Danas se slavilo oslobođenje Kupresa. Pročitajte sve o 32. obljetnici operacije Cincar, porukama branitelja i gorkoj stvarnosti društva.
Danas je na Kupreškoj visoravni, u ozračju dubokog pijeteta i snažnih emocija, svečano obilježena 32. obljetnica vojno-redarstvene operacije Cincar. Oslobođenje Kupresa nije samo povijesni događaj upisan u vojne udžbenike; to je simbol hrvatskog zajedništva, nevjerojatne hrabrosti i prekretnica koja je promijenila tijek Domovinskog rata u Bosni i Hercegovini. No, današnje okupljanje, osim ponosa i sjećanja na više od 400 oslobođenih četvornih kilometara, iznjedrilo je i jasnu kritiku današnjeg društveno-političkog trenutka. Kroz govore preživjelih branitelja, emotivne propovijedi i potresna svjedočanstva, postalo je jasno da ideal slobode za koji su ginuli najbolji sinovi hrvatskog naroda još uvijek nije u potpunosti ostvaren u mirnodopskoj stvarnosti.
Povijesni kontekst i strateška važnost operacije Cincar
Početak studenoga 1994. godine trajno je uklesan u nacionalnu memoriju kao vrijeme ponosa i slave. Operacija Cincar, koja je trajala od 1. do 3. studenoga, predstavljala je prvi veliki zajednički i koordinirani pothvat snaga Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije Republike Bosne i Hercegovine, a rezultirala je oslobađanjem Kupresa i većeg dijela prostrane Kupreške visoravni. Gotovo tri godine to je strateški iznimno važno područje bilo pod teškom okupacijom. Radilo se o visoravni s koje se kontrolirao ogroman prostor, a čije je oslobađanje značilo stvaranje preduvjeta za kasnije velike oslobodilačke operacije koje će u konačnici dovesti do kraja rata.
U ta tri dana studenoga, po iznimno teškim, hladnim i surovim vremenskim uvjetima, hrvatski su vojnici pokazali neviđenu odlučnost. Oslobođeno je više od 400 četvornih kilometara teritorija, što je u tom trenutku bio ogroman vjetar u leđa i jasan znak da se odnos snaga na ratištu nezaustavljivo mijenja. Kupres je time postao jedan od prvih velikih simbola povratka nade, povratka protjeranog naroda na svoja ognjišta i jasna poruka da nepravda i okupacija ne mogu trajati vječno.
Neraskidiva veza Vukovara i Kupresa – Sjećanje koje ne blijedi
Današnja svečanost započela je tamo gdje svako sjećanje na žrtvu i treba početi – u tišini, uz svjetlost svijeća i molitvu. Izaslanstva i brojni okupljeni položili su vijence i zapalili svijeće na spomeniku Vukovarskih i kupreških branitelja. Bilo je tu mnoštvo branitelja iz Gruda, Posušja, ali i iz herojskog grada Vukovara. Ta geografska udaljenost između slavonske ravnice i bosanskohercegovačkih planina izbrisana je krvlju koja je prolivena za isti ideal.
O sjećanju na vukovarske suborce i o tome koliki je značaj oslobođenja Kupresa imalo za cjelokupni hrvatski narod, s posebnim je pijetetom govorio vukovarski branitelj Zvonimir Kološnjaj Roda. Njegove riječi odjeknule su među okupljenima kao podsjetnik na strahovitu cijenu slobode.
„Ovdje je izginulo 16 Vukovaraca, mojih prijatelja i suboraca. Svake godine dolazim na obilježavanje, na današnji dan kada je bila pogibija, kao i na dan oslobođenja. Dolazim uvijek kada mogu, i tako već godinama. Otkako je Kupres oslobođen, svake godine dolazim. Oslobođenje Kupresa značilo je da se Hrvatska vojska i Hrvatsko vijeće obrane – ja bih rekao, da se hrvatski narod počeo vraćati i da je imao svoju vojsku. Napokon smo imali mogućnost oslobađati, a ne samo braniti se.”
Kološnjajeva izjava pogađa u samu bit operacije Cincar. To više nije bila defenziva. To nije bilo puko preživljavanje u rovovima pod kišom granata. Bio je to trenutak kada je hrvatski vojnik krenuo naprijed, vraćajući oteto, vraćajući dostojanstvo i nadu. Na novinarsko pitanje koliko Vukovarcima znači ovaj dan i dolazak na Kupres kako bi zapalili svijeću, Kološnjaj je dodao:
„To mi znači jako puno jer sam izgubio mnogo suboraca. Sjećanja su snažna, a s Kupresom imamo posebnu poveznicu. Oni dolaze k nama, mi idemo k njima, i to traje već godinama. To je nekih 30 godina, faktički 30 godina te poveznice između nas i njih. Evociramo uspomene na rat i na sve ono vrijeme. Suborci koji su bili s nama iz Kupresa, Gruda i svih krajeva, uvijek se nađemo na ovakvim mjestima. I dan-danas smo zajedno, družimo se i posjećujemo.”
Ovo zajedništvo, iskovano u najtežim danima, ostalo je netaknuto do danas, svjedočeći o bratstvu po oružju koje ne poznaje administrativne granice.
Duhovna dimenzija slobode – Misa zadušnica u crkvi Svete Obitelji
Nakon odavanja počasti kod spomenika, mnoštvo se uputilo prema monumentalnoj crkvi Svete Obitelji, gdje je služena koncelebrirana sveta misa zadušnica za sve poginule, nestale i umrle hrvatske branitelje. Misu je predvodio velečasni Mario Oršolić, župnik iz Podkraja kod Travnika, uz sudjelovanje brojnih svećenika i velikog broja vjernika koji su ispunili crkvu do posljednjeg mjesta.
Sama crkva Svete Obitelji u Kupresu simbol je patnje, ali i uskrsnuća. Njezina su vrata danas bila otvorena svima onima koji su došli potražiti duhovnu utjehu i smiraj za duše onih koji su pali. Propovijed velečasnog Oršolića bila je duboka, promišljena i višeslojna, dotičući se ne samo ratne prošlosti, već i bremenite sadašnjosti, globalnih previranja i kršćanskog poimanja mira.
„Draga braćo i sestre! Danas, okupljeni u Gospodinu na ovoj 32. obljetnici oslobođenja Kupresa i Danu naših branitelja, te iz zahvalnosti prema svim žrtvama Domovinskog rata, došli smo sa svih strana u ovu veliku crkvu Svete Obitelji. Došli smo kao jedna velika obitelj braće i sestara moliti i zahvaliti, u prvom redu, dragom Bogu na daru života i slobode, kao i našim dragim braniteljima koji su nam svojom žrtvom, znojem i krvlju omogućili da mi danas živimo u slobodi, miru i sreći.”
Velečasni Oršolić prisjetio se teških trenutaka razaranja i onih mješovitih osjećaja koji obuzmu svakog tko je proživio rat – suza, tuge i boli s jedne, te radosti i ponosa s druge strane. Apelirao je na okupljene da ne ostanu zarobljeni u emocijama tuge.
„Dragi branitelji, draga braćo i sestre, ne smijemo ostati u tim emocijama samo boli i tuge, nego nam valja biti u emocijama radosti i ponosa. Zašto? Pa zato što je zlo pobijeđeno i što možemo slušati glas mira.”
Zatim se osvrnuo na pojam mira, naglašavajući da to nije tek puki prestanak pucnjave. Mir je, prema njegovim riječima, duboka duhovna kategorija.
„Svi mi znamo da mir nije samo puka odsutnost rata, nego daleko više. Mir je duhovna kategorija koja je unutarnje uvjerenje čovjeka. Ratovi s tenkovima, raketama, avionima i dronovima imaju svoj izvor u ljudskoj, nepročišćenoj i zatrovanoj nutrini. Ratovi su proizvod ljudskog srca zatrovanog ohološću i ispunjenog željom za dominacijom nad drugima.”
Osvrćući se na globalnu situaciju, spomenuo je patnje u Ukrajini i na Bliskom istoku, u Palestini i Izraelu, ističući kako lažni osjećaj moći i ljudska oholost kroz cijelu povijest vode u propast. Okupljenima je poručio da kršćanski odgovor na tu traumu mora biti opraštanje, jer jedino opraštanje čisti dušu i stvara preduvjete za zdravu budućnost, čime se čuva i sam pijetet prema žrtvama koje se ne smiju profanirati mržnjom i osvetom.
Demografski izazovi i upozorenja za budućnost
Drugi dio Oršolićeve propovijedi ticao se surove realnosti s kojom se danas suočavaju Hrvati, ali i svi građani Bosne i Hercegovine. Dotaknuo se bolne teme iseljavanja i demografskog sloma, prisjećajući se pokojnog don Ante Bakovića koji je desetljećima upozoravao na važnost pronatalitetne politike.
„Mi koji živimo svakodnevicu u ovim bremenitim vremenima, kao mali narod, pitamo se kako čuvati i promicati hrvatski identitet i hrvatsko zajedništvo koje je izraslo na žrtvi i plodu hrvatske obrane, mudrosti i snage duha… Sjetimo se 90-ih godina proteklog stoljeća i teških vremena, koliko smo imali solidarnosti, požrtvovnosti, mudrosti, znanja, a naposljetku i primjera kako su naši branitelji s krunicom oko vrata pretvarali spasonosni koridor u put prema pravdi.”
Velečasni Oršolić snažno je prozvao sve nositelje vlasti, upozorivši ih da Bosnu i Hercegovinu – zemlju za koju mnogi stranci tvrde da je prelijepa – nitko nema pravo pljačkati, degradirati ili uništavati radi sitnih osobnih interesa.
„Bog dragi svima daruje mogućnost – i Srbima pravoslavcima, i Bošnjacima muslimanima, i Hrvatima katolicima, i svima ostalima – da živimo u zemlji koju nam je On povjerio… Nećemo se služiti njome samo za naše osobne interese ignorirajući druge i njihove potrebe, nego ćemo shvatiti da je odgovornost na svima nama, a ne samo na onima koji su na političkim funkcijama. Vlasti i politike se mijenjaju, a odgovornost mora biti konstanta svih žitelja ove zemlje.”
Završio je snažnom biblijskom porukom iz Knjige o Jobu, zazivajući okupljene da imena branitelja ne klešu u kamen, već u vlastita srca ljubavlju i trajnim sjećanjem, zaključivši propovijed recitiranjem stihova poznate domoljubne pjesme: “Poljubi zemlju po kojoj hodaš…” pozivajući mlade da ostanu na svojim ognjištima.
Svečani mimohod, ponos i odavanje počasti pred spomen-obilježjem
Po završetku svete mise, održana je molitva i blagoslov podno križa podignutog u sjećanje na žrtve Drugog svjetskog rata, gdje su svijeće zapaljene pod vodstvom načelnika Općine Kupres Danka Juriča. Duhovna nota prelila se u svečani protokol kada je formirana duga, ponosna kolona. Mnogobrojni ratni veterani, građani Kupresa, gosti iz svih krajeva te dužnosnici krenuli su u svečani mimohod ulicama grada. Koračali su uz taktove i zvuke vojnog orkestra Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, koji su cijelom događaju dali poseban, uzvišen ton.
Mimohod je svoj vrhunac doživio u gradskom parku. Tamo je, ispred središnjeg spomen-obilježja hrvatskog naroda posvećenog žrtvama Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata, uslijedila dirljiva ceremonija polaganja vijenaca i paljenja svijeća. Na ovom svetom tlu, gdje se povijest stradanja Hrvata Kupresa nažalost više puta ponavljala, počast su odala brojna izaslanstva.
Vijence su položili načelnik Danko Jurič u ime Općine i braniteljskih udruga, zatim izaslanstvo Hrvatskog narodnog sabora (HNS) BiH koje je predvodio zamjenik ministra obrane BiH Slaven Galić, te Vlada i Skupština Hercegbosanske županije s predsjednikom Vlade Ivanom Vukadinom na čelu. Važnost ovog događaja potvrđuje i dolazak visokih predstavnika iz susjedne Republike Hrvatske. Izaslanstvo RH predvodio je Tomislav Vrdoljak, posebni izaslanik predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića. Uz njih, poštovanje su iskazali i predstavnici Oružanih snaga BiH, te izaslanstva prijateljskih gradova Vukovara, Gruda i Posušja. Svaka položena ruža, svaka upaljena svijeća predstavljala je tihi podsjetnik da se žrtva Kupresa nikada neće prepustiti zaboravu.
Filmsko svjedočanstvo i poruke ratnih zapovjednika
U poslijepodnevnim satima, u prepunom Hrvatskom domu, program obilježavanja 32. obljetnice nastavljen je projekcijom snažnog dokumentarnog filma jednostavnog, ali povijesno teškog naziva: Vojnoradarstvena operacija Cincar 1994. Film je pubiku vratio gotovo tri i pol desetljeća unazad, na surove padine i u zaleđene rovove, donoseći autentične dokumentarne zapise i emotivna svjedočanstva izravnih sudionika. Gledatelji su mogli vidjeti kako je mukotrpno tekao proces oslobađanja teritorija koji je krvlju plaćen, čuvši iz prve ruke uspomene na hrabrost, bol zbog gubitka suboraca i nemjerljiv doprinos hrvatskih branitelja na tom bojištu.
Među najvažnijim uzvanicima u Hrvatskom domu, te izravnim sudionicima same operacije, nalazio se i general zbora Hrvatskog vijeća obrane Stanko Sopta, proslavljeni ratni zapovjednik slavne 2. gardijske brigade HVO-a. Pripadnici ove elitne gardijske postrojbe imali su ključnu ulogu u probijanju neprijateljskih linija i oslobađanju Kupresa, što je predstavljalo jednu od najznačajnijih strateških prekretnica Domovinskog rata u Bosni i Hercegovini.
General Sopta se u svom govoru prisjetio nezamjenjive uloge svoje brigade i svih ratnih zbivanja, ističući ne samo vojnički, već i onaj ljudski, duboko moralni aspekt borbe:
„Gledajte, i danas, 32 godine poslije, o blagdanu Svih svetih i Dušnom danu sjećamo se naših vjernih mrtvih. Misleći na ratnike, branitelje, čestite mladiće koji su s osmijehom na licu došli na Kupres, pronijeli glas čestitosti svog naroda, postavili stijeg slobode i označili slobodu Kupresa i Kupreške visoravni.”
Njegove riječi bile su prožete očinskim ponosom, ali i tugom zbog prekinutih mladosti. Istaknuo je kako su ratnici s ljubavlju išli štititi najslabije:
„Te 1994. i 1992. godine ratnici i mladići su u časnom boju položili svoje živote da bi bilo slobode. Svi mi, danas i svih ovih godina, dolazimo na Kupres slaviti svetu misu, zahvaliti za žrtvu, uzvisiti žrtvu naših suboraca i prijatelja te svjedočiti slobodi. Naša ratna generacija s ljubavlju je išla štititi čeljad, nejač i svoj hrvatski puk. Mi smo generacija koja se izborila za mir, a vi mladi i generacije koje dolaze trebate ga čuvati. Taj mir je izboren mukom, čašću, bremenitošću, hrabrošću i ljubavlju hrvatskih ratnika.”
Sopta je ovim riječima predao štafetu mira mlađim generacijama, upozoravajući da sloboda nikada nije besplatna i da se mir ne smije uzimati zdravo za gotovo.
Gorka stvarnost današnjice – Jesu li ideali branitelja izdani?
No, dok su govori dužnosnika i ratnih zapovjednika isticali slavu i ponos, obilježavanje obljetnice otvorilo je i prostor za bolna pitanja o današnjem položaju hrvatskih branitelja, o njihovom statusu u društvu te o razočaranju smjerom kojim je društvo nakon rata krenulo. Mnogi veterani ne kriju ogorčenost jer smatraju da se vrijednosti za koje su ginuli sustavno zaboravljaju ili obezvređuju. Njihov status i prava često nisu na razini očekivanja, a današnja politička stvarnost uvelike odudara od snova iz 1994. godine.
Ovo duboko nezadovoljstvo i tugu na najsnažniji je mogući način artikulirao pripadnik legendarne Kupreške bojne, Ivan Turalija. Njegov istup odisao je iskrenošću čovjeka koji je na oltar domovine položio ono najvrednije, a zauzvrat dobio osjećaj nepravde. Posebno ga je potreslo što u prikazanom dokumentarnom filmu nije bilo mjesta za spomen njegovog brata.
„Ja nisam imao tu sreću da uđem u Kupres, kao ni moj pokojni brat koji je poginuo 3. studenoga u Zanaglinskoj šumi, što gledajući ovaj film uopće nije rečeno i zbog čega mi je jako krivo. Znači, Drago Turalija koji je poginuo u Zanaglinskoj šumi 3. studenoga… Stvarno me potreslo nešto drugo. Što se tiče Kupresa, za to smo živjeli – da moj pokojni brat i ja uđemo u Kupres.”
Turalijine riječi bolno su svjedočanstvo o tome kako administrativna i politička sjećanja često zanemaruju pojedinačne ljudske tragedije koje su ugradile temelj u tu istu slobodu. No, Turalija se nije zaustavio samo na kritici filma; njegova poruka bila je upućena cjelokupnom današnjem poretku. Na pitanje može li se o Kupresu i danas govoriti kao o simbolu hrvatskog naroda i slobode, odgovorio je s puno gorčine:
„Možemo još uvijek; oni koji su dali svoje najmilije za ovaj Kupres, sigurno mogu. Nažalost, sve se promijenilo u politici, u strukturi naroda… Ne znam, sve je ovo otišlo krivim smjerom. Je li ovo domovina o kojoj su hrvatski branitelji sanjali? Ni slučajno. Nažalost, ovo nije ni deseti dio onoga što smo sanjali.”
Njegov zaključak odjeknuo je snažnije od bilo kakvog političkog govora. Ivan Turalija izrekao je ono što mnogi branitelji danas u tišini misle – da su političke elite iznevjerile snove onih u blatnjavim rovovima. To je ozbiljna opomena cijelom društvu, podsjetnik da sloboda nije potpuna ako u njoj nema socijalne pravde, dostojanstva za veterane i demografske obnove za koju je apelirao i velečasni Oršolić.
Obilježavanje 32. obljetnice oslobođenja Kupresa stoga nas ostavlja s dvije snažne poruke. Prva je ona o neizmjernoj hrabrosti, vojničkom trijumfu i žrtvi koja se nikada ne smije zaboraviti, o pobjedi svjetla nad tamom okupacije. Druga je, pak, opomena koja dolazi iz usta onih koji su tu pobjedu ostvarili – da je stvarna borba za domovinu i dostojanstven život u njoj daleko od završene. Oslobođenje Kupresa stvorilo je temelj; na današnjim je generacijama obveza da na tom temelju izgrade društvo koje će biti dostojno prolivene krvi braće Turalija i vukovarskih heroja.