Obrana Splita 15. studenoga 1991. godine predstavlja ključni trenutak Domovinskog rata kada su hrabri branitelji s Kašjuna porazili JRM.
U povijesti ratovanja rijetki su trenuci takvog moralnog apsurda, takve cinične ironije i mračne simbolike da ratni brod provodi bezosjećajno i razorno bombardiranje grada po kojem je ponosno dobio ime. Grada čije su ga radničke ruke u brodogradilištima gradile, čiji su ga porezni obveznici godinama financirali i čiji su ga stanovnici nekoć smatrali dijelom vlastitog identiteta. Upravo se taj neshvatljivi presedan dogodio u rano svitanje, 15. studenoga 1991. godine, u trenutku kada se tek rođena hrvatska država borila za goli opstanak na svim bojišnicama, od razorenog Vukovara do dubrovačkih zidina. U to mračno jesensko jutro, veliki patrolni brod Jugoslavenske ratne mornarice, VPBR-31 Split, u javnosti i medijima poznatiji kao razarač, okrenuo je svoje razorne topovske cijevi prema gradu Splitu.
Tog je jutra obrana Splita postala više od vojne operacije; postala je simbol prkosa, nevjerojatne hrabrosti malog broja branitelja i pobjede srca i domišljatosti nad golemom, hladnom čeličnom mašinerijom bivše vojske.
Rađanje Hrvatske ratne mornarice u uvjetima potpune blokade
U uvjetima potpune i apsolutne prevlasti Jugoslavenske ratne mornarice (JRM) na Jadranskom moru, Republika Hrvatska bila je suočena s pomorskom blokadom koja je gušila gospodarstvo, presijecala komunikacijske pravce i prijetila potpunim odsijecanjem juga zemlje. U takvim dramatičnim okolnostima, Hrvatska je bila prisiljena užurbano i u hodu razvijati vlastite mornaričke i obrambene kapacitete.
Povijesnom odlukom predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana od 12. rujna 1991. godine, službeno je započelo ustrojavanje Hrvatske ratne mornarice (HRM). Zapovjednikom je imenovan admiral Sveto Letica, iskusni, pronicljivi pomorski strateg i bivši visoki časnik JRM-a, koji je prepoznao ključni trenutak i oko sebe okupio iznimno stručan domoljubni kadar. U taj su uži krug ušli vrhunski časnici, stratezi i operativci poput Kuzme Pecotića, Zdravka Žuvele, Mile Čatlaka te Zdravka Karduma, na čija je leđa pala teška i odgovorna zadaća zapovijedanja neposrednom obranom samoga grada Splita.
S obzirom na to da Hrvatska u samim počecima agresije nije posjedovala nikakve relevantne ratne brodove kojima bi se mogla suprotstaviti neprijateljskoj floti, strategija HRM-a morala se oslanjati na jedinu preostalu opciju – asimetrično ratovanje. To je podrazumijevalo uspostavu i korištenje statičnih, ali iznimno dobro maskiranih i strateški postavljenih obalnih topničkih bitnica (OTB) koje bi mogle djelovati protiv pokretnih neprijateljskih pomorskih ciljeva u uskim obalnim kanalima.
Ova strategija počela je davati prve opipljive rezultate nakon uspješnog oslobađanja vojarni i skladišta u Pločama (14. i 15. rujna, u poznatoj akciji “Zelena tabla – Male bare”), te smjelim zauzimanjem obalnih bitnica u Rogoznici (Zečevo), Šibeniku i na otocima. Tim akcijama, Hrvatska ratna mornarica napokon je došla u posjed prijeko potrebnog topničkog naoružanja, bez kojeg bi obrana Jadrana bila nemoguća.
Mreža obalnih bitnica: David protiv Golijata
Tijekom dramatičnih tjedana rujna i listopada 1991. godine, u potpunoj tajnosti i uz nadljudske napore, ubrzano je ustrojena gusta mreža obalnih bitnica. One su bile strateški raspoređene duž dalmatinske obale i na ključnim otočnim točkama kako bi kontrolirale uske i vitalne plovne kanale. Formirane su obalne topničke bitnice na Smokvici (19. rujna), znamenita bitnica “Marinča rat” na otoku Šolti (20. rujna), bitnica “Ražanj” na otoku Braču (24. rujna), te iznimno važne bitnice “Ražnjić” i “Privala” na Korčuli.
Od dijelova oružja i opreme zarobljenih u hrabrim akcijama u Rogoznici i na Šolti, početkom listopada ustrojene su i dvije ključne bitnice u samom Splitu: na Kašjunima (podno Marjana) i na Duilovu. Ovi vatreni položaji, iako tehnički neizmjerno inferiorni moćnim raketnim i topničkim sustavima JRM-a, posjedovali su jednu neprocjenjivu prednost: savršeno poznavanje domaćeg terena, vrhunsku moć kamuflaže i mogućnost uspostave smrtonosne unakrsne vatre u uskim morskim prolazima Splitskih vrata. Branitelji su znali svaku uvalu, svaki greben i svaku ćud vjetra, što se pokazalo presudnim u nadolazećim danima.
Nasuprot hrvatskim snagama stajala je, barem na papiru, impresivna i zastrašujuća armada Jugoslavenske ratne mornarice. Bila je to vojna sila organizirana u posebne taktičke grupe (TG) zadužene za specifična operativna područja s ciljem potpunog gušenja hrvatskog otpora. Na srednjedalmatinskom području djelovale su tri ključne mornaričke formacije.
Prva je bila TG “Kaštela”, čije je operativno područje obuhvaćalo Splitski kanal, područje sjeverno od Šolte i Brača te zatvaranje Splitskih vrata. U njenom sastavu nalazio se ponos JRM-a, veliki patrolni brod VPBR-31 Split, koji je služio kao zapovjedni brod operacije. Uz njega, tu su bile raketna topovnjača (RTOP) i brzi patrolni čamci, među kojima i zloglasni PČ-176 Mukos.
Druga grupacija, TG “Vis”, patrolirala je južnom obalom Šolte i Brača te akvatorijem oko otoka Visa. Njenu udarnu moć činio je veliki patrolni brod VPBR-34 Koper, uz raketnu topovnjaču, dva raketna čamca (RČ) i torpedne čamce.
Treća formacija, TG “Ploče”, bila je zadužena za Neretvanski i Korčulanski kanal te kontrolu južnih plovnih ruta, a sastojala se od niza minolovaca (ML-143 Iž, ML-144 Olib, ML-153 Blitvenica), raketnog čamca i raketne topovnjače. Četvrti veliki patrolni brod JRM-a, VPBR-33 Kotor, ostao je u operativnoj pričuvi, iščekujući daljnji razvoj događaja.
Krvavo svitanje: Razarač puca na svoj grad
Plan JNA i JRM-a bio je slomiti Split, grad koji je među prvima javno i masovno rekao zbogom bivšoj državi. U svitanje 15. studenoga 1991. godine, u 06:00 sati, zapovjednik velikog patrolnog broda VPBR-31 Split, kapetan fregate Dragan Jovin, izdao je formalnu, hladnokrvnu zapovijed za početak topničkog djelovanja po unaprijed određenim ciljevima u gradu Splitu. Bila je to zapovijed koja je zauvijek upisala njegovo ime na tamne stranice povijesti.
Točno u 07:00 sati započela je snažna, zaglušujuća topnička kanonada. Napad iz Splitskog kanala, predvođen ubojitim cijevima brodova TG “Kaštela”, bio je u potpunosti sinkroniziran s djelovanjem brojnih kopnenih snaga JNA koje su tada još uvijek bile ukopane i kontrolirale goleme vojne baze unutar same urbane aglomeracije grada – prvenstveno zloglasnu ratnu luku Lora i zrakoplovnu bazu u obližnjim Divuljama.
Grad se u tom trenutku tek budio iz nemirnog sna. Radnici su kretali na svoja radna mjesta, obitelji su se spremale za dan, a djeca su trebala krenuti u škole. Serija stravičnih eksplozija izazvala je trenutni šok i nevjericu. Sirene za opću opasnost oglasile su se kasno, parajući zrak tek nakon što su prve teške granate već pogodile usnule urbane cjeline. Prema razrađenom neprijateljskom operativnom planu zlosutnog kodnog imena “Klasa” (kojeg je Taktička grupa “Kaštela” izradila nekoliko mjeseci ranije u strogoj tajnosti), ciljevi su navodno trebali biti isključivo vojni. Međutim, stvarnost na terenu i presretnute radio-komunikacije između zapovjednika brodova JRM jasno i nedvojbeno svjedoče o neselektivnosti napada i svjesnoj namjeri izazivanja civilnih žrtava i panike.
U jednom od najpoznatijih audiotranskripata iz tog vremena, nepoznati časnik iz zapovjedništva upozorava brodske topnike riječima punim jeze: “Dejstvujte na ciljeve… imate podbačaje… gađajte svetionik Pomorac… pazite malo na elevaciju, ide vam sve preko, tamo u Varoš”.
Smrtonosne granate padale su doslovno posvuda. Osobito je teško i nemilosrdno stradala stara, slikovita splitska četvrt Varoš – splet uskih uličica i trošnih kamenih kuća u kojima su obitavale generacije Splićana. Ulice poput Radmilovićeve i Plinarske bile su zasute projektilima. Pukom srećom i nevjerojatnim spletom okolnosti, mnogi od tih teških projektila zabili su se u mekane krovove i tlo, zatajili i nikada nisu eksplodirali, čime su spašeni deseci civilnih života.
Razaranje je zahvatilo brojne civilne i javne zgrade od neprocjenjive nacionalne važnosti. Teško je oštećen Arheološki muzej, kulturna institucija s fundusom neprocjenjive povijesne vrijednosti. Granate su padale po zgradi Općine Split, pogađale su Higijenski zavod, zgradu Tehničke škole, kultno kino “Zlatna vrata”, a razorile su i krovne konstrukcije na prostranom kompleksu športskog centra Gripe. Jedna od najvećih tragedija izbjegnuta je za dlaku kada su razorne granate pogodile područje povijesne Dioklecijanove palače, antičkog lokaliteta pod strogom zaštitom UNESCO-a. Svjedoci iz tog apokaliptičnog vremena, uključujući poznate splitske povjesničare umjetnosti i arhitekte koji su pedantno vodili dnevničke zapise, s užasom su isticali kako su pogodci često bili neposredno blizu limenih oluka na starim zgradama. To je snažno sugeriralo upotrebu specijaliziranih projektila (tzv. sustava brod-brod) koji su opremljeni senzorima koje magnetski privlači metal. Korištenje takvog oružja u gusto naseljenom, urbanom, civilnom okruženju predstavljalo je iznimno ciničan, nehuman i ubojit čin državnog terorizma.
Krv na trajektu “Vladimir Nazor”
Dok su građani u panici bježali u atomska skloništa i podrume, prava drama odvijala se u splitskoj gradskoj luci. U trenutku kada je neprijateljska topovnjača usmjerila vatru prema luci, izravan pogodak topničke granate stravično je razorio teretni prostor putničkog trajekta Vladimir Nazor. U tom su se kaosu u potpalublju nalazili nedužni civilni članovi posade Jadrolinije, pomorci koji su samo radili svoj posao održavajući trajektne linije koje su za otoke značile život.
Na mjestu stravične eksplozije smrtno su stradali upravitelj stroja Dinko Maras i vođa stroja (prvi časnik) Jure Kalpić. Njihova pogibija predstavlja jedine direktne ljudske žrtve od eksplozija u samom gradu Splitu toga crnog dana, no tuga za ovim hrabrim pomorcima i danas je živa. U istoj eksploziji, teške tjelesne ozljede opasne po život zadobio je kormilar Ante Vidović, dok je još jedan član posade, Mate Domaćin, bio lakše ranjen.
Širom grada vladali su kaos i sirene hitne pomoći. Ranjeno je najmanje šestero civila koji su nastradali uslijed smrtonosnih šrapnela, oštrih krhotina stakla i urušavanja starih objekata. Kasnija temeljita balistička i forenzička istraga u luci nedvojbeno je pokazala da su pomorci Maras i Kalpić ubijeni od krhotina zrna kalibra 57 mm. Ovaj tehnički detalj, kako će se pokazati na suđenjima i u povijesnim knjigama, bio je krucijalan materijalni dokaz za precizno utvrđivanje kaznene odgovornosti pojedinih zapovjednika unutar Taktičke grupe “Kaštela”.
Kašjuni: Zadnja linija obrane i priča Branka Prkića
Da grad ne padne i ne bude sravnjen sa zemljom, pobrinuli su se obični ljudi, obrtnici, radnici, lovci i studenti – pripadnici novonastale Hrvatske vojske i mornarice. Njihovo je herojstvo postalo okosnica svake priče o obrani srednje Dalmacije.
Gostujući u 377. emisiji “Na prvoj crti”, koja se emitirala na lokalnoj televiziji TV Jadran pod voditeljskom palicom Zorana Vrbatovića, svoja je autentična, emotivna sjećanja na ove povijesne dane evocirao umirovljeni poručnik HV-a Branko Prkić. Prije više od tri desetljeća, Prkić je igrom sudbine postao zapovjednik ključnog topničkog položaja na Kašjunima, podno šumovitog Marjana, s kojeg se vodila bitka za spas Splita.
Razgovor je započeo prisjećanjem na golem vremenski odmak. Prkić, koji je 1991. imao svega 31 godinu, s osjetnom sjetom u glasu prisjetio se tih dramatičnih početaka. Na pitanje voditelja Vrbatovića o tome kako se uopće našao u vihoru rata, Prkićeva priča ocrtava klasičan i trnovit put hrvatskog dragovoljca.“Uključio sam se u ljeto 1991. godine u Stobreču kao pripadnik dragovoljačkih odreda,” prisjeća se Prkić. “Ja sam krenuo u rat s dvije lovačke puške, jer sam bio lovac u civilu. Zatim sam na crno kupio jedan pištolj Colt, jer legalnog oružja nije bilo za kupiti.” Oko njega okupilo se sedamdesetak sumještana iz Stobreča s kojima je čuvao prilaze gradu, blokirao Dračevac i sprečavao desante s mora. Kasnije je ta hrabra skupina izrasla u temelje 141. brigade HV-a.
Položaj na Kašjunima Prkić je preuzeo spletom logističkih okolnosti. Topnička bitnica koja je prvotno bila tamo pozicionirana premještena je na strateški važan poluotok Ston kako bi se branio dubrovački pravac. Na Kašjunima je ostavljen tek jedan prastari top od 85 milimetara ruske proizvodnje, sa zapovjednikom Tončijem Smojom i tek nekoliko ljudi. Prkić, koji je do tada držao protuzračnu obranu (PZO) na tom području, preuzeo je zapovjedništvo nad cijelim kompleksom. Njegovo predratno iskustvo pokazalo se neprocjenjivim; kao mladić rođen u Slavoniji (Županja), vojni rok u bivšoj JNA služio je upravo u Divuljama kraj Splita, gdje se punih godinu dana detaljno obučavao za rad na protuzračnim topovima Bofors 40 mm.
No, branitelji koji su stizali na Kašjune bili su mahom ljudi bez takvog specifičnog vojnog znanja. Prkić je pred sobom imao nevjerojatno težak zadatak: “Imao sam prvih 15 mobiliziranih ljudi… tražio sam nekoga tko zna raditi na 40 mm, ali dobio sam momke koji su u vojsci radili sa Strelama ili manjim kalibrima. Obuka, koja se u mirnodopskim uvjetima provodila po šest mjeseci, ovdje se morala savladati u 20, 15 ili svega 5 dana.” Ipak, nedostatak vremena nadomjestila je nevjerojatna motivacija i goruće domoljublje. “Disciplina je bila izvanredna,” naglašava Prkić. “To se ne može opisati s koliko su volje i ljubavi prišli obrani svoga grada. I dan-danas sam ponosan na te ljude.”
Trenutak odluke: “Ako valja, valja”
Bilo je točno 7:00 sati ujutro tog 15. studenoga kada je Prkić stigao na svoj položaj. Na Kašjunima je bilo maksimalno dvadesetak ljudi u smjeni. Nisu imali pojma da je neprijateljski napad već u tijeku. Tek su promatrali daleke odjeke topničke bitke koja se cijele noći vodila između obalnih bitnica na Braču i Šolti te neprijateljskih brodova.
Tada se dogodio prvi udar. Iz pravca Čiova doletjela je neprijateljska navođena raketa ispaljena s broda, namijenjena uništenju upravo njihovog topničkog gnijezda. Raketa je išla izravno na branitelje, ispuštajući gust dim i jezivo zujanje. Izuzetno obučeni branitelji nisu napuštali svoje pozicije; umjesto toga bacili su se u rovove i amplasmane. “Zadnji koji je padao s topa ispričao mi je da je raketa u zadnji čas skrenula udesno i pala pet metara od njega u more. Nije eksplodirala,” prepričava Prkić nevjerojatnu sreću koja ih je ostavila na životu.
Ubrzo nakon toga, neprijateljske topovnjače kalibrom 57 mm počinju bezobzirno rešetati grad i obalne položaje. Prkić, shvaćajući težinu situacije, odmah okreće poljski telefon, uspostavlja vezu s Inženjerijskom bojnom i traži Zapovjedništvo HRM-a. Izvještava ih o raketiranju i pita za zapovijedi. Odgovor koji je uslijedio preko žice bio je šokantan i paralizirajući: “Rečeno mi je da je našoj postrojbi strogo zabranjeno otvaranje vatre na brodove.”
Taj trenutak pauze činio se kao vječnost. Grad je gorio, civilni objekti su razarani, neprijatelj se približavao, a zapovijed je glasila “ne pucajte”. Službena politika vjerojatno je još uvijek kalkulirala oko pregovora ili izbjegavanja totalne eskalacije i uništenja grada. Međutim, u ratu terenski zapovjednici često moraju donijeti povijesne, makar i insubordinacijske odluke kako bi spasili živote svojih sugrađana.
Prkić pronalazi zapovjednika topa od 85 mm, Tončija Smoju. U kratkom, dramatičnom razgovoru dugom pet minuta, traže izlaz. Dok razgovaraju, granata pada u neposrednoj blizini. Tada Smoje izgovara rečenicu koja je prelomila bitku: “Slušaj, ja iz ovog topa nikad nisam pucao. Hajmo mi njega probati. Ako valja, valja. Ako ne valja, ja odoh kući, nemam ja tu što raditi.”
Zajedno sa svojim ljudima uspostavljaju radarski kontakt uz pomoć malog brodskog radara koji su im donirali hrabri civili iz Kaštela, Željko i Jerko. Određuju daljinu do najbliže neprijateljske topovnjače. Smoje ručno puni stari top, namješta elevaciju, veže dugi konopac za okidač (ne znajući hoće li zatvarač izdržati ili će ih top raznijeti) i povlači iz zaklona. Odjeknula je snažna eksplozija, čahura je izletjela. “Sve je u redu, radi!” viknuo je Smoje. Ubrzo, nakon ispaljena četiri do pet projektila prema moru, bahate neprijateljske topovnjače naglo su okrenule pramac, počele manevrirati i panično pobjegle prema Stobreču, izvan dometa njihovog oružja.
Okršaj s razaračem i užarena cijev obrane
Kada se učinilo da je bitka stala i dok je Prkić nervozno pušio razmišljajući o posljedicama otvaranja vatre bez odobrenja višeg zapovjedništva, dogodio se nevjerojatan prizor. Iza rta otoka Čiova, opasno sporo, izvlačila se golema, siva čelična silueta. Bio je to ponos neprijateljske flote – zloglasni razarač VPBR-31 Split.
Panika i adrenalin pomiješali su se na položaju. Brod se pozicionirao za daljnje udare po gradu. Svjestan da ne smiju prepustiti inicijativu plovećoj tvrđavi koja bi ih s lakoćom sravnila sa zemljom, Prkić ponovno izdaje naređenje: “Okreći top!”
U tim trenucima presudnu ulogu odigrala su i dvojica branitelja, Joško Pleško i Drago Lijić Droga, koji su uskočili pomoći posadi koja je bila na izmaku snaga. Pleško, bivši obučeni topnik, i Droga, dvometraš i radni kolega voditelja Zorana Vrbatovića iz Brodomerkura nevjerojatne fizičke snage, započeli su fanatično puniti teške granate u ležište ruskog topa od 85 mm.
Tempo vatre bio je gotovo nadljudski. Prema riječima očevidaca, taj jedan jedini zastarjeli obalni top pucao je tolikom brzinom da se činilo kao da puca rafalno. U tom okršaju ispaljen je gotovo nevjerojatan broj teških granata. Koliko je bitka bila nemilosrdna svjedoči i nevjerojatan podatak koji Prkić spominje s posebnim pijetetom prema oružju i posadi: “Nakon dva sata vidio sam kako je debela maslinasta boja s cijevi jednostavno otpala i izgorjela. Topovska cijev se toliko užarila od neprestanog pucanja da više nije bila zelena, nego se žarila u zagasito crvenoj boji.”
Takav luđački, ubojiti prkos i neočekivana, razorna preciznost hrvatskih topnika potpuno su šokirali zapovjedništvo na VPBR-31. Teško pogođen, dezorijentiran i onesposobljen za daljnja ofenzivna djelovanja, moćni razarač počeo je krivudati po Splitskim vratima i očajnički bježati prema Braču (Supetru). Svjedoci i sudionici bitke vidjeli su ogromne bljeskove na njegovom zapovjednom nadgrađu, a zabilježeni su i direktni pogotci prema krmenom dijelu. Oštećenja su bila toliko kritična da razarač više nije mogao samostalno ploviti – morao je biti otegljen iz dalmatinskog akvatorija uz pomoć dviju preostalih topovnjača. Legenda JRM-a slomljena je od strane šačice dragovoljaca s Marjana.
Pokušavajući spasiti obraz i provesti krvavu odmazdu, JNA je nedugo nakon pomorskog poraza uputila zrakoplovni udar iz baze u Mostaru. Borbeni zrakoplovi Galeb preletjeli su Brač i usmjerili se prema Kašjunima. Prkićevi protuzrakoplovci na Marjanu odmah su otvorili paljbu iz teškog mitraljeza (PAM-a). Preusmjereni avioni pokušali su napasti ciljeve po otoku, no hrabri brački branitelji preciznom su vatrom srušili jedan zrakoplov koji se srušio u morske dubine ispred Splitskih vrata. U duhu viteškog ratovanja, hrvatski branitelji nisu pucali na katapultiranog neprijateljskog pilota i spasilački helikopter koji je došao po njega. Time je krvava, povijesna bitka za grad pod Marjanom bila veličanstveno okončana, uz slomljenje mornaričke i zračne blokade srednjeg Jadrana.
Sjećanje koje ne blijedi
Nakon herojske epizode na Kašjunima, Branko Prkić nastavio je svoj ratni put osnivanjem snažnog položaja PZO-a u preuzetoj ratnoj luci Lori 1992. godine. Ipak, tragična pogibija nedužnih pomoraca s trajekta Vladimir Nazor ostavila je duboku ranu u sjećanju branitelja. Zbog toga se već godinama intenzivno radi na plemenitoj građanskoj i braniteljskoj inicijativi postavljanja trajne spomen-ploče u samoj splitskoj Gradskoj luci, na mjestu gdje su ugašeni životi Dinka Marasa i Jure Kalpića, za što se traži tek jednostavna logistička pomoć Grada.
A koliko je važno prenositi istinu o ovim danima ponosa i slave na mlade generacije, najbolje svjedoči crtica koju je Branko Prkić podijelio na kraju svog televizijskog gostovanja. Za 30. obljetnicu obrane, njegov devetogodišnji unuk u školi je napisao zadani sastav: “Ovu priču mi je ispričao moj djed… Srbi su bombardirali Split. Moj djed i njegove kolege su obranili našu lijepu domovinu. Više naša domovina nije napadana, već 30 godina živimo kao slobodan narod.”
“To je vrh moje karijere i moga života,” zaključuje kroz suze i osmijeh stari zapovjednik. Kada mladost s tolikim pijetetom piše o žrtvi svojih predaka, tada znamo da junačka borba s Kašjuna, onog hladnog studenog 1991. godine, nije bila uzaludna, te da neustrašivi duh grada pod Marjanom nikada neće biti slomljen.