Dokumentarni film Dom tehnike Vukovar donosi sirovu istinu o obrani Borova Naselja. Otkrijte svjedočanstva s emotivne projekcije održane u Vinkovcima.
Vinkovci su sinoć bili poprište iznimno emotivnog, dostojanstvenog i historiografski neprocjenjivog susreta s ratnom prošlošću koja i nakon tri i pol desetljeća traži svoje cjelovito mjesto u kolektivnom pamćenju hrvatskoga naroda. Pred ispunjenom dvoranom i publikom u kojoj su se miješali ponos, suze i duboko poštovanje, održana je svečana projekcija dokumentarnog filma „Dom tehnike 1991. Borovo naselje – Vukovar“. Riječ je o audiovizualnom i arhivsko-memoarskom djelu koje bez patetike i naknadnog uljepšavanja donosi sirovu, provjerenu istinu o obrani jednog od taktički najizloženijih, a u javnom prostoru nepravedno zanemarenih obrambenih punktova tijekom tromjesečne bitke za Vukovar.
Ovaj dokumentarni zapis nije nastao pod okriljem velikih komercijalnih kinematografskih kuća niti uz izdašne institucionalne fondove. On je izvoran plod beskompromisnog veteranskog rada i zavjeta preživjelih branitelja okupljenih u Udruzi branitelja Doma tehnike „Zoran i Jasna Šipoš“ iz Borova Naselja. Film funkcionira kao trajni komemorativni spomenik poginulim, nestalim i umrlim suborcima, ali i kao specifičan, dragocjen model veteranske mikrohistorije. Kroz rekonstrukciju zbivanja na uskom riječnom pojasu uz Dunav, autori filma redefiniraju i upotpunjuju širu sliku herojskog otpora Borova Naselja i grada heroja u cjelini.
Uz mnogobrojne branitelje te obitelji poginulih i nestalih, događaju je prisustvovao državni, regionalni i lokalni vrh. Prisustvovali su izaslanik potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja Stipo Rimac, izaslanik potpredsjednika Vlade i ministra obrane general-bojnik Željko Živanović, župan Vukovarsko-srijemske županije Ivan Bosančić, glavni savjetnik MUP-a general-bojnik Krešimir Šipoš, načelnik PU brodsko-posavske Antun Valić, izaslanik PU vukovarsko-srijemske Dragoslav Živković (voditelj poslova izvještajne analitike i odnosa s javnošću), predstavnici gradova i općina Vukovarsko-srijemske županije, jedan od ključnih zapovjednika tijekom obrane Vukovara Ivan “Dok” Anđelić, prvi zamjenik zapovjednika obrane grada Vukovara umirovljeni pukovnik Pero Perić, bivši saborski zastupnik i ratni zamjenik zapovjednika SJP Delta Vinkovci Stevo Culej, predsjednik Koordinacije braniteljskih i stradalničkih udruga Vukovarsko-srijemske županije Damir Dujić te braniteljske udruge, branitelji i građani Vinkovaca.
Za glazbeni dio pobrinula se Petra Marković, koja je uz pratnju Vedrane Vrtarić na gitari otpjevala himnu Republike Hrvatske „Lijepa naša” te pjesme „Zemlja dide mog” i „Dajem ti srce”.
Štit kombinata i bedem pred dunavskim brodovljem
Kako bi se u potpunosti shvatila težina i značaj borbi koje dokumentarac obrađuje, nužno je sagledati operativni i strateški kontekst samog položaja Doma tehnike u Borovu Naselju. Smješten na samoj obali Dunava, objekt je imao presudnu ulogu u neprekidnom motrenju riječnog plovnog puta i sprečavanju neprijateljskih amfibijskih desanata i diverzantskih upada iz smjera okupiranog Borova Sela. No, Dom tehnike nije branio samo priobalni pojas. On je bio neposredni vanjski obrambeni štit golemog industrijskog kompleksa Borovskoga kombinata, unutar čijih se podzemnih skloništa tijekom najžešće opsade nalazilo na tisuće civila, ranjenika, žena i djece. Da je ovaj punkt pao u ranoj fazi bitke, snage Jugoslavenske narodne armije i pridružene paravojne formacije imale bi otvoren koridor za munjevit proboj u samo srce naselja, čime bi obrana bila prepolovljena, a sudbina civila zapečaćena znatno ranije.
Zbog svoje isturenosti, branitelji Doma tehnike nalazili su se u stalnom žrvnju združenih neprijateljskih napada. Zgrada je danonoćno trpjela teška razaranja s kopna, iz zraka i s vode. Oklopni brodovi Riječne ratne flotile JNA nemilosrdno su topništvom i teškim strojnicama tukli priobalna utvrđenja, dok je neprijateljsko ratno zrakoplovstvo objekt zasipalo razornim bombama. Obranom ove neosvojive utvrde zapovijedao je legendarni Zoran Šipoš, uz kojega je dužnost zamjenice obnašala njegova supruga Jasna Šipoš. Jasna se u presudnim trenucima istaknula ne samo kao organizatorica protuoklopnih zasjeda na prilaznim pravcima, nego i kao aktivna sudionica u najkrvavijim pješačkim okršajima prsa o prsa.
Kroz cijelo vrijeme opsade kroz položaj je prošlo tek oko 35 boraca, dok ih u najtežim trenucima na samoj crti nikada nije bilo više od 30 do 32. Tu malu, čvrstu cjelinu činili su domaći stanovnici Borova Naselja i Vukovara te dragovoljci koji su pristigli u pomoć, među kojima su iznimno zapaženu ulogu imali upravo dragovoljci iz Vinkovaca. U ljetnim su se mjesecima branili izrazito oskudnim lovačkim i lakim naoružanjem, a liniju su uspjeli stabilizirati tek sredinom rujna 1991. godine kada je napokon pristigla prijeko potrebna protuoklopna i automatska oprema.
Dvije godine borbe za istinu i dokumente
Glavni pokretač, autor koncepta i središnja figura cijelog projekta je Milenko Bilić, umirovljeni časnik Hrvatske vojske, ratni vojni invalid i predsjednik udruge, koji je kao golobradi osamnaestogodišnji dragovoljac stao na branik Doma tehnike. Obraćajući se okupljenim sugrađanima u Vinkovcima, Bilić nije skrivao ponos, ali ni gorčinu zbog dugotrajnog puta koji je bio potreban da bi film ugledao svjetlo dana.
„Večeras s posebnim pijetetom u Vinkovcima prikazujemo dokumentarni film o Domu tehnike. Naš položaj bio je jedan od najisturenijih prema neprijateljskim uporištima. Bili smo na samoj rijeci, svakodnevno izloženi udarima riječnih ratnih brodova, zrakoplovstva i topništva s druge strane Dunava. Naša temeljna zadaća bila je onemogućiti riječni desant koji bi obranu Borova Naselja presjekao s leđa“, istaknuo je Bilić pred vinkovačkom publikom.
Govoreći o samoj realizaciji filma, Bilić je naglasio kako je rad trajao pune dvije godine, pri čemu je samo snimanje na terenu trajalo oko mjesec i pol dana, dok je lavovski dio posla otpao na mukotrpno prikupljanje povijesne građe, provjeru činjenica i ishođenje svih potrebnih arhivskih i autorskih prava. „Susreli smo se s nerazumijevanjem pojedinih nadležnih institucija pri odobravanju financijskih sredstava. Nismo odustali; dio sredstava prikupili smo sami unutar udruge, dio smo posudili, ali smo ustrajali u tome da javnosti vjerodostojno i činjenično prikažemo pravu istinu“, kazao je Bilić
Bilić je podsjetio i na ključne, dramatične trenutke bitke: „Na samom položaju poginuo je naš suborac Siniša Rajković – Lojdo. Stradao je tijekom masovnog neprijateljskog proboja, upravo u času kad nam je u ispomoć pristigao pokojni zapovjednik Damir Bagarić sa svojim borcima iz Zadra. Bilo je mnogo poginulih momaka s obje strane, pretežno onih koji su jurili u pomoć s drugih punktova. Široj javnosti malo je poznato da Dom tehnike vojno nikada nije pao. Mi nismo bili poraženi na samom položaju; povukli smo se tek kada je nastala neposredna opasnost potpunog okruženja, nakon što su neprijateljske snage zaobišle liniju iza naših leđa, preko internata i nogometnog igrališta.“
Posebno potresan dio Bilićeva obraćanja odnosio se na poslijeratnu sudbinu zarobljenih boraca. „Nakon okupacije započeo je najteži zločin. Mnogi suborci završili su u srbijanskim logorima, a osmero ih se godinama vodilo kao nestalo. U veljači ove godine, putem DNK analize, identificiran je naš Zvonimir Miljak, koji je ranjen odveden iz Vukovarske bolnice i mučki ubijen na Ovčari. Njegov sin moj je suborac s položaja koji je preživio logorske strahote. Još uvijek tragamo za preostalih sedam branitelja s Doma tehnike. Za neke točno znamo gdje počivaju njihovi posmrtni ostaci, no nažalost još uvijek nema političke volje s druge strane da se njihova tijela ekshumiraju, vrate domovini i dostojanstveno pokopaju.“
Svjedočanstvo Roberta Miljka: Spoj mladosti i vječna potraga za ocem
Jedan od najupečatljivijih trenutaka vinkovačke večeri bilo je svjedočanstvo Roberta Miljka, vukovarskog branitelja koji je na prvoj crti Doma tehnike stasao rame uz rame s Milenkom Bilićem. Njegova osobna ispovijest oslikava nesalomljivi moral tadašnjih mladića, ali i neizlječivu bol obitelji koje su desetljećima tragale za istinom o svojim najmilijima.
„Na Domu tehnike bili smo do samoga kraja, puna dva dana duže nego što je trajao otpor u samom Vukovaru“, posvjedočio je Miljak. „Moj otac Zvonimir bio je ranjen nekoliko dana prije nego što je neprijatelj presjekao komunikaciju između Borova Naselja i Vukovara na Priljevu, kod Silosa. Idućeg dana zapovjednik Zoran Šipoš pustio me da ga posjetim u bolnici. Krenuo sam s prijateljem Mrakanom, pod kišom granata, svjesni da riskiramo život na svakom metru te ceste jer su borbe za presijecanje puta već bjesnile. Nisam ni slutio da će mi taj kratki susret u bolničkom hodniku biti posljednji put da ga vidim živog. Nakon pada grada, otac je odveden na Ovčaru.“
Zvonimir Miljak pronađen je i identificiran tek krajem prošle godine, a dostojanstveno je pokopan 27. veljače ove godine. „Time smo to preteško poglavlje napokon zatvorili. Trideset i pet godina čekanja uistinu je dugo, predugo razdoblje neizvjesnosti. Zato od srca želim svim drugim obiteljima koje još traže svoje najmilije da dočekaju taj dan, pronađu njihove kosti i dostojno ih sahrane. Zahvaljujem Biliću što je uložio sebe u ovaj film kako se ove žrtve i ovi dani nikada ne bi zaboravili“, rekao je Miljak.
Prisjećajući se ratnih dana, Miljak je naglasio mladost branitelja: „Na Domu tehnike napunio sam tek osamnaest godina. U početku sam s ocem držao položaj prema Bršadinu, no ubrzo smo prebačeni na obalu Dunava gdje je situacija bila kritična. Osim mene i Bilića, ondje su bila i braća Tot, mlađa od mene nekoliko mjeseci, te najmlađi Siniša koji je tada imao svega sedamnaest godina. Bili smo djeca, golobradi mladići uvezani sa starijim suborcima koji su imali vojno znanje i koji su nas očinski vodili kroz sve te strahote. Danas živim u Istri, život me odveo daleko od Slavonije, no sprovod moga oca i ove projekcije ponovno su nas okupili. Ta ratna prijateljstva skovana u podrumima i rovovima ostaju neraskidiva za cijeli život.“
Mozaik glasova s prve crte i neprolazna obiteljska trauma
Dokumentarni film donosi iznimno bogatu strukturu autentičnih svjedočanstava. Dok iskazi Milenka Bilića minuciozno rekonstruiraju taktičke borbe s riječnim oklopnim brodovima i zrakoplovstvom, branitelj Ilija Ačkar pred kamerama detaljno razotkriva dramu povlačenja, trenutak zarobljavanja te višemjesečne stravične torture i zlostavljanja koje je prošao u srbijanskim koncentracijskim logorima. Pripadnici postrojbe Ivica Lojdl i Gordan Kiš iznose zapažanja o gubicima na samom položaju, oslikavajući nevjerojatan borbeni moral koji nije posustajao unatoč potpunom okruženju i nestašici streljiva.
Širi strateški kontekst i operativnu uvezanost Doma tehnike s obranom zapadnih prilaza gradu Vukovaru u filmu analiziraju istaknuti zapovjednici i borci Ivan „Dok“ Anđelić, Stevo Culej i Pero Perić. Njihova izlaganja jasno definiraju Dom tehnike kao nepremostivu točku bez koje bi cijela linija Borova Naselja kolabirala tjednima ranije.
“Istinu mi ne dirajte!” – Snažno svjedočanstvo Ivana “Doka” Anđelića o obrani Vukovara i važnosti povijesne istine
Kroz emotivno i iznimno snažno obraćanje, legendarni vukovarski branitelj Ivan “Dok” Anđelić prisjetio se najtežih trenutaka obrane Vukovara, s posebnim naglaskom na Borovo naselje i Dom tehnike. Njegov govor dubok je naklon svim braniteljima, a posebno brojnim dragovoljcima iz Vinkovaca i drugih krajeva koji su došli braniti grad tamo gdje je bilo najteže i gdje je domaćih branitelja nedostajalo.
“Vukovar nije samo ‘kupio vrijeme’ Hrvatskoj da se naoruža. Ljudi moji, Vukovar je slomio kičmu najjačim elitnim snagama agresora,” istaknuo je Anđelić, naglasivši ogromnu vojnu i taktičku važnost obrane grada.
Prisjetio se i stravične žrtve koju je podnijela njegova postrojba. Od 366 ljudi, gotovo svaki treći je poginuo, dok su gotovo svi ostali ranjeni ili su završili u srpskim koncentracijskim logorima. S posebnom tugom i gorčinom osvrnuo se na teške trenutke proboja i ostavljanje ranjenika u vukovarskoj bolnici. Branitelji su vjerovali da će ih zaštititi Crveni križ i međunarodno pravo, no nad njima je izvršena najbrutalnija odmazda.
Kao istinski ratni zapovjednik koji je svoje ljude vodio osobnim primjerom, Anđelić je istaknuo: “Moj vojnik nikad nije bio ispred mene.”
Njegova ključna poruka usmjerena je na očuvanje čiste, nepatvorene povijesne istine o Domovinskom ratu, oslobođene od politiziranja i lažiranja.
“Sve spomenice i činove ja im poklanjam, ali istinu mi ne dirajte i povijest ne lažirajte.”
“Puno je izrečeno, ali i nedorečeno. Neki se danas kite tuđim hrabrostima, a to nama ne treba. Nama treba povijesna istina. Sve spomenice, odličja i činove ja im poklanjam, ali istinu mi ne dirajte i povijest ne lažirajte,” poručio je za kraj Anđelić, čije svjedočanstvo ostaje trajni podsjetnik na herojstvo onih koji su stvarali slobodnu Hrvatsku.
Stevo Culej o obrani Doma tehnike: “Od stotinjak policajaca u Vinkovcima, u specijalnu jedinicu javila su se samo trojica dragovoljaca”
Prisjećajući se ratne 1991. godine i teških borbi za obranu Vukovara, pripadnik Specijalne jedinice policije “Delta” Vinkovci, Stevo Culej, donio je snažno svjedočanstvo o ratnom putu svoje postrojbe i ključnoj ulozi u obrani Doma tehnike.
U svom govoru, Culej se vratio na same početke formiranja postrojbe u jesen 1991. godine, nedugo nakon tragičnog pokolja u Borovu Selu 2. svibnja. Prisjetio se surove stvarnosti tog vremena i manjka ljudi spremnih za najteže zadaće: “Od stotinjak policajaca u velikoj vijećnici u Vinkovcima, u novu specijalnu jedinicu javila su se samo trojica dragovoljaca.”
Postrojba, koja je s vremenom narasla na 40-ak pripadnika, paralelno je sudjelovala u borbama oko vojarne i radila na izradi improviziranog oklopnjaka od kamiona. Zanimljivo je da se taj isti oklopnjak upravo restaurira te će biti izložen u Vukovaru za ovogodišnju obljetnicu 18. studenoga.
Pod zapovjedništvom Jurice Tolja iz Osijeka, vinkovačka “Delta” upućena je u Vukovar, točnije na položaj Dom tehnike. Tamo su, rame uz rame s legendarnim zapovjednikom Zoranom Šipošem i njegovim braniteljima, držali crtu obrane usmjerenu direktno prema Borovu Selu i Dunavu.
“Bili smo izloženi udarima topovnjača s Dunava i stalnim pješačkim napadima,” ispričao je Culej, posebno istaknuvši jedan siloviti noćni pješački napad. Branitelji su se borili do pred jutro, ispucavši sve što su imali iz minobacača i pješačkog naoružanja. Napad je uspješno slomljen, nakon čega su se neprijateljske snage povukle i više nisu pokušavale pješačke proboje na tom dijelu dok je “Delta” držala položaj.
Nakon što ih je na položaju zamijenila postrojba iz Jankovaca, vinkovački specijalci su se povukli, no ratna prijateljstva ostala su trajna. Culej je s ponosom istaknuo bratstvo po oružju iskovano na Domu tehnike, prisjetivši se kako je i nakon završetka ratnih operacija u Vukovaru nastavio suradnju i borbeni put sa Zoranom Šipošem.
“Moramo pričati radi istine, radi povijesti.” – Snažno svjedočanstvo Pere Perića o obrani Vukovara!
U emotivnom obraćanju, Pero Perić prisjetio se najtežih i presudnih dana obrane Vukovara. Njegove riječi nisu samo sjećanje na nadljudske napore hrvatskih branitelja na položajima poput Doma tehnike, već i važna povijesna lekcija o hrabrosti, odgovornosti i donošenju teških odluka u trenucima kada su mnogi odustajali.
Kroz surovu ratnu stvarnost, Perić oslikava težinu situacije u kojoj je strah nerijetko lomio ljude – prisjećajući se zapovjednika koji je odustao nakon samo jedne noći provedene u iščekivanju akcije – čime dodatno naglašava nadljudsku hrabrost onih koji su ostali i borili se do kraja.
Posebno je upečatljivo njegovo prisjećanje na sastanak Kriznog štaba sredinom kolovoza 1991. godine, kada se birao novi zapovjednik obrane grada. Dok je legendarni Blago Zadro tu dužnost odbio jer nije želio napustiti svoje suborce u Borovu naselju, ogromnu odgovornost hrabro je preuzeo Ivica Arbanas, imenovavši Perića svojim zamjenikom. Bila je to teška zadaća u trenucima kada su pripadnici Zbora narodne garde bez oklijevanja išli tamo gdje nitko drugi nije želio, od Trpinjske ceste nadalje, uvijek vodeći svojim osobnim primjerom.
Uz kritički osvrt na pojedince koji danas donose važne odluke, a čiji je ratni put upitan, Perićeva glavna poruka usmjerena je isključivo na očuvanje povijesne istine. Uputio je snažan apel svojim suborcima da pišu knjige, snimaju dokumentarce i svjedoče o proživljenom, a mlađim generacijama da o Domovinskom ratu – kao jedinom pravom temelju na kojem je 1991. godine stvorena suverena hrvatska država – uče slušajući svoje roditelje, djedove i bake.
Ipak, posebnu emotivnu dubinu projekcije filma daje član obitelji stradalih i nestalih.
Klara Barišić, unuka nestalog branitelja Adama Podrugovića, recitirala je pjesmu “Studeni”:
„Studeni, nije to samo još jedan mjesec, još jedan mjesec u godini. To je mjesec tišine, sjećanja i rana koje, koliko god godina prošlo, nikada u potpunosti ne zacijele. Mjesec u kojem Vukovar i Borovo proživljavaju svoju najveću bol, a s njima i sve obitelji koje su u ratu izgubile svoje najdraže.
Za mene je studeni i nešto više od sjećanja na prošlost. On nosi moje djetinjstvo koje nikada nisam imala priliku proživjeti do kraja. Znam da za sve u životu postoji neki razlog i da svaka rana ima svoje objašnjenje. Ali tko će meni objasniti zašto su mi prekinuli djetinjstvo? Tko će meni objasniti zašto su me ostavili sa suzama u očima, velikom prazninom u srcu i u nadi da će se moj dida jednog dana ipak vratiti?
Tko će meni objasniti čime je on to zaslužio? Čime je zaslužio da mu netko oduzme život? A meni čovjeka koji je trebao biti tu, uz moje odrastanje, moje prve korake, moje prve riječi, moje pobjede i padove, i moje najvažnije dane? Najviše bole pitanja na koja možda nikada neću dobiti odgovor. Kako bi zvučao njegov glas kada bi me dozivao? Kakav bi bio njegov osmijeh? Kako bi izgledao njegov zagrljaj? Bismo li zajedno šetali, pričali i smijali se?
Kakav bi bio osjećaj imati djeda kojemu mogu potrčati u zagrljaj kada mi je teško? Ponekad pokušam zamisliti sve te lijepe trenutke, ali ispred mene je samo tišina i praznina. Jer rat mi nije oduzao samo djeda. Oduzao mi je uspomene koje nikada neću imati, zagrljaje koje nikada neću osjetiti. Priče koje nikada neću čuti i godine koje nikada nećemo moći vratiti. Oduzao mi je dio djetinjstva i dio mene.
I zato nikada neću moći razumjeti što to u čovjeku mora biti toliko mračno da može drugome oduzeti ono najvrijednije, a to je život. Kako netko može živjeti sa spoznajom da je jednoj obitelji zauvijek promijenio život, da je jednom djetetu ostavio pitanja na koja nikada neće dobiti odgovor? Studeni je za mnoge mjesec sjećanja, a za mene i mjesec pitanja. Mjesec u kojem se pitam zašto nisam imala priliku upoznati čovjeka kojeg sam trebala imati uz sebe cijeli život. Mjesec u kojem se sjetim svih onih koji se nikada nisu vratili svojim obiteljima. Svih majki koje su čekale svoju djecu, svih očeva koji su se nadali. Sve djece koja su odrasla bez svojih roditelja. Svih unuka koji dan-danas pokušavaju sastaviti sliku svojih najmilijih iz tuđih priča i nekoliko sačuvanih fotografija.
Previše je obitelji koje danas žive između nade i očaja. Čekajući istinu, čekajući odgovor.
Da pronađu posmrtne ostatke svojih najmilijih. I da im napokon daju dostojanstven počinak. I zato, dok god postoji jedna obitelj koja čeka, ne smijemo zaboraviti. Ne smijemo zaboraviti Vukovar. Ne smijemo zaboraviti one koji se nikada nisu vratili.
Ne smijemo zaboraviti one kojima je rat oduzao budućnost. Ne smijemo zaboraviti ni djecu koja su morala odrasti s praznim mjestom za stolom. Možda ću jednog dana ponovno biti sretna. Možda ću naučiti živjeti s ovom boli. Možda će s godinama biti tiša, ali neće nestati. Jer neke osobe ne prestanu nedostajati. Samo naučimo živjeti s njihovim odsustvom. A ja ću svog dida nositi u sebi dok god živim. Čuvat ću ga u svojim mislima, u svojim riječima, u svakoj suzi koja mi krene kad ga se sjetim. I možda ga neću moći vratiti u ovaj život, ali jednog dana kada dođe vrijeme, vjerujem da će ponovno doći na mjesto koje mu pripada. Tamo gdje ga više ništa i nitko neće moći oduzeti od mene. Do tada ostaje samo ljubav, sjećanje i nada. Za njega, za sve njih, za sve one koji se nikada nisu vratili. Neka im je vječna slava i hvala, nikad zaboravljeni.”
Film poimence dokumentira i rasvjetljava sudbine ranjenih branitelja Doma tehnike koji su nakon okupacije grada nasilno odvedeni iz vukovarske bolnice ili izvučeni iz prognaničkih kolona te pogubljeni na stratištima. Među njima su Zdenko Purda, Antun „Tunjo“ Žanić, Damir „Buco“ Posanović i Zvonimir Miljak. Činjenica da se s ovog malog punkta još uvijek sedam branitelja vodi nestalima daje filmu snažan apelativni karakter usmjeren prema ubrzanju procesa ekshumacija i pronalasku preostalih masovnih grobnica.
Povezivanje Hrvatske: Od slavonske ravnice do dalmatinskih bedema
Projekcija u Vinkovcima dio je šire nacionalne turneje koja je započela krajem 2025. godine u Slavoniji, a tijekom 2026. godine prerasla u jedinstven memorijalni pokret koji spaja kontinentalnu i južnu Hrvatsku.
Put ovog autentičnog zapisa započeo je 14. studenoga 2025. godine u Slavonskom Brodu, u Hotelu „Savus“, gdje su u organizaciji Udruge veterana 3. gardijske brigade „Kune“ i Udruge 108. brigade ZNG RH film predstavili Milenko Bilić, Stevo Culej i Ivica Lojdl. Zatim se 7. ožujka 2026. godine filmska karavana preselila u Dalmaciju, u Split, gdje je u okviru 33. Dana Matice hrvatske projekciju ugostio Ogranak Matice hrvatske Split, uz izlaganja Milenka Bilića, Ivana „Doka“ Anđelića
Zagrebačka publika imala je priliku pogledati film 23. svibnja 2026. u Centru za kulturu Sesvete, pod pokroviteljstvom lokalnih organizacija i vodstvom Alina Kavura, gdje su govorili Ilija Ačkar, Kristina Podrugović i Kris Malić. Već 19. lipnja 2026. godine film je prikazan u Samostanu Čudotvorne Gospe Sinjske u Sinju, uz podršku Udruge „Za bolju Hrvatsku“, gdje su o strahotama i ponosu Vukovara govorili Bilić, Ačkar, Kiš, Klara Barišić i Marko Skejo.
Prije dolaska pred vinkovačku publiku, dokumentarac je 11. rujna 2026. godine bio središnji događaj tribine Festivala hrvatske vojne povijesti „Ruža hrvatska“ u Vodicama i Šibeniku, čime je zaokružena snažna veza između gradova koji su podnijeli golem teret u obrani suvereniteta Republike Hrvatske.
Obrazovni zavjet i odbijanje komercijalizacije
Ono što ovaj dokumentarni projekt čini iznimnim u suvremenom medijskom prostoru jest čvrsta odluka njegovih autora da djelo ne prepuste komercijalizaciji. Film se ne nalazi na komercijalnim video-platformama na zahtjev niti je ustupljen televizijskim mrežama za popunjavanje komercijalnih programskih shema. Njegov put je strogo usmjeren i edukativan.
Cjeloviti digitalni master nalazi se u trajnom vlasništvu Udruge branitelja Doma tehnike „Zoran i Jasna Šipoš“, koja ga besplatno ustupa u obrazovne i istraživačke svrhe školama, sveučilištima, znanstvenim institutima i arhivima koji se bave proučavanjem Domovinskog rata. Projekcije se nastavljaju organizirati u suradnji s tijelima lokalne samouprave, župama i braniteljskim udrugama diljem domovine i dijaspore.
Vinkovačka večer potvrdila je da dokumentarni film „Dom tehnike 1991. Borovo naselje – Vukovar“ nije tek puki povijesni osvrt, nego živi spomenik i krik za pravdom. To je priča o šačici mladića koji su na obali Dunava stajali uspravno pred nemjerljivo nadmoćnijom vojnom silom, priča o zapovjednicima Zoranu i Jasni Šipoš, te trajna obveza cijelome društvu da nijedno ime poginulog i nestalog branitelja nikada ne prekrije zaborav. Istina ispričana bez posrednika, izravno iz usta onih koji su krvarili za svaki metar slavonske zemlje, ostaje trajno upisana u temelj
What do you feel about this post?
Like
Love
Happy
Haha
Sad
