Vlč. Dubravko Škrlin Hren u emisiji Duhovna misao tumači prispodobu o milosrdnom Samarijancu i upozorava na nevidljive rane ljudi oko nas.
Istinska kršćanska ljubav ne zadržava se na pukom osjećaju sućuti, već zahtijeva konkretno djelovanje i zaustavljanje pred tuđom patnjom, središnja je poruka današnjeg izdanja radijske emisije Hrvatskog radija (HRT) „Duhovna misao“. U emisiji urednice Blaženke Jančić gostovao je vlč. Dubravko Škrlin Hren, svećenik Zagrebačke nadbiskupije, koji se u svom promišljanju osvrnuo na poznatu evanđeosku prispodobu o milosrdnom Samarijancu i njezinu aktualnost u današnjem društvu.
Tumačeći dijalog između Isusa i zakonoznanca, koji uz pitanje o baštinjenju vječnoga života traži definiciju toga tko je uopće njegov bližnji, vlč. Škrlin Hren istaknuo je kako isto pitanje često opterećuje i suvremenog čovjeka koji važe tko zaslužuje njegovu pažnju i pomoć.
„Ova prispodoba mijenja pogled na pitanje bližnjega. Mi se često pitamo tko je moj bližnji, no Isus nas uči da je važnije pitati se: jesam li ja nekome bližnji? Nije riječ o tome tko zaslužuje moju ljubav, nego jesam li spreman postati čovjek koji ljubi“, naglasio je vlč. Škrlin Hren, podsjećajući kako Samarijančeva ljubav u priči o pretučenom čovjeku na putu od Jeruzalema do Jerihona nije ostala samo na sažaljenju, već je postala konkretno djelo brige i previjanja rana.
Nevidljive rane današnjice
Povlačeći paralelu između biblijskog teksta i svakodnevice, svećenik Zagrebačke nadbiskupije upozorio je na brojne „ranjenike“ koji žive u našoj neposrednoj blizini, a čije patnje često ostaju neprimijećene ili svjesno ignorirane.
„Nisu svi pretučeni na cesti, ali mnogi danas nose nevidljive rane. Netko je usamljen, bolestan, razočaran ili odbačen. Može se dogoditi da i mi budemo poput svećenika i levita iz prispodobe koji zaobilaze unesrećenoga – vidimo potrebu, ali kažemo kako će već netko drugi pomoći“, upozorio je gost HRT-ove emisije.
Dostojanstvo iznad podjela
Poseban naglasak stavljen je na univerzalnost pomoći koja ne poznaje predrasude. Milosrdni Samarijanac, istaknuto je u emisiji, nije propitivao narodnost, vjeru ili društveni položaj ranjenika, već je u njemu prvenstveno prepoznao čovjeka u potrebi. Upravo je to pogled kakav bi vjernici trebali oblikovati u sebi, jer svaka osoba nosi dostojanstvo Božjeg djeteta te samim time zaslužuje poštovanje i ljubav.
Zaključujući svoje promišljanje, vlč. Škrlin Hren poručio je kako se svetost i milosrđe rijetko očituju u velikim, spektakularnim potezima koje će svi primijetiti:
„Sve se to obično sastoji u svakodnevnim, malim djelima milosrđa koja vidi samo Bog – u zaustavljanju kraj čovjeka, u slušanju, u praštanju i u pomoći bez očekivanja nagrade.“
Foto: H. Zvoko
