Kakva je doista bila hrvatska politika prema BiH 1990-ih? Dr. Ante Nazor otkriva istinu o ratu, Izetbegoviću i obrani koja je spasila susjednu državu.`
Hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini tijekom 1990-ih bila je korektna i suradnička, a teze o dogovorenoj podjeli s Miloševićem predstavljaju potpunu povijesnu besmislicu. Istaknuo je to ugledni povjesničar dr. sc. Ante Nazor gostujući u podcastu Snovi, gdje je detaljno secirao uzroke rata, pasivnost međunarodne zajednice te licemjeran odnos tadašnjeg bošnjačkog vodstva prema agresiji.
Gostovanje ravnatelja Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata u Zagrebu donijelo je svježu i argumentiranu analizu ratnih događanja. Ugledni profesor i stručni savjetnik projekta Snovi odlučio je javnosti predstaviti konkretne dokaze i povijesne izvore. Nazor je odmah na početku oštro demantirao medijske napise koji hrvatsku politiku prikazuju kao razbijačku i agresorsku.
Prema njegovim riječima, takve su optužbe obična glupost kada se usporede sa stvarnim činjenicama na terenu. Hrvatska se tada nalazila u iznimno teškim okolnostima obrane vlastitog teritorija. Unatoč tome, državni je vrh cijelo vrijeme zadržao otvoren i suradnički pristup prema susjednoj Bosni i Hercegovini.
Beogradska bahatost i Izetbegovićevo odbijanje hrvatske ruke
Kako objašnjava dr. Nazor, Hrvatska i Slovenija još su u listopadu 1990. godine predložile konfederaciju i mirni preustroj Jugoslavije. Međutim, srbijansko vodstvo glatko odbija taj prijedlog onog trenutka kada osigurava punu potporu Jugoslavenske narodne armije (JNA). Povjesničar ističe da transkripti sa sastanaka šestorice predsjednika jasno pokazuju isključivost, aroganciju i bahatost Beograda.
Slobodan Milošević i Momir Bulatović tada su nastupali s pozicije sile i otvorenih prijetnji. S druge strane, slovenski predsjednik Milan Kučan čvrsto je podržavao Franju Tuđmana u zahtjevima za decentralizacijom, najavljujući slovenski put u samostalnost. Istovremeno, Makedonija i Bosna i Hercegovina tražile su nekakvo kompromisno rješenje između dviju strana.
Alija Izetbegović tada je primarno zagovarao ostanak u Jugoslaviji. Zbog toga hrvatski državni vrh u travnju 1991. godine pokreće važnu diplomatsku inicijativu. Predsjednik Tuđman tada u Zagrebu prima Adila Zulfikarpašića i Muhameda Filipovića, ljude od najvećeg Izetbegovićevog povjerenja.
Tuđman ih moli da prenesu Izetbegoviću poziv da se Bosna i Hercegovina pridruži Hrvatskoj i Sloveniji u procesu osamostaljenja. Iza te inicijative stajao je i slovenski vrh, svjestan da će međunarodna zajednica drugačije reagirati ako istupe tri republike. Ipak, bošnjački lider u Sarajevu glatko odbija taj povijesni prijedlog.
- Ključni detalji propuštene prilike:
- Travanj 1991.: Hrvatski vrh nudi zajednički izlazak iz Jugoslavije.
- Izvor informacija: Memoari Muhameda Filipovića potvrđuju ove navode, što isključuje pristranost hrvatskih izvora.
- Izetbegovićev cilj: Zadržavanje Jugoslavije radi rješavanja “muslimanskog pitanja” u jednoj državi.
Tuđmanova jasna poruka i očuvanje granica
Kritičari često optužuju Franju Tuđmana za planiranje podjele susjedne države, no Nazor navodi konkretne govore koji dokazuju suprotno. Hrvatski je predsjednik opetovano naglašavao poštivanje granica postojećih republika. Njegov govor od 25. lipnja 1991. godine jasno demantira tadašnje dezinformacije o tajnim dogovorima sa Srbima.
Tuđman je tada povukao jasnu crtu i postavio ultimatum velikosrpskoj politici. Poručio je da Hrvatska priznaje postojeće granice, ali neće mirno gledati otimanje teritorija. Zadržao je pravo hrvatskog naroda da brani svoje sunarodnjake u Bosni i Hercegovini ako Srbija krene u otvorenu agresiju.
Tajni transkripti: Dokaz da je Tuđman nudio model Švicarske
Kako bi pobio teze da je Tuđman javno govorio jedno, a tajno radio drugo, dr. Nazor se poziva na ključan povijesni dokument. Riječ je o transkriptu tajne, devete sjednice Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti (VONS) od 11. svibnja 1993. godine. Tema sjednice bio je izbijanje teškog oružanog sukoba u Mostaru između HVO-a i Armije BiH.
Povjesničar napominje da važne profesionalne postrojbe HVO-a tada uopće nisu bile u Mostaru, što baca sumnju na teze da su Hrvati započeli sukob. Na spomenutoj sjednici, koja nije bila namijenjena javnosti, Tuđman ne glumi i ne skriva svoje stvarne namjere. On pred svojim suradnicima nedvosmisleno traži jedinstvenu državu Bosnu i Hercegovinu.
Tuđman svjesno upozorava na ekstremiste s obje strane, ali naglašava veću odgovornost muslimanskih ekstremista za eskalaciju. Predlaže unutarnju podjelu na tri entiteta pod strogim nadzorom Ujedinjenih naroda. Na prigovore Sarajeva da to znači raspad države, Tuđman nudi konkretan europski primjer.
- Najvažnije Tuđmanove poruke na tajnoj sjednici:
- Jedinstvena država: Bosna i Hercegovina mora opstati, ali kao država tri ravnopravna naroda.
- Europski uzor: “Pogledajte Švicarsku kako funkcionira, zašto ne bi mogla Bosna i Hercegovina?”
- Međunarodna politika: Model triju entiteta tada je bio i službeni prijedlog međunarodne zajednice.
Licemjerje Sarajeva: “To nije naš rat” dok JNA razara sela
Nazor upozorava kako medijski prostor godinama ignorira analizu tadašnje muslimanske politike prema Hrvatima i Republici Hrvatskoj. Nazor tu politiku sažima u poznatoj, ali tragičnoj izjavi Alije Izetbegovića iz listopada 1991. godine. Bošnjački lider tada na televiziji izjavljuje: “To nije naš rat”, tvrdeći da ratuju samo oni koji to žele.
Ta izjava stiže u trenucima dok JNA sravnjuje Vukovar sa zemljom i brutalno granatira Dubrovnik. Dok ginu stotine civila i ruše se spomenici poput šibenske katedrale, Sarajevo proglašava neutralnost. Povijest je ubrzo pokazala stravičnu ironiju te izjave jer su muslimani već idućeg proljeća postali žrtve iste te agresije.
Dok srpsko-crnogorske snage razaraju hrvatska sela u istočnoj Hercegovini, poput sela Ravno, Izetbegović okreće glavu. Hrvati u BiH slušaju te poruke neutralnosti dok im vojska ubija sunarodnjake i pali domove. Nazor otvoreno proziva takvu politiku zbog neshvatljive doze neodgovornosti, licemjerja i potpunog nedostatka empatije.
Osnivanje Herceg-Bosne kao nužnost golog opstanka
Agresija na Hrvatsku najvećim je dijelom kretala upravo s teritorija Bosne i Hercegovine. Sam Izetbegović priznaje potpunu nemoć središnje vlasti u lipnju 1991. godine, kada srpske snage ulaze u pogranična mjesta poput Uništa. S obzirom na to da ih Sarajevo nije željelo ni moglo braniti, Hrvatima u BiH preostalo je samo jedno rješenje.
Hrvatski se narod odlučio samoorganizirati i uzeti sudbinu u svoje ruke. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna uspostavljena je 18. studenoga 1991. godine, na dan kada pada junački Vukovar. Njezino osnivanje bilo je potpuno sukladno tadašnjem ustavu SR BiH, a primarna zadaća bila je isključivo obrambena.
Oni koji danas kritiziraju hrvatsku politiku, ističe Nazor, trebali bi prvo pročitati Izetbegovićevu “Islamsku deklaraciju”. Koncepcija takozvane građanske države u tom je specifičnom kontekstu zapravo značila majorizaciju i preglasavanje. Sukobi su kasnije eskalirali jer su muslimanske snage teritorijalne gubitke od Srba odlučile kompenzirati napadima na Hrvate.
Velikosrpska politika i tri ključne obrane Hrvata
Uzrok rata u Bosni i Hercegovini potpuno je identičan uzroku rata u Hrvatskoj. Glavni pokretač krvoprolića bila je isključiva velikosrpska ideja koja traži život svih Srba u jednoj državi. Uz snažnu vojnu potporu JNA, pobunjeni Srbi već u ljeto 1991. donose deklaracije o stvaranju jedinstvenog teritorija.
Svoje ratne ciljeve jasno su definirali u svibnju 1992. godine kroz šest strateških točaka. Zauzeli su golemih 70 posto teritorija susjedne države, otvoreno planirajući izlaz na Jadransko more i brisanje granice na Drini. Međunarodna zajednica cijelo je to vrijeme ostala sramotno pasivna, dok je JNA po direktivama planirala okupaciju cijele regije.
Potpuni slom susjedne države spriječile su isključivo hrvatske vojne snage. Povjesničar Davor Marijan detektirao je tri ključne strateške točke na kojima je obranjena Bosna i Hercegovina. Hrvati su time doslovno spasili susjednu državu od potpunog nestanka s geografske karte.
- Tri ključne točke obrane BiH:
- Livno i Šuica: U travnju zaustavljen opasan prodor srpskih snaga prema Dalmaciji.
- Dolina Neretve: Snage JNA vraćene su nazad nakon teških i krvavih bitaka, čime je spriječen izlazak na more.
- Bosanska Posavina: Obranjen je džep Orašje, unatoč padu većeg dijela teritorija radi srpskog koridora.
Hrvatska krv, izbjeglice i odbijeni mirovni planovi
Teze o dogovoru Tuđmana i Miloševića padaju u vodu čim se pogleda stanje na bojišnici. Kako Nazor pojašnjava, kakav je to tajni dogovor ako hrvatske snage vode strahovite i krvave bitke protiv Srba? Sve što su Hrvati tada izgubili, izgubili su u izravnoj borbi i u krvi.
Politički doprinos Hrvata također je bio presudan za goli opstanak Bosne i Hercegovine. Hrvati su masovno izašli na referendum o samostalnosti, bez čijih glasova ne bi bilo ni međunarodnog priznanja. Hrvatska je susjednu državu priznala već 7. travnja 1992. godine, dok to Srbija nije učinila do samog kraja rata.
- Kako je Hrvatska spašavala susjede:
- Zbrinuto je oko 600.000 izbjeglica iz Bosne i Hercegovine.
- Od tog broja, čak 425.000 izbjeglica činili su muslimani.
- Tisuće teških ranjenika iz BiH besplatno se liječilo u hrvatskim bolnicama.
Međunarodna zajednica nudila je nekoliko mirovnih rješenja, ali ih je Sarajevo redovito miniralo. Cutileirov plan o kantonizaciji odbačen je početkom 1993. godine. Vance-Owenov plan predviđao je preustroj države u 10 provincija, ali bošnjačko vodstvo odbija i tu inicijativu.
Umjesto mira, Sarajevo pokreće brutalnu vojnu ofenzivu s ciljem potpunog čišćenja središnje Bosne od Hrvata. U veljači 1994. general Rasim Delić podnosi službeni prijavak Aliji Izetbegoviću u kojem se otvoreno hvali očišćenim općinama od HVO-a. Ta činjenica u potpunosti ogoljuje prave namjere tadašnje bošnjačke politike.
Neretva ’93 i operacija spašavanja Bihaća
Tešku i kaotičnu situaciju na terenu dodatno je zakomplicirao međumuslimanski sukob u Cazinskoj krajini. Tamo su snage Fikreta Abdića vodile nemilosrdne borbe protiv Petog korpusa Armije BiH. Nazor drži nevjerojatnim da mediji za svu tu kompleksnu ratnu tragediju danas paušalno krive Franju Tuđmana.
Kada je međunarodna zajednica crtala hrvatske provincije, ona je samo prepoznavala demografski prostor gdje Hrvati autohtono žive. U rujnu 1993. godine Armija BiH pokreće veliku operaciju Neretva ’93. Cilj je bio jasan – izbiti na more preko hrvatskih prostora, uz tihu suglasnost i potporu srpskih snaga na bojišnici.
Owen-Stoltenbergov plan iz te iste godine predviđao je državu s tri teritorijalne jedinice. Hrvatima je tada bilo namijenjeno tek 17 posto teritorija, što je bio odraz golog stanja na terenu. Nažalost, medijski prostor danas sustavno prešućuje brojne stravične zločine koje je Armija BiH počinila nad hrvatskim civilima i vojnicima.
Daytonska nepravda i historiografska istina
Daytonski sporazum donio je dugoočekivani mir, ali je ostavio duboku i trajnu nepravdu. Agresor koji je pokrenuo rat nagrađen je s čak 49 posto teritorija Bosne i Hercegovine. Nazor napominje kako je bez pravednog mira iluzorno očekivati trajnu političku stabilnost u regiji.
Profesor jasno razdvaja pogreške bošnjačkog političkog vodstva od žrtve samog muslimanskog naroda. Više od 4.000 muslimana hrabro je branilo Republiku Hrvatsku u redovima Hrvatske vojske. Gotovo 200 ih je položilo svoje živote zajedno s Hrvatima u rovovima diljem ratišta.
Hrvatska vojska upisala je i jednu od najslavnijih pobjeda u ljeto 1995. godine. Načelnik Bihaća tada šalje dramatičan poziv u pomoć prijateljskom hrvatskom narodu. Brzom vojnom akcijom, Hrvatska spašava Bihać od genocida kakav se dogodio u Srebrenici i oslobađa oko 5.000 četvornih kilometara teritorija.
Za kraj, Nazor ističe kako je ova tematika u hrvatskoj historiografiji obrađena izuzetno kvalitetno i znanstveno utemeljeno. Djela Davora Marijana, Ivice Lučića i Mate Arlovića detaljno dokazuju legalnost organiziranja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne. Tamo gdje je bio HVO, Hrvati su opstali, a tamo gdje ga nije bilo – danas ih gotovo i nema. Hrvatski su vojnici osigurali slobodu i Bošnjacima, donijevši zastavu slobode na jajačku tvrđavu, čime su obranili i sačuvali državu Bosnu i Hercegovinu.
