Dostojanstveno je obilježena vojna operacija Orkan 91 na spomen-području Trokut u Novskoj. Pročitajte kako su veterani i mladi odali počast herojima.
Polazeći od nemjerljive važnosti kulture sjećanja protiv zaborava, danas 29. listopada, na monumentalnom spomen-području Trokut pokraj Novske organizirano je iznimno svečano i komemorativno obilježavanje obljetnice jedne od najvažnijih bitaka Domovinskog rata. Ovaj događaj je svojim opsegom, emocijom i edukativnom porukom u potpunosti nadišao klasični protokolarni karakter. Okupljanje državnog vrha, veterana i stotina školske djece poslužilo je kao snažna demonstracija dubokog nacionalnog jedinstva, beskompromisnog poštovanja i jasne institucionalne zahvalnosti žrtvama koje su ugradile svoje živote u same temelje slobodne i neovisne Republike Hrvatske. Ovdje, na mjestu gdje se prije tri i pol desetljeća branio opstanak domovine, iznova je izvučen najvažniji zaključak – žrtva hrvatskih branitelja i prenošenje istine na mlade generacije ostaju jedini pravi jamac i trajni putokaz u očuvanju naše slobode.
Državni vrh i obitelji heroja na mjestu ponosa i tuge
Središnji program započeo je točno na dan obljetnice početka ove presudne vojne operacije, u četvrtak, 29. listopada 2026. godine, s početkom u 11 sati. Pred monumentalnim stećcima na spomen-području Trokut, u tišini jesenjeg jutra, okupili su se oni koji su stvarali povijest i oni koji je danas čuvaju. Nositelji i glavni organizatori komemoracije bili su Ministarstvo hrvatskih branitelja, Koprivničko-križevačka županija te Grad Novska, čija je sinergija omogućila besprijekoran i dostojanstven oproštaj od heroja.
Državni vrh Republike Hrvatske bio je zastupljen na najvišoj mogućoj razini, pokazujući koliko je operacija Orkan 91 ključna u mozaiku hrvatske vojne povijesti. Izaslanik predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića bio je potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, čovjek koji iz vlastitog ratnog iskustva najbolje razumije težinu ratišta i cijenu slobode. Instituciju Predsjednika Republike Hrvatske i vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga predstavljao je izaslanik brigadir Mladen Prebežac, dok je Hrvatski sabor predstavljao zastupnik Marin Piletić.
Ipak, među najuzvišenijim gostima nalazile su se obitelji poginulih i nestalih branitelja, vojni invalidi te izaslanstva županija koje je predvodio župan Tomislav Golubić, kao i brojni predstavnici gradova i veteranskih udruga iz cijele domovine. Okupljanju su prisustvovali i visoki vojni te policijski dužnosnici, državni tajnik Drago Matanović, zamjenik glavnog ravnatelja policije Damir Barić, te zbor hrvatskih generala (Josip Lucić, Mladen Kruljac, Marinko Krešić, Zvonko Peternel). Na čelu te ugledne delegacije stajao je legendarni ratni zapovjednik Operativne grupe Posavina, umirovljeni brigadni general Rudi Stipčić, čija je nazočnost budila posebna sjećanja na teške dane herojske obrane. Počast braniteljima odali su i učenici koprivničke Osnovne škole “Antun Nemčić Gostovinski” u prisustvu ravnatelja i nastavnika.
Protokol je započeo polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća kod stećaka koji nijemo svjedoče o prolivenoj krvi. Vojni kapelan, velečasni Željko Volarić, predvodio je molitvu zadušnicu za sve pale vitezove, a svečanoj i duboko emotivnoj atmosferi, koja je mnogima izmamila suze na lice, doprinio je zbor Policijske klape Sveti Mihovil svojom besprijekornom izvedbom domoljubnih pjesama.
Temelji za Bljesak i Oluju iskovani u blatu Trokuta
U svom obraćanju prisutnima, potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved iznio je suštinske političke i vojno-historiografske poruke, naglašavajući kontinuitet hrvatske borbe za neovisnost. Ponajprije je uputio dirljive riječi ohrabrenja obiteljima poginulih boraca, zahvaljujući im što s neizmjernim ponosom čuvaju uspomenu na svoje sinove.
“Hrvatska država, koju su oni utemeljili svojom krvlju, nikada neće dozvoliti da ostanete sami u svojoj boli,” poručio je ministar Medved obiteljima koje su podnijele najveću moguću žrtvu.
Obraćajući se prisutnim veteranima, ratnim zapovjednicima i suborcima, ministar je istaknuo da je upravo u hladnom blatu Trokuta prije trideset i pet godina iskovan pobjednički, beskompromisni karakter Hrvatske vojske. Dragovoljci, predvođeni prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, tu su stvorili onaj čvrsti nukleus snage koja će u idućim godinama izrasti u respektabilnu vojnu silu. Sami strateški dosezi koje je donijela ova vojna pobjeda predstavljali su izravne operativne temelje za kasnije velike, oslobodilačke operacije Bljesak i Oluju.
“Poruka koju su hrvatski vojnici na Trokutu poslali neprijatelju bila je jasna – velikosrpska ideologija bit će slomljena. Svijetu smo pokazali da će Hrvatska uspješno osloboditi svaki milimetar svog teritorija,” odlučno je naglasio Medved.
Na kraju svog izlaganja, ponovio je svetu, institucionalnu i nadasve civilizacijsku obvezu ustrajne potrage i pronalaska svih osoba koje se i dalje, više od tri desetljeća kasnije, vode kao nestale u ratnom vihoru Domovinskog rata. Hrvatska, naglašeno je, neće stati dok i posljednji branitelj ne pronađe svoj mir.
Sloboda nije darovana, već skupo plaćena
Prigodnim i vrlo emotivnim riječima obratio se prisutnim uzvanicima i koprivničko-križevački župan Tomislav Golubić. Njegov je govor bio u potpunosti fokusiran na važnost odavanja trajnog pijeteta, počasti hrabrosti, odlučnosti i nezamislivoj žrtvi koju su branitelji podnijeli za slobodu naše domovine. Njegove su riječi odjekivale spomen-područjem kao trajni podsjetnik na obvezu živućih prema onima koji su pali na ovom bojištu.
„Svaka pobjeda u Domovinskom ratu nosi i sjećanje na one koji se nisu vratili svojim obiteljima. Imena uklesana u spomen-obilježje na Trokutu trajni su podsjetnik da sloboda koju danas imamo nije bila darovana, već skupo plaćena. Njihova hrabrost i požrtvovnost obvezuju nas da nikada ne zaboravimo koliko je bilo potrebno odricanja, snage i zajedništva kako bismo danas živjeli u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj,“ istaknuo je župan Golubić.
Dodao je kako je danas ključno graditi društvo koje u svakom svom segmentu reflektira vrijednosti za koje su se ti mladići borili i ginuli: „Danas imamo odgovornost čuvati uspomenu na naše branitelje, prenositi istinu o Domovinskom ratu mlađim generacijama i svojim djelovanjem opravdati povjerenje onih koji su nam tu slobodu omogućili. Naša je dužnost graditi društvo u kojem se poštuju žrtva, dostojanstvo i vrijednosti na kojima je stvorena hrvatska država. To dugujemo svim poginulim braniteljima, njihovim obiteljima, ali i generacijama koje dolaze.“
Nakon formalnog završetka strogog protokola ispred samih spomenika na Trokutu, zajedničko druženje branitelja i prisjećanje na teške, ali beskrajno ponosne ratne dane prebačeno je u sam centar Novske, na Trg dr. Franje Tuđmana. Valja napomenuti kako su se, u danima ususret blagdanu Svih svetih, slične prigodne komemoracije u čast braniteljima palim na Trokutu odvijale i u gradovima čiji su sinovi ratovali na ovom nemilosrdnom bojištu, uključujući gradove Vrbovec i Dubravu, čime je dodatno potvrđena širina zahvata ove važne bitke.
Edukacija mladih kao jamac trajnosti kulture sjećanja
Jedan od društveno najvrjednijih i najvažnijih segmenata vezanih uz cjelokupno obilježavanje 35. obljetnice ove povijesne pobjede i vojne akcije bio je nevjerojatan odaziv mladih generacija. Upravo je taj snažan edukativni karakter cjelokupnog događaja ono što garantira da žrtva branitelja neće izblijedjeti s vremenom. Učenje o povijesnim istinama na samom mjestu stradanja apsolutno je ključni element osiguravanja trajnosti kulture sjećanja i hrvatskog nacionalnog identiteta.
Svjesni te neosporne činjenice i svjesni brzine prolaznosti vremena, Udruga branitelja 151. samoborske brigade – kao mirnodopska sljednica postrojbe čija su petorica hrabrih mladića poginula ( Vlado Ivčić, Davor Kelemen, Krešimir Purić, Zlatko Šabarić i Rajko Turk) već u prvim satima napada na Trokut – organizirala je iznimno opsežan, zahtjevan i logistički impresivan edukativni terenski projekt. Pod pokroviteljstvom Ministarstva hrvatskih branitelja, projekt pod nazivom „Sat povijesti: Edukacija školske djece na temu Domovinski rat“ doživio je svoj zasluženi vrhunac u petak, 23. listopada 2026. godine.
Nakon odslušanih teorijskih modula u školskim klupama, impresivna brojka od čak 814 učenika osnovnih i srednjih škola iz gradova Samobora i Svete Nedelje dopremljena je autobusima na lokaciju spomen-područja Trokut. Logistička izvedba bila je izuzetno zahtjevna, pa je besprijekorno provedena u tri odvojena edukativna turnusa (u 10, 12 i 14 sati). Pored monumentalnih stećaka s uklesanim imenima poginulih boraca, učenicima su se prigodno i ohrabrujuće obratili i dužnosnici iz njihovih matičnih gradova – pročelnica za društvene djelatnosti Grada Samobora Željka Tomašković te zamjenik gradonačelnika Svete Nedelje Mario Pšeničnjak. Blagoslov prisutnoj djeci i braniteljima udijelio je velečasni Mato Zirdum, kapelan Župe sv. Anastazije mučenice iz Samobora.
Sam sadržaj terenske nastave obuhvaćao je stručna predavanja onih koji su ratnu zbilju proživjeli iz prve ruke. Učenici su iznimno pažljivo slušali izlaganja preživjelih ratnih zapovjednika i veterana Udruge 151. brigade, predstavnika nadležnog Ministarstva, kao i vrsnog povjesničara dr. sc. Jakše Raguža. Stotine mladih đaka na tom su svetom mjestu usvajale znanje koje nadilazi suhoparne vojne doktrine, čitanje klasičnih udžbenika i memoriranje datuma. Učili su o stvarnim ljudima od krvi i mesa, o vrijednostima neizmjerne hrabrosti, žrtvovanja i idealima slobode koje su hrvatski vojnici pokazali boreći se protiv višestruko nadmoćnog agresora iz redova JNA i pobunjenih srpskih formacija.
Ovaj inovativni pedagoški model „Sata povijesti“, primijenjen na samom krvavom bojištu, predstavlja najsuperiorniji mogući način transfera povijesnih činjenica na mlade koji rat, na sreću, nisu doživjeli. Time se uspomene na poginule junake integriraju u trajni, moderni hrvatski nacionalni i kulturni identitet. Istina tako ne ostaje zatvorena isključivo unutar granica jedne veteranske generacije, već je na najljepši mogući način osigurano da bude prenesena u sigurnu budućnost, čuvajući plamen slobode za generacije koje tek dolaze.
Operacija Orkan ’91: Kako je zaustavljen velikosrpski prodor i spašen “meki trbuh” Hrvatske
Operacija Orkan ’91, jedna od najkompleksnijih ratnih operacija u Domovinskom ratu, nepovratno je izmijenila tijek hrvatske povijesti i slomila iluzije o stvaranju granica Velike Srbije. Konačnim poništenjem strateških ciljeva agresorskih snaga, spriječen je pad i komadanje zapadne Slavonije te su sačuvani ključni hrvatski gradovi poput Novske, Nove Gradiške i Pakraca. Iako je ofenziva krajem 1991. godine izvojevana uz neizrecivu cijenu i strašne žrtve, ona je dugoročno stvorila presudan preduvjet za međunarodno priznanje Republike Hrvatske kao suverene države i utrla put konačnom oslobađanju zemlje u svibnju 1995. godine. Hrvatski vojnici, suočeni s nemjerljivo nadmoćnijim neprijateljem, demonstrirali su na šumovitim obroncima Psunja i Papuka junaštvo koje će zauvijek ostati upisano u temelje nacionalne opstojnosti.
Strateški plan JNA i “meki trbuh” Hrvatske
Prema sačuvanim vojnim dokumentima i strateškom planu napada na Republiku Hrvatsku, koji je u jesen 1991. godine službeno potpisao sam vrh Jugoslavenske narodne armije (JNA), glavni napor cjelokupnog invazijskog pohoda usmjeren je bio izravno na prostor ponosne i bogate Slavonije. U beogradskim vojnim kabinetima skovana je mračna odluka: teritorij Republike Hrvatske morao se slomiti napadom s nekoliko ključnih smjerova, uz uporabu golemih oklopno-mehaniziranih grupacija koje su nezaustavljivo nadirale s teritorija Srbije.
Novosadska vojna grupacija, poznata kao 12. korpus sa svojih gotovo tridesetak tisuća teško naoružanih vojnika, dobila je zadaću napadati podravskim koridorom na relaciji Osijek – Virovitica. Istovremeno, 1. proleterska gardijska mehanizirana divizija, u visokim vojnim krugovima često s ponosom nazivana i “Titova elitna divizija”, nadirala je posavskim smjerom. Zadaća ovih nezaustavljivih, snažnih oklopnih klinova bila je brutalno jednostavna: probiti ionako krhku hrvatsku obranu u istočnoj Slavoniji, pod svaku cijenu deblokirati okruženi garnizon u Vinkovcima, a zatim se furiozno i brzo spojiti sa snagama 5. korpusa JNA. Taj korpus, poznatiji kao Banjalučki korpus, u to je vrijeme već duboko operirao na području zapadne Slavonije.
“Konačni cilj ovog obuhvatnog manevra bio je presijecanje hrvatskog teritorija, deblokada vojarni 10. i 32. korpusa JNA, te izbijanje na zamišljenu granicu Velike Srbije na liniji Virovitica – Karlovac – Karlobag.”
Zapadna Slavonija u tom je beogradskom vojnom planu sasvim jasno, i s taktičkim razlogom, bila prepoznata kao “meki trbuh” obrane Republike Hrvatske. Da je nadmoćni neprijatelj uspio u naumu potpunog presijecanja državnog teritorija na liniji Stara Gradiška – Pakrac – Virovitica, mlada hrvatska država bi i fizički i strateški bila zauvijek prepolovljena. Vitalna veza između njezinog središnjeg dijela i istočne Slavonije, koja se u tim istim povijesnim trenucima grčevito i nadljudskim naporima branila u paklu Vukovara, bila bi trajno prekinuta. Glavni prometni pravci, u koje se ubrajaju autocesta i željeznička pruga Zagreb – Lipovac, kao i sjeverni prometni koridor preko Podravske magistrale, našli bi se pod potpunim taktičkim i vatrenim nadzorom JNA. Takav katastrofalan scenarij rezultirao bi brzim i neizbježnim kolapsom cjelokupnog hrvatskog gospodarstva i obrambenog sustava.
Ofenziva Banjalučkog korpusa i silina neprijateljskog udara
Glavni nositelj planirane velikosrpske agresije na zapadnoslavonskom bojištu bio je spomenuti 5. korpus JNA, čija je zapovjedna komanda bila sigurno smještena u Banjoj Luci. Korpusom je u najkritičnijem, početnom razdoblju ovih teških ratnih operacija zapovijedao general-potpukovnik Nikola Uzelac.
“General Uzelac je u ime armije često istupao u javnosti i otvoreno nazivao hrvatske obrambene snage ‘ustašama’ koje treba razbiti i uništiti.”
Nakon Uzelca, zbog dinamike na bojišnici, zapovjedništvo nad korpusom preuzimao je Vladimir Vuković, te kasnije Momir Talić. Prema strogoj operativnoj direktivi 1. vojne oblasti JNA donesenoj 19. rujna 1991. godine, Uzelac je odmah idućeg dana donio naređenje za silovit napad. Banjalučki korpus dobio je stravičnu zadaću: snažno forsirati rijeku Savu, uspostaviti siguran i neprobojan mostobran na hrvatskoj obali te potom energično i bez milosti prijeći u otvoreni napad. Taktička vojna zamisao duboko se oslanjala na zastarjelu, ali ubojitu sovjetsku doktrinu dubokog i oklopnog prodora. Glavni smjer tog razornog napada išao je linijom Okučani – Pakrac – Daruvar – Velika Trnova sve prema Virovitici, a taj su udar predvodili odlično opremljeni pripadnici 343. motorizirane brigade JNA. Pomoćni smjer, koji je ciljao na širenje operativnih klinova, išao je pravcem Okučani – Kutina pod vodstvom 16. proleterske motorizirane brigade.
Kako bi se osigurala apsolutna vojna premoć nad slabo naoružanim i tada još u potpunosti neustrojenim hrvatskim braniteljima, 5. korpus je kontinuirano i neumorno ojačavan teškim oklopnim postrojbama, višecijevnim bacačima raketa te paradržavnom strukturom takozvane “Srpske autonomne oblasti Zapadna Slavonija”. Hrvatska vojska se na tom prostoru iznenada suočila sa zastrašujućom silom od preko 13.500 vrhunski opremljenih neprijateljskih vojnika, koje je pratilo stotinjak borbenih tenkova te 150 komada teškog topničkog naoružanja.
Herojski početak: Operacija Orkan ’91 i krvava zora u Paklenici
Unatoč zastrašujućoj i naizgled nepremostivoj vatrenoj moći te snažnoj potpori avijacije JNA, pod vodstvom generala Zvonka Jurjevića, agresorska ofenziva počela je ozbiljno zapinjati već početkom hladnog listopada. Slab moral agresorskih pričuvnika, masovna dezerterstva diljem Srbije, te iznad svega ogorčeni i nepopustljivi otpor malobrojnih, ali nevjerojatno motiviranih hrvatskih branitelja na šumovitom i iznimno teško prohodnom terenu Psunja i Papuka, usporili su, a zatim i potpuno zaustavili mračne oklopne kolone neprijatelja.
Tada je kucnuo povijesni trenutak za hrvatski protuudar. Operacija Orkan ’91 započela je u prohladnu zoru, 29. listopada 1991. godine, iznimno silovitim udarom. Vodeći pješački ešalon činili su neustrašivi pripadnici 1. gardijske brigade “Tigrovi”. Oni su hrabro, bez kalkulacija, napali snažno utvrđene neprijateljske položaje kod sela Paklenice i Voćarice. Neprijatelj, duboko ukopan u sigurne bunkere i zaštićen gustom slavonskom šumom, odgovorio je paklenom topničkom i pješačkom vatrom.
“Samo u borbama za Voćaricu, ‘Tigrovi’ su pretrpjeli teške gubitke od pet poginulih i osamnaest ranjenih pripadnika. Prvi dan operacije donio je strašnu cijenu; poginula su 24 pripadnika Hrvatske vojske, dok ih je više od 80 bilo ranjeno.”
Posebno tragična, ali istovremeno beskrajno ponosna epizoda tog prvog dana ratnog djelovanja očitovala se u žrtvi petorice hrabrih branitelja iz 151. samoborske brigade (Vlado Ivčić, Davor Kelemen, Krešimir Purić, Zlatko Šabarić i Rajko Turk). Njihova hrabrost i prolivena krv zauvijek su duboko utkani u same temelje ove vojne operacije. Istodobno, u nezamislivim ljudskim naporima da se napokon slomi neprijateljski obruč oko Baira i zloglasne strateške točke, motela Trokut, 105. bjelovarska brigada vodila je ogorčene i iscrpljujuće bitke gdje je junački poginulo još 11 hrvatskih ratnika.
Pad Trokuta i prve velike oslobodilačke pobjede
Neprijatelj je, suočen s neočekivanim i odlučnim hrvatskim pritiskom na bojištu, odgovorio na najgori mogući način – neselektivnim raketiranjem civilnih ciljeva u dubokoj pozadini. Snažne bombe iz zraka zasule su Kutinu, Lipovljane i Novsku. No, unatoč teroru, Zapovjedništvo Operativne grupe Posavina kontinuirano je na prvu crtu uvodilo svježe braniteljske snage. Ključni i presudni strateški iskorak ove mučne, ali ponosne prve vojne etape napokon se dogodio 18. studenoga 1991. godine.
Dok je daleki istok Hrvatske gorio i dok je istoga tog dana nakon višemjesečne opsade padao herojski grad Vukovar, hrvatske su vojne snage na zapadnoslavonskom bojištu ostvarile veliku pobjedu: oslobodile su naselje Lovska i slomile okrutan otpor JNA na širem prostoru motela Trokut. Neprijatelj je u panici bio primoran na brzo povlačenje prema utvrđenom selu Korita. Zaključno s 9. prosincem 1991. godine, nevjerojatnim i beskompromisnim zalaganjem Hrvatske vojske izboreno je oslobađanje 11 naselja. Prva etapa operacije polučila je tako golem uspjeh – napredovanje navodno “elitnih” postrojbi JNA bilo je trajno zaustavljeno.
Druga faza: Akcija “Gradina” i najkrvavije bitke prosinca
Druga faza velike operacije, koja se na terenu odvijala od 10. prosinca 1991. do 3. siječnja 1992. godine, imala je jasan strateški cilj: još dublje prodiranje u okupirani teritorij domovine, potpuno i beskompromisno presijecanje važne komunikacije Lipik – Okučani, te daljnje, neizbježno razbijanje neprijatelja na novogradiškom i požeškom sektoru bojišta.
“Jedna od najslavnijih, ali i najkrvavijih bitaka druge etape operacije dogodila se 19. prosinca 1991. godine – Bitka za Mašićku Šagovinu. Prema svjedočanstvima preživjelih, borba se vodila doslovno za svaku kuću pretvorenu u bunker.”
Munjevitom, iznenadnom akcijom pod kodnim imenom “Gradina”, odlučne postrojbe 121. i 123. brigade razbile su snažna srpska uporišta, tjerajući zbunjenog neprijatelja u bijeg. Oslobođeno je na desetke pitomih slavonskih naselja. Ipak, napad na zloglasnu Mašićku Šagovinu, izrazito jako uporište iz kojeg je svakodnevno i nemilosrdno terorizirana Nova Gradiška, uzeo je svoj teški krvavi danak. Pripadnici izvidničke dragovoljačke skupine “Svileni”, na čelu s takozvanom “trinaestoricom veličanstvenih”, te borci 121. i 99. brigade, podnijeli su tamo tešku žrtvu. U oslobađanju tog teritorija poginula su četiri pripadnika “Svilenih” i devet boraca iz brigade.
U tom pobjedničkom i silovitom zanosu na frontu, deblokiran je i grad Lipik – upisan velikim slovima u povijest kao apsolutno prvi oslobođeni grad u cijelom Domovinskom ratu. Postrojbe su nezaustavljivo napredovale i spajale se sve do početka siječnja 1992. godine, neumorno lomeći i uništavajući velika pobunjenička logorišta poput onog zloglasnog u Bučju, a tom prilikom je u borbama ranjen i kasniji proslavljeni general Ante Gotovina.
Sarajevsko primirje: Gorka vojna pilula i vizionarski državnički potez
Daljnje operativno i vojničko napredovanje te konačno, potpuno razbijanje preostalih srpskih enklava i zloglasnog 5. korpusa naglo je zaustavljeno potpisivanjem političkog dogovora. Pod snažnim posredovanjem specijalnog izaslanika Ujedinjenih naroda, Cyrusa Vancea, 2. siječnja 1992. godine u Sarajevu je potpisan mirovni ugovor koji je obvezao sve strane na potpun i bezuvjetan prekid vatre na bojišnicama diljem Hrvatske.
“Za Hrvatsku vojsku, koja se u tim trenucima nalazila u silovitom napadačkom naletu i pred potpunim uništenjem paradržavne tvorevine na zapadu Slavonije, obustava vatre predstavljala je izrazito gorku vojnu pilulu.”
Preživjeli pripadnici agresorskih oružanih snaga, njih više od šest tisuća, jedva su uspjeli zadržati utvrđeni mostobran oko Okučana, što je u tom trenutku činilo tek oko 20% prvotno okupiranog teritorija te bogate hrvatske regije. Međutim, dugoročno gledano, taj bolni trenutak potpunog zaustavljanja oružane vatre imao je iznimnu, dalekosežnu i povijesnu državničku važnost. Privremeno je stabilizirano krvavo bojište, iscrpljena vojska spašena je od daljnjeg tragičnog iskrvarenja, a zaustavljeno je i bespoštedno stradavanje nevinih hrvatskih civila i sustavno razaranje gradova. Što je povijesno najvažnije, time je stvoren onaj ključni, nasušni diplomatski preduvjet za međunarodno priznanje Republike Hrvatske 15. siječnja 1992. godine.
Veličanstvena pobjeda izvojevana junaštvom, krvlju i nesebičnom žrtvom
Stvarni, terenski rezultati vojne operacije Orkan ’91 bili su, bez ikakvog pretjerivanja, kolosalni. Zapadna Slavonija spašena je od potpunog uništenja. Od početnih, ogromnih 2.900 četvornih kilometara tužno okupiranog teritorija u sudbonosno ljeto 1991. godine, hrvatski su heroji nevjerojatnom sinergijom oslobodili i trajno vratili u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske nevjerojatnih 80% te cjelokupne površine, uključujući prekrasne planine Papuk i Ravnu Goru, ali i napaćeni grad Lipik.
Ipak, mora se zauvijek pamtiti da je svaka stopa te ledene, slavonske, krvlju natopljene zemlje plaćena onim najvrednijim – ljudskim životima. U surovim uvjetima nemilosrdne slavonske zime i pod stalnim udarima razornih agresorskih granata, prema zbirnim povijesnim evidencijama, svoje je živote za domovinu dalo više od 246 hrabrih hrvatskih vitezova, dok je 557 branitelja pretrpjelo teška ranjavanja. Neprijatelj je u konačnici slomljen i natjeran u očajnički defanzivni položaj, usprkos svojoj prvotnoj ogromnoj i nerazmjernoj tehnološkoj nadmoći. Operacija Orkan ’91 tako u kolektivnom sjećanju ne živi tek kao puka vojna bitka na karti; ona je trajni i veličanstveni, neraskidivi spomenik ljudskoj hrabrosti, neviđenom nacionalnom zajedništvu i nepokolebljivoj želji hrvatskog naroda za toliko sanjanom slobodom, slobodom koja će konačno i u potpunosti obasjati cijelu domovinu samo nekoliko godina kasnije u briljantno izvedenoj vojno-redarstvenoj operaciji Bljesak.