimanjem. Put do tog bogatstva vodio je isključivo kroz mukotrpan, iscrpljujući i dugotrajan proces međunarodne arbitraže i složenih multilateralnih pregovora o sukcesiji. Zbog takvih povijesnih okolnosti, početna bilanca zlatnih rezervi mlade Republike Hrvatske tijekom teških 1990-ih godina iznosila je apsolutnu nulu, uz tek pravno evidentirana, ali u operativnom smislu potpuno nedostupna potraživanja prema neraspoređenoj golemoj imovini bivše države.
Mučni pregovori, međunarodna arbitraža i konačni proces sukcesije
Pitanje sukcesije državne imovine, a u tom kontekstu posebice najvrjednijih likvidnih deviznih i zlatnih pričuva, predstavljalo je bez ikakve sumnje jedan od najkompleksnijih diplomatskih, političkih i pravnih izazova s kojima su se susrele mlade diplomacije na trusnom prostoru bivše Jugoslavije. Međunarodna zajednica, snažno predvođena Ujedinjenim narodima i zapadnim silama, vršila je kontinuirani i nimalo suptilni pritisak na sve države sljednice kako bi se pod svaku cijenu postiglo konsenzualno rješenje o pravednoj podjeli imovine koja je, uslijed rata, ostala čvrsto zamrznuta u inozemnim financijskim institucijama, s posebnim naglaskom na Banku za međunarodna poravnanja (BIS) u Švicarskoj.
Nakon cijelog niza višekratnih, iscrpljujućih i u konačnici neuspješnih pregovora koji su često završavali u slijepim ulicama, ključni diplomatski proboj ostvaren je u proljeće 2001. godine. Tijekom povijesnih sastanaka koji su održani u dva navrata, prvo između 21. i 23. veljače, a potom 9. i 10. travnja 2001. godine, pod strogim pokroviteljstvom stranih međunarodnih posrednika, usuglašen je onaj najvažniji dokument – konačni alokacijski ključ za raspodjelu zamrznute imovine bivše SFRJ deponirane u BIS-u. U tom presudnom travnju 2001. godine napokon je donesen i formalno potpisan Sporazum o pitanjima sukcesije kojim su matematički strogo i neopozivo definirani postotci pripadajuće imovine za svaku pojedinu državu sljednicu.
Matematička podjela povijesnog blaga: Tko je dobio koliko?
Iako su inicijalni povijesni i dubinski ekonomski izračuni određenih uglednih hrvatskih stručnjaka i pregovarača jasno sugerirali da bi Republici Hrvatskoj, s obzirom na njezin gospodarski doprinos u bivšoj državi, moglo i moralo pripasti do čak 28,49 posto udjela u ukupnom zlatu kojim je do tada autokratski upravljao Beograd, konačni politički kompromis donio je drugačije vijesti. Pod pritiskom međunarodne zajednice definirani su drugačiji i za Hrvatsku objektivno nešto nepovoljniji omjeri.
Dogovorena distribucija te goleme, međunarodno pohranjene imovine u čistom zlatu i devizama izvršena je prema vrlo specifičnim parametrima koji su odredili financijsku sudbinu regije. Savezna Republika Jugoslavija, koja je tada obuhvaćala Srbiju i Crnu Goru, uspjela je izboriti najveći alokacijski ključ, dobivši tako 38 posto udjela u imovini kod BIS-a, uz napomenu da su kasnije uslijedile manje korekcije koje su taj udio podigle do 39,5 posto. Našoj domovini, Republici Hrvatskoj, pripalo je okruglih 23 posto, što je kasnije precizirano na 23,5 posto prema takozvanom Aneksu C sporazuma. Susjedna Republika Slovenija osigurala je 16 posto, udio koji je naknadno u određenim interpretacijama korigiran na 14 posto. Republika Makedonija dobila je 7,5 posto, odnosno 8 posto ovisno o finalnim usklađenjima, dok je ratom razorenoj Bosni i Hercegovini pripao preostali udio koji je iznosio približno 15,50 posto.
Predmet ove prve, povijesne i apsolutno najznačajnije podjele bilo je zapanjujuće bogatstvo: monetarno zlato u ukupnoj golemoj masi od 271.642,769 unci zlata koje su bile sigurno pohranjene u trezorima BIS-a. Ovom impresivnom iznosu pridodano je i točno 1.209,78 unci koje su se do tog trenutka nalazile pod strogom kontrolom posebne mješovite francusko-englesko-američke komisije. Kada se sve zbrojilo, ukupna masa zlata koja je bila raspoloživa za ovu povijesnu podjelu iznosila je nevjerojatnih 272.852,549 unci.
Preuzimanje prve i druge tranše: Zlato koje Hrvatska nikada nije fizički vidjela
Na temelju usuglašenog i teškom mukom ispregovaranog ključa od 23 posto, Republika Hrvatska je 13. lipnja 2001. godine napokon dočekala taj svečani trenutak te je i formalno-pravno preuzela u svoje suvereno vlasništvo 422.027,985 unci čistog monetarnog zlata. Kako bi se ova brojka lakše percipirala, važno je istaknuti da ova količina predstavlja ekvivalent od čak 13,127 metričkih tona najčišćeg zlata. Međutim, ovdje dolazimo do ključnog detalja koji javnost često previđa: važno je naglasiti da ovo golemo bogatstvo, to hrvatsko zlato, nikada nije bilo fizički transportirano preko granice u trezore u Republici Hrvatskoj.
Dio tih zlatnih poluga ostao je alociran u svom fizičkom obliku duboko u sigurnim trezorima Švicarske narodne banke u Bernu, dok se značajan dio nalazio na specifičnim računima takozvanog “nealociranog zlata” (engl. unallocated gold accounts). Riječ je o modernom bankarskom mehanizmu kojim se trguje isključivo u nematerijalnom obliku, figurirajući zapravo kao pravo potraživanja prema određenoj instituciji. Vrijednost ove prve tranše u samom trenutku preuzimanja iznosila je, prema tadašnjim burzovnim tečajevima, približno 115 milijuna američkih dolara, s obzirom na to da se cijena jedne unce zlata na svjetskim tržištima tada kretala u prilično niskom rasponu od 270 do 280 dolara.
No, dugotrajni proces sukcesije time ni izbliza nije bio završen. Temeljem dodatnih pravnih dokumenata i međudržavnih ugovora koji su finalizirani znatno kasnije, točnije u lipnju 2004. i svibnju 2005. godine, napokon su otključana i preostala sredstva koja su godinama bila blokirana u Francuskoj i kod moćnih poslovnih banaka u Švicarskoj. Republici Hrvatskoj je i iz ovog, preostalog portfelja pripao istovjetni 23-postotni udio. To je u praksi obuhvaćalo vrijedne zlatne rezerve pohranjene kod središnje banke Francuske (Banque de France) te poznate švicarske banke Credit Suisse u Zürichu. Ova druga, manja tranša iznosila je dodatnih 62.845 unci, što u prijevodu znači nešto manje od dvije dodatne tone čistog zlata. Kumulativno gledano, primjenom mehanizama sukcesije bivše države, Republika Hrvatska je na prijelazu tisućljeća postala ponosnim i suverenim vlasnikom ukupno približno 15,5 metričkih tona monetarnog zlata.
Makroekonomska paradigma: Zašto su bankari mrzili zlato?
Kako bi se danas, s odmakom od više od dva desetljeća, stručno, hladne glave i nepristrano evaluirale naknadne, po mnogima kontroverzne odluke Hrvatske narodne banke – institucije koju su tada predvodili guverner Željko Rohatinski i njegov zamjenik Boris Vujčić – o potpunoj rasprodaji ovih teškom mukom stečenih rezervi, apsolutno je neophodno dubinski analizirati dominantnu makroekonomsku i monetarnu paradigmu koja je vladala krajem 1990-ih i početkom 2000-ih godina.
To specifično razdoblje, smješteno prije izbijanja razorne globalne financijske krize 2008. godine, u ekonomskoj je literaturi poznato pod terminom “Velika moderacija” (engl. The Great Moderation). Ovu je epohu karakterizirala izrazito niska inflacija u svim razvijenim zapadnim gospodarstvima, snažno i gotovo slijepo povjerenje u suverene fiat valute te iznimno visoka stabilnost tržišta kapitala. U takvom gotovo utopijskom financijskom kontekstu, zlato – koje kroz cijelu ljudsku povijest služi kao najpouzdanija zaštita od inflacije (engl. inflation hedge) i sigurno, neoborivo utočište u vremenima teških geopolitičkih previranja – počelo je ubrzano gubiti na svojoj atraktivnosti u očima modernih, neoliberalnih središnjih bankara.
Temeljni financijski i računovodstveni argument vodećih stručnjaka protiv zlata bio je poprilično jednostavan: izostanak kamatnog prinosa. Za razliku od državnih obveznica koje su investitorima redovito isplaćivale unosne kupone, fizičko zlato je u njihovim očima predstavljalo isključivo “mrtvi kapital”. Ono nije generiralo nikakav pasivni prihod, a istovremeno je iziskivao astronomske, kontinuirane troškove sigurne pohrane, osiguranja i operativnog upravljanja. U to su slavno vrijeme prinosi na sigurne državne vrijednosne papire, a tu se prvenstveno misli na američke državne obveznice, bili izrazito visoki u komparaciji s današnjim, znatno skromnijim standardima. U određenim su trenucima ti prinosi premašivali 5,34 posto, što je stvaralo neviđen pritisak na upravitelje nacionalnim deviznim rezervama da nelikvidno i “dosadno” zlato hitno zamijene visokoprinosnim dugom koji odmah donosi svježi novac. Istovremeno, važno je naglasiti da se cijena zlata tada nalazila na svom višedesetljetnom, povijesnom dnu, te se na prijelazu tisućljeća kretala u izuzetno uskom i depresivnom rasponu od jedva 250 do 300 dolara po unci.
Reagirajući upravo na ove globalne trendove, petnaest iznimno utjecajnih europskih središnjih banaka je 26. rujna 1999. godine donijelo odluku i potpisalo povijesni Prvi sporazum središnjih banaka o zlatu (engl. Central Bank Gold Agreement – CBGA). Osnovni cilj ovog važnog CBGA sporazuma bio je uvođenje prijeko potrebnog reda na kaotično tržište zlata, kako bi se spriječio potpuni kolaps cijena uzrokovan nekoordiniranim, paničnim rasprodajama pojedinih država. Sporazumom su se tadašnje središnje banke obvezale na strogo kvotno ograničavanje prodaje svojih nacionalnih zlatnih rezervi, osiguravajući pritom, kako su naveli, “stabilan i transparentan tržišni mehanizam” za postepenu i kontroliranu likvidaciju golemog portfelja plemenitih metala. U godinama koje su neposredno uslijedile, moćne financijske institucije najbogatijih zemalja svijeta, poput Ujedinjenog Kraljevstva, Švicarske, Nizozemske i Francuske, prodale su stotine, pa i tisuće tona svojih vlastitih zlatnih rezervi, javno ih smatrajući potpuno nepotrebnim, arhaičnim reliktom prošlosti.
Iz ove je perspektive jasno da odluka Hrvatske narodne banke (HNB) da likvidira tek stečene sukcesijske rezerve 2001. godine stoga nije predstavljala nekakav izolirani, hirurški ili ekscentrični potez, kako to dio javnosti danas voli interpretirati. Ona je bila u potpunom, gotovo savršenom suglasju s tada vladajućom, dominantnom doktrinom zapadnog neoliberalnog centralnog bankarstva koja je favorizirala brze obvezničke prinose nad fizičkim, stoljetnim robnim osiguranjem države.
Kronologija likvidacije hrvatskih zlatnih rezervi u dvije faze
Realizacija ove beskompromisne politike de-zlatizacije hrvatskih nacionalnih pričuva odvijala se u dvije strogo odvojene faze, a sve je ovisilo o dinamici preuzimanja imovine putem međunarodne sukcesije koja je, kao što smo vidjeli, tekla iznimno sporo.
Nakon što je Republika Hrvatska 13. lipnja 2001. godine napokon stekla suvereno vlasništvo nad 422.027,985 unci zlata (13,127 tona), rukovodstvo Hrvatske narodne banke, predvođeno guvernerom Željkom Rohatinskim, nije brzopleto pristupilo isključivo trenutnoj takozvanoj spot prodaji (odnosno prodaji cjelokupne količine po trenutačnoj tržišnoj cijeni onoga trena kada je zlato sjelo na račun). Kako bi na neki način optimizirali povrat i maksimalno iskoristili situaciju prije same definitivne likvidacije, stratezi HNB-a iskoristili su raspoložive instrumente kratkoročnog plasmana na surovom međunarodnom tržištu kapitala.
Prema službenim podacima i detaljnim objašnjenjima koja je Vlada RH kasnije morala podastrijeti javnosti, hrvatsko zlato je prvo plasirano u obliku depozita u dva velika navrata, po ukupno tri iznosa s usklađenim i precizno definiranim datumom dospijeća koji je pao na 25. rujna 2001. godine. Ove složene bankarske transakcije uključivale su prijenos zlata s originalnih računa u Bernu i financijskom središtu New Yorku kako bi se po dospijeću baš svo hrvatsko zlato lociralo na jednom mjestu – u Londonu, koji predstavlja apsolutno središte globalne i nemilosrdne trgovine plemenitim metalima. Zanimljivo je da je kamata na ove plasirane zlatne depozite obračunata u američkim dolarima po fiksiranoj, referentnoj cijeni od 268,10 dolara za jednu uncu, a koja je bila službeno aktualna na sam dan ugovaranja ove depozitne transakcije, 20. srpnja 2001. godine.
Nedugo nakon uspješnog plasiranja depozita na međunarodnom tržištu, točnije 22. kolovoza 2001. godine, najviše rukovodstvo HNB-a donijelo je formalnu, povijesnu odluku o trajnoj prodaji cjelokupnog portfelja hrvatskih međunarodnih pričuva u zlatu. Sama prodaja je dogovorena vješto, putem takozvanog terminskog ugovora, financijskog instrumenta koji omogućuje fiksiranje cijene u sadašnjosti za sigurnu isporuku u dogovorenoj budućnosti. Zlato je službeno prodano Banci za međunarodna poravnanja (BIS) s datumom namire 25. rujna 2001. godine, a konačna ugovorena prodajna cijena iznosila je 277,78 američkih dolara za uncu.
Ako ovu operaciju promatramo isključivo iz stroge, kratkoročne financijske i računovodstvene perspektive HNB-a u tom specifičnom trenutku, ona je pred javnošću i politikom predstavljena kao iznimno uspješna i lukrativna. Prinos na ukupan iznos nacionalnog zlata od 13,127 tona od trenutka stjecanja do trenutka prodaje u rujnu 2001. iznosio je doista impresivnih 7,44 posto na godišnjoj razini. Sama nominalna zarada od te operacije depozita, uključujući zarađenu kamatu na deponirano zlato, iznosila je 2,37 milijuna dolara. Ta je svota po dospijeću ugovora isplaćena izravno na dolarski račun HNB-a koji je bio otvoren kod moćnih Američkih federalnih rezervi (FED). Prodaja glavnice, odnosno prodaja te ukupne ogromne količine zlata, generirala je prihod od točno 114.939.321,71 američkih dolara (dakle, približno 115 milijuna USD). Kao direktan rezultat ovih složenih financijskih operacija, Hrvatska narodna banka je za tu promatranu financijsku godinu iskazala sjajan pozitivni financijski rezultat te je u proračun Republike Hrvatske euforično isplatila 341,6 milijuna kuna na ime ostvarene dobiti.
No, priča tu ne staje. Ista ta, po mnogima fatalna makroekonomska logika primijenjena je i pune četiri godine kasnije, kada je napokon okončan onaj drugi, mukotrpni val međunarodne sukcesije. U lipnju 2004. i svibnju 2005. godine Republika Hrvatska je, s velikim zakašnjenjem, uspjela preuzeti preostali pripadajući joj dio jugoslavenskog zlata iz središnje banke Francuske i poslovne banke Credit Suisse. Iako se u tom turbulentnom međuvremenu globalna makroekonomska klima polako počela mijenjati, a cijena zlata sramežljivo rasla zbog osjetnog pada dolara i rastuće globalne nesigurnosti, službeni stav HNB-a o zlatu kao “nepredvidivom i prerizičnom” obliku imovine ostao je zabetoniran i potpuno nepromijenjen.
Ta nova, druga prodaja državnog blaga izvršena je 29. studenoga 2005. godine, i to tijekom mandata pokojnog Ivana Šukera na važnom mjestu ministra financija. Transakcija je tehnički provedena u dva dijela, ovisno o samoj fizičkoj lokaciji depozita: iz francuskog portfelja prodano je 42.494,396 unci zlata po znatno višoj cijeni od 495,55 dolara po unci, čime je ostvaren značajan prihod od 21.058.097,94 USD. Iz onog švicarskog portfelja prodano je 20.350,758 unci zlata po cijeni od 496,10 dolara po unci, za ukupan iznos od 10.096.011,04 USD. Kumulativni financijski priljev iz ove druge, završne serije prodaja iznosio je impresivnih 31.154.108,98 američkih dolara.
Tim završnim činom, rasprodajom ukupno nešto više od 15,5 tona zlata za kumulativni financijski iznos od približno 146 milijuna američkih dolara, Republika Hrvatska je vlastite povijesne rezerve monetarnog zlata svela na poraznu i povijesnu nulu, fatalni status koji će bespogovorno zadržati punih sedamnaest godina.
Oportunitetni trošak i milijarde koje su odletjele u vjetar
Potpuna likvidacija i rasprodaja nacionalnih zlatnih rezervi zanimljivo je, nije neposredno izazvala neku pretjeranu pozornost šire hrvatske javnosti početkom stoljeća, vjerojatno zaokupljene tranzicijskim problemima i obnovom. Međutim, katastrofalnim nastupanjem razorne globalne financijske krize 2008. godine, kada su najveće centralne banke diljem svijeta u panici započele s radikalnim politikama kvantitativnog popuštanja (što u praksi znači masovno, nekontrolirano tiskanje svježeg novca bez pokrića), cijena sigurnog zlata započela je svoj nezaustavljivi, višedesetljetni eksponencijalni rast. U tom potpuno novom, zastrašujućem financijskom kontekstu, suverene odluke HNB-a iz 2001. i 2005. godine naprasno su postale predmetom oštre naknadne pameti (engl. hindsight bias) te nevjerojatno žestokih i beskrupuloznih političkih polemika.
Cijela argumentacija ogorčenih kritičara politike Hrvatske narodne banke dominantno počiva na hladnom, matematičkom izračunu takozvanog oportunitetnog troška, odnosno “izgubljene dobiti” za državu. Cijena plemenitog metala, koja je prilikom one prve masovne prodaje 2001. godine iznosila tek jadnih 277 dolara po jednoj unci, doživjela je doslovno meteorski uspon u desetljećima koja su dramatično uslijedila. Cijena je s lakoćom premašila nezamislive razine od 2.000 dolara, dosežući povijesne vrhunce oko nevjerojatnih 2.900 dolara, uz ozbiljne dugoročne analitičke projekcije ekstremnih scenarija koji cijenu u budućnosti vide i do zapanjujućih 5.000 dolara po unci.
Matematika je ovdje neumoljiva. Da je Republika Hrvatska implementirala pametnu, konzervativnu strategiju dugoročnog zadržavanja (poznatu kao engl. buy and hold) i ljubomorno sačuvala svojih teško izborenih izvornih 15,5 tona zlata (odnosno barem onih primarnih 13,127 tona iz prve velike tranše), tržišna bi se astronomska vrijednost tog strateškog portfelja danas mjerila u teškim milijardama. Različiti neovisni analitičari i vodeći medijski izvori, primjenjujući recentne, današnje tržišne valuacije (gdje, primjerice, izračun pokazuje da samo gram zlata stoji oko 157 dolara), izračunali su poražavajuću činjenicu: to nekadašnje hrvatsko zlato danas bi vrijedilo između enormnih 1,5 milijardi eura i 2,28 milijardi američkih dolara. Oduzimanjem onog skromnog iznosa od 146 milijuna dolara ostvarenog onom povijesnom, preuranjenom prodajom, brojni kritičari opravdano tvrde da je HNB, isključivo zbog tragično lošeg tajminga (odnosno prodaje na samom povijesnom cjenovnom dnu), stvorio brutalan i direktan oportunitetni gubitak za državni proračun u nezamislivom iznosu od najmanje 1,75 do preko 2 milijarde dolara.
Politička bura u Saboru i čvrsta obrana HNB-a
Zbog ovih šokantnih izračuna koji su sablaznili javnost, prodaja zlata vrlo je brzo postala jedno od apsolutno najčešće politiziranih i najspornijih ekonomskih pitanja u dvoranama Hrvatskog sabora. Brojni istaknuti oporbeni političari, među kojima su prednjačili bivši saborski zastupnik i ekonomski profesor Ivan Lovrinović te glasni gradonačelnik Sinja Miro Bulj, javno su, oštro i kontinuirano napadali cjelokupno nekadašnje, ali i sadašnje vodstvo HNB-a. Pod posebnim udarom našao se guverner Boris Vujčić, koji je te kobne 2001. godine obnašao visoku dužnost zamjenika guvernera. Optužbe su bile teške, padale su riječi o “teškoj i nezapamćenoj pljački Hrvatske”, govorilo se o “izdaji najviših nacionalnih interesa”, te su se ultimativno zahtijevali njihova trenutna odgovornost i opsežne kaznene istrage. Kao što to obično biva u situacijama dubokog nepovjerenja prema institucijama, u osiromašenoj javnosti su rapidno cirkulirale i razne bizarne teorije urote, uključujući i one maštovite optužbe da je rasprodaja zlata zapravo tajno diktirana izravno od strane Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) ili da je cijela operacija bila dio nekog šireg, zlokobnog plana namjernog obezvrjeđivanja hrvatskog nacionalnog bogatstva. Unatoč teškim riječima, za takve senzacionalističke tvrdnje nikada nisu podneseni ozbiljni, institucionalni materijalni dokazi, a važno je napomenuti i da je sam nekadašnji guverner Rohatinski u više navrata dostojanstveno i javno preuzeo isključivu, osobnu stručnu odgovornost za tu tešku odluku.
S druge strane medalje, snažna obrana Hrvatske narodne banke, koju je zdušno podržavao i značajan dio službene akademske makroekonomske struke, čvrsto je utemeljena na rigidnim principima suvremenog zapadnog centralnog bankarstva:
- Prvo, argumentirali su primarni mandat HNB-a. Nacionalne središnje banke nisu i ne smiju biti privatni hedge fondovi čiji je temeljni, primarni mandat špekulacija i kockanje na robnim burzama s jedinim ciljem ostvarivanja enormnog profita za državni proračun (engl. profit maximization). Njihov primarni, strogo propisani zakonodavni mandat u to turbulentno vrijeme bio je isključivo održavanje stabilnosti cijena u državi, a operativno se to u praksi svodio na grčevitu obranu stabilnosti tečaja kune (koja je prvo bila vezana prema moćnoj njemačkoj marki, a poslije prema euru).
- Drugo, istaknuli su računovodstveni tretman rezervi. Braneći se, pojasnili su da, čak i u scenariju da je cijena zlata eksplodirala do neslućenih visina dok se ono nalazilo u vlasništvu hrvatske države, taj bi se golemi iznos u strogim poslovnim knjigama HNB-a bilježio isključivo kao takozvana računovodstvena, odnosno nerealizirana dobit i tehnički bi se prebacivao u opće pričuve banke. Da bi se taj astronomski novac ikada fizički uplatio u državni proračun i tako konkretno pomogao osiromašenim građanima, zlato bi se ionako, prema strogim zakonima ekonomije, moralo u nekom specifičnom trenutku ponovno prodati na otvorenom tržištu, što nas opet vraća na početak priče.
- Treće, pozvali su se na važnost diversifikacije portfelja i ukupni udio zlata. Iako 15,5 tona laicima zvuči nevjerojatno mnogo, stručnjaci iz HNB-a su naglasili da bi tih 15,5 tona danas zapravo predstavljalo izuzetno mali udio, sveden na svega oko skromnih 5 posto, u ukupnim, doista masivnim i ogromnim deviznim pričuvama koje je HNB uspješno i marljivo akumulirao tijekom niza godina. Onih dobivenih 146 milijuna dolara od prodaje zlata promptno je i pametno reinvestirano u visoko-likvidne inozemne dužničke vrijednosne papire koji su godinama stabilno ostvarivali prinose i osiguravali onu prijeko potrebnu deviznu likvidnost državi.
- Na koncu, ukazali su na izostanak makroekonomskog udara. Unatoč snažnoj populističkoj retorici o neviđenoj nacionalnoj katastrofi, hladni empirijski podaci nedvojbeno pokazuju da sama prodaja zlata nije ni na koji način izazvala slabljenje domaće valute kune, niti je dovela do sloma hrvatskog financijskog sustava. Hrvatska ekonomija sasvim sigurno ne bi čarobnim štapićem preko noći postala strukturno razvijenija zemlja s osjetno većim BDP-om samo i isključivo zbog gole činjenice da negdje u nekim mračnim sefovima posjeduje petnaestak tona ovog plemenitog metala.
Ipak, bez obzira na snagu i legitimnost kompleksnih argumenata obje suprotstavljene strane u ovoj nacionalnoj debati, ostaje zabilježena jedna surova i nepobitna povijesna činjenica: HNB je, za razliku od mnogih centralnih banaka razvijenih zapadnih država koje su nakon sloma 2008. godine pametno i brzo prilagodile svoje strategije novim, opasnim kriznim vremenima, pokazao krajnju nefleksibilnost, uporno i tvrdoglavo odbijajući prepoznati ponovni rast važnosti zlata kao strateškog, nezaobilaznog monetarnog instrumenta punih, dugih dvadeset godina.
Eurozona i prisilni, nedobrovoljni povratak zlatu
Taj radikalni i neočekivani prekid politike potpune de-zlatizacije Hrvatske nije naposljetku uslijedio zbog nekog naglog prosvjetljenja ili promjene intimne monetarne vizije samog vodstva HNB-a. Do njega je došlo kao direktna, posve nedobrovoljna, birokratska posljedica kompleksnih integracijskih procesa Republike Hrvatske u okrilje Europske unije, a konkretnije – strogih pravila prelaska na zajedničku europsku valutu euro. Dana 1. siječnja 2023. godine, naša Hrvatska narodna banka postala je i službeno punopravni član velikog Europskog sustava središnjih banaka (ESSB) i moćnog Eurosustava.
Pravila integracije u taj Eurosustav iznimno su stroga i kirurški precizna. Prema slovu zakona, odnosno članku 30. stavku 1. te članku 48. stavku 1. strogog Statuta ESSB-a i ESB-a, svaka nacionalna središnja banka prilikom svečanog pristupanja eurozoni ima i jednu neizbježnu, statutarnu obvezu: mora izvršiti trenutni prijenos dijela svojih bogatih međunarodnih deviznih pričuva ravno u zajednički, gigantski portfelj kojim suvereno upravlja Europska središnja banka sa svojim sjedištem u njemačkom Frankfurtu. Visina tog prijenosa kapitala nikako nije proizvoljna, već se hladno matematički izračunava proporcionalno onom kapitalnom udjelu (takozvanom ključu) koji svaka pojedina nacionalna središnja banka ima u ukupnom temeljnom kapitalu ESB-a.
Slijedeći ta pravila, Upravno vijeće ESB-a donijelo je 30. prosinca 2022. godine svoju službenu i obvezujuću odluku prema kojoj je financijska, ulazna obveza HNB-a utvrđena na gigantski iznos od 639,9 milijuna eura. Ono što je ovdje ključno za našu priču jest najvažniji element ove birokratske odluke – bila je to unaprijed i strogo definirana struktura portfelja koji se mora hitno prenijeti u Frankfurt. Tražilo se sljedeće: čak 85 posto ukupnog iznosa moralo je biti isporučeno u snažnim američkim dolarima (što je, pretvoreno iz eura po tada važećem tečaju, iznosilo masivnih 543,9 milijuna eura, odnosno nevjerojatnih 580,1 milijun dolara). Međutim, onih preostalih 15 posto ukupnog iznosa moralo je biti isporučeno isključivo u obliku najčišćeg, monetarnog zlata. Primjenjujući taj zadani postotak na cjelokupni iznos od 639,9 milijuna eura, dolazimo do podatka da je obveza hrvatskog HNB-a za hitni prijenos zlata u Europu iznosila točno 96 milijuna eura, što je na referentni datum prijenosa u naravi značilo točno 56.256,29 unci suhog zlata.
S obzirom na gorku činjenicu da je naša banka i posljednje sitne tragove svog vlastitog zlata rasprodala još davne 2005. godine, te da u trezorima u Hrvatskoj nije postojao baš nikakav fizički pokrov za izvršenje ove ogromne europske obveze, guverner Boris Vujčić i cijelo vodstvo banke bili su, pritisnuti rokovima, prisiljeni hitno i interventno djelovati na međunarodnom, potpuno slobodnom tržištu. Tijekom tog dramatičnog prosinca 2022. godine, Hrvatska narodna banka u tišini je obavila veliku kupnju onih prijeko potrebnih 56.256,29 unci, što je odgovaralo količini od nešto više od 1,75 metričkih tona zlata (što se danas u medijskim i financijskim analizama često zaokružuje na 1,8 tona). Vrijednost ove panične akvizicije iznosila je točno spomenutih 96 milijuna eura.
Posebno je frapantan i nevjerojatno zanimljiv sam logistički aspekt ove ogromne državne kupnje. Unatoč silnim milijunima koji su plaćeni, HNB ponovno nije organizirao baš nikakav transport fizičkih zlatnih poluga u samu Hrvatsku. Umjesto toga, na međunarodnom je tržištu kupljen odgovarajući enormni iznos takozvanog “nealociranog zlata”, i to potpuno bez ikakve fizičke isporuke u nacionalne trezore. Sam suhoparni čin prijenosa te virtualne imovine prema trezorima ESB-a s datumom namire izvršen je 3. siječnja 2023. godine, nedugo nakon dočeka Nove godine, nakon čega je “naše” tek kupljeno zlato trenutno postalo tek mali, anonimni dio zajedničkih, gigantskih međunarodnih pričuva smještenih u dalekom Frankfurtu, kojima operativno upravlja moćni ESB.
Kada se stvar pogleda iz uske računovodstvene perspektive, HNB u svojoj službenoj nacionalnoj bilanci ovaj iznos na strani imovine uopće ne vodi kao vlastito, opipljivo fizičko zlato. HNB danas iskazuje tek potraživanje od Europske središnje banke u protuvrijednosti prenesenih rezervi. Iz toga vrlo jasno proizlazi zaključak da ova kupnja od 1,75 tona zlata u 2022. godini zapravo ne predstavlja nikakav epohalni strateški zaokret i novu, prosvijetljenu suverenu odluku Hrvatske da mudro gomila plemenite metale radi zaštite vlastitog nacionalnog bogatstva od kriza. Ne, to je nažalost bilo i ostalo isključivo hladno, tehničko ispunjenje preuzetih strogih obveza bez kojeg sam ulazak u elitno europodručje jednostavno ne bi bio moguć.
Srpski, slovenski i makedonski poučak: Svi su bili pametniji od nas
Ove naše domaće strukturne anomalije i razlike u monetarnim politikama najočitije dolaze do stravičnog izražaja kada se nesretna putanja hrvatskih zlatnih rezervi komparativno, u detalje, analizira s putanjama ostalih, nama susjednih država sljednica bivše Jugoslavije. Način na koji su centralne banke tih novih, suverenih država pametno raspolagale i upravljale imovinom koju su dobile teškom sukcesijom ukazuje na dijametralno suprotna shvaćanja važnosti onog pravog monetarnog suvereniteta, inflatornih zaštita i obrane od surovih geopolitičkih rizika.
Najveći, najjasniji i za Hrvatsku najneugodniji kontrast predstavlja politika koju godinama i izuzetno dosljedno provodi Narodna banka Srbije (NBS). Nakon okončanja procesa sukcesije, Srbija se nedugo zatim dramatično i pametno odmaknula od onog zapadnog, hazarderskog modela likvidacije državnih rezervi. Tijekom dugog mandata guvernerke Jorgovanke Tabaković, Srbija je na državnoj razini usvojila izrazito čvrstu doktrinu strateškog i kontinuiranog gomilanja zlata. Oni taj metal shvaćaju potpuno ozbiljno, kao ultimativni, najvažniji instrument zaštite najviše nacionalne sigurnosti te kao najbolji imunitet na bilo kakve buduće vanjske sankcije i pritiske na nestabilnom deviznom tržištu. Od vrlo skromnih 15 tona u 2012. godini, Srbija je izuzetno agresivnom kupnjom na svjetskim međunarodnim tržištima fantastično podigla svoje nacionalne rezerve na rekordne razine. Danas se one impresivno procjenjuju na između 41 do čak nevjerojatnih 55,5 tona čistog zlata, čija golema vrijednost u ovom trenutku iznosi gotovo šest milijardi eura.
Ono što je još važnije naglasiti jest dodatni, strateški presudan element te srpske politike: to je snažan i nepokolebljiv naglasak na repatrijaciju. NBS izuzetno proaktivno i odlučno povlači doslovno svaku uncu svog zlata iz inozemnih trezora zapadnih financijskih institucija u apsolutnu sigurnost domaćih sefova u Beogradu. Poučeni su, očito, recentnim i opasnim iskustvima međunarodnih sankcija (poput onih izrečenih protiv moćne Ruske Federacije), u kojima suverene države preko noći gube kontrolu kada im se zamrzne cjelokupna imovina u inozemstvu. Zahvaljujući takvoj državničkoj viziji, Srbija danas drži više od petine, odnosno oko 20 posto svojih ukupnih, golemih deviznih rezervi isključivo u opipljivom, fizičkom zlatu.
Što se tiče ostalih zemalja u našem neposrednom okruženju, Slovenija i Sjeverna Makedonija predstavljaju iznimno kvalitetne modele pametnog i umjerenog upravljanja imovinom. Slovenija je poznatim procesom sukcesije uspjela steći približno 7,55 tona zlata. Iako djeluju u gotovo identičnom ekonomskom i političkom okruženju kao i mi, Banka Slovenije je tek djelomično podlegla onom europskom pritisku ranih 2000-ih te je prodala tek dio portfelja, smanjivši ga na 3,2 tone do 2012. godine. No, za razliku od Hrvatske, slovensko je vodstvo ubrzo progledalo, zaustavilo taj pogubni trend i potpuno stabiliziralo svoju državnu poziciju koja danas ponosno iznosi 4,23 tone zlatnih rezervi. Dakle, Slovenci, unatoč tome što imaju znatno manje gospodarstvo, posjeduju gotovo dvostruko više državnog zlata od Hrvatske.
Sjeverna Makedonija predstavlja još fascinantniji i daleko najimpresivniji primjer ljubomornog očuvanja financijskog suvereniteta nad povijesno naslijeđenom imovinom. Iako su u gospodarskom smislu iznimno mala, osiromašena ekonomija na vjetrometini Balkana, ta se makedonska centralna banka ponašala krajnje odgovorno te danas i dalje tvrdo i konzervativno čuva svojih preostalih i iznimno vrijednih gotovo 7 tona zlata.
Čak i složena i teško funkcionirajuća Bosna i Hercegovina, država koja ekonomski i pravno operira pod visoko restriktivnim, specifičnim režimom strogog valutnog odbora (engl. currency board) gdje svaka domaća konvertibilna marka mora biti u potpunosti pokrivena opipljivim rezervama u inozemnom euru, uspijeva unatoč svemu održavati vrlo solidnih 3 do 3,5 tona zlata, što predstavlja oko sasvim solidnih 3,5 posto njezinih ukupnih državnih pokrića. Mala Crna Gora, pak, svoju jedinu, preostalu i dragocjenu raspoloživu tonu zlata višekratno i vrlo snalažljivo koristi na surovom međunarodnom financijskom tržištu, prilažući je kao visokokvalitetni, opipljivi kolateral kojim stranim bankama osigurava znatno povoljnije i isplativije kamatne stope na svoj ogromni vanjski dug.
Iz ovih je komparativnih pokazatelja kristalno i tragično evidentno da je jedino Republika Hrvatska unutar ovog cijelog regionalnog post-jugoslavenskog ekosustava bila apsolutno i uvjerljivo najradikalnija u onom neshvatljivom, potpunom odustajanju od svog zlata. Taj nas je fatalni potez HNB-a dugoročno doveo u sramotnu poziciju: poziciju suverene europske države s daleko najmanje opipljivog, zlatnog monetarnog pokrića u odnosu na per capita pokazatelje u cijeloj regiji.
Nova globalna paradigma i prazni hrvatski trezori
Danas možemo konstatirati da je strukturalna opravdanost famozne i zloglasne HNB-ove prodaje zlata početkom 2000-ih nepovratno, grubo i konačno dovedena u pitanje makroekonomskim događanjima u posljednjih nekoliko ludih kriznih godina. Potpuno nova globalna paradigma ubrzane deglobalizacije, iznimno visoke i tvrdoglave inflacije te otvorenih političkih pokušaja agresivne de-dolarizacije radikalno je i iz temelja izmijenila globalnu potražnju za ovim dragocjenim plemenitim metalima.
Cijelo financijsko tržište danas uživo svjedoči zapanjujućem, povijesnom povratku pravog “zlatnog standarda” duboko u bilancama najmoćnijih središnjih banaka diljem svijeta. Protekle, teške 2022. i 2023. godine označile su uvod i jasan početak ere nevjerojatnih, rekordnih bankarskih kupnji u inozemstvu, pri čemu velike, globalne centralne banke s nevjerojatnim apetitom doslovno usisavaju i apsorbiraju više od golemih 1.000 tona fizičkog zlata godišnje s otvorenog međunarodnog tržišta. Neodgovorna ekspanzivna monetarna politika onih velikih, pojačana enormnim i katastrofalnim fiskalnim deficitima koji su nastali uslijed nespretnog rješavanja teških posljedica pandemije i ogromnih energetskih šokova uzrokovanih ratom u krvavoj Ukrajini, duboko je i nepovratno nagrizla krhko povjerenje investitora u suvereni državni dug razvijenih zapadnih država. Zbog eksponencijalnog rasta razornih geopolitičkih i ekonomskih rizika širom planeta, zlato danas briljantno i neupitno ponovno dokazuje svoju povijesnu tezu: ono je najpouzdanija, neuništiva “monetarna likvidnost koja egzistira izvan ranjivog financijskog sustava banaka” – ultimativna imovina koja u svojoj biti jednostavno nema takozvani smrtonosni rizik protustranke.
Takve defenzivne položaje danas na svjetskom tržištu iznimno agresivno zauzimaju ne samo moćne, nadiruće države BRICS-a (poput kolosalne Kine, prkosne Rusije i bujajuće Indije), koje potpuno ciljano i strateški smanjuju svoju opasnu izloženost američkom dolaru i posrnulom euru. Rade to u tišini i pametne, razvijene pro-zapadne ekonomije. Nedaleko od nas, Poljska se, primjerice, u modernoj Europi bez imalo skrivanja nametnula kao najagresivniji i najstrastveniji kupac fizičkog zlata, hitro dodavši u iznimno kratkom roku masovne rezerve u svoje trezore kako bi svoj državni portfelj pametno podigla visoko iznad impresivnih 580 tona zlata.
Panični trend kupovanja seli se i prelijeva duboko i u naš maloprodajni, privatni investicijski sektor unutar same Republike Hrvatske. Tu intenzitet trgovanja zaštićenim investicijskim zlatom raste doslovno eksponencijalnom brzinom. Prometi koji su nekada iznosili tek nekoliko stotina milijuna eura u godini 2022. naglo su narasli i eksplodirali na predviđene obujme od daleko preko enormnih milijardu eura u 2024. godini. Iza ovoga stoji jasna, hladna računica – velike domaće korporacije, mudri poduzetnici pa i brojni preplašeni građani, danas s debelim zakašnjenjem instinktivno prepoznaju upravo ono dragocjeno, temeljno osiguranje koje je naša proslavljena, nacionalna središnja banka još davnih dana s prezirom nepovratno odbacila i rasprodala.
I tako, dok se one najrazvijenije zapadne zemlje i najveće, brzorastuće svjetske ekonomije ubrzano i pametno ponovno okreću tradicionalnim i sigurnim fizičkim zlatnim polugama koje gomilaju u domaćim sefovima, naša Republika Hrvatska kao članica golemog i složenog Eurosustava za to više i nema priliku. Ostavši bez instrumenata, ona naprosto ne posjeduje mehanizme kojima bi autonomno i suvereno smjela gomilati takve zlatne rezerve, a kamoli bez strogog prethodnog odobrenja i bliske koordinacije sa središnjicom u Frankfurtu. Eventualna, spasonosna uporaba onih zajedničkih, velikih europskih zlatnih rezervi u svim budućim potencijalnim fiskalnim i zastrašujućim monetarnim krizama koje nas možda čekaju iza ugla, danas više nije u rukama Zagreba, već sigurno leži samo i isključivo u dalekoj, nedodirljivoj nadležnosti supranacionalnih europskih financijskih vođa. Naši su trezori zauvijek ostali tužno prazni.
What do you feel about this post?
Like
Love
Happy
Haha
Sad
