Branko Schmidt je hrvatski filmski redatelj rođen u Osijeku 1957. godine. Diplomirao je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 1981. godine. Režirao je mnoge uspješne filmove kao što su Sokol ga nije volio, Metastaze i Ljudožder vegetarijanac.
“A, bili smo vam dobri” 2021., je njegov najnoviji film koji govori o ogorčenom ratnom heroju Dinku( Rene Bitorajac) koji se suočava s posljedicama rata i korupcije. Film je premijerno prikazan na Pulskom filmskom festivalu 2021. godine, gdje je osvojio Zlatnu arenu za najbolji scenarij i Veliku zlatnu arenu za najbolji film. Film je također prikazan na Sarajevo Film Festivalu 2021. godine, gdje je osvojio nagradu Cineuropa.
Radnja se događa 25 godina od Domovinskog rata, Hrvatska je daleko od ideala tadašnjih branitelja, danas nezadovoljnih ljudi ušutkanih mirovinama. Osiromašena, depopulirana, korumpirana. Nekoliko ratnih veterana ponovno je okupljeno idejom Muzeja domovinskog zahvalnosti u staroj zgradi Paromlin u centru Zagreba. Kako je izgradnja zaustavljena, veterani preuzimaju Paromlin. Policiji odgovaraju prijetnjama plinskim bocama, a specijalcima prijetnjama oružjem. Bivši zapovjednik obećava im novu lokaciju za Muzej, ali oni se još jednom igraju. Mladići koji su stali u obranu branitelja, duboko razočarani načinom na koji se vlasti odnose prema ljudima koji su stvorili Hrvatsku, okreću se ekstremnoj desnici.
Recenziju filma je napisao Marko Stojiljković (Cineuropa.org) ;
Priroda sukoba između veterana i vlade je financijska i legalna (žele zadržati gotovo ruševnu zgradu u kojoj su imali vojnu obuku tijekom rata početkom 90-ih, dok vlada za to ima druge planove – izgradnju trgovačkog centra), ali za većinu njih, Pravi razlog za pobunu je osjećaj da ne dobivaju dovoljno poštovanja za svoje prethodne ratne napore koji su ih skupo koštali, fizičko i mentalno zdravlje. Vođa pobune i pregovora koji su uslijedili je Crni (preveden kao Crnac), kojeg glumi Slaven Knezović, odjeven u prigodnu crnu uniformu. Budući da se ostatak posade koju je mogao okupiti uklapa u profil korištenih i odbačenih gubitnika, pokušava zatražiti pomoć gotovo legendarnog ratnog heroja Dinka Ćosića (Bitorajac) da djeluje kao lice pobune i natjera kontrapartiju da pokaže malo poštovanja.
Dok se Dinko isprva ne želi miješati, ostaje zbog svojih prijatelja koji su tamo i zbog jednog od djece iz susjedstva koje veterani angažiraju da nacrta grafite na fasadi zgrade, u kojoj vidi surogat majku za svog sina koji više ne želi razgovarati s njim. Korak po korak, Dinko se sve više angažira u borbi, učinkovito preuzimajući zapovjedništvo nad “ratnom taktikom”, dok Crni pokušava pregovarati s predstavnicima vlade i policijskim snagama. Međutim, Dinko, i sam oštećeni čovjek, boji se dvije stvari: jesu li namjere njegovih drugova iskrene ili će cijeli prosvjed postati samo još jedan sumnjiv dogovor i infiltracija desničarskih snaga koje prijete oteti pobunu i iskoristiti je za vlastite ciljeve.
Također, recenziju filma napisao je i Damir Radić iz Srpskih Novosti ;
Ostvarenjem “A bili smo vam dobri” Branko Schmidt očito se namjeravao nadovezati na svoje kratke (svi su trajali manje od 90 minuta), ali energijom intenzivno nabijene naslove “Metastaze”, “Ljudožder vegetarijanac” i “Agape”, međutim ovaj put energija je izostala, režijska ekspresija svedena je na isforsirane švenkove u dijaloškim scenama, a scenarij (Sandre Antolić, Ognjena Sviličića i samog režisera) o braniteljskom protestu protiv vlasti koja ne ispunjava svoja obećanja prepun je općih mjesta (protagonist je ratni junak kojeg utjelovljuje Rene Bitorajac, te po tipičnoj holivudskoj špranci točno pamti broj godina, mjeseci i dana koliko je razveden od supruge, iako ta kao lik de facto ne postoji, a budući da sin izbjegava s njim komunicirati, nalazi “zamjenskog” koji je naravno sklon nevoljama, pri čemu njihov odnos ne zadobiva čak ni konture skice). Schmidt je uvjeren da je napravio provokativan film jer branitelje pokazuje kao lake za manipulaciju i još lakše za potkupljivanje, i u tom njegovom dojmu ima ponešto istine, ali zapravo je falsificirao zbilju prikazom proustaških tendencija kao prakse marginalnih ekstremista, a ne gotovo mainstreama (barem onog prigodno buntovnog dijela) braniteljske populacije. Upada u oči da film kao glavni simbol ustaštva ističe slovo u, čiju simboličku nepoćudnost gotovo nitko u hrvatskom društvu ne dovodi u pitanje, dok od stvarno problematičnog, “kontroverznog” i podjednako raširenog ustaškog simbola, pozdrava “za dom spremni”, nema ni slova, po principu ne bi se htjeli nikom zamjeriti. Lik ustaškog ekstremista (Paško Vukasović) sveden je na karikaturu i zajedno s likom umjetnički talentiranog, ali ustaštvom zavedenog klinca, spomenutog protagonistova “zamjenskog sina”, doima se kao preslikan iz groznog srpskog filma “Šišanje” Stevana Filipovića i njegova amerikaniziranog prikaza neonacizma u Srbiji. U svom prošlom i možda najboljem uratku “Agape” Schmidt je iz Srbije preuzeo dva sjajna adolescentska glumca (Denisa Murića i Pavla Čemerikića), bez kojih njegov film ne bi bio isti, ali ovdje je nažalost preuzimanje bilo posve promašeno. No žiriju se film prilično svidio pa je rutinski Bitorajčev nastup nagradio Zlatnom arenom za glavnu mušku ulogu, a Zlatnu arenu Pawlikowski i družina dali su i scenariju, što već ide u kategoriju vjerovali ili ne. Ako nisu voljeli “Murinu” i njezinu Zlatnu kameru iz Cannesa, a očito nisu (tek jedna Zlatna arena za sporednu glumicu Danicu Ćurčić), puno je logičniji izbor teksta za nagradu bio na svaki način kompleksniji scenarij “Plavog cvijeta”, filma koji su očito voljeli. Ali čudni su putovi žirija i nije na kritičarima da njima razbijaju glavu.
