U knjizi svjedočanstava glinskih logoraša ispisane su potresne priče o sudbini hrvatskih branitelja, a među njima i iskustvo Zorana Kotnika, hrvatskog policajca koji je zarobljen u borbama za Hrvatsku Kostajnicu. Kroz njegovo svjedočanstvo otvara se bolan pogled na izdaju i torture koje su prolazili zarobljeni hrvatski vojnici.
Zoran Kotnik, rođen 28. veljače 1957. godine u Splitu, bio je dragovoljac Domovinskog rata i pripadnik Ministarstva unutarnjih poslova. Sudjelovao je u obrani Hrvatske Kostajnice, a njegovo svjedočanstvo baca novo svjetlo na događaje iz rujna 1991. godine.
Pad Kostajnice: Izdaja iznutra
Prema njegovim navodima, pad Kostajnice bio je posljedica izdaje tadašnjeg zapovjednika obrane Policije Hrvatske Kostajnice, Nedeljka Podunajca. Kotnik tvrdi da je Podunajac povukao većinu hrvatskih snaga s okolnih brda, čime je omogućio neprijatelju lagano osvajanje tih ključnih pozicija. Kotnik je za vrijeme borbi telefonom javio u Zagreb da su opkoljeni i da bitka ide prema porazu. Pomoć iz Siska bila je spremna, no prema njegovim tvrdnjama, general JNA Andrija Rašeta zaprijetio je uništenjem konvoja iz zraka, što je onemogućilo dolazak pojačanja.
“Dana 1. rujna 1991. godine krenuli smo u obranu Hrvatske Kostajnice iz Svetošimunske, gdje smo se pripremali za rat“.
Kotnik opisuje kaotičnu situaciju u Hrvatsku Dubici, gdje su se hrvatski branitelji pripremali za obranu Kostajnice. Prilikom napredovanja prema bojištu, na cesti su zatekli mrtve i ranjene suborce te uništeni oklopni transporter. Unatoč zasjedi i neprijateljskoj vatri, uspjeli su prevesti ranjene u sigurno područje.
Najteži trenutak uslijedio je tijekom noćne operacije kada su se suočili s neprijateljskom zasjedom – metalna sajla postavljena preko ceste zaustavila je njihovu kolonu, izloživši ih neprijateljskoj vatri.
Prema Kotnikovim riječima..
“Vidjevši tako stanje, zapovjedio sam da svi iskoče iz kamiona, da zalegnu u jarak pored ceste i otvore vatru prema plamečcima oružja, iz kojeg se po nama pucalo. Kasnije, u zarobljeništvu Duško Radulović je istraživao, tko je zapovijedao, jer smo mi iz mog kamiona jedini pucali, jer su imali nekoliko mrtvih i ranjenih pa su se četnici zbog toga i povukli. Tako je kolona hrvatskih policajaca i ZNG-a krenula prema Hrvatskoj Kostajnici. Došavši u grad, bili smo raspoređeni na brdo izletišta Djed. Bili smo smjena braniteljima, koji su do tada bili na tom položaju.”
U Hrvatskoj Kostajnici nije bilo puno domaćih Srba, a njih nitko nije dirao. Kuće i zgrade su bile prazne. Srbi su znali puno ranije da se sprema rat, pa su tavani njihovih kuća bili krcati svim vrstama robe, prehrambenih artikala i tehničke robe. Koristili smo njihove stanove za kupanje, jer nismo toga imali na položaju. Nije bilo nikakve sigurnosti u gradu, jer se nismo poznavali. Srbi su u maskirnim odorama dolazili u grad i slobodno se kretali, razgovarali i prikupljali informacije. Nismo imali vojnu policiju za osiguranje vanjskog prstena grada da se zna tko ulazi i izlazi iz grada.
Podunajac je četiri dana prije pada grada, pregovarao s JNA i osigurao sebi odličan smještaj na Manjači.
Za sebe i za dio snaga obrane, a mi koji smo bili ostavljeni na Djedu, te na punktovima u gradu kao što je benzinska pumpa i slično, ostavljeni smo na milost i nemilost četnicima.
Na Manjaču se otišlo uz kontrolu JNA, pa je bilo sigurno da će zarobljenici ostati živi. Branitelji na punktovima su bili ubijeni u borbi ili zarobljeni i naknadno likvidirani. Posebno su bili okrutni prema domaćim Hrvatima, koji su se priključili obrani grada.
Kada su Podunajac , izdajnik i branitelji kojima je zapovijedao otišao na Manjaču, mi smo se ostali boriti.
Pakao zarobljeništva: Od Kukuruzara do Gline
Naš zapovijednik na Djedu, Spličanin, Ivica Radić – Lipi, zapovjedio je predaju.
Četnici su zarobili naše na položaju Djed ll : da ih ne likvidiraju, mi smo se predali. Ionako bismo izgubili borbu, jer smo bili opkoljeni, nismo imali puno streljiva. Naša dva minobacača Ruža 1. i Ruža 2. bili su izdani i predani JNA, a izdajnik se zove Drago Đunđuš, rezervni vodnik JNA iz Makedonije, radio je u Samoboru kao kamenoklesar.
Predajom četnicima morali smo leći na cestu. Damir Komljenović bio je ranjen, pola glave mu je razneseno, visio mu je mozak iz glave, nije mogao govoriti, a ni vidjeti, moga je samo čuti. Četnici su tražili da ga netko ubije, jer će oni ubiti nas. Ja sam se javio, dali su mi pištolj da ga ubijem, jer mu nije bilo spasa.
Kada sam pitao Komljenovića, želi li da ga ubijem, da mu skratim muke, on je rukom pokazao da ne želi. Onda sam pištolj predao četniku i rekao da nas može sve pobiti, ali ja ga neću ubiti protiv njegove volje. Vodili su nas u koloni po dvoje, ruke na leđima i glava dolje.
Put je vodio preko srpskih položaja, vodio nas je vod specijalaca iz Niša, koji su nam pri tome spasili živote, jer su nas Srbi htjeli sve poklati.
Oni su rekli da imaju zapovijed da nas dovedu do sela Kukuruzari, pa su čak repetirali oružje na Srbe, da nas ne pokolju. Tada smo već imali nadu da ćemo možda ostati živi. Na cesti su bila dva kamiona, koji su nas odvezli u Kukuruzare. Smjestili su nas u seosko kazalište, koje se nalazilo iznad dućana, na prvom katu navedene zgrade. Šef straže je bio Zorić, koji nam je rekao da je on ubio snimatelja HTV-a, Lederera.
Na večer su četnici slavili. Ja sam se privukao vratima dvorane i slušao razgovor Četnika iz susjedne sobe, koji su rekli da imaju popis svih nas koji smo došli na smjenu u Hrvatsku Kostajnicu.
Dobili su ga iz kabineta pomoćnika ministra MUP-a Milana Brezaka. Od njega su dobili sve podatke koje im je mogao dati. On za to nikada nije odgovarao. Pri tome popisu su nas kasnije u zatvoru u Glini prozivali i vodili u kancelariju zapovjednika, gdje su nas zvjerski mučili.
Navedena izjava ušla je u zapisnik Istražnog suca Županijskog suda u Zagrebu, Ortinskog. Izdajnik Mile Brezak je ostao nekažnjen. Dužnost u MUP-u je završio kao pomoćnik ministra MUP-a za AOP, pa si možete misliti da je sve podatke davao Srbima.
U Kukuruzarima nam se predstavio Srbin, koji je rekao da je liječnik i da je došao iz Australije. Rekao je da oni nisu ubijali za vrijeme ll. svj. rata. Ja budala sam se digao i rekao da su samo na Rami ubili 30.000 ljudi. Mogao sam za to završiti pod nožem, ali on je to potvrdio i rekao da je to bila odmazda.
Iz Zagreba nam je došao u Kukuruzare i Livazović Rade, kojeg sam 2004. godine prepoznao u unutarnjoj kontroli PUZ-a. On je mene prvi prepoznao i pitao me da li ga se sjećam. Rekao sam da ne, jer sam u to vrijeme bio politički odstranjen iz SZUP-a dolaskom SDP-a na vlast, pa sam kao moralno-politički nepodoban bio premješten u odori policajca na granicu sa Slovenijom, u PP Zaprešić.
U Kukuruzare nam je došao Vlado Glumac, prvi Vragek iz serije Smogovci, proćelav i kozičavog lica. Imao je maskirnu odoru s velikim bijelim orlom. Istakao je da je sudjelovao u pljački i ubijanju Hrvata. Ranjene kod nas su izdvojili i odveli u nepoznato, a jednog koga imam na video traci , rezali su živog noževima i u rane sipali sol.
Drugog Hrvata iz okolice Hrvatske Kostajnice su odveli i likvidirali, što nam je potvrdio Duško Radulović. Treće noći kod nas su u dvoranu došli pijani četnici i htjeli nas nekoliko, klati. Zorić nije dao jer je imao pismenu zapovijed od generala Ninkovića, koji je kasnije zapovijedao zrakoplovstvom Republike Srpske.
To nam je spasilo živote. U Zagrebu se nije marilo za nas. Čuvar državnog pečata je vodio Komisiju za razmjene zarobljenika, rekao je našim roditeljima u Zagrebu da ima pametnijeg posla, nego da nas traži gdje se nalazimo i da li smo živi.
Mi smo u Kukuruzarima kod vršenja nužde morali biti čuvani od stražara, jer su stalno dežurali civili Srbi, koji su čekali da se dočepaju nekoga našeg, da ga zakolju.
Iz Kukuruzara su nas odveli odvezli u Glinu autobusom. Vidjeli smo eksplozivom uništena hrvatska groblja, sela, a strahovali smo da nas ne odvedu u Petrovu goru, jer tamo četnici lome bilijarske štapove na zarobljenicima.
Dolaskom u Glinu iskrcali su nas na stražnji ulaz, pored kojeg se unutar zatvorskog kruga nalazila prostorija gdje smo nas 51 imali željezne krevete na kat i smrdljive deke za pokrivanje. Od autobusa do ulaska u zatvorski krug bake i djedovi su nas tukli motkama i lopatama.
U dvorištu zatvora su nas pregledavali, da nemamo oružje, morali smo predati remenje od hlača, žnirance od čizama, a kasnije su nam četnici oduzimali maskirne odore i dali nam civilnu odjeću. Zatim smo otišli u našu prostoriju.
Uzeo sam ležaj dolje, tri ležaja od vrata kako ne bih odmah upao u oči, a opet bio vidljiv. Znao sam da će uvijek gledati one odostraga.
Prvih nekoliko dana je bio mir, a onda su počele torture. Prozivali su nas po popisu Mile Brezaka pa smo stajali kod vrata kada smo znali da je red na nekog od nas.
Mene su posebno tukli jer nisam jaukao, nisam dao glasa od sebe, na što su pobijesnili. Udarali su me njih desetak, kao vreću za boksanje, šakama i čizmama. Kako su me udarali u pleksus, nisam mogao vikati, što su oni protumačili da im se rugam, pa su me još jače tukli.
Udarali su me pendrekom na čijem je vrhu bila željezna kugla na lancu. Jedan takav udarac mi je skoro razno vratni kralježak, pao sam u nesvijest, kasnije sam tamo imao oteklinu pa dugo nisam mogao podići glavu, nego sam morao gledati u pod. Mene su nakon nesvijesti podigli na stolac, stavili su mi gole žice od struje na prste noge i ruke. Puštali su struju i tukli me istovremeno. Morao sam leći potrbuške na pod, oni su me letvom tukli po tabanima. Kada su me vratili s “obrade”, 7 dana nisam iz kreveta. Pišao sam krv, samo mi glava nije bila povrijeđena. U zatvoru smo nekoliko puta na dan morali hodati u dvorištu u krug, pa bi tijekom hoda četvorica na čelu strala ispred četiri samice u kojima su bili WC-i čučavci. Tamo smo vidjeli premlaćene Hrvate iz Gline i okolice. Jednom prilikom se jedan od pretučenih bunio, tražio je da hoće na wc u kancelariji, ušao je visoki brkati milicajac i zatukao ga pred mnom pendrekom, dok nije umro.
Kada smo obavili nuždu, izašli smo van i čekali začelje kolone kako bismo se mogli priključiti. Jeli smo u šatoru, posebno napravljenom za nas u dvorištu. Kako nije bio velik, jeli smo u tri grupe. Ja nisam petkom jeo meso, nego sam ga davao mršavim braniteljima. Četnici su se čudno gledali, nisam znao zašto, a poslije se pretragom u Zagrebu u zaraznoj bolnici, gdje su naši bili zbog dizenterije, ustanovilo da smo jeli ljudsko meso!
Taj podatak, kao i mnogi drugi su izbrisani i zataškani.
Nekoliko puta je došao šef toga kraja Mile Paspalj, koji je imao tjelohranitelja dvometraša, koji me provocirao na način da je naglo skočio ispred mene u želji da se uplašim i da počnem bježati po dvorištu zatvora, pa bi me likvidirali ako bih bježao, naravno da bi me prethodno dugo mučili.
Jednog mesara, imena su sva poznata, ubili su tako da su mu skakali sa stola na glavu dok nije umro. Žrtva je imala oko 120 kg, pa su gledali koliko će izdržati dok ne umre.
Na dan proglašenjenja odvajanja Hrvatske od Jugoslavije, jednog Hrvata, koji je to slavio doveli su golog u dvorište zatvora i zatukli ga do smrti.
Neprestano su dolazili pijani i drogirani četnici sa željom da nas kolju. Stražari su ih jedva obuzdavali.
Nisu puštali predstavnike međunarodnog crvenog križa u logor.
Povratak u neizvjesnost
Dana 3. ožujka 1992. godine razmijenjeni smo u Mošćenici, naši i srpski snajperisti su razmjenjivali vatru. Srbi su potajno doveli tenk koji je trebao uništiti naš autobus nakon razmjene. Trebali smo otići prvo u Sisak, a onda u Zagreb.
Nismo imali nikakav doček, nego smo poput pasa ostavljeni na kućnom pragu.
Mi preostali smo ostavljeni u Martićevoj ulici, kod Ratkajevog prolaza u Zagrebu. Nitko nije znao da ćemo doći. Otišao sam pješice u 22.00 sata u PP Medvešćak, u Bauerovoj ulici da se javim da sam se vratio iz logora. Tek nakon tri dana smo bili pozvani na sudsku medicinu, na pregled, koji je bio površan, samo tako da se ispune neki formulari.
Vesna Škare Ožbolt je rekla jednoj majci, jednog našeg logoraša, da bude sretna što joj se sin vratio živ iz Gline, jer je netko iz vrha vlasti nastojao da se živi ne vratimo.
Kao invalida s 50% trajnog vojnog invaliditeta i logora u Prvoj PP u Zagrebu i kasnije u PP Zaprešić su me stavljali na najgore poslove, gdje se stajalo i po 12 sati.
U Mirovini sam od 31. prosinca 2008. godine.
Izvor: Ivan Lipak/ knjiga svjedočanstva glinskih logoraša
