U zlatnoj dobi mladosti, dok su mnogi njegovi vršnjaci tek kročili u svijet snova i planova, Boris Strapač je kročio na prve linije obrane. Kao dječak od samo 17 godina, vođen prizivom savjesti i neizmjernom ljubavi prema domovini, stavio je svoj život na oltar slobode Hrvatske. Prijavio se u Hrvatsku vojsku, ne tražeći ništa zauzvrat, već vođen jedino željom da obrani svoj Osijek od srpskog agresora.
Boris, pripadnik 106. brigade, 3. bataljuna, 1. čete, 2. voda, brzo je stasao u vojnika čije su srce i hrabrost nadilazili njegove godine. Njegova mladost bila je ispunjena idealima, a svakodnevica prožeta požrtvovnošću. Nije razmišljao o udobnostima života koje su mnogi smatrali ciljem; nije mario za mirovinu, položaje ili materijalne vrijednosti. Jedina misija bila mu je obrana slobode i mira za svoj narod.
Nažalost, 19. prosinca 1991., Boris je položio ono najdragocjenije što je imao – svoj mladi život. Sahranjen na Retfalačkom groblju dva dana kasnije, postao je simbol generacije koja je nesebično dala sebe za budućnost domovine.
No, postavlja se pitanje: Jesmo li kao narod dostojni njegove žrtve? Sjećamo li se Borisa Strapača? Makar na godišnjicu njegove pogibije, makar spominjanjem njegova imena?
Boris Strapač nije bio samo vojnik. Bio je dijete, sanjar, heroj. On je primjer ljubavi prema domovini, ljubavi koja ne pita za cijenu. Njegova žrtva ne smije biti zaboravljena. Neka nas njegova priča podsjeti na to koliko je sloboda dragocjena i koliko je života utkano u temelje naše Hrvatske.
Slava mu i hvala.
