Foto: MORH/ D. Vlahović
Bitka za Novi Farkašić 1991. godine slomila je oklopni udar JNA. Pročitajte kako su Gromovi i Crne mambe nevjerojatnom hrabrošću obranili Zagreb.
Jesenska magla nad banovinskim ratištem rijetko donosi spokoj. Za pripadnike 2. mehanizirane bojne “Gromovi”, ona je u petak 16. listopada poslužila kao kulisa za duboko emotivnu, ali i fizički iznimno zahtjevnu pješačku hodnju pod punom borbenom opremom. Trasa marša, koja je započela u matičnoj petrinjskoj vojarni “Pukovnik Predrag Matanović”, nije bila tek puko ispunjavanje godišnjeg plana obuke. Njezino krajnje odredište nalazilo se kod spomen-obilježja u mjestu Novi Farkašić – na autentičnoj lokaciji gdje su se od 17. do 19. listopada 1991. godine odvijale jedne od najdramatičnijih i najvažnijih borbi za očuvanje hrvatskog teritorija na desnoj obali rijeke Kupe.
Obrana Novog Farkašića u tu jesen 1991. godine, primarno iznesena na leđima malobrojnih, ali nevjerojatno odvažnih pripadnika 1. pješačke bojne 2. “A” brigade Zbora narodne garde, proslavljenih “Crnih mambi”, te lokalnih mještana i domicilnih postrojbi, strateški je preoblikovala ratnu kartu središnje Hrvatske. Hrabrim zaustavljanjem oklopno-mehaniziranih snaga Jugoslavenske narodne armije na tom pravcu, spriječen je razorni prodor agresora prema Velikoj Gorici i samom srcu domovine, Zagrebu. Time je sačuvan vitalan mostobran koji će, gotovo četiri godine poslije, odigrati ulogu ključne odskočne daske za pobjedonosnu vojno-redarstvenu operaciju “Oluja”.
Pješački marš “Gromova”: Tradicija iskovana u znoju i opremi
Hodnja provedena 16. listopada 2026. godine okupila je cjelokupnu raspoloživu borbenu komponentu 2. mehanizirane bojne stacioniranu u Petrinji. Sudjelovanje oko 200 pripadnika implicira aktivaciju borbenih satnija uz potporne elemente, čime je bojnaorno demonstrirala sposobnost brzog generiranja snaga i provedbe motorički iznimno zahtjevnih zadaća u strogim vremenskim okvirima.
Ključni aspekt ove komemorativno-taktičke hodnje bila je oprema. Suprotno uobičajenim mirnodopskim marševima u temeljnim odorama, pripadnici “Gromova” hodnju su proveli u punoj ratnoj spremi. To je podrazumijevalo nošenje teške balističke zaštite, uključujući kacige i zaštitne prsluke, te cjelokupnog osobnog i skupnog naoružanja. Formacija je bila opremljena standardnim jurišnim puškama, dok su specijalizirani timovi na svojim leđima nosili oružje za potporu, od teških puškostrojnica do preciznih snajperskih sustava. Kretanje pod ovakvim teretom, koji se u pravilu kreće između 25 i 35 kilograma po vojniku, na udaljenosti znatno većoj od 15 kilometara, predstavlja ultimativni test anaerobne izdržljivosti, prevencije ozljeda i psihološke otpornosti cijele formacije.
Zapovjednik 2. mehanizirane bojne, bojnik Mirko Muhek, u svojoj je taktičkoj analizi neposredno nakon završetka aktivnosti potvrdio kako je zadaća provedena besprijekorno. Posebno je istaknuo činjenicu da hodnja, unatoč velikoj zahtjevnosti terena i teškoj opremi, nije rezultirala niti jednim odustajanjem. Svi pripadnici postrojbe koji su započeli ovaj iscrpljujući marš, ponosno su stigli na konačno odredište u Novom Farkašiću.
Putovima ponosa: Simbolika rute i susret generacija
Trasa marša bila je pomno i strateški planirana kako bi povezala suvremeno sjedište postrojbe s povijesnim mjestom njezina najvećeg vojnog trijumfa. Polazište je bila Vojarna “Pukovnik Predrag Matanović” u Petrinji, nazvana po legendarnom heroju poginulom u obrani i oslobađanju grada. Hodnja je prvo prošla kroz urbanu jezgru Petrinje – grada koji je pretrpio bolan pad 21. rujna 1991. godine – krećući se ulicama M. Frankopana, Gromova, O. Kučere i M. Dujnića, demonstrirajući snažnu vojnu prisutnost i poštovanje prema stratištima.
Izlaskom iz grada preko prijelaznog sektora Sajmišta i Pigika, kolona je ušla u ruralni sektor napredovanja. Kretanje kroz sela Novo Selište, Gornje, Srednje i Donje Mokrice imalo je snažnu povijesnu rezonanciju. Upravo su to bila sela koja je JNA u listopadu 1991. nemilosrdno palila i pljačkala u svom napredovanju, i iz kojih je krenuo onaj glavni, smrtonosni oklopni udar tenkova prema položajima hrvatskih branitelja u Farkašiću.
Dolazak na odredište obilježio je emotivan susret dviju generacija. Pred spomen-obilježjem obrani Novog Farkašića, mladu formaciju “Gromova” dočekao je zbor prekaljenih veterana. Domaćini ovog susreta bili su predstavnici Udruge ratnih veterana 2. gardijske brigade “Gromovi”, predvođeni predsjednikom Nenadom Bužanićem, te izaslanstvo Udruge ratnih veterana Domovinskog rata “Crne mambe”.
Ovaj susret ratnika iz devedesetih i onih koji danas profesionalno služe domovini esencija je moderne vojne pedagogije. Bojnik Mirko Muhek iskoristio je taj svečani trenutak kako bi svojim vojnicima artikulirao povijesni kontekst. Naglasio je kako fizički napor koji su upravo proživjeli pod teretom opreme predstavlja tek neznatan, mikroskopski djelić onoga što su ratni “Gromovi” morali izdržati 1991. godine. Tada su, uz nošenje te iste opreme, bili izloženi neprekidnoj minobacačkoj i topničkoj vatri, te izravnim napadima oklopnih kolona. Muhek je eksplicitno podsjetio da bez nadljudske odlučnosti ratnih “Gromova”, koji su kao jedina profesionalna postrojba na tom pravcu obranili Zagreb s prve crte, današnje suverene države u ovim granicama ne bi ni bilo.
Refleksiju ove doktrine na mlađi kadar najbolje oslikava izjava pozornika Mateja Gugića, koji je istaknuo kako ovakvi komemorativno-terenski događaji mladim pripadnicima pružaju nezamjenjiv, opipljiv osjećaj povezanosti s bogatom tradicijom postrojbe. Njegova želja za daljnjim razvojem unutar oružanih snaga dokazuje da vojna tradicija uspješno služi kao snažan motivacijski katalizator. Susret je zaključen zajedničkim komemorativnim obredom i paljenjem svijeća, dok je molitvu za sve poginule branitelje predvodio velečasni Filip Šabalja.
Strateški ciljevi JNA i stvarna prijetnja Zagrebu
Pad grada Petrinje stvorio je kritičan operativni vakuum na banovinskom ratištu. Nakon mjeseci nadljudskog otpora, nadmoćne snage JNA, potpomognute pobunjenim lokalnim stanovništvom, preuzele su kontrolu nad gradom i nastavile razorni pohod prema sjeveru, ovladavši ubrzo i Viduševcem.
Položaj hrvatskih snaga bio je iznimno nepovoljan. JNA je posjedovala apsolutnu, gotovo zastrašujuću premoć u oklopno-mehaniziranim snagama, teškom topništvu i zračnoj potpori zrakoplovstva. S druge strane, hrvatske snage bile su brojčano inferiorne, oslonjene na hrabrost, ali kronično oskudijevajući teškim i protuoklopnim naoružanjem.
Krajnji strateški cilj Operativne grupe JNA na ovom bojištu bio je izvršiti duboki, brzi oklopni prodor na pravcu Petrinja – Lekenik – Velika Gorica. Taktička zamisao generalštaba JNA bila je izbiti na rijeku Kupu, nasilno je prijeći uz pomoć specijaliziranih inženjerijskih postrojbi, te nastaviti neumoljivo napredovanje preko turopoljske ravnice. Konačni cilj bio je katastrofalan za Hrvatsku: spajanje glavnine oklopnih snaga s jedinicama JNA koje su se tada još uvijek nalazile u raketnoj bazi Žažina te u velikoj zrakoplovnoj vojarni Pleso pored Velike Gorice.
Predsjednik URV 2. gbr “Gromovi”, Nenad Bužanić, detaljno upozorava na implikacije tog plana. Da su dvije gardijske oklopno-mehanizirane brigade JNA uspjele ostvariti taj spoj, presjekle bi ključne prometne i logističke komunikacije na potezima Zagreb–Sisak i Zagreb–Karlovac. Glavni grad Hrvatske bio bi doveden u stanje neposredne egzistencijalne ugroze i poluokruženja, a njegovi južni prilazi, pa i samo središte grada, došli bi u izravni domet neprijateljskog teškog topništva.
Formiranje “Glinskog džepa” i bitka za Kupu
Suočeno s prijetnjom potpunog kolapsa obrane, Zapovjedništvo Operativne grupe Hrvatske vojske za Sisak i Banovinu poduzelo je očajničke, ali odlučne korake kako bi zadržalo mostobran na južnoj, desnoj obali rijeke Kupe. Zadržavanje tog teritorija, poznatog kao “Nebojanski” ili “Glinski džep”, bilo je operativni imperativ jer Kupa predstavlja iznimno tešku prirodnu prepreku za forsiranje pod borbom.
Krajem rujna, točnije 26. rujna 1991., dio boraca 1. pješačke bojne pod zapovijedanjem Slavka Franca, infiltrirao se na desnu obalu i zauzeo položaje u zaseoku Gorupići kod sela Nebojan. Ovaj smioni taktički potez omogućio je stvaranje uskog obrambenog pojasa. Početkom listopada, Zapovjedništvo je počelo dovoditi pojačanja iz Trstenika i Pokupskog, raspoređujući snage u sela Nebojan i Dumače s jedinim ciljem: zaštititi preostali slobodni teritorij pod svaku cijenu.
Neprijatelj je odgovorio brzo i brutalno. Već 6. listopada JNA pokreće jak oklopni napad iz pravca okupirane Gore preko Srednjih Mokrica prema selu Dumače. Pripadnici 3. pješačke satnije 1. pješačke bojne uspješno su odbili taj udar, nanijevši neprijatelju značajne gubitke, no pritom su platili visoku cijenu – junački je poginuo gardist Milan Rapljenović. Suočena s neočekivano čvrstim otporom, JNA mijenja taktiku. Povlače se u napuštena sela (Slana, Vratečko, Mokrice), sustavno ih pale i pljačkaju, dok na položaje gardista navode razornu topničku vatru i zračne udare. U tim napadima jugoslavenskog zrakoplovstva poginulo je više dobrovoljaca, dok su zapovjednik 1. pješačke bojne Željko Ćubela i nekolicina gardista teško ranjeni.
“Odavde povlačenja nema”: Ulazak u Novi Farkašić
Svakodnevni napadi na selo Dumače iscrpljivali su hrvatsku obranu. Pasivna obrana u uskom džepu dugoročno je vodila u sigurnu smrt ili zarobljavanje. Polovicom listopada, skupina iskusnih gardista iz 1. satnije “Crnih mambi” odlučila se na potez koji prkosi vojnoj logici, ali odiše čistom hrabrošću – dubinsko pješačko izviđanje neprijateljskog rasporeda.
Oprezno prolazeći kroz okupirana i spaljena sela, prikupljali su vitalne obavještajne podatke o kretanju oklopa. U povratku su izbili pred selo Novi Farkašić i uočili nadrealan prizor: selo je bilo prazno. Unatoč jugoslavenskoj zastavi obješenoj na lokalnoj trgovini kao znaku dominacije, neprijateljske vojske nije bilo. Shvativši da kontrola nad Farkašićem omogućava taktičku dominaciju nad cestovnim komunikacijama uz Kupu, izvidnica se žurno vratila. Iznijeli su prijedlog zapovjedniku satnije Miodragu Demi i zapovjedniku bojne Željku Ćubeli (koji je usprkos teškom ranjavanju i dalje koordinirao operacijama) da se selo odmah vojno zaposjedne.
Odobrenje je izdano munjevito. U Novi Farkašić ušla je 1. pješačka satnija “Crnih mambi”, pripadnici Glinske bojne i skupina lokalnih mještana. Formacija je bila tragično malobrojna – umjesto ustrojbenih 120 vojnika, satnija je tada brojala svega oko 30 boraca. S mještanima ih je bilo jedva pedesetak. Nasuprot njima stajala je cjelokupna oklopno-mehanizirana bojna JNA. U tim trenucima apsolutne neizvjesnosti, među prekaljenim zapovjednicima postignut je jasan dogovor, artikuliran u rečenici koja je postala temelj legende: “Odavde povlačenja nema”.
Inženjerska genijalnost i psihologija blata
Da bi šačica pješaka imala ikakve šanse protiv kolona tenkova kalibra 100 mm i 125 mm, teren se morao pretvoriti u smrtonosnu, neprobojnu zamku. Taj je teret pao na leđa Dragutina Naglaša, 22-godišnjeg zapovjednika pješačkog voda “Crnih mambi”, čovjeka iznimne hrabrosti i britkog uma.
Obrana je koncipirana u dva sloja. Prvi je bila sirova fortifikacija. Uz pomoć lokalnog mještanina i njegovog civilnog rovokopača, preko noći su na ključnim prometnicama iskopani duboki rovovi poprijeko preko ceste. U središtu sela gardisti su zapovjedna mjesta ojačali teškim drvenim balvanima, štiteći se od smrtonosnih šrapnela.
Drugi, onaj presudni sloj obrane, bio je protuoklopni minski pojas. Jesen na Banovini 1991. godine pretvorila je teren u duboko, žitko blato. Naglaš je predvidio kritičan fizikalni problem: teški tenkovi JNA (T-55 mase 36 tona i moderniji M-84 od preko 41 tone) svojim bi masivnim gusjenicama u takvom blatu jednostavno utisnuli protutenkovsku minu duboko u meku zemlju. Zbog nedostatka otpora tvrde podloge, mehanizam upaljača ne bi se aktivirao, a oklop bi neozlijeđen prošao liniju obrane.
Naglaševa taktička improvizacija bila je briljantna. Ispod svake ukopane protutenkovske mine pažljivo su postavili čvrstu, debelu drvenu dasku. Ta naoko jednostavna drvena podloga osigurala je čvrst oslonac – kada bi tenkovska gusjenica pritisnula minu odozgo, daska bi odozdo pružila otpor, osiguravajući pritisak dovoljan za sigurnu detonaciju. Ovaj genijalni inženjerijski potez pokazat će se kao ključan faktor povijesne pobjede.
17. listopada: Udar čelika i slom mitova
Jutro 17. listopada 1991. započelo je apokaliptičnom kanonadom. JNA je otvorila vatru iz svih raspoloživih kalibara teškog topništva i višecijevnih raketnih bacača po Novom Farkašiću. Zidovi su pucali, zemlja se tresla. Kada je topnička vatra iznenada utihnula, počeo je masivni pješačko-oklopni napad iz dva pravca – Vratečkog i Donjih Mokrica. Brojčana neravnoteža bila je zastrašujuća. Ivica Mužić, jedan od prekaljenih pripadnika “Crnih mambi”, prisjeća se: “Nas je tu bilo negdje 25. Mislim da je jedan tenk išao na jednog čovjeka”.
Na glavnom pravcu napada, prvi tenk JNA naletio je na hrvatske položaje. Skupina gardista predvođena Ivicom Šafarićem – Ninjom, Dragutinom Naglašem i borcem s nadimkom Hrga, dočekala ga je s ručnim raketnim bacačima M-79 “Osa”. Pustivši grdosiju na opasno malu udaljenost kako bi osigurali savršen pogodak, uništili su ga prvim hicem. Kada je drugi tenk pokušao izvući pogođeno vozilo, gardisti su istim oružjem uništili i njega. “Osa” je tog dana postala svetinja i trajno je ugrađena u amblem 1. pješačke satnije.
Predvečer se odigrala jedna od najslavnijih epizoda bitke. U napad je krenuo moderni tenk M-84, ponos jugoslavenske vojne industrije, obavijen mitom o neuništivosti zbog svog kompozitnog oklopa i naprednih sustava. No, mit se rasplinuo u banovinskom blatu. Tenk je desnom gusjenicom točno nagazio na Naglaševo modificirano minsko polje s daskama. Strašna detonacija raznijela je hodni dio. Dok se oštećena grdosija pokušavala izvući uz urlik motora, a kupola divlje rotirala tražeći metu, Ivica Mužić prišao mu je s boka i ispalio projektil iz “Ose” koji je probio njegov hvaljeni oklop.
Istovremeno, iz smjera Donjih Mokrica nadirala je nova kolona tenkova tipa T-55 s gustim formacijama pješaštva. Prvi tenk stao je pred minskim poljem i počeo naslijepo razarati selo granatama. Hrvatski zapovjednici naredili su apsolutnu šutnju, čekajući grešku neprijatelja. Kako tenk nije kretao, petorica hrvatskih gardista odlučila su se na nevjerojatno odvažan pješački manevar. Kroz nepregledan teren zaobišli su tenkove s bočne strane i iz neposredne blizine istovremeno zapucali iz protuoklopnog oružja. Komadi čelika letjeli su zrakom, jedan je tenk sletio pod most, a neočekivan i brutalan bočni udar izazvao je takvu paniku da je srpsko pješaštvo počelo bježati, ostavljajući ispravne tenkove upaljenih motora. Prvi val bio je potpuno slomljen.
18. listopada: “Bjež’te, imaju više tenkova nego mi ljudi!” i junački protuudar
Gusta banovinska magla idućeg jutra smanjila je vidljivost na svega nekoliko metara. Svjesni da se JNA priprema za novi udar, Hrvati organiziraju izvidničke grupe pod vodstvom Miodraga Deme i Petra Bajana.
Bajanova grupa od sedam ljudi kretala se oprezno prema mjesnom groblju. Tada se magla iznenada razišla, a pred očima sedmorice gardista ukazao se prizor koji ledi krv: našli su se doslovno usred neprijateljskog logora. Ispred njih stajalo je šest moćnih, ukopanih tenkova, transporteri, kamioni i stotine neprijateljskih vojnika koji su ležerno doručkovali, nesvjesni prisutnosti izvidnika.
Šok je bio trenutačan. Jedan od hrvatskih boraca, u naletu panike, povikao je: “Bjež’te, imaju više tenkova nego mi ljudi!”. Vidjevši da se njegovi ljudi spremaju na instinktivan bijeg natrag prema selu – ravno u vlastito minsko polje – Petar Bajan donosi najhrabriju odluku rata. Naredio im je da stanu, smirio ih, i umjesto povlačenja, izdao zapovijed: “Nema povlačenja, idemo mi u napad”.
Spojivši se s Deminom grupom, hrvatski su vojnici povikali neprijatelju da se preda i otvorili žestoku vatru. Drskost i neviđena agresivnost napada šačice “Crnih mambi” izazvala je strahovit psihološki kolaps u redovima JNA. Uvjereni da su napadnuti od ogromne vojne sile, vojnici i zapovjednici JNA upali su u potpuno rasulo. U teškoj panici dali su se u bijeg, ostavljajući iza sebe ukopane tenkove i oklopna vozila.
Nažalost, u tom kaosu i puškaranju, neprijateljska tenkovska granata usmrtila je dvojicu istaknutih hrvatskih boraca – Mladena Dananića i Igora Andrijčića. No, njihova žrtva zapečatila je pobjedu. JNA je u Farkašiću pretrpjela povijesni poraz i izgubila osam oklopnih vozila (četiri uništena, tri zarobljena tenka i jedan BVP). Uništenje i zarobljavanje modernih tenkova, uključujući napredni M-84 te pouzdane sovjetske T-55, od strane improvizirane pješačke obrane, duboko je ponizilo i nepovratno slomilo moral agresora na Banovini.
Ofenziva i nasljeđe koje obvezuje
Obrana Novog Farkašića nije ostala samo defenzivni trijumf. Shvativši ranjivost položaja, 22. listopada 1991., “Crne mambe” preuzimaju stratešku inicijativu i kreću u opsežno napadno djelovanje. U agresivnom nastupanju potisnuli su agresora, oslobodivši desetke četvornih kilometara teritorija, uključujući Vratečko, Slanu i dijelove Glinske poljane, uz bolne gubitke heroja Dražena Horvata i Mladena Šestića. JNA više nikada nije uspjela forsirati Kupu na tom pravcu.
Snaga “Gromova” ležala je u njihovim zapovjednicima. Pukovnik Predrag Matanović, čovjek po kojem danas nosi ime petrinjska vojarna, bio je arhetip vođe. Nikada nije zapovijedao iz pozadine, već isključivo iz prvih rovova. Njegovo pravilo bilo je jasno: “Nema odustajanja dok se ne oslobodi svaki pedalj zemlje”. Taj ga je put vodio do 4. kolovoza 1995. i operacije “Oluja”, gdje je tragično poginuo od gelera granate na samom ulazu u Petrinju, odbivši prethodno medicinsku evakuaciju nakon ranjavanja snajperom.
Istu je sudbinu, predvodeći svoje ljude, doživio i Dragutin Naglaš, inženjerski genijalac iz Farkašića, koji je poginuo braneći Novigrad u zaleđu Zadra početkom 1993. godine.
Njihova žrtva, kao i žrtva svih branitelja Farkašića, danas je uklesana u temelje moderne Hrvatske. U čast ovom herojskom činu, Sisačko-moslavačka županija proglasila je 18. listopada službenim Danom hrvatskih branitelja Sisačko-moslavačke županije. Komemorativna hodnja “Gromova” 2026. godine nije stoga samo vojnički zadatak; ona je živi, hodajući bedem protiv zaborava i povijesnog revizionizma, trajni podsjetnik na ljude koji su u blatu Banovine iskovali hrvatsku slobodu.
What do you feel about this post?
Like
Love
Happy
Haha
Sad
