Umivam se, dragi Bože, u cvijeću, i molim te za svoju sreću. Molim se svom anđelu čuvaru, koji se umi u cvjetnoj vodi, da me, Božja ljubav preporodi!
Isus ulazi u Jeruzalem montiran na ždrijebu, prema riječima proroka: “Reci Kćeri Sionskoj, gle, tvoj kralj dolazi k vama, ponizan i montiran na, i na ždrijebu, ždrijebe” (Mt 21, 5).
Danas se Crkva spominje ulaska Krista Gospodina u Jeruzalem da dovrši svoje vazmeno otajstvo. Zato se danas u svim misama vrši spomen toga Gospodnjeg ulaska, prije glavne mise ophodom ili svečanim ulazom, a prije drugih misa običnim ulazom. Svečani ulaz, ali ne ophod, može se ponoviti i prije koje druge mise koja se obično slavi s velikim sudjelovanjem naroda.
Obredi Cvjetnice odražavaju radost naroda dok čekaju Mesiju, ali su istodobno okarakterizirani kao liturgija “muke” u punom smislu. Oni, naime, pred nama otvaraju perspektivu sada skorašnje drame, koju smo upravo proživjeli u izvještaju o evanđelistu Marku. I druga čitanja dovode nas u otajstvo Gospodinove muke i smrti. Riječi proroka Izaije, kojeg neki vole vidjeti kao starozavjetnog evanđelista, pokazuju nam sliku osuđenog čovjeka koji je bičevan i zasut ( usp. Refren responzornog psalma: “Bože moj, Bože moj, zašto si me se odrekao”, natjerao nas je da razmišljamo o Isusovoj agoniji na križu.
To je jedan način sudjelovanja u svečanom ulasku našega Gospodina u Jeruzalem na sami dan Cvjetne Nedjelje i početak Velikoga tjedna.
Misa Cvjetnice koja se danas slavi po našim crkvama zato ima i dva posebna obreda: prvi je povorka s blagoslovljenim palminim i maslinovim granama, koja spominje Isusov slavni ulazak u Jeruzalem, a drugi je cjeloviti izvještaj o Isusovoj muci. Ovi obredi izražavaju glavne oblike vazmenog otajstva: Isusovo bolno umiranje i uskrsnu pobjedu.
Kršćani u Jeruzalemu običavali su već od 4. stoljeća skupljati se na Maslinskom brdu te bi nakon bogoslužja riječi uvečer ulazili u Jeruzalem s granama palmi ili maslina u ruci. Taj se običaj širio po Europi, pa su vjernici u mediteranskim krajevima upotrebljavali zelene grane palmi i maslina, a u kontinentalnim jelice ili kojeg ukrasnog grmlja koje su imali pri ruci, a nakon sudjelovanja u bogoslužju nosili bi ih kao svetinju kući i stavljali u kuću ili u polja da im budu zaštita od nevremena ili kakvog drugog zla. Kad se spremalo nevrijeme, palile bi se te blagoslovljene grančice i molilo da Bog poštedi usjeve od tuče i nevremena.
Ovih proteklih godina Cvjetnica je postala godišnji blagdan mladih. Još od 1984., započelo je njihovo jubilarno, hodočašće Svjetskih dana mladih: polazeći iz Rima a prolazeći kroz Buenos Aires, Santiago de Compostela, Czestochowa, Denver, Manila i Pariz.
Ulazak u Jeruzalem bio je završni čin kojim Isus objavljuje svoje mesijansko poslanje koje je do tada objavljeno propovijedanjem i čudesima. Sada je došao trenutak da nakon objave riječima prijeđe i na djelo, to jest da ispuni darom života što je najavio da se ima dogoditi s Mesijom, to jest da Mesija ima trpjeti, raspet i umrijeti na križu, te treći dan uskrsnuti. Dok je većinu svoga života živio samozatajno kao tesar, a kroz tri godine javnog djelovanja neumorno propovijedao vjernost Bogu i njegovu kraljevstvu, ne tražeći nikad svoje slave, ulazeći u Jeruzalem ne sprječava učenike da mu kliču i slave ga kao kralja. Štoviše, na prijekore farizeja i zahtjev da ušutka svoje učenike, odgovorit će: “Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati!” Pa ipak, unatoč svemu, njegova samozatajnost je došla do vrhunca upravo ovim mesijanskim ulaskom, premda se to u prvi mah nije činilo, što dokazuje i reakcija farizeja kojima se nije svidio način na koji su ga učenici pozdravljali. Jer on se ovakvim ulaskom ne samo objavio kao kralj mira koji jaše na magaretu, već je znao da će kao Mesija trebati životom donijeti oslobođenje svoga naroda.
Nije ulazio kao čovjek željan zemaljske vlasti i slave, već kao netko tko je svojim životom trebao proslaviti Boga. Doista, znao je da uskoro dolazi trenutak kada će se ponizno predati u smrt i da će svojom krvlju osloboditi svoj narod od grijeha njegovih, te je stoga njegov ulazak u Jeruzalem čin posvemašnje samozatajnosti, a ne traženja slave. Zato prihvaća da ga učenici i vjerni puk pozdravljaju kao Kralja koji dolazi u Ime Gospodnje, jer je svoje kraljevstvo namjeravao ostvariti na križu i s križa. Ulazio je u svoj grad kao mirotvorac, ali ne samo onaj koji nudi ljudski mir koji je uvijek samo krhko primirje, ma koliko dugo trajao, već kao kralj koji izmiruje nebo i zemlji.
Stoga nas otajstvo današnjega blagdana poziva da kao pravi Isusovi učenici otvorimo svoja srca i izrazimo spremnost prihvatiti njega u njegovu pohodu na naš zemaljski Jeruzalem, to jest u naše ljudsko okruženje i društvo. Samo je Isus naš Mir te uspostavlja mir u nama, a preko nas nudi mir ‘našem Jeruzalemu’, to jest društvu u kojemu živimo. Prihvaćajući Isusa postajemo čimbenici općega mira iz kojega može doći i do tako potrebnog mira među narodima. Potrebno je doista da kralj Mira dođe u naše srce i pretvori ga u Jeruzalem – grad mira, a da mi revno živimo i svjedočimo mir koji nam je priskrbila njegova sveta krv kojom smo se izmirili i s Ocem i međusobno. Budimo stoga gorljivi promicatelji Kristova mira u svijetu, jer ako mi zašutimo prestajući živjeti i promicati mir neba kao ključ mira na zemlji, kamenje će progovoriti, što nam neće biti na čast. Neka nas Isus osvoji svojim mirom, a mi poput njega samozatajno životom i predanjem osvajajmo svijet za njega kao njegovi mirotvorci.
Blagoslov grančica postao je sastavni dio obreda današnjega bogoslužja. Noseći grančice u rukama, slavimo spomen na Isusov ulazak u Jeruzalem, a blagoslovljene grančice čuvamo kao sveti znak moleći zaštitu od različitih zala te da nas podsjećaju na proslavu Nedjelje Muke Gospodnje, na proslavu naše vjere u Krista.
/vatikan,vjera, hkm
