Postoje dani u povijesti jednog naroda koje vrijeme nikada ne može izbrisati. Jedan od takvih datuma, duboko uklesan u kolektivno pamćenje građana Sanskog Mosta, jest 19. travanj 1992. godine — dan kada su se tamni oblaci rata nadvili nad ovim pitomim krajiškim gradićem, a nasilje zamijenilo dotadašnji suživot.
Na taj kobni dan, srpske paravojne snage, logistički podržane od strane tadašnje Jugoslovenske narodne armije, nasilno su preuzele vlast u Sanskom Mostu. Bio je to početak višegodišnje okupacije, obilježene masovnim zločinima, logorima, ubojstvima i etničkim čišćenjem – sustavnim pokušajem da se zatre prisutnost nesrpskog stanovništva u dolini Sane.
Pripadnici srpskih snaga vršili su granatiranja civilnih objekata, od čega su ubijeni i ranjeni brojni civili. Vršene su pljačke i uništavanje imovine, razdvajani su muškarci od žena i odvođeni u već unaprijed pripremljena mjesta zatočenja. Zatočenici su izloženi ubijanju i fizičkom i psihičkom maltretiranju. Prva masovna ubijanja izvršena su 31. svibnja kada su u selu Kljevci, zaselku Begići srpski vojnici ubili sve muškarce. Na putu prema Sanskom Mostu vršena su ubijanja, pri čemu su na mostu u Vrhpolju počinjena masovna ubijanja. Bošnjaci su natjerani da skoče sa mosta u Sanu i onda su ubijani u vodi. Oni koji nisu bili pogođeni morali su ponovo skakati sa mosta (neki su tako skakali po šest puta). Pored ubijanja i premlaćivanja Bošnjaka, vršena su i silovanja Bošnjakinja.
Na prostoru općine Sanski Most bilo je više od 20 logora i drugih mjesta zatočenja, a najgora među njima bili su: “Betonirka“, “Sanakerm“, Sportska dvorana, zgrada MUP-a, fabrika “Krings“ i dr.
Brojke koje lede krv u žilama:
U razdoblju od 1992. do 1995. godine, ubijeno je 785 stanovnika Sanskog Mosta, među kojima je bilo djece i žena – 6 % ubijenih bili su mlađi od 18 godina, a 13 % žene. Oko 800 tijela pronađeno je u više od 30 masovnih i pojedinačnih grobnica, razasutih po šumama i livadama. I dok su žrtve postajale brojke, njihova imena, njihove priče i njihove patnje vječno ostaju urezane u pamćenje.
Svake godine, Udruženje logoraša općine Sanski Most organizira press konferenciju kako bi podsjetili javnost na ovaj tragični trenutak u povijesti, ali i na činjenicu da pravda još nije sustigla većinu počinitelja, posebice one iz političkog i vojnog vrha tadašnje srpske vlasti.
Jedinstven obrazac zločina
Dr. Mujo Begić, autor knjige Zločini u Sanskom Mostu, upozorava na stratešku logiku iza zločina: „Dolina Sane – Sanski Most, Ključ, Prijedor, Bosanski Novi – predstavljala je prepreku povezivanju dviju Krajina. Uklanjanje ljudi s tog prostora bio je dio plana.“ Ovaj prostor bio je pretvoren u laboratorij etničkog čišćenja, a stanovništvo koje je nekad živjelo u slozi, pretvoreno u mete.
Poseban teret nosile su žene
Dok je smrt uzimala danak, posebna patnja sručila se na žene Sanskog Mosta. Masovna silovanja i seksualna zlostavljanja, o kojima se godinama šutjelo, predstavljaju jednu od najmračnijih strana ovog rata. Dr. Begić ističe da je upravo u dolini Sane zabilježen specifičan i sistemski pristup brutalnosti nad ženama, što dodatno svjedoči o dubini mržnje i okrutnosti koja se tih godina odvijala iza zatvorenih vrata kuća, škola i podruma.
Sjećanje koje ne blijedi
Iako je prošlo više od tri desetljeća, rane su još uvijek svježe. Pravda je spora, a zaborav prijeti istini. Zato je 19. travanj više od datuma – to je simbol borbe za dostojanstvo, istinu i trajno sjećanje.
Sanski Most nije zaboravio. I ne smije. Jer zaborav rađa ravnodušnost, a ravnodušnost je prvi korak ka ponavljanju tragedije.
Neka nas sjećanje na sve nevine žrtve podsjeća da se mrak rata više nikada ne smije vratiti, a njihove patnje neka budu vječni poziv na mir, istinu i pravdu.
