Berislav Pavičić Bero poginuo je prije točno 35 godina. Otkrijte herojsku priču o zapovjedniku koji je dao život za obranu Siska u Domovinskom ratu.
Trideset i pet godina nakon herojske pogibije na Stražbenici, u ponedjeljak, 19. listopada 2026. godine, Grad Sisak, Sisačko-moslavačka županija, obitelj te udruge proistekle iz Domovinskog rata dostojanstveno su i s najvišim pijetetom komemorirale život i djelo pukovnika Berislava Pavičića, među suborcima i sugrađanima poznatog jednostavno kao Bero. Obilježavanje ove obljetnice na Gradskom groblju Viktorovac nadraslo je okvire pukog sjećanja; ono je postalo središnje mjesto susreta preživjelih ratnih veterana i ključni događaj u sklopu šireg obilježavanja Dana hrvatskih branitelja Sisačko-moslavačke županije, podsjećajući novije generacije na cijenu kojom je plaćena današnja sloboda.
Organizaciju samog događaja preuzeli su njegovi vjerni suborci okupljeni u Udrugu ratnih veterana 57. SAMB-a “Marijan Celjak”. Protokol na posljednjem počivalištu ovog hrvatskog viteza uključivao je tradicionalno polaganje vijenaca, paljenje svijeća uz središnji križ i grobno mjesto te zajedničku molitvu za sve poginule branitelje. U tišini sisačkog groblja, oživljena su sjećanja na najteže dane stvaranja hrvatske države.
Okupljanje u čast istinskog vođe i branitelja
Komemorativnom skupu nazočio je reprezentativan broj dionika iz javnog, političkog i privatnog života, čija je prisutnost potvrdila neizbrisiv trag koji je Pavičić ostavio u modernoj povijesti Siska. Posebno je emotivno bilo prisustvo njegove najuže obitelji, prije svega kćeri Josipe te ostalih članova uže i šire obitelji. Njihova nazočnost na Viktorovcu osigurava onaj najvažniji, međugeneracijski prijenos sjećanja na očevu i djedovu žrtvu, ne dopuštajući da vrijeme izbriše osobnu dimenziju nacionalnog heroja.
U ime regionalne samouprave počast je odao Mihael Jurić, zamjenik sisačko-moslavačkog župana, dok je prisutnost gradonačelnika Siska, Domagoja Orlića, potvrdila važnost Pavičićevog nasljeđa za sam grad. Uz dužnosnike, uz grob su stajali brojni preživjeli ratni veterani iz 57. samostalnog bataljuna “Marijan Celjak”, prijatelji iz mladosti te predstavnici Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata.
Poruke poslane s komemoracije bile su jasne i fokusirane na tri glavna tematska stupa. Prvi je bio nedvosmisleno priznanje Pavičićevoj viziji i temeljnoj ulozi u formiranju obrambenog sustava. Njegovo rano sudjelovanje u formiranju odreda Narodne zaštite te u osnivanju 57. SAMB-a istaknuto je kao povijesni imperativ bez kojeg bi vojni slom Siska bio vrlo izvjestan. Drugi stup predstavljao je valorizaciju njegovog liderskog etosa. Pavičić je bio zapovjednik prve crte. Nije bio birokrat koji je sudbine drugih usmjeravao iz pozadine, već vođa koji je predvodio svoje ljude u najkrvavijim akcijama, žrtvujući naposljetku i vlastiti život. Treći i najvažniji stup bio je zalog za budućnost – sjećanje na Beru i sve poginule branitelje mora ostati trajni podsjetnik novim generacijama na goleme ljudske žrtve koje su utirale krvavi put prema slobodnoj Republici Hrvatskoj. Kroz ove govore, Pavičićevo djelovanje semantički se izjednačilo s preživljavanjem Siska u kritičnoj 1991. godini.
Banovina u plamenu: Presudna uloga industrijskog središta
Domovinski rat na području Banovine i šireg sisačkog bazena predstavljao je jedno od najsloženijih i vojno najzahtjevnijih ratišta tijekom velikosrpske agresije. Sisak, kao primarno snažno industrijsko središte s rafinerijskim, metalurškim i energetskim postrojenjima, ujedno je bio i ključna geostrateška točka koja je štitila južne prilaze glavnom gradu Zagrebu. Nalazeći se pod izravnim udarom pobunjenih snaga izdašno potpomognutih vojnom infrastrukturom Jugoslavenske narodne armije (JNA), grad se našao u povijesnom i sigurnosnom vakuumu.
U vremenu raspada saveznih institucija i puzajuće agresije, obrisi hrvatskih oružanih snaga tek su se nazirali. Teret obrane u tim su presudnim trenucima preuzeli lokalni domoljubi i dragovoljci.
Berislav Pavičić istaknuo se kao jedan od najistaknutijih organizatora te obrane i terenskih zapovjednika čiji je put neraskidivo utkan u temelje suverene Hrvatske.
Od strojarskog tehničara do vojnog stratega
Berislav Pavičić rođen je 18. prosinca 1955. godine u Sisku. Odrastajući u vremenu snažne industrijalizacije svoga grada, završio je strojarsku tehničku školu, a profesionalni život prije rata gradio je u zagrebačkoj tvrtki “Monter”. Njegovo tehničko obrazovanje kasnije se pokazalo presudnim u razumijevanju logističkih i inženjerijskih aspekata vođenja postrojbi u uvjetima asimetričnog ratovanja, gdje su brza improvizacija i tehnička snalažljivost doslovno spašavale živote.
Njegov prijelaz iz civilnog života u vojni sektor proizašao je iz dubokog prepoznavanja političkih prijetnji koje su se nadvile nad zemlju. Već od prvih dana 1990. godine, Pavičić se aktivno uključuje u osnivanje Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) na području tadašnje općine Sisak, postajući jedan od istaknutih terenskih organizatora. Sredinom iste godine, svjestan narušene sigurnosne situacije, preuzima zapovjedništvo nad nenaoružanim odredima Narodne zaštite za područje Sisak Stari. Ovi su odredi bili prvi strogo strukturirani pokušaji zaštite stanovništva od noćnih sabotaža i psiholoških prijetnji. Pavičićeva sposobnost organizacije stotina građana u uvjetima strogog embarga na uvoz oružja jasno je demonstrirala njegove liderske vještine. Kada je oružana eskalacija postala neizbježna početkom 1991. godine, dragovoljno se priključuje rezervnom sastavu hrvatske policije, a nedugo zatim i Zboru narodne garde (ZNG).
Rađanje 57. samostalnog bataljuna i gubitak prijatelja
Zajedno sa svojim bliskim suradnikom Marijanom Celjakom, Pavičić je sudjelovao u cjelovitom ustroju obrane Siska. Vrhunac tog ranog obrambenog razvoja dogodio se 10. lipnja 1991. godine kada je u barakama nekadašnje Omladinske radne akcije (ORA) osnovano zapovjedništvo 57. samostalnog bataljuna ZNG-a Sisak – prve dragovoljačke postrojbe Hrvatske vojske u Domovinskom ratu. Uz zapovjednika Antuna Bobetka i dozapovjednika Celjaka, Pavičić preuzima iznimno odgovornu dužnost zapovjednika 2. satnije.
Unatoč kroničnom nedostatku teškog naoružanja i zaštitne opreme, bataljun je raspolagao iznimnim moralom. Već krajem lipnja zauzimaju strateške položaje u Komarevu, prvoj obrambenoj crti Siska. Rujan donosi monumentalne uspjehe u preuzimanju objekata JNA, uključujući mirnu predaju vojarne “Barutana”. Međutim, 16. rujna 1991., pri pokušaju pregovora o predaji radarske baze Šašna Greda, tragično je ubijen Marijan Celjak. Gubitak dozapovjednika bio je golem udarac, no postrojba se nije raspala. U njegovu čast mijenja ime u 57. samostalni bataljun “Marijan Celjak”, a teret zapovijedanja na komarevačkom pravcu u tim teškim psihološkim uvjetima preuzima upravo Berislav Pavičić.
Krvavi listopad i herojski pad na Stražbenici
Sredina listopada 1991. godine ostat će zapisana kao jedno od najkrvavijih razdoblja rata. JNA i pobunjeničke snage pokrenule su golemu, sinkroniziranu ofenzivu diljem Hrvatske – od Iloka, preko Novske i Gospića, do sisačkog bojišta gdje se vodila presudna bitka za Novi Farkašić s ciljem zaustavljanja neprijatelja prema rijeci Kupi.
Prostor južno od Siska, posebno prostrana i gusta Kotar šuma, služio je neprijatelju za maskiranje i gomilanje oklopnih snaga za prodore prema prigradskim naseljima. U subotu, 19. listopada 1991., usred te opće ofenzive, Berislav Pavičić predvodi svoje ljude u izuzetno složenoj borbenoj akciji na lokaciji Stražbenica, duboko unutar Kotar šume. Cilj je bio neutralizacija neprijateljskih uporišta iz kojih je izravno ugrožavan sisački obruč. U izravnom vatrenom kontaktu s nadmoćnijim neprijateljem, obavljajući svoju dužnost zapovjednika, tridesetpetogodišnji Berislav Pavičić zadobiva smrtonosne ozljede i polaže život na oltar domovine.
Gubitak još jednog istaknutog zapovjednika, samo mjesec dana nakon pada Celjaka, predstavljao je strahovit šok. Ipak, čelična disciplina koju su Pavičić i Celjak ugradili u 57. bataljun rezultirala je nevjerojatnom vojnom rezilijencijom. Branitelji nikada nisu napustili utvrđene položaje u Komarevu. Upravo iz tih rovova, pune četiri godine kasnije, sisački su branitelji krenuli u pobjedonosni juriš tijekom oslobodilačke operacije Oluja, ostvarujući konačni san svojih palih zapovjednika o slobodnoj Hrvatskoj.
What do you feel about this post?
Like
Love
Happy
Haha
Sad
