Bitka za Zadar, vođena u sudbonosnim danima od 4. do 6. listopada 1991. godine, predstavlja jedan od najdramatičnijih trenutaka Domovinskog rata u kojem je malobrojna hrvatska obrana nadljudskim naporima zaustavila opću ofenzivu višestruko nadmoćnijeg agresora. Donosimo detaljan povijesni presjek tri dana pakla na Dračevcu, Bokanjcu i u samom srcu grada te svjedočanstvo ratnog zapovjednika Marka Čuline o tome kako je obranjen Zadar.
Uz obitelji poginulih, nestalih i umrlih hrvatskih branitelja te ratne zapovjednike i sudionike obrane Zadra, dana je obilježena 35. obljetnica obrane Zadra.
Na obilježavanju ove velike obljetnice su nazočili izaslanik predsjednika Republike Hrvatske, izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora, zadarski župan Josip Bilaver, gradonačelnik Grada Zadra Šime Erlić, pukovnik u mirovini Ivica Ušljebrk, savjetnik ministra obrane i izaslanik ministra obrane Ivana Anušića, saborske zastupnice Nikolina Baradić i Sabina Glasovac, državna tajnica Marija Pletikosa, predstavnici Ministarstva obrane i Ministarstva unutarnjih poslova, gradonačelnik Imotskog Luka Kolovrat, načelnik Općine Posušje Ante Begić, general Ivan Beneta, brigadir Davor Gren, rektor Sveučilišta u Zadru Josip Faričić, načelnik Policijske uprave zadarske Anton Dražina pripadnici Hrvatske vojske i policije te predstavnici udruga proizašlih iz Domovinskog rata.
Obilježavanje je započelo odavanjem počasti poginulim hrvatskim braniteljima na Gradskom groblju Zadar. Izaslanstva su položila vijence i zapalila svijeće i na Mjesnom groblju Ploča, kod Spomen-obilježja Dračevac te kod Spomenika imotskim vitezovima, posvećenog poginulim pripadnicima 3. Imotske bojne 4. gardijske brigade. U crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije na Dračevcu služena je sveta misa za poginule hrvatske branitelje, a nakon mise kod Spomen-obilježja Dračevac održana je svečana akademija.
Gradonačelnik Šime Erlić izjavio je kako Zadar 35. obljetnicu slavi s ponosom, dostojanstvom i pijetetom. Danas smo ovdje na Gradskom groblju, a bit ćemo i na svim lokacijama položiti vijence da se prisjetimo svih koji su položili život za naš grad i državu, kazao je.
Zahvalio je braniteljima i civilima koji su tijekom napada ostali u gradu, liječnicima, medicinskim sestrama, profesorima, javnim službama, svima koji su omogućili da Zadar živi, preživi i ostane nepokoren.
“Zahvaljujući hrvatskim braniteljima, ali moramo naglasiti, i zahvaljujući svim onim civilima koji su bili u gradu – liječnicima, medicinskim sestrama, profesorima i svim javnim službama koji su omogućili da grad živi – Zadar je preživio. Ostao je živ i nepokoren, i njima u čast danas smo ovdje kako se ta istina i temelji naše državnosti, slobode našeg grada i svega ovoga što danas živimo nikada ne bi zaboravili. Zato, uostalom, radimo na Muzeju Domovinskog rata, zato radimo na spomen-obilježjima i ne smijemo zaboraviti što su naši temelji zbog generacija koje dolaze poslije nas. Evo, zato smo danas tu, još jednom čestitam svima Dan obrane grada Zadra.“
Bitka za Zadar u temeljima hrvatske slobode
Na svečanoj akademiji ministar Medved prenio je čestitke predsjednika Vlade hrvatskim braniteljima i građanima Zadra. U svom obraćanju odao je priznanje zadarskim braniteljima koji su 1991. godine, slabo naoružani ali snažno motivirani, zaustavili agresora i obranili grad. Njihova izdržljivost, zajedništvo i odlučnost, kao i otpor hrvatskih branitelja diljem domovine, srušili su velikosrpske planove i otvorili put samostalnoj i neovisnoj hrvatskoj državi. Bitka za Zadar u tom razdoblju ima posebno važnu pa i presudnu ulogu: „Država se tek ustrojavala, nismo imali profesionalnu vojsku, oružja je bilo jako malo, a embargo nam je zatvarao svaki put da ga nabavimo. Unatoč svemu, zadarski branitelji nisu dopustili da se snage iz Knina spoje s jedinicama JNA u gradu. Iz tih teških početaka nastala je vojska koja je poslije izvela pobjedničke operacije, a danas imamo snažnu i suvremenu vojsku, sposobnu odvratiti svaku prijetnju”, rekao je.
Ministar je zahvalio braniteljima na hrabrosti i na tome što i danas njeguju ratna prijateljstva i čuvaju sjećanje na ratne prijatelje koji više nisu s njima. Posebnu zahvalnost iskazao je poginulim hrvatskim braniteljima i njihovim obiteljima. Naglasio je i važnost čuvanja istine o Domovinskom ratu kao pravednom, obrambenom i oslobodilačkom ratu te njezina prenošenja na mlade generacije.
Također, ministar Medved podijelio je sjećanja i za ekipu iz medija „Veliki broj kolega, prijatelja, hrvatskih branitelja i obitelji naših poginulih i danas ovdje, kod središnjeg križa na Gradskom groblju u Zadru, u zajedništvu svjedoči da je u kolektivnoj svijesti našeg naroda itekako prisutna činjenica da zajedno iskazujemo zahvalu hrabrim hrvatskim braniteljima, poglavito onima koji život položiše za slobodu domovine. Tako ćemo to učiniti i danas na mnogim lokacijama ovdje na liniji obrane grada Zadra: da se ne zaborave hrabrost i odlučnost hrvatskih branitelja, da se ne zaboravi zločin koji je tada počinjen prema gradu Zadru i prema Hrvatskoj, sve ono što je Hrvatska proživjela, sve one strahote koje smo kao narod prošli, sva ona hrabrost koju su iskazali hrvatski branitelji te zahvala svima koji su dali svoj doprinos za slobodu koju danas imamo. I u ime predsjednika Vlade Andreja Plenkovića i u moje osobno ime, i danas iskazujem zahvalu hrabrim braniteljima grada Zadra.
Tako ćemo to činiti i ubuduće. Činimo to sve ove godine u partnerstvu i zajedništvu s hrvatskim braniteljima, s udrugama iz Domovinskog rata i s obiteljima koje još uvijek traže svoje najmilije – s obiteljima naših nestalih i poginulih hrvatskih branitelja.
Ne zaboravimo sve te okolnosti. Ne zaboravimo da je Hrvatska trpjela još jednu nepravdu koju je međunarodna zajednica učinila prema nama, a to je bio embargo na uvoz naoružanja i opremanje. Ne zaboravimo ni činjenicu da su snage Kninskog korpusa, koje su nadirale u pravcu Zadra, išle s ciljem spajanja sa snagama takozvane Jugoslavenske armije koje su već bile u gradu. Sve su to bile činjenice. I uspjeli smo ih zaustaviti, uspjeli smo se obraniti.
Uspjeli smo provesti naše briljantne vojne operacije oslobađanja domovine i danas imamo snažnu Hrvatsku vojsku. Imamo snažnu oružanu silu koju stalno moderniziramo. Gotovo da nema tjedna kad Vlada ne donosi odluke o nabavci najsuvremenijeg naoružanja, bilo za Hrvatsku kopnenu vojsku, Hrvatsko ratno zrakoplovstvo ili Hrvatsku ratnu mornaricu. Stalno ulažemo u obrambeni sustav s ciljem odvraćanja, kako nikad nikome više ne bi palo na pamet usmjeriti svoj pogled prema Republici Hrvatskoj u svjetlu nekakvih mogućih zlih namjera.“
Pukovnik u miru Marko Čulina, ratni zapovjednik 112. brigade i obrane Zadra, na 25. je obljetnicu (2016. godine) opisao koliko su teški bili sudbonosni listopadski dani 1991. godine:
„Naše snage u neposrednoj obrani grada Zadra brojile su oko 1300 vojnika:
- 1. i 3. bojna 4. gardijske brigade: 370 vojnika
- 112. brigada u postrojbama za vatrenu potporu: oko 300 vojnika
- Jedinica za posebne namjene policije: 80 policajaca
- Rajonski štabovi 112. brigade (Istok, Zapad, Centar), koji su sudjelovali u blokadi vojarni u gradu: oko 500 vojnika.
Odnos u ljudstvu bio je 4 naprama 1 u korist neprijatelja, dok je odnos u tehnici i naoružanju bio nemjerljiv u korist neprijatelja. Neprijateljske snage 9. korpusa u pohodu na grad Zadar vodio je Ratko Mladić, a snagama JNA u samom gradu Zadru zapovijedao je pukovnik Momčilo Perišić.
Zadaća neprijatelja, prema zapovijedi zapovjednika 9. kninskog korpusa generala Vukovića od 3. listopada 1991. godine, bila je:
- U prvoj etapi operacije: izbiti na liniju Križ – Dračevac – Stipčevića kosa – Vidilica – Bokanjac.
- U drugoj etapi operacije: ‘energičnim dejstvima što pre deblokirati vojne objekte u gradu Zadru, raseći obranu grada i izbiti u rejon luke Zadar koju staviti pod kontrolu’.
U istoj zapovijedi general Vuković zapovijeda napad oklopno-pješačkim snagama pravcem Kakma – Jankolovica – Biograd, s ciljem blokade grada Biograda, presijecanja Jadranske magistrale i sprječavanja izvlačenja snaga MUP-a i ZNG-a iz Zadra prema Šibeniku.
Vrijeme mi ne dozvoljava da detaljno govorim o ta dva sudbonosna dana za grad Zadar, pa ću ukratko iznijeti što se na crti obrane grada Zadra događalo 5. i 6. listopada 1991. godine.
5. listopada – subota
U 7:00 sati neprijatelj započinje opći napad naletom zrakoplova MiG-21, uz istovremenu žestoku topničku pripremu po snagama u obrani grada i vitalnim objektima u gradu, ne štedeći ni kulturne spomenike pod zaštitom UNESCO-a.
Oklopno-mehaniziranim i pješačkim snagama izvodi napad na pravcima:
- Križ – Dračevac – Ploča
- Babindub – Pucari – Crno
- Murvica – Crno
- Mazija – Bokanjac
- Šepurine – Blatski gaj – Mazija – Bokanjac.
Nakon cjelodnevnih teških borbi i herojskog otpora branitelja, u jednom trenutku popušta obrana na Dračevcu, a neprijateljski tenkovi pokušavaju se probiti u mjesto Dračevac, čime im se otvara put ulaska u Zadar. Pripadnik 1. bojne 4. gardijske brigade Željko Vujić raketnim je protuoklopnim lanserom ‘Osa’ pogodio i uništio tenk, što je ohrabrilo branitelje Dračevca koji su u protunapadu uspjeli neprijatelja vratiti na početne položaje – brdo Križ i Babindub.
6. listopada – nedjelja
Nastavak žestokih napada oklopno-pješačkih snaga neprijatelja sad se usmjerava na raspored naših snaga na liniji Diklo – Bokanjac – Bili brig. U Zadarski kanal uplovljavaju brodovi Jugoslavenske ratne mornarice. Grad je blokiran s kopna i mora, a neprijateljsko topništvo i zrakoplovstvo neprekidno i neselektivno razaraju grad Zadar.
Naši branitelji na cijeloj liniji obrane Zadra uspješno odolijevaju svim napadima i nanose neprijatelju teške gubitke u ljudstvu i tehnici, pa smo u večernjim satima 6. listopada presreli poruku neprijateljske vojske da uslijed velikih gubitaka odustaju od daljnjih napada na Zadar.
Bila je to naša velika i povijesna pobjeda, koje u tom trenutku, iscrpljeni dvomjesečnim borbama u zadarskom zaleđu i obrani grada, nismo bili ni svjesni.“
General bojnik Ivo Jelić ( preminuo 2016. godine.), tada zapovjednik 4. gardijske brigade jedan je od ključnih zapovjednika koji je zaslužan za obranu Zadra i zadarskog zaleđa početkom Domovinskog rata. Zadar nije pao ni nakon najtežih napada onih listopadskih dana, 4, 5. i 6. “Ovdje je bilo teže” tvrdio je “jer je u Staljingradu bilo milijun Nijemaca na milijun Rusa, a u Zadru je bilo deset neprijatelja na jednog našeg branitelja.”
Zadar je još četiri godine živio rat, ali nikad poslije nije bio u težoj situaciji nego tog listopada ’91. Spasio se baš zahvaljujući strategiji obrane koju je postavio Jelić i njegovim zapovijedanjem obranom u kojoj su bili i Zadrani i njegovi iz Četvrte.
Strateški kontekst i početak opće ofenzive (4. listopada 1991.)
U ranim jesenskim danima 1991. godine, zadarsko je bojište postalo jednim od ključnih točaka opstanka novonastale hrvatske države. Nakon što su uvodne borbe vođene oko okolnih strateških uporišta u zaleđu – pri čemu se posebno ističe junačka obrana Nadina 2. listopada – zapovjedništvo 9. (kninskog) korpusa Jugoslavenske narodne armije (JNA) donijelo je odluku o pokretanju završnog, odlučujućeg udara na sam grad Zadar. Operativni cilj agresora bio je jasan: presjeći Hrvatsku na dva dijela izbijanjem na Jadransko more, deblokirati svoje vojarne unutar urbane jezgre (osobito moćni Artiljerijski školski centar) te potpuno slomiti moral branitelja i civilnog stanovništva.
Sinkronizirani opći napad započeo je u poslijepodnevnim satima u petak, 4. listopada 1991. godine. Doktrina koju je JNA primijenila u prvim satima ofenzive predstavljala je neobičan spoj srednjovjekovne opsadne logike i moderne razorne tehnologije. Prije samog pokretanja oklopno-mehaniziranih kolona, grad je podvrgnut potpunom infrastrukturnom, komunikacijskom i logističkom gušenju. Zadar je već ranije bio utonuo u mrak nakon što su neprijateljske snage zauzele Bilice i fizički presjekle glavne dalekovode, čime je grad ostao bez električne energije. Gotovo istodobno, agresor je ovladao strateškim crpilištem na rijeci Zrmanji, čime je u potpunosti obustavljena vodoopskrba, a deseci tisuća građana i izbjeglica iz ravnokotarskog zaleđa ostali su ovisni o oskudnim zalihama vode iz cisterni. Kako bi se spriječila bilo kakva koordinacija obrane i poslala poruka o potpunoj napuštenosti grada, zrakoplovstvo JNA preciznim je udarom uništilo radijski i telekomunikacijski repetitor na Dračevcu. Zadar se našao u potpunom informacijskom i telefonskom mraku, odsječen od ostatka Hrvatske i svijeta.
Prvi dan općeg napada odmah je razotkrio brutalni karakter ofenzive i potpuno nepoštivanje temeljnih postulata međunarodnog humanitarnog i ratnog prava. Masovna topnička i minobacačka priprema nije bila usmjerena isključivo na prve crte bojišnice, već se pretvorila u neselektivno granatiranje civilnih ciljeva unutar guste urbane jezgre. U tom divljačkom artiljerijskom udaru izravno je pogođena Opća bolnica Zadar, pri čemu su u potpunosti uništena dva kata novog pedijatrijskog odjela. Agresorska bešćutnost dodatno je demonstrirana na moru, gdje su brodovi Jugoslavenske ratne mornarice (JRM), provodeći pomorsku blokadu, zaustavili i prisilno vratili brod koji je iz opkoljenog Zadra prema Rijeci evakuirao teške bubrežne bolesnike na hitnu dijalizu. Dok su borbeni zrakoplovi neprestano nadlijetali gradsko središte, civilno je stanovništvo započelo svoju agoniju u podrumima i skloništima, gdje će u neprekidnom strahu od detonacija provesti više od pedeset sati.
Istovremeno s terorom nad civilima, na sjevernim i istočnim prilazima gradu razbuktale su se teške i iscrpljujuće borbe za održavanje vanjskog prstena obrane i vitalnih komunikacija. Već tog prvog dana ofenzive zadarska obrana bilježi prve teške gubitke u ljudstvu. Obnašajući složene borbene zadaće na osiguranju komunikacijskih pravaca u mjestu Murvica, smrtno su stradala dvojica istaknutih hrvatskih redarstvenika, pripadnika Specijalne policije Policijske uprave zadarske, Boris Čulina i Milorad Verunica. Istoga dana, braneći prilaze gradu na iznimno izloženom punktu Grgurice, živote su položila i dvojica pripadnika domaće 112. brigade Hrvatske vojske, Ivan Kolčeg i Mladen Kolčeg. Njihova žrtva nagovijestila je dramu koja će svoj vrhunac dosegnuti idućeg jutra.
Dan kada je Zadar visio o niti: Oklopni udar i prekretnica – 5. listopada 1991.
Subota, 5. listopada 1991. godine, u vojne je anale Domovinskog rata upisana kao najkritičniji trenutak bitke za Zadar – dan kada se crta obrane našla na samom rubu kolapsa. Od ranih jutarnjih sati JNA je u borbu uvela svježe mehanizirane i oklopne jedinice, pojačavajući pritisak na svim pravcima. Tijekom prijepodneva agresor postiže značajan taktički uspjeh: probijene su obrambene linije u prigradskom naselju Crno, koje ubrzo pada u neprijateljske ruke. Padom Crnoga stvorena je iznimno opasna situacija na terenu. Zadarskoj obrani otvoren je nezaštićen desni bok na istočnom prilazu gradu, dok su se snagama Kninskog korpusa širom otvorila vrata za spajanje s izoliranom, ali snažnom posadom JNA u zrakoplovnoj bazi Šepurine.
Herojska epopeja na Dračevcu i slom neprijateljskog klina
Osjetivši priliku za potpuni proboj, zapovjedništvo JNA usmjerava svoj glavni udar prema Dračevcu. Riječ je o dominantnoj uzvisini i ključnoj strateškoj koti istočnog prilaza gradu, udaljenoj svega 5,8 kilometara zračne linije od samog povijesnog središta Zadra i Narodnog trga. Oko 12:30 sati započela je dotad nezabilježena topnička priprema, nakon koje je uslijedio pokret čeličnog ešalona sastavljenog od tenkova T-55 i modernijih, ubojitih tenkova M-84, praćenih pješaštvom. Silina vatre bila je tolika da su se branitelji iz redova 1. bojne 4. gardijske brigade i lokalnih zadarskih vodova, suočeni s izravnom prijetnjom potpunog uništenja u prednjim bunkerima, morali taktički povući. Neprijateljski tenkovi i pješaštvo prodrli su duboko u samo naselje Dračevac, zaustavivši se tek kod mjesne crkve i groblja. Vojnici JNA i srpski dobrovoljci (četnici) već su počeli slaviti proboj, okupljajući se oko tenkova i započinjući s pljačkom napuštenih kuća, uvjereni da je put prema središtu Zadra slobodan.
U tom kaotičnom i sudbonosnom trenutku, kada je sudbina grada doslovno visjela o niti, formirana je mala, ali iznimno odlučna borbena skupina koja će izvesti jednu od najodvažnijih protuoklopnih akcija u Domovinskom ratu. Okosnicu ove skupine činili su prekaljeni pripadnici 4. gardijske brigade – Andrija Bartulić i Vinko Žuljević Klica (koji su se posljednji povlačili s položaja kod tzv. Boškovog dućana na Ploči), zatim gardist Željko Vujić i zapovjednik Jozo Šerić – te lokalni Zadrani, vrsni poznavatelji terena Valentino Grdović, Tomislav Lenkić i Branko Mičić. Upravo se sinergija vrhunske vojne obučenosti gardista i poznavanja svakog suhozida od strane domaćih momaka pokazala presudnom. Skupina je uspjela neprimjetno proći iznad glavnog talijanskog bunkera na Dračevcu, zaobići neprijateljske prednje linije i postaviti se u idealnu bočnu poziciju. Provlačeći se kroz garažna vrata jedne kuće u izgradnji, branitelji su naišli na ranije ostavljeni arsenal bestrzajnih topova i ručnih raketnih bacača.
Gardist Željko Vujić preuzeo je inicijativu, zgrabivši protuoklopni lanser “Osa” s dva punjenja. Dok je neprijateljska posada neopreznim slavljem gubila budnost, Vujić je ispalio prvu raketu, no ona je promašila cilj. Srećom po branitelje, zaglušujuća buka tenkovskih motora spriječila je neprijatelja da uopće registrira odakle je projektil doletio. Zadržavši nevjerojatnu hladnokrvnost, Vujić se popeo na vreće s pijeskom kako bi osigurao čistu liniju ciljanja, mirno naciljao i drugom raketom izravno pogodio tenk T-55. Strašna eksplozija raznijela je oklopnjak na licu mjesta. Kada je ubrzo naišao drugi tenk u namjeri da s ceste izgura pogođeno vozilo i oslobodi prolaz koloni, Vujić je ponovno napunio “Osu” i opalio. Iako se ta raketa odbila od tenkovske kupole i eksplodirala u zidu susjedne kuće, psihološki učinak bio je potpun.
U redovima JNA i paravojnih formacija nastala je opća pomutnja i stravična panika. Neprijatelj je momentalno aktivirao dimne zavjese, a ostatak oklopne kolone počeo se ubrzano i nekontrolirano povlačiti natrag prema Babindubu i brdu Križ. Iskoristivši inicijativu i šok agresora, hrvatska udarna skupina od svega tridesetak do četrdeset vojnika, predvođena neustrašivim Andrijom Bartulićem, kreće u siloviti pješački protuudar. U bliskim borbama, čisteći teren kuću po kuću, branitelji su neutralizirali zaostalo neprijateljsko pješaštvo. Razmjeri panike u agresorskim redovima najbolje se očituju u lažnim i preuveličanim izvješćima koja su njihovi zapovjednici slali nadređenom generalu Vukoviću, pravdajući svoj sramotni bijeg s Dračevca tvrdnjama kako na njih nadiru “tisuće ustaša od grada i Bibinja”. Dračevac je obranjen, a uništeni tenk T-55 ostao je na ulazu u grad kao trajni spomenik ovom podvigu. Ipak, cijena pobjede bila je visoka: u borbama na Dračevcu poginuo je gardist Mladen Šimundža (pripadnik 1. bojne 4. gardijske brigade), dok su vođa protuudara Andrija Bartulić i zadarski branitelj Valentino Grdović (pogođen u vrat) pretrpjeli teška ranjavanja.
Nepokolebljivi bedem na sjeveru: Imotska bojna na Bokanjcu i Bilom Brigu
Gotovo u istom satu dok se lomio napad na Dračevcu, drugi krak oklopno-mehanizirane ofenzive JNA svom se žestinom obrušio na sjeverne prilaze gradu, duž strateške linije Bokanjac – Bili Brig – Grbica. Ovaj vitalni sektor obrane držalo je oko 250 do 270 pripadnika legendarne 3. imotske bojne 4. gardijske brigade pod zapovjedništvom Slavena Zdilara, uz potporu rajonskih štabova domaće 112. brigade. Branitelji su se čvrsto ukopali, koristeći mrežu starih talijanskih bunkera iz Drugog svjetskog rata.
Iz smjera šume Musapstan, JNA je pokrenula val mehaniziranog pješaštva poduprtog teškim oklopom. Unatoč činjenici da je ranijim padom naselja Crno njihov desni bok ostao potpuno izložen i ranjiv na obuhvat, Imoćani i Zadrani nisu ni pomišljali na povlačenje. Prihvativši neravnopravnu borbu iz neposredne blizine, branitelji su pokazali iznimnu vještinu u protuoklopnom ratovanju. Na samom Bokanjcu pripadnici Zbora narodne garde (ZNG) uspjeli su uništiti jedan tenk T-55 i jedan oklopni transporter, dok su drugom tenku nanijeli teška oštećenja, prisilivši ga na uzmak. Žestoke borbe prelile su se i na susjedne kote; na Bilom Brigu hrvatske su snage uništile dodatna četiri neprijateljska tenka, dok je na području Sokinog Briga jedan usamljeni hrvatski branitelj u herojskom činu uspio uništiti vojni kamion prepun agresorskih vojnika.
Oklopna oštrica JNA na sjevernom pravcu bila je u potpunosti otupljena i slomljena, no zadržavanje ove obrambene crte plaćeno je tragičnom žrtvom. U nemilosrdnoj razmjeni vatre toga 5. listopada, živote je položilo pet viteških pripadnika 3. imotske bojne 4. gardijske brigade: Matko Buljubašić (najmlađi među njima, mladić od svega 20 godina), Stanislav Matković, Josip Kvesić, Mile Bošnjak i Rajko Lozo. Njihova žrtva trajno je obranila sjeverna vrata Zadra i spriječila spajanje vanjskog prstena JNA s vojarnama u središtu grada.
“Zadar gori, Zadar ruše”: Vrhunac urbicida i pomorski trijumf – 6. listopada 1991.
Suočeni s potpunim fijaskom kopnene ofenzive i teškim gubicima u oklopnoj tehnici i ljudstvu na Dračevcu i Bokanjcu, zapovjednici 9. kninskog korpusa i Artiljerijskog školskog centra u nedjelju, 6. listopada 1991., mijenjaju taktiku. Umjesto vojničkog proboja koji nisu mogli ostvariti, posežu za doktrinom masovne odmazde iz daljine, usmjeravajući svu raspoloživu vatrenu moć na civilne objekte, stambene četvrti i neprocjenjivo kulturno-povijesno blago Zadra. Dramatičnost tog dana, koji se danas formalno obilježava kao Dan obrane grada Zadra, ratni su izvjestitelji i suvremenici saželi u potresnu krilaticu: “Zadar gori, Zadar ruše”.
Zračni udari, zabranjeno oružje i sustavni kulturocid
Nedjeljno jutro započelo je uraganskom topničkom vatrom iz svih neprijateljskih uporišta u zaleđu i iz samih gradskih vojarni, nakon čega se u razaranje uključilo Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo (JRZ). Najmanje četiri borbena zrakoplova tipa MiG obrušavala su se u niskom letu na uže gradsko središte, drevni zadarski Poluotok. Zrakoplovi su po gusto naseljenoj jezgri izbacivali međunarodnim konvencijama strogo zabranjene kasetne bombe – zloglasne “zvončiće” namijenjene masovnom ubijanju žive sile raspršivanjem – te zapaljive napalm bombe koje su izazivale nesavladive požare diljem grada.
Tog se dana nad Zadrom sustavno i svjesno provodio urbicid i kulturocid. Meta agresorske artiljerije i avijacije postali su spomenici kulture nulte kategorije, identitetski simboli hrvatske i europske baštine. Teška oštećenja pretrpjela je predromanička crkva sv. Donata iz 9. stoljeća, izgrađena na ostacima antičkog rimskog foruma, zatim monumentalna Katedrala sv. Stošije, crkva sv. Šime, srednjovjekovna Kapetanova kula, Namjesnička i Guvernerova palača, kao i samostanski kompleksi u kojima se čuvala neprocjenjiva zbirka sakralne umjetnosti “Zlato i srebro Zadra”. Paralelno s uništavanjem kulturne baštine, sustavno je razarana gospodarska i komunalna infrastruktura: pogođeni su objekti gradskog vodovoda, robna kuća u izgradnji, industrijski pogoni “Vinilplastike” te lučka postrojenja u Gaženici. Tisuće ispaljenih projektila pretvorile su grad u plameni pakao; samo u užoj jezgri izravno je pogođeno više od 120 objekata.
Dok je grad gorio, pukovnik Ratko Mladić, načelnik štaba 9. korpusa, s dominantne kote brda Križ iznad Bibinja nadgledao je razaranje. Opijen vatrenom moći kojom je raspolagao, Mladić je u radijski eter i pred kamerama televizijskih kuća izrekao monstruozne prijetnje upućene zatočenim građanima: “Sve ću vas pobiti!”, slavodobitno najavljujući kako će još “prije večeri popiti kafu na trgu u srpskom Zadru“. Njegove prijetnje tog su dana imale krvavo pokriće. U podrumima i na ulicama Zadra proveden je pravi masakr nad nezaštićenim stanovništvom; samo tijekom tog 6. listopada, na vrhuncu artiljerijskog i zračnog pakla, od posljedica bombardiranja život su izgubila čak 23 civila. Uz civilne žrtve, posljednjeg dana trodnevne bitke u obrani grada i položaja na Dračevcu živote polažu i brojni pripadnici domaće 112. brigade Hrvatske vojske: Janko Perica, Miro Perica, Joso Runjić, Damir Zdrilić, Dragan Turuk, Ivan Žuža i Vremenko Vukić, dok je u razdoblju od 3. do 6. listopada na zadarskom bojištu smrtno stradao i njihov suborac Joso Dokoza.
Bitka u Zadarskom kanalu i konačni slom ofenzive
Kako bi zaokružila obruč i slomila posljednje džepove otpora, JNA je u poslijepodnevnim satima 6. listopada aktivirala i pomorsku dimenziju ofenzive. Brodovlje Jugoslavenske ratne mornarice, koje je još 3. listopada proglasilo drugu pomorsku blokadu hrvatskih luka uz prijetnju potapanja svakog plovila u kanalu, uplovilo je s raketnim topovnjačama i razaračima duboko u Zadarski kanal, otvorivši izravnu topničku vatru s mora po gradu.
No, umjesto očekivane predaje, brodove JRM-a dočekao je hladan tuš iz gradskog predjela Arbanasi. Skupina zadarskih branitelja organizirala je nevjerojatno smion protuudar s obale. Iskoristivši prirodnu uzvisinu na predjelu Karma, branitelji su na položaj postavili improvizirani, ranije u borbama zarobljeni protuoklopni top tipa ZIS te otvorili preciznu vatru izravno po ratnim brodovima u kanalu. Jedan od hitaca s Karme izravno je pogodio i teško oštetio ponos tadašnje jugoslavenske flote – veliki patrolni i raketni brod VPRB-32 Koper. Činjenica da je elitni ratni brod teško oštećen vatrom običnog zemaljskog protuoklopnog topa izazvala je golemu sramotu, ali i paničan strah od daljnjih gubitaka u zapovjedništvu JRM-a. Čitava neprijateljska flota momentalno je prekinula vatru i u neredu se povukla iz Zadarskog kanala. Oštećeni Koper jedva se uspio odvući do baza u Crnoj Gori, gdje nikada nije popravljen, već je naknadno “kanibaliziran” i razrezan kako bi poslužio za rezervne dijelove drugim brodovima.
Odbijanjem pomorskog desanta i čvrstim zadržavanjem kopnenih linija na Dračevcu i Bokanjcu, opća ofenziva 9. korpusa JNA do večernjih sati 6. listopada 1991. bila je u potpunosti i nepovratno slomljena. Spoznavši da unatoč golemoj tehničkoj premoći ne može zauzeti grad, jugoslavenski vojni vrh bio je prisiljen 7. listopada pristati na potpisivanje primirja. Uslijedili su napeti i žurni pregovori u kojima su s hrvatske strane sudjelovali zapovjednici Marko Čulina, Ivo Jelić i predstavnici Vlade Republike Hrvatske. Pregovori su okrunjeni 9. listopada potpisivanjem sporazuma o deblokadi preostalih zadarskih vojarni i trajnom izvlačenju cjelokupnog ljudstva, naoružanja i tehnike JNA iz samoga grada. Proces evakuacije JNA proveden je pod strogim nadzorom međunarodnih promatrača u razdoblju od 11. do 21. listopada 1991. godine. Time je Zadar ostvario golemu stratešku pobjedu, zauvijek se oslobodivši smrtonosne unutarnje prijetnje iz gradskih vojarni.
Krvava bilanca obrane i pravosudni epilog
Očuvanje slobode i suvereniteta nad Zadrom u listopadu 1991. godine plaćeno je iznimno teškom cijenom u ljudskim životima. Prema zbirnim podacima ratnih zapovjednika, uključujući zapovjednika 112. brigade Marka Čulinu, samo tijekom prvog, najkrvavijeg tjedna listopada (od 1. do 8. listopada 1991.) na širem zadarskom području poginula su 43 hrvatska branitelja i civila, dok su 202 osobe teže ili lakše ranjene. Pojedini izvori, uzimajući u obzir širi kontekst čitavog bojišta u tim kritičnim danima, navode još stravičnije podatke prema kojima je samo u jednom danu, sudbonosnog 5. listopada, živote izgubilo do 104 Hrvata. Promatrajući cjelokupno razdoblje velikosrpske agresije na području Zadarske županije, službene evidencije braniteljskih udruga i državnih institucija bilježe čak 389 poginulih, ubijenih ili masakriranih civila te 203 teško ranjene osobe, pri čemu je najveća koncentracija žrtava zabilježena upravo u ravnokotarskom i benkovačkom zaleđu te u samom gradu tijekom listopadskog bombardiranja.
Najbolnije i najtragičnije poglavlje ove bitke svakako je stradavanje najmlađih. U Zadarskoj županiji je od posljedica izravnog ratnog djelovanja – minobacačkih projektila, topničkih granata, nagaznih mina i zaostalih kasetnih bombi – ubijeno dvadesetero djece. Ratni užas sustizao ih je u njihovim domovima, u bijegu, ali i u samom Zadru gdje su kao prognanici tražili sigurno utočište. U kolektivno pamćenje naroda trajno su upisana imena nevinih žrtava: malenog Šime Baričića iz Sv. Filipa i Jakova (rođenog 1990.), kojeg su krhotine granate usmrtile prije negoli je navršio treći rođendan; šestogodišnjeg Danijela Čirjaka (rođenog 1986.), koji je 1992. godine poginuo od nagazne mine zajedno sa svojom majkom; te dječaka prognanika Marija Uskoka (rođenog 1979.) i Marina Karamarka (rođenog 1980.), koji su u Zadru 1993. godine smrtno stradali u eksploziji zaostalih “zvončića” – istih onih kasetnih bombi kojima je JRZ zasipao grad u listopadu 1991. godine. Bestijalnost agresora na širem području zorno oslikavaju i sudbine braće Slobodana (10) i Gorana (4) Čengića iz Ervenika, koji su brutalno ustrijeljeni pa zapaljeni s roditeljima u obiteljskoj kući, kao i tragedija obitelji Baković (oca Ivana te djece Marije i Ante), čije je vozilo izrešetano iz automatskog oružja u zasjedi na cesti između Vrane i Pakoštana.
Namjerno ciljanje bolnica, sustavno razaranje spomenika kulture, uporaba zabranjenih kasetnih i napalm bombi po civilnim četvrtima te uskraćivanje pitke vode predstavljali su eklatantna kršenja Ženevskih konvencija, što je zahtijevalo jasan pravosudni odgovor. Odgovornost za ove zločine hijerarhijski je išla do samog vrha zapovjednog lanca JNA u Dalmaciji.
Glavni projektant vanjske artiljerijske destrukcije, tadašnji pukovnik Ratko Mladić, zbog niza je ratnih zločina počinjenih 1991. na dalmatinskom ratištu (Zadar, Šibenik, Kijevo, Sinj, brana Peruća) procesuiran pred hrvatskim pravosuđem. Nakon osude pred Okružnim sudom u Šibeniku 1992., Županijski sud u Zadru osudio ga je u odsutnosti na dugotrajnu kaznu od 20 godina zatvora. Premda mu je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Haagu 2021. godine pravomoćno potvrdio kaznu doživotnog zatvora, fokus haškog tužiteljstva bio je na genocidu u Srebrenici i zločinima u Bosni i Hercegovini, čime su njegovi rani zločini u Dalmaciji ostali izvan međunarodnog pravorijeka. Ipak, povijesna je činjenica da se Mladićev obrazac ratovanja preko leđa civila isprofilirao upravo u rujnu i listopadu 1991. pred Zadrom.
Druga ključna figura terora bio je Momčilo Perišić, zapovjednik Artiljerijskog školskog centra u Zadru, čovjek koji je izravno koordinirao razornu paljbu iz gradskih vojarni po susjednim civilnim četvrtima, a koji će kasnije napredovati sve do pozicije načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije. Pred Županijskim sudom u Zadru 24. travnja 1997. godine okončan je opsežan sudski postupak u odsutnosti protiv Perišića i skupine od još 18 visokih oficira JNA. Zbog zločina granatiranja Zadra i sustavnog uništavanja civilnih ciljeva u jesen 1991., Momčilo Perišić, kao i oficiri Milić Potpara, Ilija Branković, Stojan Vučković, Nikola Germanac i Spasoje Čojić, osuđeni su na maksimalne kazne od po 20 godina zatvora. Ostali optuženici iz zapovjednog lanca (Miroslav Bobić, Duško Gojković, Senaid Grba, Mile Rudić, Aleksandar Lazarević i drugi) osuđeni su na zatvorske kazne u rasponu od 10 do 15 godina, a ovu je presudu 1999. godine u cijelosti potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske. Iako je Žalbeno vijeće Haškog suda 2013. godine u kontroverznoj presudi oslobodilo Perišića optužbi za pomaganje zločina u Sarajevu i Srebrenici te za raketiranje Zagreba, ta se međunarodna presuda materijalno-pravno uopće nije doticala njegove uloge u Zadru 1991. godine. Stoga je sa stajališta hrvatskog pravosuđa i povijesne istine Momčilo Perišić ostao ono što je u listopadu 1991. svojim djelima i pokazao – pravomoćno osuđeni ratni zločinac, čija je vojna mašinerija slomila zube na herojskoj obrani grada Zadra.
