Anici Jurić i Sarafini Lauš pripadnici Armije BiH ubili su tri sina i supruga – zločinci slobodno šetaju

Domovinski rat Nove obavijesti Vijesti

Sarafina Lauš, iz travničkog sela Ćukle, u lipnju  1993. izgubila je trojicu sinova (Miroslav 1971., Fabijan 1961., Dragan 1959.) i muža Ivu (1939. godište). I ona sama bila je žrtva tzv. Armije BiH. Osim u logoru u Ćuklama, bila je zarobljena i u Zenici jedanaest mjeseci.

Priča Sarafine Lauš, travničke Hrvatice, u kojem je izgubila trojicu sinova i muža, na simboličkoj razini, priča je i svih Hrvata u Središnjoj Bosni.

Sve se zna, a ustvari, nitko ništa ne zna.

Sarafina za Dnevnik.ba kaže – Ostati sam, na, kako kaže, ledini, bez sinova i muža, a da za zločin nitko nije nikada odgovarao, sudbina je brojnih hrvatskih obitelji u Središnjoj Bosni.

Međutim, Sarafinina tragedija, iako je bila davno, za nju je svakog dana jednako živa. Kao da se jučer dogodila.  Sarafina Lauš, kaže, zna tko je odgovaran za smrti njenih sinova. Zna to i pravosuđe, ali i sva hrvatska javnost.

Omer Luković,  Jasmin Luković, Avdo Delić iz Ćukala i Safet Dejić iz zeničkog sela Stranjani, mogu dati brojne odgovore. Ako im se, pitanja, postave. No, nadležni pravosudni organi, to ne čine, ni dvadeset i više godina, poslije.

Zašto je to sve bilo, obitelj raseljena, boli me što nema njih četvorice, moj Miro je tada imao 22 godine, ostala sam sam s osmero dice, valja to priranit, bez dice, kuće, ostaneš sam na ledini, kaže Serafina.

Županijsko tužiteljstvo Srednjobosanske županije okončalo je istragu te odbacili postupak.

Nakon provedene istrage, dana 29. lipnja 2022. godine, donesena je naredba o obustavi istrage protiv triju osoba te je predmet preveden u oznaku KTN (nepoznati počinitelj) – naveli su u odgovoru Večernjem listu. Dodali su kako se u Tužiteljstvu vodi istraga protiv nepoznatog počinitelja te da ova institucija “prioritetno radi na ovom predmetu”.

Sarafina navodi za Dnevnik.ba, kako su njezina sina Miroslava, tada dvadeset dvogodišnjaka, zarobljenog pripadnika HVO-a, navodno, netko htio spasiti. Tada je posvjedočila kako su svi bili zarobljeni u garaži, nakon čega je Miroslava odveo upravo Safet Dejić. Nakon toga je čula kako su ga strijeljali. Napad na njihovo selo dogodio se bez ikakva povoda, i to od susjeda. Govori kako sada rijetko ide u selo Ćukle, a da susjedi sve znaju, no isprike nema.

Sama je provela 11 zarobljeničkih mjeseci u Zenici. Nakon što je razmijenjena s ostalim hrvatskim civilima, Sarafina je neko vrijeme boravila u Vitezu. Vitez je, inače, nakon pada Travnika bio pod najvećim pritiskom više puta brojnijih snaga bošnjačke Armije BiH. Njezina sudbina identična je onoj Anice Jurić. Samo tri dana poslije na posve drugom dijelu središnje Bosne ova kakanjska Hrvatica preživjela je golgotu. Trinaestog lipnja 1993. u napadu Armije BiH ubijena su joj djeca Stjepan, Ljubomir i Dragan te suprug Jure.

 Počeli su pucati po nama. Gledala sam kako mi ubijaju sinove jednog po jednog, molila i preklinjala da poštede barem jednog. Nisu ih poštedjeli, ubili su mi jetrvu, a suprugu najstarijeg sina Stjepana, Antoniju, ranili. I ja sam ranjena u nogu. Uzela sam unuku Lidiju od Antonije koja je teško ranjena, bile su joj samo dvije godine, unuku Ivi tek pet mjeseci – govorila je ranije Anica.

Tog 13. lipnja ratne 1993. godine na kućnom pragu u selu Grmače kod Kaknja pred njezinim očima trojicu sinova i supruga ubili su pripadnici Armije BiH. – Najstariji Stjepan imao je 25 godina kada je ubijen. Mlađi Ljubomir 21, a najmlađi Dragan samo 20. Istog dana ubijen mi je i suprug Jure. Iza Stjepana ostala mi je dvogodišnja unuka Lidija, a iza Ljubomira petomjesečni unuk Ivo. I sinovi i suprug ubijeni su pred mojim očima, a nevjesta i ja bile smo ranjene i potom zarobljene, ispričala nam je svoju potresnu priču unatoč velikoj tragediji hrabra Anica Jurić.

Ubija me sve to jer me sve vraća na one dane u lipnju 1993. godine kada su mi pred vlastitim očima ubili trojicu sinova i supruga, a mene i ostale članove rodbine ranili. Pa držala sam malu unuku u rukama i opet su pucali po nama i, eto, samo nas je Bog spasio pa i mi nismo poginuli tog kobnog 13. lipnja 1993….Unuci koju sam držala u rukama ubili su oca i stričeve, djeda i još brojne Hrvate iz našeg sela i, eto, do danas nitko nije odgovarao za taj zločin.

O povratku u Kakanj i ne razmišlja. – Nikad nisam razmišljala o povratku. Ne želim sresti ubojice svojih sinova i supruga koji su još uvijek na slobodi.

Ni slučaj ovoga ratnoga masakra nad Hrvatima nije završio nigdje. Anica Jurić svjedočila je i pred haaškim i domaćim istražiteljima. Uzalud! Upravo kako je to bilo i s Katom i Ilijom Soldom iz Doljana kod Jablanice. Likvidacija trojice njihovih sinova Pere, Ivana i Jure još je nekažnjena. Njihovi roditelji nisu dočekali pravdu iako su također svjedočili pred haaškim i domaćim istražiteljima. Detaljno. Preminuli su! Čini se, uostalom, kao i istina i pravda.

Odgovori