Na sunčanom pisti gdje se održava AIRVG2025, odjeknule su riječi ministra obrane Ivana Anušića: „Hrvatska ide na tri posto BDP-a za obranu.“ Publika je pljeskala, kamere snimale, a Rafalei — ti ponosni francuski sokolovi — stajali su bez oružja, no puni simbolike. Jer obrana, kako kaže ministar, nije samo stvar naoružanja. Ona je i stvar percepcije. Ali, pitamo se — čije percepcije?
Ministar, potpredsjednik Vlade i najnoviji vojno-politički strateg, nije stao samo na brojci 3. Obraćajući se novinarima, Anušić je najavio „A zašto ne 5 posto?“ Pa stvarno, zašto stati na tri kad možemo kao i velike sile? Zar nismo uvijek sanjali da budemo više nego što jesmo?
I doista, u zemlji u kojoj još nemamo ni vlastite avione do kraja opremljene, ni samodostatnu poljoprivredu, ni definiranu demografsku strategiju, netko se sjetio predložiti 5 posto BDP-a za obranu. Od toga, tri i pol posto bi išlo na modernizaciju, a jedan posto na sigurnosnu infrastrukturu. Ostaje pola posto — možda za pljesak u studiju, možda za propagandni let u paru iznad Zagreba? Ali za učitelje, nastavnike, liječnike, medicinske sestre, povjesničare … umirovljenike, za njih nema mjesta u proračunu.
Ali vratimo se na zemlju.
Jer dok se Rafalei šepure nebom, a njihovi naleti koštaju 20.000 eura po komadu, hrvatski mladi ljudi se šepure prema Njemačkoj, Irskoj i Kanadi. Dok stranci dolaze i pune demografsku prazninu, donoseći svoje običaje i kulturu, Hrvatska, izgleda, odlučuje ulagati u obrambene sustave, a ne u ljude koji bi te sustave trebali braniti.
„To je cijena sigurnosti“, reći će netko iz ministarskog ureda. Možda. Ali gdje su ljudi koji će nositi tu sigurnost? Gdje su obučeni ročnici, časnici, sustavno podignut kadar? Ministar Anušić je, ne zaboravimo, pet puta najavljivao vraćanje obveznog vojnog roka. Pet puta. Svaki put s istom strašću, ali bez stvarnog datuma. I tako, dok javnost više ni ne obraća pažnju na te najave, vojni rok postaje politički balon koji više ne leti, a ministar – nevjerodostojan.
A što reći o obećanoj vojarni u Belom Manastiru? Toliko puta najavljivanoj da bi već trebala imati vlastitu knjigu dojmova. Danas, ondje stoji tabla MORH-a, kao simbol svih nerealiziranih obećanja. Oznaka bez objekta, san bez temelja.
Na drugoj strani svijeta, Indija i Pakistan pokazuju što znače zračne sile. Sukobi, rušenja, protunapadi. Samo u jednom naletu Pakistan je srušio 5 indijskih zrakoplova. A mi? Što ako nam sutra netko sruši pola flote? Ostaje nam sedam zrakoplova, par komada nepoznate sudbine, i puno pitanja. I tako, dok nas NATO čuva iz zraka, mi se pitamo – tko čuva istinu na zemlji? Gdje su skriveni naši radari i naši obrambeni protuzračni topovi?
I za kraj, Vlade je uvela novo povjerenstvo, “Međuresorno povjerenstvo”, a predsjednik tog povjerenstva nagađate tko je ? Naravno, Andrej Plenković, dok je njegov zamjenik Ivan Anušić. A cilj toga povjerenstva, čime će se te povjerenstvom baviti? Analizom, međuresornom koordinacijom i sustavno praćenje korištenja različitih izvora financiranja strateški važnih projekata radi jačanja obrambenih sposobnosti i kapaciteta obrambene industrije, kao i praćenje provedbe projekata koji će biti financirani iz navedenih izvora. Sve shvatili? Dakle, nama više i nije potrebno Vijeće za obranu .. nit predsjednik Republike.. sve dok imamo Plenkovića i Anušića i povjerenstvo.
Naime, Hrvatska bi, kažu, trebala biti uzor drugim članicama NATO-a. No uzor se ne postaje brojkama. Uzor se postaje odgovornošću, strategijom, iskrenošću prema narodu. I ponajviše – poštovanjem prema realnim prioritetima jedne male, ali ponosne zemlje.
Jer domovina se ne brani samo oružjem. Ona se brani istinom, radom, znanjem, i brigom za narod. Ako sve to zaboravimo, tada nam ni najmoderniji Rafale neće pomoći kad počnu padati kiše problema – ne iz oblaka, nego s vlastitog neba.
Foto: Damir Senčar/ Hina
