Bitka za Vukovar kroz autentična svjedočanstva heroja s Trpinjske ceste, Sajmišta i Mitnice. Pročitajte potresne priče vukovarskih branitelja iz 1991.
Bitka za Vukovar oživjela je u svom najautentičnijem obliku na tribini u organizaciji Domovinskog pokreta, održanoj u povodu Dana sjećanja na žrtvu Vukovara. Izravni sudionici obrane grada – braća Tomislav i Miroslav Josić, Zoran Sablić, Zlatan Bašić, Stipo Mlinarić Ćipe, Zvonimir Kološnjaj Roda, Damir Markuš i Zlatko Zaoborni – podijelili su potresna ratna svjedočanstva s Trpinjske ceste, Sajmišta, Borova naselja i Mitnice, poručivši kako se istina o stvaranju hrvatske države u krvi nikada ne smije zaboraviti niti prepustiti onima koji rat nisu osjetili.
Penava: Dok se drugi hvastaju riječima, ovi su se ljudi dokazali djelima
Na samom početku okupljenima se obratio predsjednik Domovinskog pokreta Ivan Penava, zahvalivši braniteljima i građanima na odazivu te naglasivši kako su upravo vukovarski heroji suština njihova političkog djelovanja.
„Dok se drugi hvastaju riječima, ovi su se ljudi hvastali djelima kada je bilo najteže, ne znajući gdje će biti sutra, preksutra ili za mjesec-dva. Ponosan sam što polovicu našeg saborskog kluba, četvero od osam zastupnika, čine istinski heroji Domovinskog rata, dragovoljci i bivši logoraši – Tomislav Josić, Stipo Mlinarić Ćipe, Predrag Mišić Peđa te Ivica Kukavica, triput ranjeni pripadnik Četvrte gardijske brigade”, istaknuo je Penava, napomenuvši kako su Mišić i ratni zapovjednik obrane Škabrnje Marko Miljanić ujedno angažirani na pripremama obilježavanja obljetnice stradanja Škabrnje.
Penava je podsjetio da su u rad Ministarstva hrvatskih branitelja izravno uključeni i državni tajnik Zlatan Bašić, maloljetni dubrovački dragovoljac Riki te vukovarski branitelj Damir Markuš. Osvrnuo se i na kritike onih koji tvrde da politici nije mjesto na ovakvim okupljanjima.
„Neki saborski zastupnici, koji rat nisu vidjeli, i danas u 2026. godini iz saborskih klupa našim herojima koji su prošli sito i rešeto objašnjavaju zašto su se borili hrvatski branitelji. Upravo zato ste vi ovdje – da to spriječimo. Ovi ljudi nose duboke ožiljke, nije lako uroniti u prošlost i ponovno iznijeti ta sjećanja kao živu riječ i autentično svjedočenje. Bili su frajeri kad je bilo najteže, a i danas su frajeri s pokojom sijedom, ali s istim žarom u sebi”, zaključio je Penava, čestitavši pritom Damiru Markušu i Zlatanu Bašiću na njihovim knjigama o Domovinskom ratu.
Kada je započela Bitka za Vukovar: Barikade, 4. srpnja i punkt Slon
Središnji dio tribine otvorili su braća Tomislav i Miroslav Josić te Zoran Sablić, osvrnuvši se na kronologiju samih početaka rata. Saborski zastupnik Tomislav Josić naglasio je kako je još početkom siječnja 1991. godine, odmah nakon prikazivanja montiranog filma o tadašnjem ministru obrane Martinu Špegelju, mobiliziran u pričuvni sastav MUP-a. Prema njegovu svjedočenju, ratno stanje u Vukovaru započelo je odmah nakon Krvavog Uskrsa na Plitvicama i postavljanja srpskih barikada.
Već u lipnju 1991. u vukovarsku su bolnicu stizali prvi ranjeni branitelji, dok se prvi veći oružani sukob odigrao 4. srpnja 1991. godine u Borovu naselju. Braća Josić stoga ističu kako se ne slažu s tezama da je rat u Vukovaru počeo tek 25. kolovoza. Miroslav Josić potvrdio je kako je upravo 4. srpnja bio ključan za uspostavu obrane na rubnim dijelovima grada, dodavši da bez Tomislava Merčepa i Blage Zadre ne bi bilo ni prijeko potrebnog zajedništva. Zoran Sablić podsjetio je da bi, u slučaju da su paravojne formacije i JNA tog 4. srpnja uspjele osvojiti Borovo naselje, cijela Bitka za Vukovar izgledala sasvim drugačije, prisjetivši se kako su njihovi dojučerašnji školski kolege tada preko noći obukli četničke odore i stavili šubare.
Obračun 24. kolovoza i početak otvorenog rata
Prijelomni trenutak dogodio se 24. kolovoza 1991. godine, kada je Blago Zadro izdao zapovijed da nijedno vojno vozilo JNA više ne može proći barikadu prema Borovu Selu bez detaljnog pregleda.
„Do tada je vojska prolazila našu barikadu na izlasku iz Vukovara pod izlikom da nose hranu u Borovo Selo. Kod punkta Slon na Borovskoj cesti zaustavili smo vojni kamion radi pretresa. Vozač je odbio pregled, pokušao zaobići barikadu skretanjem s ceste i naletio na minu. Ja sam tada zarobio svoje prve dvije puške u Domovinskom ratu – jedna mi je dobro došla, a drugu sam poklonio”, ispričao je Tomislav Josić.
Ubrzo nakon toga iz smjera Borova Sela krenuli su oklopni transporteri i pješadija. U žestokom okršaju na punktu Slon poginuo je hrvatski branitelj iz Kukujevaca u Vojvodini, koji je došao braniti Hrvatsku.
„Nakon 24. kolovoza počeo je pravi fajt i otvoreni rat. Od tada mnogi broje onih službenih 87 dana opsade, iako se velik dio vukovarskih branitelja s tim neće složiti jer smo na stražama, barikadama i u okršajima bili puno prije toga”, pojasnio je Josić.
Na taj se dan nadovezao i Zoran Sablić, opisavši dramatičan proboj neprijateljskog tenka i pješadije iz smjera Trpinjske ceste i Lipovačkog puta. Nakon što su tenk najprije pokušali pogoditi pokojni Andrija Marić „maljutkom” te suborac Pero iz Županje, grdosija se približila samim braniteljima.
„Tenk je došao toliko blizu da sam na njega iz šikare bacio ručnu kumulativnu protuoklopnu bombu. Eksplodirala je, a krhotine su mi se zabile po cijelom tijelu te sam teško ranjen. Njihovi su vojnici počeli bježati, tenk je zaustavljen i vratio se nekih 500 metara unatrag. No, netko je u međuvremenu nešto dojavio vezom i u tom je trenutku neprijateljska granata direktno pogodila pokojnog Vinka Budimira Slona”, posvjedočio je Sablić.
Trpinjska cesta i Turbo vod: Sjećanje na Vinka Budimira, Luku Andrijanića i Božu Biondu
Državni tajnik u Ministarstvu hrvatskih branitelja Zlatan Bašić, koji je nedavno na književnom natječaju „Oda domovini” nagrađen za svoju knjigu „Trpinjska cesta – groblje tenkova”, prisjetio se svog dolaska na Trpinjsku cestu i pogibije zapovjednika punkta Vinka Budimira Slona.
„Prvi dan na Trpinjskoj cesti, mrak, zajedno s ekipom ‘Žutih mrava’ i ‘Pustinjskih štakora’ dolazim na položaj i čujem da je poginuo Vinko Budimir Slon. Čovjek od dva metra, koji je svojim tijelom zaštitio tko zna koliko branitelja, a na cesti je od njega ostala samo potkoljenica. Prošlo je 35 godina, puno je suboraca umrlo i moja je želja bila knjigom sačuvati uspomenu na poginule i žive prijatelje. Cilj knjige je istina i samo istina”, istaknuo je Bašić.
Saborski zastupnik i nekadašnji pripadnik legendarne postrojbe Turbo vod Stipo Mlinarić Ćipe emotivno se prisjetio svog pokojnog brata, koji je bio zamjenik zapovjednika Turbo voda Roberta Zadre.
„Izuzetno volim i poštujem braću Josić. Ne znam što bih dao na svijetu da sam doživio da danas pričam o bitci za Vukovar, a da moj brat sjedi sa mnom na tribini ili u publici”, kazao je Mlinarić te podsjetio na dvije ključne epizode od 24. i 25. kolovoza 1991. godine:
„Dana 24. kolovoza Luka Andrijanić srušio je kod Silosa dva zrakoplova JNA tipa Galeb G-4. To su prva dva srušena aviona JNA u cijeloj Hrvatskoj, što uvijek moramo naglašavati. Luka, koji nije bio Vukovarac, nažalost je poginuo u rujnu prilikom tenkovskog napada u Hercegovačkoj ulici. Tog istog 24. kolovoza uzeo sam ‘tamić’ jer sam imao C kategoriju te smo iz Bosanske ulice, gdje je živio Blago Zadro, u pratnji Roberta Zadre prevezli protuzrakoplovni trocijevac do vukovarske gimnazije dok se JNA još vozila po gradu.”
Posebno potresno bilo je Ćipino sjećanje na pogibiju pripadnika ATJ Lučko Bože Bionde 25. kolovoza:
„Božo je bio dečko iz Slunja, visok oko dva metra, atletski građen. Pretrčavao je iz Industrijske ulice na Borovsku cestu kada ga je zasuo mitraljez s transportera. Gledao sam svojim očima kako ga rafal prati i buši dvadeset metara, kao u filmovima, a on i dalje trči, stiže do ograde prema željezničkoj stanici, preskače je i nažalost umire. Samo nekoliko sati ranije, u ranim jutarnjim satima, s njim sam dijelio vrući kruh iz Veleprometa.”
Nadljudski otpor: „Bože, ili ja ili on!”
Pripadnik Turbo voda Zvonimir Kološnjaj Roda, koji je u obrani grada ranjen više puta, opisao je svoje prvo ranjavanje 16. rujna na Trpinjskoj cesti kada je sa suborcima Robertom Zadrom i Markom Babićem zaustavljao tenkovsku kolonu. Od silnog adrenalina nije ni osjetio da mu je metak probio nogu sve dok borba nije utihnula, a on u čizmi ugledao mlaz krvi.
Još dramatičnija bila je akcija 10. studenoga kod nekadašnjeg kafića London, kada je na cestu prema Borovu izašao neprijateljski tenk M-84 praćen kolonom. Kološnjaj se kroz drvored jablana dopuzao do tenka i „zoljom” mu pogodio gusjenicu kako bi ga onesposobio, a potom uz pojačanje RPG-om uništio drugi tenk. U borbi je pokraj njega u natkoljenicu ranjen suborac Pero Tromblon, kojeg je Roda uspio izvući iza zida.
„Tenk je i dalje išao prema nama. Prekrižio sam se i rekao: ‘Bože, ili ja ili on, nema druge, moram izaći pred njega i pogoditi ga!’ Kako sam izašao i ispalio granatu, snajper me pogodio najprije u RPG, a potom i u rame. Izvukao sam se, a moji su mi poslije rekli da je tenk direktno pogođen i da mu je kupola odletjela u zrak”, prisjetio se Kološnjaj.
Damir Markuš i Zlatko Zaoborni: Krvavo Sajmište i spas civila na Mitnici
O nadljudskim borbama na vukovarskom Sajmištu i u Bogdanovcima govorio je dragovoljac HOS-a Damir Markuš, autor knjige „58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca”.
„Od nas 58 dragovoljaca HOS-a koji smo branili Sajmište, Vukovar i Bogdanovce, 25 je dalo svoj život, a gotovo svi ostali ranjavani su po nekoliko puta. Ja sam u točno 52 dana pakla ranjen tri puta – 1. listopada, 4. listopada i 9. studenoga. Ako ne govorimo o onima koji su dali život, ni mi živi nismo zaslužili živjeti. Mladi moraju znati da sloboda Hrvatske nije stvorena sama od sebe, nego u krvi. Neki su nas nazivali psima rata, no mi nismo bili ni obični vojnici – mi smo bili rođeni ratnici sa srcem”, poručio je Markuš, pozvavši sve okupljene vukovarske branitelje u dvorani da ustanu kako bi ih publika pozdravila gromoglasnim pljeskom.
Svoja sjećanja s položaja na Mitnici podijelio je i Zlatko Zaoborni, kojemu je 1. studenoga 1991. bio najteži dan u životu kada je nagazio na pješačku minu koja mu je raznijela desnu petu i stopalo. Nakon vukovarske bolnice, posljednje dane do 19. studenoga proveo je u Borovo Commerceu.
„Iako zbog ranjavanja nisam bio na Mitnici u samoj završnici, suborci su mi pričali koliko je bilo teško, ponajviše zbog velikog broja civila. Ovim putem želim zahvaliti zapovjednicima i braniteljima koji su razumnim pregovorima i mirnom predajom Mitnice spasili živote 182 branitelja i čak 5000 civila”, zaključio je Zaoborni.
U drugom dijelu tribine uslijedila su potresna svjedočanstva o samom slomu obrane grada, probojima kroz neprijateljske obruče te torturama u srbijanskim koncentracijskim logorima, što možete pogledati na poveznici u nastavku.
